Suvremene snajperske puške opremaju se ergonomski dizajniranim, podesivim (tzv. športskim ili “ortopedskim”) kundacima i rukohvatima pomoću kojih snajperist može optimalno podesiti pušku svojim anatomskim značajkama, čime se postiže stabilan stav za gađanje

Po današnjim mjerilima, svako streljačko oružje kojemu je osnovni ciljnik optički ili optičko-elektronski, može se uopćeno nazvati snajperskim. Naime, svaka sistematizacija snajperskih sustava, bez obzira na način klasificiranja, uvijek se temelji na snažno izraženoj komponenti ciljnika u okviru sustava oružje-ciljnik, jer oni u znatnoj mjeri mijenjaju cjelokupne značajke oružja (osobito kod oružja standardiziranog po osobinama i kvaliteti). Zajednička značajka za sve vrste snajperskog oružja jest povećana preciznost paljbe na traženim dometima u odnosu prema standardnom oružju, tako da se s velikom vjerojatnošću ostvare zahtjevi za pogodak prvim hicem. Tehnički gledano, povećana preciznost snajperskog oružja (neovisno o vrsti i kalibru streljiva kojeg koristi) u odnosu na standardno oružje postiže se preciznijom izradom vitalnih dijelova oružja (cijev-vodište zrna, ležište metka, usta cijevi), izborom deblje cijevi, preciznom konstrukcijom mehanizma za okidanje, manjom silom i ravnomjernošću okidanja, anatomski oblikovanim kundakom i sl. te ugrađenim optičkim ili optičko-elektronskim ciljnikom.

U suvremenim okolnostima, taktički zahtjevi primjene snajperskog oružja nametnuli su razvoj više različitih vrsta tog oružja, međutim u snajperskoj borbi, pa i u većini ostalih snajperskih aktivnosti (policijske, terorističke, protuterorističke, lovačke, športske i sl.), osnovno oružje je snajperska puška, koja je također doživjela cijeli niz konstrukcijskih modifikacija, zbog čega se puške mogu višestruko klasificirati, prema namjeni, prema načelu rada (na repetirke i poluautomatske), prema kalibru (malokalibarske i velikokalibarske) i prema konstrukcijskim rješenjima (klasične puške i puške posebne izrade). Osnovna klasifikacija snajperskih pušaka utemeljena je u skladu s njihovom namjenom, te o tome uglavnom ovisi i sistematizacija prema ostalim parametrima, a razvrstane su na:
• lovačke
• športske
• policijske
• vojničke i
• specijalne

Lovačke snajperske puške
Kako je, tijekom svoje povijesti, lov sve više iz egzistencijalne potrebe čovjeka prerastao u sport i rekreaciju, tako se razvijao i lovački etički kodeks, prije svega usmjeren na skraćivanje agonije ulovljene divljači. U tom kontekstu, razvijano je i lovačko oružje kojem je neprekidno poboljšavana preciznost i ubojna moć. Lovačke snajperske puške su najčešće klasične lovačke puške risanice (kuglare) opremljene optičkim ciljnikom koji lovcu pomaže pri sigurnijem pogotku divljači (slika br. 1). Koriste se u raznim vrstama lova, a u nekim državama su zakonom regulirane kao obvezatne za odstrijel visoke divljači.

Proizvode se u širokom spektru kalibara, modela, tipova i s vrlo raznolikom opremom. Najčešće su opremljene fiksnim optičkim ciljnicima podešenim za gađanje na daljine 100-200 m. U slučaju veće nužde mogu se koristiti i za vojne ili policijske snajperske zadaće (detaljnije o tome u članku “Alternativno oružje”, “Hrvatski vojnik” br. 81 od 14. 04. 2006.), pa su npr. u početku Domovinskog rata lovačke puške odigrale značajnu ulogu u snajperskim djelovanjima hrvatskih oružanih snaga, vrlo uspješno nadomjestivši manjak “pravih” vojničkih snajperskih pušaka.

