Prestaviti Legiju stranaca nije ni malo jednostavno. Postrojba nastala radi podupiranja ekspanzije francuskih kolonijalnih interesa ima dugačku i burnu prošlost, zaogrnutu plaštom mita. Da bi se razumjela njezina sadašnjost, potrebno se bar za kratko vratiti i upoznati njezinu prošlost

Od vatrenog krštenja prije 175 godina u Alžiru pa do njihovih posljednjih zadaća na Balkanu i Bliskom istoku, Legionare je vodio njihov moto: čast i odanost.
Opis današnje Legije stranaca nemoguće je razumjeti bez barem djelomičnog upoznavanja s njihovom prošlošću. Formirana potpuno od dobrovoljaca (plaćenici su u Legiju ušli kasnije) podrijetlom iz cijele Europe, Legija stranaca nastala je dekretom bivšeg Napoleonovog maršala Solta 9. ožujka 1831. godine, za vrijeme kralja Luja Filipa. Novostvorena postrojba – Legija stranaca, bila je sastavljena od 7 pješačkih bojni od kojih je svaka bila sastavljena od vojnika iste nacionalnosti: 1., 2. i 3. bojna bile su sastavljene od Švicaraca i Prusa, 4. su činili Španjolci, 5. je bila sastavljena od Talijana, 6. od Belgijanaca i Nizozemaca i na koncu 7. od Poljaka. Po dekretu, legionari su se smjeli boriti samo izvan europskih teritorija, pa su tako bili poslani na svoju prvu vojnu zadaću u Alžir, pod zapovjedništvom švicarskog pukovnika Stoffela, protiv alžirskih berberskih plemena.
Zbrka s jezikom i oskudni vojni duh prvih legionara stvorili su neke probleme koji su bili riješeni uvođenjem željezne discipline koja je bila gotovo nehumana.

Vatreno krštenje
U travnju 1832. godine Legija je imala svoje vatreno krštenje u selu Maison Carree u blizini grada Alžira i odmah se okrvarila. Stvorena za borbu u ime slobode, Legija je poslana u osvajački rat i borbu koja se vodila s neopisivom krvoločnošću. Akcija u Maison Carreeu završila je predajom prve ratne zastave koju je francuski kralj predao novom zapovjedniku Legije, pukovniku Combeu. U tom razdoblju otpor Arapa dobio je na žestini, i oni su pod vodstvom Abd-el-Kadera, emira od Mascare, započinjali nove bitke kao što je bila ona ispred mediteranske luke Oran. Poražen od Španjolaca iz 4. bojne Legije, emir se morao povući i preći u gerilu. Sukobi i vatrene čarke nastavili su se, izmjenjivale su se bitke, kao što su bile one za osvajanje Arzewa, Kolea i Mostaganema.

Tri godine poslije, 1835. godine, dok je u Alžiru još bjesnio ustanak svom snagom, Legija je bila pozvana u Španjolsku. Tamo je sudjelovala u prvom karlističkom ratu na strani kraljice Izabele, koji je trajao do konca 1838. godine.

Španjolska i Alžir
Bio je to jedan dugački rat u kojem nije bilo mnogo zarobljenika. Na okrutnost baskijskih ustanika legionari su odgovarali jednako krvoločno. Iz tih godina poznat je pokušaj pukovnika Bernella, koji je zapovijedao Legijom u Španjolskoj da stvori učinkovitu taktičku borbenu grupu opremivši svoje postrojbe topništvom, inženjerijom i konjicom. Iz bitke u bitku redovi legionara su se sve više prorjeđivali. U bitci kod Zubire 3. i 4. bojna Legije bile su gotovo totalno uništene, a u lipnju 1837. godine kod Barbastre pao je u borbi nasljednik Bernella, pukovnik Conrad. 

