Kako je urbano okružje sve češće u modernim sukobima i po svemu sudeći će ovaj trend samo rasti, razvijaju se nova i ponovno uče stara pravila za uporabu oklopnih vozila u naseljenim mjestima. Isto tako uvode se razne modifikacije u tehničkom smislu kako bi se na oklopnim vozilma otklonili nedostaci vezani za takav tip operacija

U urbanom ratovanju kao i u većini drugih oblika borbe, vrijedi staro pravilo da se uspjeh može postići jedino uzajamnom potporom oklopa i pješaštva. Tradicionalno se ipak u ovom slučaju više daje prednost pješaštvu, ali su suvremena iskustva Amerikanaca u Iraku i Izraelaca u borbi protiv Palestinaca pokazala da tenkovi i ostala oklopna vozila mogu čak imati i prioritet, odnosno da su u svakom slučaju nužnost.

Taktička strana problema
Lake pješačke snage nemaju dovoljno zaštite i vatrene moći da učinkovito djeluju protiv zasjeda, mina, improviziranih eksplozivnih naprava, bunkera i drugih utvrđenih i dobro maskiranih vatrenih položaja neprijatelja koji se do maksimuma koristi prednostima vlastitog urbanog terena. Nadalje, javljaju se problemi vezani uz nadzor vlastitih snaga i veliku vjerojatnost fratricida zbog iznimne decentraliziranosti upravljanja čak i najnižim postrojbama. Oklopljena vozila (dovoljno zaštićena da izdrže eksplozivne naprave i RPG-ove) su tu da nadoknade ove nedostatke. Naravno da se i oklop nalazi u opasnosti u urbanom okružju zbog iznimno ograničene vidljivosti i slobode kretanja. Ovdje ne postoji crta bojišnice pa napadi na oklopna vozila ne dolaze samo s prednje strane gdje je oklop najjači, već i sa bokova, pozadine odozgo i odozdo. Zbog ovih razloga oklop treba pješaštvo da pojača motrenje i osigurava njegove slabe strane.

 
Najčešće taktičke formacije kojima se koriste Izraelci i sada Amerikanci su “kutija” i “dijamant” gdje se nekoliko tenkova i oklopnih vozila pješaštva grupira zajedno i međusobno podupire. Vozila se raspoređuju na četiri kuta “kutije” i kreću se polako, postupno i koordinirano uzimajući vremena za vizualnu provjeru područja pogodnih za djelovanje neprijatelja. Takva taktika im omogućuje da privuku neprijateljsku vatru (čime se ovaj otkriva) i djeluju po uočenim neprijateljskim ciljevima. Formacija se najčešće zaustavlja na raskršćima s ciljem osiguranja bolje preglednosti i pokrivanja vatrom.    Jedan primjer za tu formaciju je djelovanje američke konjičke bojne u Iraku u gradu Al Tharva (poznatiji kao Sadr City) 2004. godine. Elementi postrojbe su se u početku kretali u koloni, no uskoro su bili prisiljeni usvojiti formaciju kutije. U ovom slučaju kutiju je činilo najmanje šest vozila i to u čistoj oklopno-mehaniziranoj formaciji bez iskrcanog pješaštva koja se kretala glavnim avenijama grada (Skica 1). Uspjeh ovakve formacije je ovisio o sposobnosti vozača da održe formaciju i da svladavaju skučen teren, o oklopnoj zaštiti Abramsa M1A2 i Bradleya M2/3A3 i posebice o dodatnim neovisnim optičkim sustavima za zapovjednike vozila koji su omogućili puno bolju preglednost (360 stupnjeva) bez potrebe da zapovjednik riskira izlazak izvan zaštite vozila. Treba napomenuti da lakše oklopljena vozila u ovom slučaju nisu pogodna jer se računa na dobru oklopnu zaštitu koja može izdržati zasjedu sa improviziranim eksplozivnim napravama, RPG-ovima, minama, minobacačima, snajperima i slično.