Športske snajperske puške
Uglavnom se koriste kao školsko oružje za obuku u gađanju snajperskim puškama (slika br. 2), pri čemu mogu biti vrlo korisne u vojnim i policijskim postrojbama i snajperskim školama, te u streljačkim disciplinama tzv. “trčeći vepar”. Najčešće su repetirke malog kalibra ili zračne puške s optičkim ciljnicima manjeg uvećanja, međutim mogu biti i u velikim kalibrima za gađanje preko 300 m. U tu svrhu razvijene su visoko precizne puške za tzv. “bench rest” natjecanja (slika br. 3), koje najviše poklonika ima u SAD-u, dok su ta natjecanja znatno rjeđa u europskim zemljama.

Policijske snajperske puške
Suvremene policijske snajperske puške (slika br. 4) namijenjene su za različite policijske akcije, pa zbog prirode tih djelatnosti moraju biti preciznije od vojničkih, iako se u prosjeku koriste na manjim udaljenostima (detaljnije u prethodnim nastavcima ovog serijala). Iako su razvijene iz vojničkih snajperskih pušaka, suvremene policijske “snajperice” obično se posebno izrađuju kao repetirke s osobito precizno izvedenom cijevi, vrlo finim mehanizmom za okidanje (često s ugrađenim ubrzivačem, tzv. “schneller-om”), kundakom od sintetskog materijala koji ne mijenja osobine niti dimenzije u ekstremnim uvjetima eksploatacije i sl. Optički ili optičko-elektronski ciljnik je na takvim puškama često i jedina ciljnička naprava.

Vojničke snajperske puške
Klasične vojne snajperske puške dijele se u dvije taktičke kategorije – snajperske puške za paljbenu potporu postrojbama na bojišnici i snajperske puške za precizno gađanje na većim udaljenostima. Prvi tip pušaka razvijen je ugradnjom optičkih ili kolimatorskih ciljnika na standardne vojničke puške i još uvijek je u dosta širokoj uporabi (slika br. 5). Njima su naoružani obično snajperisti u postrojbama koji su u njezinom borbenom postroju cijelo vrijeme borbenih djelovanja, a njihova uloga (davanje precizne paljbene potpore) dolazi najviše do izražaja u presudnim trenucima napada ili odbrane, tijekom uličnih borbi i sl. Takvi taktički uvjeti uporabe nametnuli su potrebu veće praktične brzine gađanja zbog većeg broja trenutnih i pokretnih ciljeva na bojištu, što potpuno zadovoljavaju standardne vojničke puške s ugrađenim ciljnicima malog ili srednjeg uvećanja, ali šireg vidnog polja.

Drugim tipom vojnih snajperskih pušaka obično su naoružani izdvojeni samostalni snajperisti ili izdvojeni snajperski timovi (ovisno kakva je snajperska doktrina i vojni ustroj u pojedinim oružanim snagama) koji djeluju prvenstveno po unaprijed biranim ili zadanim ciljevima, ili sa zadaćom izvođenja antisnajperskih ili antiterorističkih aktivnosti. U pravilu se radi o posebno razvijenim snajperskim puškama, vrlo sličnim policijskim, koje mogu biti repetirke ili s poluautomatskim principom rada (slika br. 6). Po iskustvima iz lokalnih ratova s kraja XX. i početka ovog stoljeća, učinkoviti domet tog tipa snajperskih pušaka je najčešće 700-800 m (s ispunjenim uvjetom pogotka prvim hitcem). Procijenjeni učinkoviti domet (pod istim uvjetima) snajperskih pušaka za paljbenu potporu postrojbi je 500-600 m.

