Veliki pomak u američkoj vanjskopolitičkoj strategiji nakon 11. rujna 2001. odnosi se na organizaciju NATO. Nakon terorističkog napada NATO-ovi saveznici odmah su primijenili članak 5. Sporazuma o NATO-u i pozvali se na potrebu zajedničke obrane – odredbu koja u dosadašnjoj pedesetogodišnjoj povijesti NATO-a još nikad nije bila promijenjena

Peti članak Sporazuma o NATO-u formalno je aktiviran prvi put nakon terorističkih napada 11. rujna 2001., te su se vojne snage europskih zemalja uključile su u afganistansku operaciju, razvijena je široka mreža obavještajne suradnje, a Europa je postala važnom sastavnicom antiterorističke koalicije.

U tom sklopu i pitanje NATO-a dobilo je posebnu vrijednost. Tvrdnja dijela promatrača, koja se javila nakon rušenja Miloševića, kako je NATO organizacija koja više i nema neku bitnu funkciju, pa mu Amerika ni neće poklanjati veliku važnost, nakon terorističkog napada na Ameriku bila je brzo demantirana. Za razliku od prijašnjih najava kako bi novi krug proširenja trebao biti pomno planiran i kako ne treba žuriti s prijamom novih članica, američka administracija, upravo u želji da i formalno učvrsti antiteroristički savez, najavila je spremnost uključivanja u NATO novih država istočne Europe. Svjesna da je borba protiv terorizma dugoročna zadaća i da u toj borbi jedino uz angažiranje što većeg broja država mogu biti ostvareni rezultati, kreatori američke politike založili su se za jačanje i proširenje Atlantskog saveza koji se dosad pokazao najvažnijim instrumentom okupljanja svih saveznika.

Predsjednik Bush je 24. rujna 2001. potpisao izvršnu uredbu broj 13224 kojom su zamrznuti računi i imovina 27 terorista, terorističkih organizacija i financijera povezanih s Al-Qaidom. Blokirane su i transakcije američkih državljana i tvrtki s takvim osobama ili organizacijama, a liste osoba povezanih s terorističkim aktivnostima svakodnevno se nadopunjavaju. Slične uredbe usvojene su i u drugim zemljama ili važnijim financijsko-monetarnim institucijama. Zatraženo je i službeno obilježavanje pojedinih skupina kao inozemnih terorističkih organizacija (Foreign terorist organization – FTO) što bi znatno ubrzalo i olakšalo zakonsku proceduru protiv njihovih članova.

Multilateralna suradnja članica i nečlanica NATO saveza zabilježena je i tijekom vojne akcije Trajna sloboda u Afganistanu. Četrdesetak zemalja Europe, Afrike, Azije, Bliskog istoka dopustilo je američkim zračnim snagama prelete ili prizemljenje na njihovu teritoriju. Francuska je angažirala gotovo četvrtinu mornaričkih snaga u operaciji Trajna sloboda, a tradicionalna američka saveznica Velika Britanija u posljednjih 20 godina nije poslala veće mornaričke snage ni u jednu operaciju. Washington je isticao da više od pedeset posto vojnika koji i nakon svrgavanja talibanskog režima još uvijek osiguravaju javni red i mir u Kabulu i pomažu prijelaznoj afganistanskoj vladi, nisu američki vojnici. Američke i britanske snage za specijalne operacije borile su se u Afganistanu rame uz rame sa snagama iz Australije, Kanade, Norveške, Danske, Njemačke. Japanski razarači punili su gorivom koalicijske brodove u Indijskom oceanu, afganistanske bolnice dobivale su potrebnu medicinsku opremu i sanitetski materijal za ranjenike iz Rusije, Jordana, Južne Koreje, Španjolske. Svrgavanje talibanskog režima svakako bi bilo znatno teže bez odgovarajuće pomoći zemalja iz neposrednoga afganistanskog susjedstva: Pakistana, Kirgistana, Uzbekistana, Tadžikistana, Indije, Kine. Vojna operacija u Afganistanu označila je radikalnu prekretnicu unutar NATO saveza.Manje od 24 sata nakon terorističkih napada na SAD, sjevernoatlantski saveznici aktivirali su Članak 5. po kojemu napad na jednu treba smatrati napadom na sve članice Saveza. No samo su Sjedinjene Države imale adekvatnu opremu za slanje svojih vojnika na drugi kraj svijeta. Jaz između postojećih kapaciteta američkih europskih saveznika i Washingtona došao je na vidjelo i na području bivše Jugoslavije. Ali tada je bilo riječ o takozvanim opasnostima iz Članka 4. Saveza koji se odnosio samo za zaštitu zajedničkih interesa izvan NATO-ovih granica. U slučaju Afganistana, prvi put u povijesti Sjeveroatlanske alijanse na temelju Članka 5. trebao je biti aktiviran NATO-ov sustav kolektivne obrane. Međutim, Washington je procijenio da je, radi nekompatibilnosti savezničkih vojnih snaga, potrebnih tehničkih sredstava i opreme, jednostavnije da američke snage same obave prvi vojni udar u Afganistanu. Kasnije su se borbenim akcijama pridružile i britanske snage. Nekoliko europskih zemalja, među njima Njemačka i Francuska, poslalo je vojnike u sastavu multinacionalne mirovne operacije. Europske savezničke specijalne snage sudjelovale su i u operaciji Anakonda protiv zaostalih uporišta Al-Qaide.