Vojna kampanja u Španjolskoj završena je 1838. godine, ali je Legija poslije nje bila gotovo totalno uništena: od 5000 ljudi iskrcanih kod Tarragona 1835. godine preživjelo ih je manje od 500. Istodobno su u Alžiru druge postrojbe Legije bile uključene i dalje u borbu protiv emira Abd-el-Kadera i sudjelovale su u opsadi i osvajanju grada Costantina.
Službena retorika kaže da su legionari osim što su bili ratnici bili i konstruktori, graditelji, slično legionarima iz doba carskoga Rima. Tih godina legionari su često znali zamijeniti svoje puške lopatama i motikama, gradeći ceste (poznata cesta između Donera i Bonfarika, nazvana “Chaussee De Legion”) mostove, kanale, nasipe, ali prije svega svoje osinje gnijezdo: vojarnu Vienot u Sidi-bel-Abbesu. Godine 1841. broj bojni Legije je narastao toliko da je bilo moguće formirati dvije cjelovite regimente: Prva regimenta smještena u Sidi-bel-Abbesu i druga regimenta, čija je baza bila u Boneu, na granici Saharske pustinje. Pacifikacija Alžira provodila se dosta brzo tih godina, osim na nekoliko područja kao što je bilo ono oko grada Kabylia, gdje je djelovala alžirska gerila. Ostali dijelovi su bili pokoreni. U tom području Legija je vodila 24. 6. 1857. godine svoju prvu slavnu bitku, onu kod Ischeridana pod zapovjedništvom generala MacMahona (koji je kasnije postao predsjednik Francuske). Njegova 2. regimenta marširala je kao na smotri prema jednom grebenu gdje ih je čekalo otprilike 500 arapskih gerilaca. Kad su im se približili dovoljno blizu, MacMahon je zapovjedio juriš s isukanim bajunetama. Pobjedom kod Ischeridana završila je protufrancuska gerila u Alžiru, a Alžir je bio kompletno pacificiran. Legija je pokazala svoju vrijednost kao jurišna postrojba kojom će se Francuska ubuduće koristiti na svakom mjestu gdje će se oružjem i silom morati boriti za svoje interese. Legiju su očekivale nove borbene kampanje na Krimu, Meksiku i Italiji, kampanje u kojima je Legija nastavila graditi svoj krvavi imidž.

Epopeje u Meksiku i Africi
Na Krimu je kao dio francuskog ekspedicijskog korpusa sudjelovala 1. regimenta pod zapovjedništvom pukovnika Vienota, po kojem je nazvana matična vojarna Legije u Sidi-bel-Abbesu u Alžiru, a kasnije i ona u Aubagneu, kad je Legija bila prisiljena napustiti Alžir 1962. godine. Legionari iz 1. regimente pojačani jedinicama iz 2. regimente borili su se slavno kod Abna, porazili trupe Menšikova i na kraju sudjelovali u opsadi i uspješnom zauzimanju Sevastopolja predvodeći posljednji juriš na rusku tvrđavu. Poslije ove borbene kampanje Legija je bila reorganizirana. Veterani iz Alžira i oni iz Sevastopolja bili su združeni u 2. regimentu, dočim su dobrovoljci, isključivo Švicarci svrstani u novu regimentu koja je dobila službeni naziv 1. regimenta Legije stranaca. S takvom strukturom Legija je poslana u Italiju 1859. godine zajedno sa ostalim francuskim jedinicama koje su zajedno sa sardinijsko-pijemonteškim snagama sudjelovale u drugom talijanskom ratu za neovisnost. Prvi okršaj sa austrijskim snagama zbio se kod grada Magente. Lijevo krilo francusko-sardinijsko-pijemonteškog rasporeda ustuknulo je pred udarom austrougarskih snaga i Legiju je dopala zadaća da se za to pobrine. Pukovnik Chabriere zapovjedio je juriš, legionari su nataknuli bajunete na svoje puške i u furioznom jurišu razbili austrougarsku vojsku te oslobodili put za Milano. U Milano su ušli na čelu francuskog ekspedicijskog korpusa. Poslije toga vodili su krvave bitke kod Solferina i St. Martina, koje su potrajale sve do konca rata.

Nakon završetka trijumfalne pobjedničke parade u Parizu, Legija se vratila u Alžir, gdje je ponovno bila reorganizirana. Taj proces u rekonstrukciji i ustroju preživjela je samo jedna regimenta. Tri godine poslije, Napoleon III, francuski kralj, odlučio je uspostaviti u Meksiku svoju vlast pa je kao potporu tome tamo poslao snažni vojni kontignent čije je jezgro činila Legija. Zbog izbijanja narodne revolucije pod vodstvom Benita Juareza i u potpunom neprijateljskom okruženju, kroz mnogobrojne bitke, Legija je ispisivala svoje najslavnije stranice na jedini način kako je to znala: svojom hrabrošću i svojom krvlju. Legija i danas slavi kapetana Danjona (invalida bez podlaktice lijeve ruke), dvojicu potporučnika i 62 legionara iz sastava 3. satnije koje su sa streljivom i namirnicama dospjeli u meksičku zasjedu, uspjeli se povući na jednu ruševnu hacijendu u blizina gradića Camerona, gdje su se gotovo cijeli dan opirali napadima daleko brojnijih protivnika. Kad su ostali bez streljiva, hrane i vode posljednja petorica preživjelih krenuli su u juriš bajunetama, dvojica su odmah poginula, a troje posljednjih poštedio je meksički pukovnik Combas. Poštedio ih je zbog iskazane hrabrosti i dopustio Francuzima pokapanje njihovih mrtvih. Meksička kampanja trajala je dugačke četiri godine u kojima su legionarske trupe, kao i u alžirskoj i španjolskoj epizodi, kroz brojne bitke pretrpjele goleme gubitke. U međuvremenu u Europi se pruska opasnost nadvila nad domaće Francuske granice. Napoleon III se “riješio Meksika” i pozvao Legiju natrag u Alžir da bi je imao na raspolaganju za obranu (prvi, ali ne i posljednji put) same Francuske. Kad je izbio francusko-pruski rat, mnogobrojni stranci nahrupili su u Legiju koja je formirala novu bojnu, 5., pod zapovjedništvom bojnika Aragoa, koja će biti uništena u bitci kod Orleansa 10. listopada 1870. godine. Legionari pozvani iz Alžira preoteli su od Prusa grad Montbeliard.