Glavno su oružje oklopnjaka zbog bliskih udaljenosti (maksimalno oko 200 m) bile spregnute strojnice. Zbog nastojanja da se moguće kolateralne štete svedu na minimum uporabu topova 120 mm su morali odobriti zapovjednici bojni, a topova 25 mm zapovjednici satnija.
U slučaju da neko vozilo bude onesposobljeno provodio se dril u kojem bi ostala vozila iz formacije okružila to vozilo i stvorila čelični zid oko njega. Pješaci bi izašli iz Bradleya i pokrili mrtve kutove. Nakon toga bi tenk za izvlačenje M88 u pratnji snaga za brze intervencije došao i izvukao oštećeni oklopnjak.
Naravno da odabir formacije ovisi o terenu na kojem se operacija izvodi pa tako imamo drugi primjer iz Iraka u An Nadžafu, točnije u starom dijelu grada s uskim paralelnim ulicama i na groblju. Ovakva urbanistička situacija je prisilila američke snage da napreduju u višestrukim sekcijama na paralelnim pravcima, često bez mogućnosti međusobne potpore. Sekcije bi uobičajeno naprijed činili Abrams i Bradley praćeni jednim M1114 (oklopljeni Hummer). Tenk bi napredovao nešto ispred BVP-a s ciljem da absorbira prvi udar neprijateljske zasjede (Skica 2). Bradley bi štitio bokove i gornju polusferu prema višim katovima i krovovima zgrada jer ima veću elevaciju glavnog oružja. M1114 su osiguravali unutarnji perimetar formacije i pozadinu sa strojnicom M240 (7,62 mm). Pješaštvo iz Bradleya i Hummera bi se raširilo na bokove sekcije s ciljem eliminacije neprijatelja koji bi pokušao doći u mrtve kutove vozila. Zbog konfiguracije groblja i zgrada bilo je jako teško postići vizualni kontakt te se moralo pribjeći glasovnoj komunikaciji da bi se sinhronizirao pokret oklopa i pješeštva.
Treći primjer se odnosi na neku vrstu linijskog napada gdje bi snage djelovale na paralelnim pravcima na način da bi se vozila kretala prema dominantnim točkama (raskršćima) gdje mogu slobodnije okretati kupole i imaju bolju vidljivost. Prvi tenk bi pokrivao prostor dolje naprijed i prema nezaštićenom boku, drugi tenk bi bio dva bloka nazad pokrivajući prostor naprijed iznad prvog tenka, a sa neovisnim ciljnjikom zapovjednika bi pokrivao pozadinu i nezaštićen bok. Najviše dva voda bi se postavila u liniju, na četiri pravca s pješaštvom u M1114 u pričuvi iza središnje tenkovske sekcije (Skica 3).

Tehnička prilagodba
Slično kako su se oklopne snage brzo prilagodile u taktičkom smislu, ubrzo su se pojavile i tehničke prilagodbe oklopnih vozila na urbano okružje, što improvizacijom na terenu, a što razvijenim industrijskim rješenjima. Urbano okružje zahtijeva zaštitu vozila kroz svih 360 stupnjeva pa se na tenkove i razna oklopna vozila pješaštva postavljaju dodatni oklopi na slabije zaštićenim dijelovima u obliku reaktivnog oklopa i rešetkastog “kaveza” (eng. slat cage) koji se pokazao prilično učinkovit u Iraku. Uz ove pasivne i reaktivne mjere vrlo skoro ćemo doživjeti i ratnu primjenu aktivnih sustava kao što je npr. izraelski Trophy koji se ubrzano razvijaju i ispituju sa obećavajućim rezultatima.
Drugi moment u tehničkoj prilagodbi jest razvoj adekvatnog streljiva. Tenkovi su u pravilu (na Zapadu) opremljeni samo kinetičkim potkalibarnim projektilima i kumulativnim granatama koje nisu pogodne za urbanu borbu. Stoga se pojavljuju višenamjenske granate koje kombiniraju razorni i probojni efekt i koje su optimizirane za uništavanje bunkera, betonskih struktura, probijanje zidova i uništavanje lakih oklopnih vozila. Također, ponovno je otkriveno kanistersko streljivo koje u osnovi djeluje kao velika sačmarica i koje je vrlo uspješno korišteno u Vijetnamu protiv zasjeda na tamošnjim cestama. Moderna verzija je granata XM 1028 koja se može koristiti i protiv neprijatelja koji se popeo na prijateljsko oklopno vozilo, a da ga se ne ošteti.
Nadalje, možda i ključni element jest osiguranje bolje vidljivosti iz vozila i bolje razumijevanje situacije. Ovo prvo se prvenstveno postiže postavljanjem većih optičkih blokova-periskopa, a korisnim se pokazao neovisni termovizijski sustav zapovjednika – CITV (Commander Independent Thermal Viewer) na M1A2 Abramsu i CIV (Commander’s Independent Viewer) na M2 Bradleyu. Kad smo kod boljeg razumijevanja okolne situacije sustavi za upravljanje bitkom kao što je američki umreženi FBCB2 su pokazali svu svoju vrijednost. Ti sustavi omogućavaju otvaranje vatre na mnogo manjim udaljenostima uz manji rizik od fratricida te se lakše dodjeljuju područja odgovornosti pojedinoj postrojbi ili vozilu.

Zoran primjer tehničkih prilagodbi oklopnih vozila je komplet namijenjen tenkovima Abrams M1A2 pod nazivom TUSK (Tank Urban Survivability Kit). Ovaj komplet uključuje:
• ploče reaktivnog oklopa na bočnim stranicama hodnog dijela
• daljinski upravljanu strojnicu od 12,7 mm za zapovjednika tenka koja pokriva 360 stupnjeva (originalni M1 i M1A1 su imali mogućnost gađanja iz vozila, no zbog dodatne opreme M1A2 je izgubio tu mogućnost)
• strojnicu 7,62 mm M240 za punioca topa sa zaštitnim oklopnim pločama koje omogućuju sigurnije vatreno djelovanje izvan tenka. Na strojnicu je postavljen i termovizijski ciljnik pomoću kojeg punilac može preko posebnih naočala za prikaz slike sa ciljnika gađati i iz unutrašnjosti tenka
• rešetkastog oklopa na stražnjem dijelu koji dodatno štiti pogonski odjeljak;
• telefon za vezu s pratećim pješaštvom na stražnjem djielu tenka (imali su ga američki tenkovi prije Abramsa).
Važna karakteristika ovog kompleta je da se može ugraditi na terenu bez potrebe za povlačenje tenka u specijalne radionice.