U zadnje vrijeme se za gađanja na velike daljine (1000-1500 m) razvijaju velikokalibarske puške tzv. taktički snajperi, koje se danas nalaze u naoružanju gotovo svih suvremenih vojski svijeta. Te puške se upotrebljavaju za gađanje posebnih ciljeva, kao što su neoklopljena vozila, skladišta streljiva i goriva, osjetljiva elektronska oprema i sl. Polazna osnova za njihov razvoj bile su konstrukcijski elementi protutenkovskih pušaka iz početka II. svjetskog rata, koje su kao oružje zastarjele usavršavanjem tenkovskog oklopa (detaljnije u članku “Suvremene nasljednice protutenkovskih pušaka”, “Hrvatski vojnik” br. 130 od 06. 04. 2007.). Krajem sedamdesetih godina, usavršavanjem optičkih ciljnika i povećanjem njihove mogućnosti uvećavanja, stvoreni su uvjeti da se na temelju već gotovo zaboravljenih protutenkovskih pušaka razviju velikokalibarske snajperske puške koje će koristiti suvremeno streljivo inače namijenjeno za teške strojnice, kao što je npr. metak kal. 12,7×99 mm (50 Browning) ili ruski (sovjetski) metak 14,5×114 mm. Daljnji pravci razvoja taktičkih snajpera su u razvoju raznih velikokalibarskih oružja velike probojne moći i mogućnosti gađanja na 2000 m, kojima se djelotvorno mogu neutralizirati važni točkasti ciljevi, kao što su zrakoplovi i helikopteri u području razmještaja, laka oklopna i neoklopljena vozila, zapovjedna mjesta i promatračnice, raketna i topnička oruđa na paljbenom položaju ili tijekom hodnje i sl. Ti velikokalibarski sustavi nastavak su razvoja oružja za snajperska gađanja na većim daljinama, koji je otvoren razvojem snajperskih pušaka kalibra 12,7×99 mm.

Specijalne snajperske puške
Za razliku od vojnih snajperskih pušaka, koje su nosioci snajperske borbe u ratu i policijskih koje su standardno oružje protuterorističkih postrojbi policije, specijalne puške rjeđe se koriste, uglavnom za izvršavanje posebnih zadaća ili za posebne uvjete primjene. U pravilu, radi se o oružju posebnih osobina, posebnih načina izrade i relativno malih proizvodnih serija, što rezultira njihovom visokom cijenom. Obično ih koriste izviđačko-diverzantske postrojbe i specijalne vojne postrojbe, a snajpersku vatru otvaraju na dometima manjim od 400 m (najčešće ispod 200 m). Jedan od primarnih zahtjeva za ovo snajpersko oružje je znatno manja težina i gabariti u odnosu na standardnu vojničku snajpersku pušku. Snajpersko oružje ovih karakteristika pogodno je i za specijalne protuterorističke postrojbe, prvenstveno za primjenu u specifičnim uvjetima (zrakoplovi, industrijska postrojenja osjetljiva na oštećenja zbog moguće kontaminacije, potencijalna opasnost od rikošeta ili ranjavanja slučajnih prolaznika i sl.), pa ga podjednako koriste specijalne vojne i policijske postrojbe. Najveći dio tih pušaka čine integralno prigušene snajperske puške (slika br. 7) koje su načelno rađene u manjim kalibrima zbog mogućnosti lakšeg i učinkovitijeg prigušivanja, ali i specifičnosti njihove primjene.

Ostalo snajpersko oružje
Snajperske puške su osnovno oružje snajperista, međutim, nakon II. svjetskog rata, optički ciljnici često se montiraju i na drugo streljačko oružje u cilju poboljšavanja njegove preciznosti. Time se neminovno mijenja i tehnika uporabe tog oružja kao i način primjene, međutim tako opremljeno oružje osim povećane točnosti pogađanja, ne mijenja ostale parametre koji ga karakteriziraju, te se ne može koristiti u klasičnoj snajperskoj borbi jednako kao i snajperska puška (npr. korisni domet puške i pištolja uvijek će se razlikovati, bez obzira na ciljnike kojima su opremljeni). Zbog toga, takvo oružje najčešće koriste pojedine, vrlo specijalizirane, postrojbe vojske, policije i drugih sličnih državnih službi za čije potrebe se optičkim ciljnicima najčešće opremaju pištolji, borbene puške sačmarice, kratke strojnice, samostreli i sl.

