Voodoo je, između ostalog, poslužio i kao osnova za McDonnellov palubni lovac F-4 Phantom II, pa je već zbog toga zaslužio svoje mjesto u razvoju zrakoplovstva

Iako je F-101 Voodoo svojedobno bio možda i najbolji lovac na svijetu, te jedan od prvih aviona koji je nadzvučnu brzinu mogao postići u vodoravnom letu, danas se o njemu piše vrlo malo. Naime, Voodoo je ima “nesreću” da je ubrzo iza njega došao F-4 Phantom II, avion koji će postati sinonim za sve američke lovce i jurišnike.

Neposredno nakon završetka II. svjetskog rata, vodstvo američkog ratnog zrakoplovstva, koje je tada još uvijek bilo u sastavu kopnene vojske, bilo je svjesno da je budućnost zrakoplovstva u uporabi turbomlaznog pogona. Međutim, tadašnji su motori davali malo potiska uz vrlo veliku potrošnju. Zbog toga su prvi američki mlazni lovci imali veće brzine od klipnih, ali i mali borbeni polumjer djelovanja, stoga su se mogli rabiti samo za zadaće presretanja u blizini svojih matičnih baza, ali ne i za zadaće eskortiranja bombardera ili za ostvarivanje prevlasti u neprijateljskom zračnom prostoru. Vjerujući u brzi razvoj turbomlaznih motora, američko je ratno zrakoplovstvo početkom 1946. objavilo zahtjev za razvoj novog lovačkog aviona velikog doleta.

Već u lipnju iste godine objavljena je odluka da su u uži izbor ušla tri prijedloga: North American je predložio YP-93A (povećani B-86 Sabre), Lockheed je predložio YP-90 (povećani P-80 Shooting Star sa strelastim krilima i malo aerodinamički dorađenim trupom), a McDonnell je predložio potpuno novi projekt označen kao XP-88. Bilo je to prvi put da je McDonnell uopće predložio avion za ratno zrakoplovstvo, jer je do tada ova tvrtka radila isključivo za američku ratnu mornaricu. To ih nije spriječilo da predlože najnapredniji prijedlog vitkog aviona sa strelastim krilima postavljenim pod kutom od 35 stupnjeva, te klasičnom repnom konfiguracijom sa strelastim vodoravnim stabilizatorima. U početku je razmatrana i uporaba V konfiguracije, ali je ona kao prenapredna odbačena. Za pogon je odabrana konfiguracija od dva turbomlazna motora Westinghouse J34-WE-13 pojedinačnog potiska 13 kN. Usisnici zraka smješteni su u korijene krila. Avion je dobio i snažno topničko naoružanje od čak šest topova kalibra 20 mm.

Tijekom 1947. američko ratno zrakoplovstvo konačno postaje samostalna grana, a dotadašnja oznaka za lovačke avione P (pursuit) mijenja se u F (fighter). Tako je i XP-88 postao XF-88. Prvi let prvog od dva prototipa obavljen je 20. listopada 1948. Letne odlike bile su poražavajuće, prije svega zbog premale snage turbomlaznih motora. Iako je Westinghouse bio pionir u razvoju američkih turbomlaznih motora, do kraja pedesetih godina izgubio je korak s konkurencijom, te se potpuno povukao iz njihove proizvodnje. Zbog toga je drugi prototip, XF-88, opremljen motorima J34-WE-22 sa sustavom za naknadno izgaranje, koji je davao potisak od 16 kN. Novi pogon donio je i novu oznaku ? XF-88A. Međutim, do tog trenutka cijeli je program proglašen zastarjelim, te je obustavljen i prije nego što je McDonnell uspio dovršiti prvi pretprodukcijski primjerak, koji je trebao dobiti motore Westinghouse J46. Uz to su McDonnellovi projektanti napravili idejne skice inačice namijenjene uporabi na nosačima zrakoplova, dvosjedne i izvidničke inačice. Naravno, nijedna nije otišla dalje od faze skiciranja na papiru.

