Narodno vijeće SHS-a odlučilo je bilo organizirati u Zagrebu proslavu povodom ujedinjenja s Kraljevinom Srbijom. Međutim, tijekom proslave na ulicama se formirala povorka građana nezadovoljnih ujedinjenjem. Kad su prosvjednici stigli na glavni zagrebački trg, uslijedilo je krvoproliće

Hrvatska se završetkom Prvog svjetskog rata i raspadom Austro-Ugarske našla na novoj povijesnoj prekretnici. Samozvano Narodno vijeće objavilo je 19. listopada 1918. godine Deklaraciju kojom je pokrenulo postupak osamostaljenja jugoistočnih krajeva Monarhije i ujedinjenja u državu južnih Slavena. Preuzevši svu vlast, Vijeće je praktički utemeljilo Državu Slovenaca, Hrvata i Srba. Međutim, već 1. prosinca 1918. prihvatilo je ujedinjenje te države s Kraljevinom Srbijom. Već nekoliko dana nakon ujedinjenja bilo je jasno da su težnje o jedinstvu, jednokopravnosti i slozi južnoslavenskih naroda bile samo iluzija.

Parole potpore

Kulminacija nezadovoljstva zbog ujedinjenja dogodila se 5. prosinca 1918. u Zagrebu. Tog je dana Narodno vijeće SHS-a odlučilo organizirati proslavu povodom ujedinjenja. Cilj je bio stvoriti u javnosti sliku kako svi Hrvati podržavaju novu državu i kralja Petra I. Karađorđevića (1844. – 1921.). Središnji dio proslave održavao se na Trgu bana Jelačića, a u zagrebačkoj katedrali služena je misa. Sastavni dio proslave činile su i dosta uvredljive parole protiv svih protivnika nove države, što je izazvalo još veće ogorčenje dijela naroda. Ubrzo se pod vodstvom pripadnika 25. domobranske pješačke pukovnije i 53. domobranske pukovnije, koje su bile dio austrougarske vojske, formirala povorka nezadovoljnih građana. Prosvjedujući su krenuli prema Trgu bana Jelačića, pritom uzvikujući parole potpore hrvatskoj republici, Stjepanu Radiću i boljševičkoj revoluciji. Velik broj pripadnika domobranskih pukovnija bio je naoružan, što će se poslije pokazati otegotnom okolnosti za prosvjednike. Na putu do glavnog zagrebačkog trga, u Frankopanskoj ulici prosvjednicima se usprotivio odjel mornara, koje su domobrani uspjeli rastjerati pucnjevima u zrak. Nakon što je saznao da prosvjednici idu prema središtu grada, tadašnji šef zagrebačke policije Budislav Grga Anđelinović (1886. – 1946.), zapovjedio je postavljanje triju strojnica tipa Schwarzlose u zgrade na Trgu. Kad su prosvjednici stigli na već ispražnjen Trg, uslijedilo je krvoproliće.

Represivne mjere

Prema izjavama pojedinih svjedoka, oružani sukob počeo je u 15:15 na Trgu bana Jelačića, kad su naoružane vladine snage (sokolaši i drugi dragovoljci, pristaše Narodnog vijeća), otvorile vatru na pripadnike domobranskih pukovnija. Premda su uzvratili na vatru, domobrani na otvorenom prostoru nisu imali šansu protiv dobro pozicioniranih protivnika. Smrtno je stradalo 15 osoba, a više od 20 je ranjeno. Većina stradalih bili su domobrani. Ubrzo je na Trgu zavladao opći metež, a nekolicina prosvjednika dala se u paničan bijeg. Ostatak je požurio pomoći ranjenicima, od kojih je za neke već bilo prekasno. Kako bi se događaj što prije zataškao te spriječilo ogorčenje i negodovanje građana, na mjesto krvoprolića brzo su pristigle jake i brojne vladine snage, sastavljene od pješaštva i konjaništva. Uvedeno je pravo izvanredno stanje pa je tako lokalima ograničeno radno vrijeme, zabranjena su sva javna okupljanja i oglašavanja, a svatko tko bi se usprotivio novom režimu i kraljevskoj dinastiji bio je uhićen. Još uoči proslave ujedinjenja ukinut je pravaški dnevnik “Hrvatska”, dok ostale novine i glasila, pod prijetnjom gašenja, nisu smjeli pisati o navedenom događaju. Slijedilo je uhićenje velikog broja domobrana, od kojih su 23 glavne vođe prosvjeda osuđeni na kazne od jedne do deset godina zatvora.

Izraz nacionalnih težnji

Događaji 5. prosinca 1918. bili su prvi ozbiljan prosvjed protiv nove državne tvorevine i jasan pokazatelj na koji će se način režimske vlasti u budućnosti obračunavati s političkim neistomišljenicima. Nekoliko godina poslije krvavih događaja i sam je Anđelinović u Beogradu priznao da je zapovjedio pucanje u prosvjednike i da se tim krvavim činom ponosi. Opravdavao se činjenicom da su domobrani na Trg došli naoružani i da je njegova obveza bila spriječiti pokušaj stvaranja pobune u Hrvatskoj. Usprkos opravdanjima, bilo je sasvim jasno kako su režimske snage prekoračile ovlasti i da pravog povoda za uporabu oružja nije bilo. Bez obzira na neke neoborive dokaze o zločinima, nikom od vladinih snaga nije suđeno. Tek je završetkom Drugog svjetskog rata jugoslavenska historiografija izišla u javnost sa saznanjima o tom događaju, tumačeći ga kao prve izraze socijalističkih težnji u narodu. Za razliku od nje, današnja hrvatska historiografija na događaj gleda kao na izraz nacionalnih težnji hrvatskog naroda, tad predvođenog pripadnicima domobranskih pukovnija.  

Josip BULJAN

foto: Domagoj VLAHOVIĆ