NATO-ovi stratezi izvukli su iz afganistanske akcije dva bitna zaključka. Prvo, nedopustivo je da se nastavi vojno-tehnološki jaz između SAD-a i njegovih europskih saveznika. Potom se napominje da će najavljeno i već usvojeno američko povećanje izdvajanja za proračun u sljedećim godinama stvoriti dodatne probleme europskim saveznicima. Predsjednik Bush nekoliko je puta ponovio kako NATO i dalje ostaje glavni stup euroatlantskih odnosa. Europske vojske danas su veće i snažnije nego što se to obično misli. Broje gotovo 2,4 milijuna aktivnih vojnika, a za vojsku se izdvaja oko 150 milijardi dolara. No budući da su još uvijek usmjerene ponajprije na obranu vlastitih nacionalnih granica, teško prihvaćaju i planiraju uporabu svojih snaga na udaljenim mjestima. A upravo s područja izvan euroatlantskog prostora dolaze i najveće opasnosti za stabilnost i sigurnost međunarodne zajednice.Ako se postojeći jaz u interoperabilnosti savezničkih snaga dodatno produbi, američke i europske snage neće moći zajedno djelovati, čak i ako europski čelnici na to budu politički spremni. Stoga se predlaže da se postojeća NATO-ova Inicijativa o vojnim kapacitetima (Defence Capacity Iniciative – DCI) zamijeni novom inicijativom usmjerenom na nabavu visokoprioritetne opreme s obje strane Atlantika. Predlaže se i uspostava potpuno umreženih “ofenzivnih snaga”, sastavljenih od oko 60 000 kopnenih vojnika, nekoliko borbenih aviona s navođenim oružjem i mornaričkih borbenih jedinica s krstarećim projektilima. Po sastavu i opremi takve snage bile bi vrlo slične snagama Europske unije za ostvarenje petersberških ciljeva. Napominje se da se SAD i njegovi europski saveznici ne moraju uvijek slagati oko specifičnih vojnih akcija, ali njihovi temeljni interesi i ciljevi toliko su kompatibilni da je zajedničko djelovanje u budućnosti nužna i normalna stvar. Unutar NATO-a, SAD i Velika Britanija ne trebaju i ne žele biti “loši policajci”, dok ostale članice imaju ulogu “dobrih policajaca” jer zajedno s dojučerašnjim neprijateljima tragaju za miroljubivim rješenjima.