Pištolji opremljeni optičkim ciljnikom, koriste se za svojevrsna snajperska djelovanja na manjim razdaljinama (50-100 m), kada su od primarnog značaja male dimenzije snajperskog oružja. Uglavnom ga koriste policijske snage i tajne službe za specifične zadaće, ali je dosta rašireno u zemljama gdje je dozvoljen lov samokresima ili je popularno streljačko natjecanje takvim oružjem (npr. u SAD-u). Revolveri se češće opremaju optičkim ciljnicima od automatskih pištolja, jer nema rada dijelova kojeg ciljnik može ometati (slika br. 8) i to uglavnom ciljnicima malih gabarita i uvećanja najčešće 1,5-4x, s končanicom tipa “1”, zbog toga što se koriste na relativno malim udaljenostima, na kojima nije potrebno veliko uvećanje nego šire vidno polje, a razmak oko-okular (tzv. ED-faktor) je povećan (končanica tipa “1” je manje osjetljiva na subjektivne utjecaje strijelca u procesu gađanja, koji su pri gađanju pištoljem znatno veći nego pri gađanju puškom). Slično se opremaju i kratke strojnice, koje najčešće koriste specijalne policijske postrojbe.

Puške sačmarice u vojnoj ili policijskoj uporabi u zadnje vrijeme često se opremaju optičkim ciljnicima zbog preciznosti gađanja (borbene sačmarice, za razliku od lovačkih, koriste streljivo koje se ne rasijava u većoj mjeri kao što je to slučaj s lovačkom sačmom, a ima i veći ubojni domet). Streljivo je obično šire i jačeg barutnog punjenja od standardnih patrona za sačmarice kal. 12, pa se ne može koristiti u običnim lovačkim puškama, a osim sačme punjenje mogu biti strelice kojih u metku ima najmanje 8. Na udaljenosti 150 m sve strelice pogoditi će u krugu promjera manjeg od metra (pri čemu svaka strelica još uvijek može probiti 3 mm čeličnog lima). Optički ciljnik u tim okolnostima je vrlo koristan za uspješno djelovanje sačmarice na daljinama 100-200 m, iako se u ovom slučaju ne radi o klasičnim snajperskim djelovanjima, već prvenstveno o potrebi sravnjivanja tri ravnine gađanja (kod mehaničkih ciljnika) na jednu, čime se olakšava ciljanje i dobiva na brzini i učinkovitosti gađanja. Sukladno tome, ciljnici koji se koriste u tu svrhu uglavnom su kolimatorskog tipa, ili s vrlo malim uvećanjem, ali većom širinom vidnog polja od klasičnih snajperskih ciljnika.

S druge strane, za klasične oblike snajperskih djelovanja vrlo učinkovito se mogu koristiti suvremeni samostreli. Samostreli su bacačko oružje koje izbacuje projektile – strijele, snagom zategnute tetive i luka, a u oružanim snagama se koriste uglavnom opremljeni optičkim ciljnikom (slika br. 9) u postrojbama za specijalne namjene. Osnovna odlika samostrela je potpuna bešumnost, za razliku od prigušenog vatrenog oružja koje prilikom djelovanja daje zvuk pucnja (iako znatno manje čujnosti). Ubojitost im je ovisna o snazi tetive, koja se kreće kod suvremenih samostrela u granicama od 125-175 funti i konstrukciji vrha strijele. Ta snaga, uz adekvatni oblik vrha strijele, omogućava učinkovitost samostrela na daljinama 100-150 m.