Njihova hrabrost ipak nije bila dovoljna jer je vojnika sa šiljkom na kacigi (Prusi) bilo mnogo više i bili su bolje opremljeni i naoružani. Francuska je bila poražena i izgubila je vojni primat u Europi. Radi iskupljenja zbog tog poraza, Francuska je počela seriju kolonijalnih ratova u Africi i Aziji. Legija je ponovno bila uvučena u kolonijalno širenje francuske imperije u Indokini, Dahoneju, Madagaskaru i velikom dijelu Zapadne Afrike. Od 1883. godine legionari sudjeluju u vojnim kampanjama u Maroku i Tonkinu (Vijetnam), te pišu nove stranice u ratnoj knjizi Legije. U studenom 1883. godine Legija se iskrcala u Haibhongu i odmah se uključila u osvajanje utvrde Son-Tay i gradića Bac Ninha. Nakon toga Legija je s dvije satnije branila utvrdu Tuyen Guang. Pod zapovjednišvom bojnika Domire Legija je branila utvrdu od 23. siječnja do 03. ožujka 1885. godine pred napadima više od 20 tisuća kineskih vojnika. Neprijateljstva su završila 1. travnja 1885. godine potpisivanjem francusko-kineskog mirovnog ugovora, nakon toga su legionari u skladu sa svojom tradicijom ponovno zamijenili puške za lopate i motike i započeli s izgradnjom infrastrukture u toj francuskoj koloniji. Godine 1892. Legija je poslana u Dahomej da se bori za interese francuskog saveznika kralja Behanzina. Ta se kampanja može sažeti pod ime samo jedne bitke koja se tamo vodila: Dogba. U tom mjestu francuska vojna kolona bila je iznenada napadnuta, ali je 800 legionara pod zapovjedništvom bojnika Fauraxa reagirala brzo i kao obično krenulo u juriš s isukanim bajunetama. Nakon što je riješena situacija u Dahomeju, Legija je poslana u Sudan, gdje je vrlo kratko ali uspješno djelovala 1892. godine.

Tri godine kasnije (1895. godine) Legija je poslana na Madagaskar gdje se 23. travnja iskrcala u mjestu Majung. Iz svoje baze počeli su graditi cestu uzduž koje su napredovale francuske snage. Zbog vrlo teške, gotovo neizdržljive tropske klime, bolesti i insekata legionari su umirali u stotinama. Nasuprot tome gubici u borbi bili su gotovo zanemarivi, jer su se domaći ustanici iz plemena Hova gotovo redovito razbježali pred Legijom bez borbe. No, u Alžiru je Legija nastavila borbe s ustanicima i gerilom koja se s teritorija Maroka ubacivala na dio teritorija koji su zauzeli Francuzi. U to vrijeme bile su formirane satnije konjaništva u sastavu 2. regimente koje su odmah uključene u kontrolu granice između dviju država. Već 2. rujna 1903. godine jedna od tih satnija bila je uključena u bitku kod El Moungara, koja se često uspoređuje s onom u Meksiku kod mjesta Camerone. Polovica satnije Montee, pod zapovjedništvom satnika Vaucheza bila je opkoljena s 2000 marokanskih vojnika. Nakon otpora koji je trajao više od 10 sati, posljednji ostaci satnije uspjeli su dočekati dolazak pojačanja. Taj je incident potvrdio tadašnjem zapovjedniku Legije, pukovniku Lyauteyu, potrebu jake vojne intervencije u Maroku.