Drugo, novi izazovi sigurnosti danas, poput terorizma, oružja za masovno uništenje, AIDS-a, najrazličitijih oblika kriminala, predstavljaju opasne prijetnje čija su glavna izvorišta daleko od NATO-vih granica, ali ozbiljno ugrožavaju teritorij i stanovništvo Sjevernoatlantskog saveza. Stoga je podjela na opasnosti koje članicama NATO-a prijete iz Članka 4. i Članka 5. Saveza zastarjela. Iako se nove prijetnje javljaju izvan granica NATO-a, one su prijetnja fizičkoj opstojnosti njegovih članica, demokratskim vrijednostima na kojima Savez počiva, a ugrožavaju i strateške interese Alijanse.

Nakon višemjesečne unutarnje rasprave i sukobljenih mišljenja NATO je ponudio Rusiji novi oblik suradnje; ruski predstavnik sjedi zajedno s ostalim predstavnicima članica NATO-a, i to između portugalskog i španjolskog predstavnika. Tako Rusija formalno ima mjesto u Sjevernoatlantskom vijeću, političkom tijelu NATO-a koje donosi odluke, ali nema ravnopravni status unutar Alijanse. Nema pravo veta na vojne i političke odluke, nema pravo odlučivanja kad je riječ o širenju NATO-a, na nju se ne odnose obveze Članka 5. Sporazuma o Savezu, svaka odluka za koju se procijeni da neće dobiti privolu Rusije može na zahtjev bilo koje članice Saveza biti skinuta s dnevnog reda. Unatoč ograničenjima ruskog odlučivanja i djelovanja u svim bitnim pitanjima NATO saveza, Ruska Federacija ipak prvi put u povijesti Alijanse ima pravo i mogućnost na službeno izražavanje svog mišljenja. Čelnici NATO-a žele, zapravo, stvoriti novi forum u kojemu će države NATO-ovih članica i Rusija kao grupa partnera moći surađivati oko globalnih zajedničkih interesa: borbe protiv terorizma, širenja nuklearnog i drugog oružja za masovno uništenje, mirovnih operacija i slično. Dio američke administracije, uključujući i ministra obrane Donalda Rumsfelda, protivio se zamisli o većem uključenju Rusije u NATO. (Vjesnik, 7. ožujka 2002.)

Njihovu sumnjičavost nisu odagnali ni Putinova zamolba generalnom tajniku NATO-a Robertsonu da NATO pomogne Rusiji pri prestrukturiranju njezinih oružanih snaga, ni odluka Rusije o smanjenju nuklearnog arsenala, kao ni najava proširenja ruske ekonomske suradnje sa članicama Saveza te prihvaćanje američkog predsjednika Busha za uzvratni posjet Moskvi i Sankt Petersburgu. Čelnici NATO-a govore da taj novi aranžman Rusije i NATO-a ne znači primanje Rusije “na mala vrata” u NATO, već taj odnos treba gledati kao na savez sa Savezom, tj. kao odnos “dva neovisna moćna entiteta na područjima od uzajamnih interesa”.

Rusija i NATO danas surađuju na nizu pitanja vezanim uz borbu protiv terorizma, konzultacijama i razmjeni informacija glede terorističkih prijetnji, ulozi vojske u borbi protiv terorizma, izradi planova za izvanredne civilne situacije.

S druge pak strane, predsjednik Putin naišao je na oštre kritike ruskih tvrdolinijaša kod kuće, pa mora uložiti još mnogo napora da opravda suradnju svoje zemlje s NATO-om. Politički protivnici zamjerili su mu i što se složio s uspostavom američkih vojnih baza u Uzbekistanu za vrijeme vojne operacije u Afganistanu. Putin je svjestan neefikasnosti ruske vojske iskazane najbolje u sukobu u Čečeniji, ali i nesposobnosti i padu morala ruskih vojnika pri izvršenju redovitih zadaća poput čuvanja ruskih granica, sprečavanja ilegalnih migracija, šverca droge i sl.

Za potrebne reforme oružanih snaga Rusija sama nema ni dovoljno novca, ni sredstava, a svi dosadašnji pokušaji Rusije za uspostavu nove europske sigurnosne arhitekture bez NATO-a, ili u kojoj NATO ne bi imao dominantnu ulogu, propali su.