Perspektive razvoja snajperskog oružja
Iskustva iz ratova vođenih u zadnje vrijeme, pokazala su tendenciju izvođenja suvremene borbene operacije podjednakim intenzitetom noću, kao i danju, pri čemu se protiv slabije opremljenog protivnika načelno teži intenzivirati borbene aktivnosti noću, kad mu je sposobnost za odgovor znatno smanjena. Pred pješačke postrojbe postavlja se zahtjev za učinkovitim djelovanjem u svim uvjetima (jednako danju kao i noću), a osim toga, od posebnog značaja postaje visoka preciznost vatrenih sredstava, osobito streljačkog naoružanja. Sukladno tome, pojavili su se precizno definirani zahtjevi vezani uz snajpersku djelatnost, koji se uglavnom rješavaju konstrukcijskim razvojem snajperskog oružja. Temeljni problemi vezani uz snajpersku djelatnost, svode se u principu na to kako dobiti siguran pogodak prvim metkom na što većoj udaljenosti, iz čega proizlaze slijedeća pitanja:
• Kako povećati učinkoviti domet snajperskog oružja?
• Kako povećati preciznost gađanja?
• Kako precizno i brzo odrediti daljinu do cilja?
• Kako što brže zauzeti potrebne elemente za gađanje?
• Kako omogućiti podjednako učinkovito gađanje u svim meteorološkim uvjetima, danju i noću?
Rješavanje tih pitanja daje i smjernice o perspektivama konstrukcijskog razvoja snajperskog oružja i ciljnika.
U današnje vrijeme većina vodećih konstruktorskih timova i najvećih svjetskih proizvođača oružja problem povećanja dometa snajperskog oružja rješava povećavanjem kalibara i snage metka. Pri tome, u većini zapadnih zemalja još uvijek je standardni metak za snajperske puške i strojnice u kalibru 7,62×51 mm (7,62 mm NATO), međutim, sve više ga potiskuje daleko jači 7,62×66 mm (.300 Winchester Magnum), koji bi u perspektivi mogao postati osnovni snajperski kalibar NATO-standarda. Uz taj kalibar, sve češće se koristi i .338 Lapua Magnum izvrsnih balističkih osobina, međutim još uvijek nije toliko proširen kao .300 Win. Mag. Osim toga, sve više suvremenih zemalja uvodi u naoružanje velikokalibarske snajperske puške 12,7×99 mm za rješavanje specijalnih snajperskih zadaća. Uvođenjem tako snažnog streljiva, prosječno je povećan učinkovit domet snajperskog oružja na 1000-1500 m.

S druge strane, povećanje preciznosti gađanja kompleksno je pitanje koje se rješava cjelokupnim konstrukcijskim poboljšanjima oružja, koja trebaju omogućiti:
• dobru vidljivost i oštrinu slike u optičkom ciljniku na krajnjim dometima oružja;
• visoku stabilnost oružja pri držanju u stavu za gađanje;
• vrlo fino, a ujedno i dovoljno sigurno, okidanje;
• podnošljiv trzaj pri opaljenju, koji neće u većoj mjeri utjecati na preciznost pogotka i sl.
U tom cilju, suvremene snajperske puške opremaju se ergonomski dizajniranim, podesivim (tzv. športskim ili “ortopedskim”) kundacima i rukohvatima pomoću kojih snajperist može optimalno podesiti pušku svojim anatomskim značajkama, čime se postiže stabilan stav za gađanje. Osim toga, često se u kundake ugrađuju amortizeri raznih konstrukcijskih rješenja, kako bi se dodatno smanjilo trzanje oružja i time povećala preciznost. Suvremeni zahtjevi za smanjivanjem dimenzija vojnog oružja neminovno su se odrazili i na potrebu smanjivanja dimenzija snajperskog oružja. Pri tome, svako značajnije skraćivanje cijevi krajnje nepovoljno se odražava na preciznost i točnost oružja, zbog čega se veliki broj konstruktorskih timova u vodećim industrijama naoružanja odlučio za izradu snajperske puške u tzv. “bull-pup” inačici (slika br. 10), kako bi se smanjivanjem ukupnih dimenzija oružja ipak sačuvala potrebna dužina cijevi (ili u najlošijoj situaciji skratila za prihvatljivu mjeru). Na poboljšanje preciznosti i stabilnosti snajperskih pušaka (osobito u ležećem stavu) od velike pomoći su nožice, tronožac ili neko drugo postolje u koje se puška može učvrstiti, zbog čega su preklopne nožice postale sastavni dio standardne opreme većine suvremenih vojničkih snajperskih pušaka.
Kako bi se smanjio trzaj i time povećala preciznost, kod gotovo svih velikokalibarskih pušaka ugrađuje se plinska kočnica na ustima cijevi, koja smanjuje trzaj i do 60%, ovisno o njezinim konstrukcijskim protežnostima, a ujedno smanjuje demaskirajući bljesak pucnja. Ipak, najveće promjene u razvoju snajperskog oružja mogu se očekivati u daljnjem razvoju ciljničkih sustava, prvenstveno zbog nužnosti vođenja borbe u noćnim uvjetima i u uvjetima slabije vidljivosti, o čemu će biti više riječi u narednim nastavcima serijala “Snajperska djelovanja”.

Marinko OGOREC