Vrlo su zanimljiva iskustva američkih postrojbi s kotačnim oklopnim vozilom Stryker. Iako je Stryker imao mnogo protivnika ili barem skeptika prema njegovoj uporabi u Iraku, čini se da ih je iznenadio. Pokazao se vrlo otporan na pogotke i samim time je prema svjedočenjima vojnika i časnika US Army spasio mnoge živote. Posebice se izgleda dobro pokazao rešetkasti kavez oklop protiv RPG-ova jer navodno ni jedan Stryker nije probijen od 115 zabilježenih pogodaka tijekom godinu dana. Stryker također ima dobar skor u pogledu mina i improviziranih eksplozivnih naprava: redovno bi zbog “run flat” guma uspjevao nastaviti kretanje i sa 7 od 8 probušenih guma te tako ne ostati izložen daljnim napadima za razliku od gusjeničnih vozila koja bi naravno odmah ostala imobilizirana. Nadalje je pokazao prednost u smislu nanošenja manje štete po urbanu infrastrukturu prilikom kretanja, a i prednost u brzini (u jednom slučaju je Stryker sudjelovao i u uličnoj potjeri za sumnjivim automobilom). Potvrđena je još jedna bitna karakteristika kotačnih vozila, a to je visok stupanj operativne raspoloživost od više od 95 %. Ovo sve ne znači da je sada Stryker bolji od npr. Bradleya, već znači da svaki ispunjava određenu “nišu” – svaki ima svoju ulogu.
Oklopne snage u Iraku, a prije toga i u Izraelu su potvrdile, a kroz prilagodbe u taktici i tehničkim poboljšanjima možda čak i uvećale svoju ulogu u urbanim operacijama jer one jedine mogu jamčiti manevar i preciznu, snažnu i brzu vatru u tako opasnom okruženju.

Organizacija tekovskog voda i urbane operacije
Danas u vojskama u pravilu susrećemo tenkovske vodove sa 3 ili 4 vozila. Zanimljivo je da su i neke zapadne vojske prihvatile vod od 3 tenka koji je možda karakterističniji za bivši Istočni blok. Tako je Izrael koji svakako ima mnogo iskustva u tenkovskom ratovanju prvo prešao s voda od 5 tenkova na vod od 4 tenka, a kasnije na vod sa 3 tenka. Tako sadašnju strukturu satnije čine tri voda po tri tenka te dva zapovjedna tenka što im omogućuje da u svako vrijeme imaju osam tenkova koji otvaraju vatru i tri koji se kreću. Ovaj sustav se pokazao vrlo uspješnim u prijašnjim žestokim tenkovskim bitkama koje su Izraelci vodili sa susjedima. Trenutačno u Izraelskim obrambenim snagama postoje ideje o uvođenju satnija sa samo 7 tenkova (jedan je zapovjedni) gdje bi timovi od dva tenka mogli djelovati samostalno. Ova bi struktura bila moguća zahvaljujući naprednim mogućnostima najnovije Merkave Mk4.
Njemački KoV je također prešao s 4 na 3 tenka u vodu, dok je ukupan broj tenkova u satniji ostao isti (3 tenka x 4 voda + 1 zapovjedni tenk). Britanska vojska ima slično rješenje, ali sa dva zapovjedna tenka.  Rusi su zadržali tradicionalno rješenje s tri tenka u vodu no razmišlja se o uvođenju voda sa 4 tenka i jednim BMPT-om. BMPT je vozilo za vatrenu potporu na osnovi T-72/T-90 naoružano topovima i bacačima granata od 30 mm i projektilima AT-9 Ataka. Namjena mu je uništavanje sekundarnih ciljeva čime se tenkovi oslobađaju za borbu s glavnim “teškim” ciljevima. Ovo bi vozilo navodno podiglo borbenu učinkovitost voda za 30 %. US Army se zadržala na vodu sa 4 tenka i satniji od ukupno 14 tenkova (3 voda x 4 tenka + 2 zapovjedna tenka) i izgleda dobro odabrala, barem kada se radi u urbanoj borbi. Za borbu u uskim ulicama gdje tenkovi djeluju u timovima po dva ili u formaciji kutije vod sa 3 tenka ne bi bio pogodan i ekonomičan. U ovom slučaju treći tenk je svojevrsni višak, bio bi ili ostavljen iza, neuporabljen ili bi zapovjednik pješak došao u iskušenje da ga angažira samog što nije preporučljivo.

Vedran SLAVER