Uspjeli su jedino u tome da su u prvi prototip ugradili motore J34-WE-22 s naknadnim izgaranjem. Tijekom 1949. isti je avion opremljen turboelisnim motorom Allison XT38A snage 1875 kW. Turboelisni motor je smješten u nosu, a zadržani su i turbomlazni motori. Tako prepravljen dobio je oznaku XF-88B, te je prvi let obavio 14. travnja 1953. Američko ratno zrakoplovstvo i US National Advisory Committee on Aeronautics (NACA – prethodnica NASA-e) rabili su XF-88B za evaluaciju truboelisnog pogona, a letna su testiranja potrajala sve do 1956. godine. Kao prvi nedostatak pojavila se nesnosna buka, koja je znala dovesti i do oštećenja sluha zemaljskog osoblja.

F-101A i F-101C
Iako je na kraju razvoj XF-88 zaustavljen, američko ratno zrakoplovstvo je zaključilo da su primijenjena aerodinamička rješenja uspjela i da se na tim osnovama može razviti vrlo dobar lovački avion. Zbog toga su početkom 1951. zatražili da McDonnell razvije još veći derivat koji bi se rabio kao lovac za eskortiranje bombardera na velikim udaljenostima. Razvoj je započeo unutar programa Weapons System 105A (WS-105A). Da bi se zadovoljili zakoni o nabavi, zrakoplovstvo je dopustio da Lockheed, North American, Northrop i Republic također predaju svoje prijedloge. U svibnju 1951. američko ratno zrakoplovstvo je objavilo da je prihvaćen McDonnellov prijedlog i da je dobio službenu oznaku F-101 Voodoo.

Kao svojevrstan prototip služio je originalni XF-88A, koji je rabljen za testiranje komponenti novog lovačkog aviona. Zbog toga nije napravljen klasični prototip već je odmah proizveden predserijski primjerak, koji je prvi put poletio 29. rujna 1954. Zanimljivo je da je ovaj prvi Voodoo već na tom prvom letu, vjerojatno greškom, probio zvučni zid.
Do početka serijske proizvodnje, američko ratno zrakoplovstvo još se jednom predomislilo, te opet odustalo od klasičnog eskortnog lovca, ali nije odustalo od F-101. Promijenili su mu namjenu te je postao avion za lovac-bombarder za nuklearne udare. Iako mu je aerodinamička konfiguracija u osnovi bila jednaka kao i kod XF-88A, masa praznog aviona bila je dvostruko veća od originala. Zapravo Voodoo je bio jedan od najvećih i najtežih lovačkih aviona jednosjeda svog vremena.

Povećanje mase značilo je i promjenu pogonske skupine. Umjesto slabašnih Westinghausovih J34 ugrađeni su znatno snažniji Pratt & Whitney J57-P-13 pojedinačnog potiska 52,1 kN. Snažniji motori su i više trošili, pa su od početka svi F-101 dobili i mogućnost nošenja dva dodatna spremnika za gorivo, svaki kapaciteta 1705 litara. Zanimljivo je da su nošeni ovješeni pod trup, odmah ispod usisnika. Dio izvora navodi da su dobili i sustav za nadopunu gorivom u zraku, iako dio izvora to demantira.

Naoružanje se sastojalo od četiri topa Colt M39 kalibra 20 mm, smještenih u nos ispod pilotske kabine. Pod trup je dodan nosač nuklearnog oružja. Osnovu sustava za kontrolu paljbe MA-7 činio je radar AN/APS-54 i MA-2 Low Altitude Bombing System (LABS). MA-2 LABS zapravo je bio analogno računalo, koje je izračunavalo putanju nuklearne bombe i određivalo pravi trenutak za njezino odbacivanje tijekom propinjanja aviona i njegova bijega što dalje od nuklearne eksplozije. F-101A je bio striktno specijaliziran za nuklearne udare te nije imao mogućnosti konvencionalnih napada, osim sa svoja četiri topa. Poslije je jedan top odstranjen kako bi se dobio prostor za ugradnju navigacijskog sustava TACAN.