Činjenica je da se odvija postupan proces preobrazbe odnosa NATO saveza i Rusije. U zajedničkoj izjavi na konferenciji o razoružanju, održanoj u Ženevi u veljači 2002., ruski predsjednik Putin i američki predsjednik Bush izjavili su kako su SAD i Rusija prevladale naslijeđe hladnoga rata te da ni jedna zemlja ne smatra onu drugu neprijateljem ili prijetnjom. Istaknuli su da su se SAD i Rusija odlučile za “čvrstu međusobnu suradnju i suradnju s drugim zemljama i međunarodnim organizacijama uključujući i Ujedinjene narode u promociji sigurnosti, ekonomskog blagostanja i mirnog prosperiteta slobodnog svijeta”. Pa ipak, njihovi suradnici kažu da se oko teških pitanja u američko-ruskim odnosima, poput rata u Čečeniji, ruske prodaje oružja Iranu ili američkog novog obrambenog raketnog štita, stajališta dvaju predsjednika još uvijek bitno razlikuju.

Svoju vodeću poziciju Amerika nakon 11. rujna 2001. gradi na načelu da ona određuje tko su njezini neprijatelji i neprijatelji postojećeg poretka. Francuska je prva od svojih europskih susjeda reagirala na američku politiku prema kojoj antiteroristička koalicija ima pravo napadati države iza antiterorističkog limesa.

Nekadašnje “razbojničke države” pred kraj Clintonova mandata, postale su “problematične države” a Bush ih je vratio u status razbojništva novom sintagmom “osovinama zla”. (U govoru o stanju nacije 29. siječnja 2002. Bush je nazvao Irak, Iran i Sjevernu Koreju “osovinama zla”, što je prema njemu oznaka za realističku politiku.) Takva američka terminologija za države kao što su Iran, Irak i Sjeverna Koreja izaziva otpor kod saveznika. Saveznici u antiterorističkom bloku podijeljeni su oko pitanja koje države podržavaju terorizam. Rusija izjavljuje da ne zna da Iran, Irak ili Sjeverna Koreja financiraju međunarodni terorizam, ali zna da se religiozni ekstremisti školuju u Egiptu, Saudijskoj Arabiji (Saudijska Arabija je važan muslimanski saveznik SAD-a i ne nalazi se među osovinama zla iako Al Qaeda iz te zemlje dobiva veliku financijsku potporu, a 15 od 19 otmičara zrakoplova 11. rujna je iz Saudijske Arabije, kao i Osama Bin Laden) i Pakistan koji su postali američki saveznici. Rusija je također reagirala na Bushovu oružanu prijetnju Iraku i na sintagmu “osovine zla”. Takva akcija bi prema Moskvi oslabila međunarodnu sigurnost (ruski ministar obrane Sergej Ivanov je na 28. međunarodnoj konferenciji o sigurnosti u Munchenu rekao kako bi eventualni američki rat protiv Iraka mogao razbiti međunarodnu antiterorističku koaliciju i savezništvo Moskve i Amerike).

Ministri vanjskih poslova EU i Organizacije islamske konferencije (u Istanbulu je 12. veljače 2002. održan prvi susret ministara vanjskih poslova EU i Organizacije islamske konferencije s ciljem boljeg razumijevanja dviju kultura) usprotivili su se širenju antiterorističkog rata na Irak i Iran i založili se za diplomatske, a ne vojne metode.

Izglasavanje UN-ove rezolucije o Iraku br. 1441, kojom su u velikoj mjeri bile smanjene mogućnosti američkog unilateralnog napada na Irak u listopadu 2002., predstavljala je bitan događaj kako za proces širenja EU-a tako i za proces prerastanja SAD-a u novovjekovnu imperij. Za EU, čiji je konačni cilj stvaranje europske supersile globalne protežnosti, izbijanje rata protiv Iraka predstavlja strategijsku ugrozu koja bi taj cilj mogla učiniti neostvarenim. Razloga za donošenje takve procjene ima više, a najvažniji se kriju u ranjivosti europskog gospodarstva na eventualnu krizu koja bi mogla uslijediti nakon američkog napada na Irak i promjene geopolitičkih odnosa na Bliskom istoku. Za razliku od SAD-a, gospodarstvo EU-a u velikoj mjeri ovisi o isporukama nafte iz područja Bliskog istoka. Francuska i Njemačka protive se ratu u Iraku. Velika Britanija ne želi napustiti stožernu ulogu koja se temelji na posebnim odnosima sa Sjedinjenim Državama, koju je zaradila u ključnim trenucima krize, i odlučno podržava američku politiku.