Prvi svjetski rat
Nekoliko godina prije izbijanja I. svj. rata u Francuskoj je sazrelo mišljenje da Legija sama neće biti dovoljna da zaustavi Nijemce. Pred izbijanje rata, Legija se masovno popunila novim, ali su pod oružje došli i stari, “isluženi” legionari. Rabljena kao jurišna postrojba, Legija je sudjelovala u mnogim borbama u kojima je bila desetkovana njemačkom strojničkom paljbom. Prvi oružani sukob s Nijemcima Legija je imala u Neuville-Saint-Vaastu. Poslije toga slijedile su bitke kod Givenchya, Roye, Amiensa, Verduna, Maasa, na rijeci Marni, Chemin des Damesu, Chateau Thierryu i mnogim drugim, koje gotovo nije moguće pobrojiti. Karakteristična je bila bitka kod Amiensa, gdje je jedna bojna Legije pod zapovjedništvom jednog običnog legionara (jer su svi časnici i dočasnici izginuli) zaustavila napredovanje i prodor njemačkih snaga, te na rijeci Marni, gdje su tek intervencija i juriš Legije stranaca zaustavili Ludendorffove snage. Ne smije se zaboraviti da su postrojbe Legije sudjelovale u borbama protiv Turaka u Dardanelima i Bugara na srpskoj fronti. Istovremeno, u Maroku je Legija ulagala velike napore u savladavanje otpora ustanika Abd-el-Krima. Te su se operacije odvijale kontinuirano i neovisno o europskim ratnim zbivanjima. Legionari, koji su tada održavali francusku prisutnost u tom dijelu svijeta bili su podrijetlom uglavnom iz zemalja koje su u Europi međusobno ratovale. To su bili oni koji su izgradili mit o Legiji stranaca, a koji su kasnije svesrdno potpomagali književnost i kinematografija. Stvarnost legionara bila je u potpunosti drukčija. U vojarni Fort Saint Nicolas u Marseilleu, novaci su provodili teške i naporne dane ispunjene velikim žrtvovanjem u kojima nije bilo nikakvog romantizma opisanog u knjigama i filmovima. Čelična disciplina i nehumane kazne za i najmanji otklon od nje uobličavali su svakodnevni život legionara. Kad se našla na fronti, Legija je prva ulazila u bitku a izlazila iz nje tek kada je, poput rimskih legija, bila desetkovana.

Prema legendi koja je ipak svojim dobrim dijelom netočna, u Legiju stranaca su pristupali samo kriminalci ili one osobe koje su bježale pred zakonom. To ipak nije sasvim točno. Povijest Legije zabilježila je brojne liječnike, odvjetnike, policajce, ministre, prinčeve, kneževe, svećenike, pa čak i državne suverene koji su svojevremeno služili u Legiji. Bivši legionari zavjetovani “legionarskim bratstvom” o tome su uvijek pričali rijetko i škrto. Među takvima su MacMahon, koji je kasnije postao predsjednik Francuske, Daladier – predsjednik francuske vlade, Luigi Grimaldi, kasniji monegaški knez (pod imenom Luigi II), Aage, danski princ, Cole Porter, Arthur Koestler i mnogi drugi koji su postali poznati glazbenici i književnici. Guseppe Bottai, kasniji Mussolinijev ministar, Ali Khan, sin Age Khana III., pariški princ, pretendent na tron, princ Napoleon također imaju nešto zajedničko: u jednom razdoblju svog života bili su legionari.