F-101A dobio je klasični tricikl stajni trap. Glavne noge stajnog trapa uvlačile su se u krila. Međutim, nosna noga se uvlačila prema naprijed, a uporabljena hidraulika bila je poprilično slaba. Tako su piloti ubrzo otkrili da, ako pri polijetanju postignu preveliku brzinu, nosna se noga, zbog prevelikog otpora zraka, neće moći do kraja uvući.

Američko ratno zrakoplovstvo naručilo je 77 F-101A, a prvi su primjerci isporučeni u svibnju 1957. Uglavnom su raspoređeni u američke baze u Europi. Piloti su ubrzo otkrili da su F-101A teški za letenje. Bili su brzi i pokretni, ali su se pri velikim brzinama znali nekontrolirano propinjati, što je često dovodilo do gubitka aviona. Usprkos mnogim modifikacijama, ovaj će problem pratiti sve inačice Voodooa.

Nakon F-101A došla je inačica F-101C, koja je izvana bila gotovo identična. Jedina veća razlika bila je nešto duži trup i povećana masa praznog aviona. Ukupno je isporučeno 47 F-101C. U operativnoj uporabi F-101A/C ostali su do sredine šezdesetih godina XX. stoljeća, kad ih je zamijenio F-4 Phantom, i nikad nisu rabljeni u ratnim djelovanjima. Nakon toga većina je F-101A/C prenamijenjena u izvidničke avione. Manji dio rabljen je za testiranje novih maznih motora, a dva su isporučeni NASA-i.

F-101B i F-101F
Početkom pedesetih godina XX. stoljeća, američko ratno zrakoplovstvo je zaključilo da im hitno treba novi lovački avion za sve vremenske uvjete, po mogućnosti dvosjed. Zapravo im je trebala zakrpa koja će popuniti rupu što je nastala kad je razvoj F-102A Delta Daggera zapao u probleme, zbog čega je pokrenut razvoj F-102B. Tako je krajem 1953. unutar Weapon System 217A (WS-217A) programa izdan zahtjev za ponude za nadzvučni dvosjedni lovački avion. Northrop je ponudio inačicu Scorpiona sa strelastim krilima, North America inačicu F-100 Super Sabrea, a McDonnell dvosjednu inačicu Voodooa. U lipnju 1954. objavljeno je da je prihvaćena ponuda McDonnella, te je tako nastao F-101B. Prvi let prototipa NF-101B obavljen je 27. ožujka 1957., a prvi primjerci isporučeni su je već u ožujku 1959.

U odnosu na F-101A, F-101B je dobio novi prednji dio kako bi imao prostora za ugradnju dva sjedala (za pilota i operatera borbenih sustava), jednog iza drugog. F-101B opremili su motorima J57-P-55 potiska 53,4 kN. Motori su testirani na jednom prerađenom F-101A, označenom kao JF-101A. Krajem 1957. taj je avion ostvario svjetski brzinski rekord postigavši 1943 km/h.

U skladu s tadašnjim pogledima na zračnu borbu, F-101B je ostao bez topova, a umjesto njih je dobio vođene projektile zrak-zrak GAR-1/AIM-4 Falcon. GAR-1 je bio vođeni projektil zrak-zrak s poluaktivnim radarskim (SARH – Semi Acitve Radar Homing) sustavom vođenja. Unatoč dužini od 1,98 metara, promjeru tijela od 163 mm i razmaku krila od 50 mm, GAR-1 je imao maksimalni domet od osam kilometara, a pokretao ga je motor na kruto gorivo, Thiokol M58. Raketni je motor ubrzavao projektil s opterećenjem od 50 g, te je Falcon u samo nekoliko sekundi dosegnuo brzinu od 2,8 Macha. To je bilo i više nego dovoljno da se pogode veliki ruski bombarderi koji su letjeli podzvučnim brzinama. I dok je brzina od 2,8 Macha bila dostatna za pogađanje bombardera, bojna glava s masom od samo 3,4 kilograma vjerojatno ne bi uvijek bila dovoljna za njegovo obaranje. Bitno je bilo pogoditi bombarder i zadati mu takva oštećenja da ne dođe do svog cilja. Masa GAR-1 u trenutku lansiranja bila je 50 kg.