Stalni članovi Vijeća sigurnosti Francuska, Rusija i Kina inzistirale su da Sjedinjene Američke Države ne budu jedina zemlja koja će odlučivati o tome da li je Irak ispunio uvjete što mu ih je postavio UN ili nije. O tome da li je Irak mogao izbjeći rat ili ne. One su inzistirale na zajedničkim dogovorima u Vijeću sigurnosti.
Američka administracija je tvrdila da u Iraku djeluju terorističke skupine koje su usko povezane s Al-Qaidom, čija ćelija u Bagdadu ima dvadesetak ljudi, a Sadam Husein ih podržava i pomaže. No savjetovanja i duga usuglašavanja oko toga da li je Irak ispunio uvjete koje je postavio UN ili nije, vlada u Sjedinjenim Državama nije prihvatila, i bez suglasnosti Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda zajedno sa svojim koalicijskih partnerima – Velikom Britanijom, Španjolskom i Australijom – provela vojnu akciju protiv iračkog režima Sadama Huseina pod nazivom Odlučujuća sloboda.

Krijumčarenje nuklearnih materijala
Lideri zemalja jugoistočne Europe sastali su se početkom godine kako bi razgovarali o regionalnoj suradnji, boljem nadzoru granica, organiziranom kriminalu i terorističkim prijetnjama. Sigurnosne službe su ocijenile da je u posljednje vrijeme povećano kriumčarenje nuklearnih materijala iz Rusije i jugoistočne Azije terorističkim ćelijama u zapadnoj Europi, a već uspostavljene rute kojima se, preko Balkana koriste krijumčari narkotika su prirodni izbor i za kriumčarenje opasnih nuklearnih materijala. Posljednje dvije godine potvrđena je aktivnost terorističkih ćelija iz Europe i Balkana, a jedan od sudionika tih aktivnosti nedavno je i osuđen.

Četvrta godišnja konferencija posvećena sigurnosti granica zemalja jugoistočne Europe počela je 22. veljače u Dubrovniku, a sudjelovali su ministri unutrašnjih poslova Albanije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske, Makedonije i Srbije. Konferenciju su organizirali hrvatsko Ministarstvo unutrašnjih poslova i Centar za demokratski nadzor oružanih snaga (DCAF) iz Ženeve.

Pročelnik DCAF-a Theodor H. Winkler prezentirao je diskusije o ulozi granične policije, organiziranom kriminalu, terorističkim prijetnjama i trenutačnom tehnološkom napretku. Izaslanstva iz 12 zemalja Europe i predstavnici međunarodnih organizacija, među kojima i Frontex, Agencija Europske Unije čija je zadaća koordinirati pograničnu sigurnost u zemljama članicama, Pakt stabilnosti i Međunarodna organizacija za migracije (IOM), također su sudjelovali u radu skupa.

Jedan od konkretnih primjera suradnje je instaliranje uređaja za detekciju nuklearnih materijala na granici Hrvatske i Slovenije. Uređaje je donirala Međunarodna agencija za atomsku energiju iz Beča (IAEA) koja time želi pomoći nastojanjima da se spriječi ilegalni transport nuklearnih materijala. Uređaji su montirani na prijelazu Bregana sredinom veljače, a pomoći će da se otkrije i spriječi svaki pokušaj terorističkog napada radioaktivnim materijalima koji se krijumčare preko granice. Balkan bi mogao postati tranzitna ruta za krijumčarenje radioaktivnih materijala između Azije i Europe, a ovo je prvi korak u stvaranju efikasne barijere takvim pokušajima.