Mogućnost promjene identiteta bila je mnogima privlačna, ali nije to bio jedini zahtjev koji je Legija nametala. Drugarstvo među njezinim pripadnicima, iskovano u blatnjavim rovovima europskih ratišta, privuklo je mnoge da se nakon rata pridruže Legiji. Zbog velikog priliva ljudi osnovane su dvije nove regimente: 3. regimenta pješeštva (3° Regiment Etranger d´Infanterie – 3°REI) i 1. regimenta konjaništva (1° Regiment Etranger de Cavalerie – 1° REC). Ove dvije regimente zajedno s postrojbama 2° REI (2. pješačke regimente) borile su se zajedno u Maroku od 1920. – 1926. godine. Abd-el-Krim je u planinama Riffa vodio sa svojim berberskim ustanicima pravi gerilski rat, sve do predaje 26. svibnja 1926. godine. Posljednji ostaci njegovih gerilaca borili su se do kraja ožujka 1933. godine, kada su ih francuske snage (Legija) uspjele nadvladati. Tijekom 1925. godine Legija je pozvana u Siriju da uguši ustanak Druza, što su legionarske čete (REC) pod zapovjedništvom satnika Landriaua (iako često u nepovoljnom brojčanom odnosu) uspješno rješavala dobro provjerenim metodama Legije: uvijek su bili brutalniji od svojih neprijatelja.
U pacificiranim područjima Maroka i Alžira postrojbe Legije gradile su ceste i infrastrukturu kao što je bila ona između Fouma i Zebela. Na njoj je i golemi pješčani nasip izgrađen samo krampovima i lopatama. Tu i danas stoji spomenik-nadgrobna ploča s epitafom koji je Legija posvetila preminulima za vrijeme izgradnje te prometnice i koja možda najbolje oslikava duh Legije: ” Planina se prepriječila prolasku a mi smo dobili zapovijed da prođemo. Legija je pokorna.” Kako se bližila stogodišnjica osnivanja Legije stranaca, general Rollet, kojeg su zvali “otac Legije” odlučio je sagraditi najmonumentalni mogući spomenik svim palim legionarima u prvih 100 godina postojanja Legije. Taj spomenik je podignut u alžirskom sjedištu Legije, u njezinom “osinjem gnijezdu”, u Sidi-bel-Abesu 1931. godine. Tamo je stajao sve do 1962. godine kada je Legija bila prisiljena konačno napustiti Alžir. Spomenik je rastavljen i prenesen na francuski teritorij, u Aubagne, gdje je kamen po kamen ponovno sastavljen.

1940. – 1945.
Drugi svjetski rat se neminovno približavao i u takvim prilikama rijeka novih dobrovoljaca hrlila je u Legiju. Veliki broj novopridošlih nagnao je vodstvo Legije da formira dvije nove regimente pješaštva (11° i 12° REI) koje su ušle u sastav tzv. 13° polubrigade Legije stranaca. Već početkom 1940. godine neke od tih postrojbi participirale su u borbama protiv Nijemaca kod Verduna. Nakon kapitulacije Francuske, dio postrojbi Legije izbjegao je u Afriku pod vodstvom generala Lattrea de Tasignya. Mnogima je gotovo nepoznata činjenica da su postrojbe Legije zajedno s britanskim snagama sudjelovale u obrani norveške luke Narvik pred njemačkom agresijom. Kapitulacija i primirje potpisano između Francuske i Njemačke 22. lipnja 1940. dovelo je Legiju u moralnu dvojbu: ostati vjerni generalu Petainu i njegovoj kolaboracionističkoj vladi u Vischyu ili se nastaviti boriti sa “Slobodnom Francuskom” na čelu sa generalom De Gauelleom na strani Saveznika. Pripadnici Legije su se odlučivali po svojoj savjesti, pa ih je bio na obje francuske strane. Oni koji su se odlučili za savezničku stranu nastavili su borbena djelovanja u Africi. Već 8. travnja 1941. dijelovi Legije iskrcali su se u Eritreji i od talijanskog garnizona preoteli važnu luku Massaua. U području zapadne Sahare Legija je vodila neke od svojih najslavnijih bitaka za vrijeme afričke epopeje. Pod zapovjedništvom generala Koeniga, veterana iz borbi za Narvik, postrojbe Legije su se punih 12 dana opirale napadima postrojbi talijanske oklopne divizije Ariete, dijelovima 90. pješačke divizije te njemačke 15. oklopne divizije. Ogorčenim otporom kod Bir-Hakeima legionari su omogućili Montgomeryu da učvrsti crte obrane kod El Alameina i zaustavi Romelove snage na prilazima Sueskom kanalu. U protuofenzivi u sudenom 1942. poginuo je i novi zapovjednik Legije, gruzijski princ Amilakavari. Tijekom 1943. godine postrojbe iz afričkog dijela Legije i one pridružene “Slobodnoj Francuskoj” konačno su se združile u borbama protiv njemačkih snaga u Tunisu. Nakon završetka afričke epizode, Legija je nakratko prebačena na talijansku frontu. Poslije toga postrojbe Legije čistile su zaostale džepove otpora uzduž francuske atlantske obale, sudjelovale su u zaustavljanju njemačke protuofenzive u Ardenima, u bitci za Strasbourg i Colmar, te oslobađanju alpskih predjela od talijanskih snaga. Prenošenjem ratnih operacija na njemački teritorij, Legija sudjeluje u borbama za Karlsruhe i Stoccard. Završetak rata zatekao je Legiju na obalama Dunava, u Schwartzwaldu. Poslije pobjedničke parade održane 1945. godine u Parizu, Legija se po tko zna koji put vratila u svoje baze u Alžiru.

Pripremio Igor SPICIJARIĆ