GAR-1 nije imao blizinske upaljače bojne glave već je projektil morao ostvariti izravan pogodak, što i nije bio veliki problem u slučaju sporog i tromog bombardera. Znatno veći problem bi nastao ako bi se s GAR-1 pokušao pogoditi lovački avion čija je pokretljivost bila dovoljna da se izbjegne izravan pogodak. GAR-1 je postao operativan 1956. na lovcima F-89H/J, F-101 i F-102A, a ukupno je proizvedeno 4080 komada. Falcon se na lovcu F-89H/J Scorpion nosio u posebnim spremnicima/lanserima na vrhovima krila, dok je na lovcu F-102A Delat Dagger bio u unutartrupnim spremnicima oružja. Na lovcu F-101 Voodoo Falcon se nosio i u spremnicima oružja u trupu i na nosačima pod krilima. GAR-1 je u operativnu uporabu ušao 1956. kao prvi američki operativni vođeni projektil zrak-zrak i prvi operativni projektil sa SARH sustavom vođenja u povijesti. Tijekom 1962. oznaka GAR-1 još je jednom promijenjena u AIM-4 (Air Intercept Missile). Obično je nošena kombinacija poluaktivno radarskih i infracrveno navođenih projektila. Procedura je bila da se projektili lansiraju u miješanim parovima. Više o obitelji vođenih projektila zrak-zrak možete pročitati u Hrvatskom vojniku broj 104.

Zadnji primjerci F-101B dobili su mogućnost nošenja dvije rakete zrak-zrak MB-1/AIR-2 Genie. Genie je bio jedinstvena raketa bez sustava za navođenje, ali zato opremljena nuklearnom bojnom glavom snage 1,5 kilotona. Kako bi se povećala preciznost ovog nevođenog oružja maksimalna brzina je bila čak 3,3 Macha, ali je zato domet bio mizernih 9,6 km. Princip uporabe bio je jednostavan ? pomesti sve što se nalazi u zraku, prije svega sovjetske bombardere. Kao pričuva uz Genie, F-101B su nosili i dva Falcona. Ne treba ni napomenuti da Genie nikad nije uporabljena u borbi.

Do 1961. američko ratno zrakoplovstvo dobilo je 479 B-101B, ne računajući NF-101B. Od toga je 79 isporučeno s dvojnim kontrolama leta, a označeni su kao TF-101B. Naknadno je još 152 F-101B opremljeno dvojnim kontrolama leta te su prvo dobili oznaku TF-101F, a potom samo F-101F.

Od 1963. do 1966. svi F-101B prošli su program modernizacije Bold Journey. Poboljšan je sustav za kontrolu paljbe te je u nos postavljen IRST (infrared search and track) senzor. Do 1971. svi su operativni F-101B prebačeni u postrojbe nacionalne garde, i ostali u operativnoj uporabi sve do 1982. godine.

F-101B ostvario je i izvozni uspjeh jer tijekom 1961. godine 56 F-101B i 10 F-101F iznajmljeno je kanadskom ratnom zrakoplovstvu. Iako se radilo o standardnim avionima američkog ratnog zrakoplovstva, preimenovani su u CF-101B i CF-101F. Tijekom 1970. i 1971. godine 46 “preživjelih” CF-101B i CF-101F vraćeno je američkom ratno zrakoplovstvu u zamjenu za 56 moderniziranih F-101B i 10 F-101F. Kanadski Voodooi ostali su u operativnoj uporabi sve do početka osamdesetih godina XX. stoljeća, kad su ih zamijenili McDonnell Douglasovi CF/A-18A/B Horneti.