Radioaktivni materijali kao što su plutonij, uran i torij mogu se rabiti za izradu nuklearnog oružja. Neki oblici uranija i plutonija mogu se rabiti kao fisijska jezgra nuklearnog oružja. Poslije raspada Sovjetskog Saveza nadzor nad nuklearnim materijalima bio je oslabljen i smatra se da su pojedini pripadnici oružanih snaga ili znanstvenici i tehničari uspjeli ukrasti nuklearne materijale koji bi se mogli prodati teroristima.

Danas u 40 zemalja postoji više od 100 istraživačkih nuklearnih reaktora. Neki od njih su preorijentirani na rad s manje opasnim, nisko obogaćenim uranom. No u nekim zemljama s nedostatnim nadzorom o sigurnosti reaktora brinu loše plaćeni čuvari i slabe brave. Kina, Indija i Pakistan nalaze se među 95 država koje su od prošle godine dodane na listu, no te zemlje imaju desetljeća iskustva sa nuklearnim materijalima. Rusija ima tisuće nuklearnih bojnih glava, ogromne zalihe nuklearnih materijala i stotine nezaposlenih znanstvenika koji su radili na razvoju naoružanja, a potencijalno bi mogli biti umiješani i u ilegalni promet, kao i u izradu nuklearnih oružja. Osama Bin Laden je nabavljanje oružja za masovno uništenje nazvao “vjerskom obvezom”.

Međunarodna baza podataka koju održava IAEA sadrži detalje o svim radioaktivnim materijalima koji su izgubljeni, ukradeni ili zaplijenjeni od krijumčara iz Europe i Rusije u razdoblju između 1993. i 2005. U tajnoj operaciji koja je provedena u Gruziji otkriven je kriumčar koji je nosio 80 grama visoko obogaćenog urana pogodnog za izradu nuklearnog oružja. U slučaj je bio umiješan i ruski državljanin iz Vladivostoka koji je živio u Sjevernoj Osetiji i nekoliko suučesnika iz Gruzije.

U 2004. godini zabilježen je čak 121 slučaj nezakonitog prometa i drugih nedopuštenih aktivnosti s nuklearnim i drugim radioaktivnim materijalima. Većina incidenata s nuklearnim materijalima je rezultat krađe, nezakonitog posjedovanja, pokušaja prenošenja i prodaje tih materijala na crnom tržištu.
U bazi podataka opisana su 424 incidenta, a 50među njima IAEA je ocijenila opasnima ili s potencijalnom da negativno utječu na zdravlje stanovništva ako se koriste za izradu “prljavih” bombi. “Prljava” bomba se pravi slaganjem konvencionalnih eksploziva oko nuklearnog otpada i drugog nuklearnog materijala, oni čine veći dio ukradenih ili izgubljenih radioaktivnih materijala prijavljenih IAEA-i.

U gruzijskom slučaju, uran koji je bio predmetom ilegalne prodaje bio je obogaćen do oko 90 posto i bio je namijenjen proizvodnji oružja. Gorivo za nuklearne reaktore u pravilu se obogaćuje do 5 posto ili čak manje. Godine 2003 na granici Gruzije i Armenije oduzeto je 170 grama sličnog nuklearnog materijala koji je armenski krijumčar preuzeo u ruskom gradu Vladikavkazu. Utvrđeno je da materijal potječe iz ruske nuklearne lokacije u Novosibirsku.

Indijski rudnici urana Jaduguda u mjestu Jharkhandu zloglasni su izvor prerađenog urana i “žutog kolača” koji se krijumčari i prodaje na međunarodnom crnom tržištu. Ruda ukradena iz rudnika Jaduguda pronalazi svoj put do Nepala gdje se prodaje međunarodnim kupcima kao što je Al-Qa’ida koja aktivno traži takve materijale. Prerađeni uran se zatim krijumčari tajnom rutom koju rabe i krijumčari narkotika: kanalom Jharkhand-Bihar-Zapadni Bengal. U studenom prošle godine u Indiji su prijavljena dva slučaja krađe ili gubitka radioaktivnih materijala. U jednom slučaju visokoradioaktivni cezij (CS-137) je ukraden iz skladišta, a u mjestu Gujarat prijavljen je nestanak drugog radioaktivnog materijala, iridija (IR-192).

Božo VUKASOVIĆ