Izvidničke inačice
Početkom 1953., dok je F-101A još bio u fazi razvoja, američko ratno zrakoplovstvo je zamolilo McDonnell da za program Weapons System 105L (WS-105L) razvije izvidničku inačicu namijenjenu fotoizviđanju. Ideja je bilo iskoristiti veliku brzinu i veliki dolet originalnog F-101A kako bi se dobio izvidnički avion koji će sigurno prodirati u neprijateljski zračni prostor bez opasnosti od presretanja. Kako bi prenamjena izazvala što manje posla, odlučeno je da se jednostavno izbace topničko naoružanje i radar te da se u slobodni prostor u nosu aviona ugrade četiri fotoaparata. Jedan je bilo usmjeren u pravcu leta, po jedan prema lijevom i desnom boku aviona, a jedan okomito prema dolje. Namjena ovih fotoaparata bila je izviđanje s malih visina. Za izviđanje s velikih visina ugrađena su dva fotoaparata smještena iza kokpita, u trup, u prostor gdje su kod F-101A bili spremnici za topničko streljivo. Kako bi se pojednostavilo i ubrzalo rukovanje nosnim fotoaparatima, ugrađeni su posebni nosači koji su se mogli dizati i spuštati pomoću električnog vinča.

Nisu napravljeni klasični prototipovi, već su uzeta dva serijska F-101A, koji su modificirani u YRF-101A razvojna aviona. Prvi let obavljen je 10. svibnja 1956. Kako nije diran niti jedan važniji sustav aviona, letna su testiranja pokazala da se YRF-101A u letu ponaša identično kao i F-101A. Zbog toga ne čudi što su prvi od 35 serijskih RF-101A u operativnu uporabu uvedeni već u svibnju 1957., samo godinu dana nakon prvog leta, kao zamjena za znatno sporije RB-57 Canberre. U listopadu 1959. osam RF-101A isporučeno je tajvanskom ratnom zrakoplovstvu. Zapravo su avioni samo dobili tajvanske oznake, ali su posade i dalje bile američke. Tajvanski RF-101A letjeli su iznad Kine prikupljajući podatke za američke obavještajne službe. Navodno su dva oborena. RF-101A iz 363. izvidničkog puka tijekom Kubanske raketne krize u listopadu 1962. redovito su nadlijetali Kubu snimajući tamošnje sovjetske i kubanske položaje balističkih projektila i protuzračne obrane.

Početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, nakon što je Kanada vratila prvu seriju CF-101B, tvrtka Ling-Temco-Vought je, za potrebe američkog ratnog zrakoplovstva, modificirala 22 ova aviona u izvidničku konfiguraciju RF-101B, bitno drukčiju nego kod RF-101A. U nos su im postavili dvije filmske kamere, jednu okomitu i drugu usmjerenu prema desnom boku. Osim njih, RF-101B je dobio i dvije televizijske kamere, jednu usmjerenu u pravcu leta i jednu prema zemlji. Slika s kamera prenosila se na televizor u kabini operatera sustava, koji je pomoću njih mogao pratiti konfiguraciju terena nad kojim se letjelo. RF-101B uvedeni su u operativnu uporabu 1971. isključivo u 192. taktičkoj izvidničkoj eskadrili nevadske nacionalne garde. Već 1975. zamijenjeni su modernijim RF-4C Phantomima II. Izvorna ideja bila je da se prenamjenom CF-101B u RF-101B dobiju jeftini izvidnički avioni, ali su zbog kratke operativne uporabe zapravo bili vrlo skupi.

Nakon početka serijske proizvodnje F-101C, pokrenuta je i serijska proizvodnja RF-101C, koja je imala istu izvidničku konfiguraciju kao i kod RF-101A, samo je rabila produženi trup inačice F-101C. Ukupno je napravljeno 166 RF-101C, a za razliku od RF-101A dobili su mogućnost nošenja nuklearne bombe na središnjem podtrupnom nosaču. O početka 1961. godine RF-101C intenzivno su rabljeni u jugoistočnoj Aziji, te su tako postali prvi američki avioni na mlazni pogon koji su rabljeni u Vijetnamu. O intenzitetu njihove uporabe najbolje govori podatak o čak 35 000 borbenih zadaća. Pritom su imali i značajne gubitke. Prvi je avion oboren 21. studenog 1964. Po nekim izvorima, oboreno je 31, a po nekim 33 RF-101C, dok ih je još šest izgubljeno u nesrećama. Velika većina izgubljena je zbog paljbe sa zemlje, a samo jednog oborio je sjevernokorejski MiG-21 (u rujnu 1967.). Naime, zbog velike brzine RF-101C, MiG-ovi su ih teško dostizali. Dvadeset i sedam RF-101C izgubljeno je tijekom izvođenja zadaća iznad Sjevernog Vijetnama. Zbog toga su u travnju 1967. opremljeni ALQ-71 podvjesnikom za elektroničko djelovanje, kako bi ih se barem djelomično zaštitilo od radarski vođenih projektila zemlja-zrak. Tijekom 1964., dio RF-101C prošao je kroz projekt modernizacije Toy Tiger. Ugrađeni su im novi fotoaparati, a pod trup stavljen podvjesnik za noćno osvjetljavanje. Dio tih aviona naknadno je moderniziran unutar programa Mod 1181, kojim je omogućena automatska kontrola rada fotoaparata. Iz borbene uporabe iznad Vijetnama RF-101C povučeni su 1970., a zamijenili su ih RF-4C Phantomi II. Iz operativne su uporabe povučeni 1975. godine.

Slično kao i CF-101B, američko ratno zrakoplovstvo je dio F-101A/C, kad su povučeni iz operativne uporabe, prenamijenilo u izvidničke avione. Dvadeset i devet modificiranih F-101A označeno je kao RF-101G, a 31 modificirani F-101C kao RF-101H. Svi su RF-101G/H raspoređeni u postrojbe nacionalnih gardi.

Zaključak
U trenutku prvog leta, Voodoo je bio najnapredniji borbeni avion američkoga ratnog zrakoplovstva, sposoban za letove iznad brzine zvuka i presretanje najbržih sovjetskih strateških bombardera. Iako nikad nije borbeno rabljen kao lovac, njegove izvidničke inačice intenzivno su rabljene u Aziji i nad Kubom. Osim toga, Voodoo je poslužio kao osnova za McDonnellov palubni lovac F-4 Phantom II, pa je već zbog toga zaslužio svoje mjesto u razvoju zrakoplovstva.

Inačica	Proizvedeno	Modificirano	Napomena
XF-88	1	/	Prvi prototip
XF-88A	1	1	Drugi prototip sa sustavom za naknadno izgaranje
XF-88B	/	1	Ugrađen turboelisni motor
F-101A	77	/	Jednosjed za nuklearne udare
F-101C	47	/	F-101A s produženim trupom
JF-101A	/	1	Ispitni avion za motore J57-P-15
NF-101A	/	1	Ispitni avion za motore Ge J79
NF-101B	1	/	Prototip presretača dvosjeda
F-101B	479	/	Presretač dvosjed
F-101F	/	231	F-101B s dvojnim komandama
CF-101B	/	112	Kanadski F-101B
CF-101F	/	20	Kanadski F-101F
EF-101B	/	1	Kanadski F-101B pretvoren u avion za elektroničko djelovanje
YRF-101A	2	/	Prototip izvidničkog aviona
RF-101A	35	/	Izvidnički avion
RF-101C	166	/	Izvidnički avion s trupom F-101C
RF-101B	/	22	Izvidnički avion dobiven konverzijom F-101B
RF-101G	/	29	Izvidnički avion dobiven konverzijom F-101A
RF-101G	/	31	Izvidnički avion dobiven konverzijom F-101C
Ukupno	807

 

Srećko RADOVIĆ