Jedan od najvažnijih razloga za izbijanje ekonomske krize jest nedostatna zakonska regulativa nad financijskim sektorom te je na nedavnom samitu zemalja G-20 upravo nadzor nad financijskim instrumentima istaknut kao način sprečavanja takvih kriza u budućnosti

Tradicionalno (investicijsko) bankarstvo proteklih se godina značajno promijenilo, posebice nakon razvijanja novih financijskih proizvoda kao što su derivati ili izvedenice. Derivati su, najjednostavnije rečeno, financijski ugovori koji svoju vrijednost izvode iz vrijednosti baznog instrumenta te njihova isplata ovisi o tome što će se na tržištu dogoditi s vrijednosnim papirom koji je uzet kao bazni instrument. Kod derivata glavnica ne mijenja vlasnika već se, primjerice, njome pokriva kreditni rizik. Najvažniji derivati jesu opcije (options), budućnosnice (futures), zamjene (swaps) itd. No, umjesto deklarirane namjene takvi financijski proizvodi većinom su poslužili u špekulativne svrhe. Vrijednost derivata koji kolaju svjetskim tržištima dosegla je početkom 2008. fantastičnih 600 trilijuna dolara (600 tisuća milijardi), dok je primjerice američki bruto društveni proizvod iznosio 13,7 tisuća milijardi, a globalni BDP (zbrojeno svih zemalja u svijetu) 55 tisuća milijardi dolara.

Rast financijskog sektora
Zahvaljujući tim novim instrumentima financijska je industrija rasla znatno višim stopama od realnog gospodarstva. Tako je financijski sektor u ukupnom američkom BDP-u dosegao nezabilježenih više od osam posto. Prema časopisu Fortune, među 15 najvećih američkih kompanija čak je 5 iz financijskog sektora (Citigroup, Bank of America, Berkshire Hathaway, J.P. Morgan Chase i American International Group). Profesor Manuel Castells sa sveučilišta Berkley je još prije deset godina lucidno primijetio da financijski tokovi i transakcije počinju dominirati realnom ekonomijom koja postaje “privjesak” financijskog kapitala.

U isto vrijeme zabilježen je snažan, petogodišnji rast burzovnih indeksa širom svijeta, koji su ponajprije vukle financijske kompanije. Vjeru u beskonačnu održivost takvog sustava podržavao je stav da financijski sustav posjeduje sposobnost samoregulacije, koji je potican utjecajem moćnih financijskih središta na politiku. Iako je rast financijskog sektora (koji raspolaže i novcem iz mirovinskih fondova i ulozima malih dioničara) u određenoj mjeri pratio razvoj regulative, ona je uglavnom ostala nedostatna i omeđena nacionalnim granicama. Mnogi financijski proizvodi, posebice u sektoru investicijskog bankarstva funkcionirali su izvan sustava nadzora. Sasvim suprotno, i postojeća regulativa je bila ograničavana. Tako je 1999. godine američki Kongres za vrijeme Clintonove administracije, izglasao tzv. Gramm-Leach-Billeyev zakon, koji je ukinuo neke restriktivne zakonske odredbe donesene još 1933. godine, čime je omogućeno uvođenje nekih financijskih instrumenata. Također je još 1993. godine nad nedavno bankrotiranim državnim hipotekarnim bankama Fannie Mae i Freddie Macu Kongres smanjio regulativu kako bi što više novca bilo dostupno za hipotekarne kredite.

Američka središnja banka (FED) je godinama vodila politiku niske kamatne stope koja je omogućavala jeftine kredite gospodarstvu i građanima. Takva kreditna politika je omogućila američkom radniku raspolaganje sa više kvadrata stambenog prostora i više konjskih snaga parkiranih ispred kuće, nego što su imali njegove kolege u Njemačkoj i Japanu. Korištenjem derivata, američke banke su lošim hipotekarnim kreditima osigurale prvoklasne kreditne rejtinge te ih prodale dalje investitorima u Europi. Misao vodilja europskih investitora je bila procjena da će cijene nekretnina neograničeno rasti te će i u slučaju prestanka plaćanja zajma zajmoprimac moći refinancirati kredit zbog rasta cijena nekretnine. To se, međutim, nije dogodilo te su naposljetku i europske banke pretrpile težak financijski udarac zbog tih prekooceanskih financijskih operacija.

Dolazak krize
Početak kraja “medenog mjeseca” za financijsku industriju se mogao naslutiti već u ljeto 2007. godine na američkom tržištu tzv. drugorazrednih hipotekarnih kredita. Iako su se prvi znaci krize počeli pomaljati još u proljeće 2007. godine, u kolovozu iste godine je bankrotirala American Home Mortgage kao prva veća žrtva američkog tržišta nekretnina, a u jesen iste godine je ozbiljne probleme prijavila i banka Northern Rock. No zvona za uzbunu se još nisu oglasila; burzovni indeks Dow Jones Industrial Average je dosegao svoj najveći povijesni vrhunac od gotovo petnaest tisuća bodova.

No onda je u proljeće 2008. godine “medeni mjesec” došao kraju. Kao domino su iz niza banaka zaredale objave velikih gubitaka, te su se na listi žrtava financijske krize pojavile i najveće svjetske investicijske banke. U ožujku 2008. je uslijedio propast američke investicijske banke Bear Stearns koju je preuzeo J.P. Morgan Chase te Fannie Mae i Freddie Maca koje je preuzela američka federalna vlast. Nakon razdoblja velike tržišne volatilnosti, u jesen 2008. godine bankrot je proglasila investicijska banka Lehman Brothers čiji je bankrot sa 600 milijardi dolara bio najveći u američkoj povijesti te investicijsku banku Merryl Lynch koju je progutala Bank of America. Dvije preostale investicijske banke Goldman Sachs i Morgan Stanley su donijele odluku o transformaciji u holding kompanije, čime je kraju došla era “čistog” investicijskog bankarstva, budući da su se u ovoj krizi znatno vitalnijim pokazale “tradicionalne” banke koje su imale oslonac u vidu novčanih depozita.

Gubitke je prijavio i bankarski sektor na europskom kontinentu, tako je belgijsko-nizozemski Fortis morao biti djelomično nacionaliziran a posebno je teško stradao nabujali bankarski sektor malog Islanda. Ilustracije radi, prema časopisu Fortune, Fortis je sa 165 milijardi dolara prihoda četrnaesta kompanija po veličini na svijetu, odnosno druga po veličini financijska – od nje je veći samo nizozemski ING dok je i američki Citigroup manji .

Još jedan udarac Wall Streetu je predstavljalo hapšenje predsjednika tehnološke burze NASDAQ Bernarda Madoffa koji je optužen za prevaru ulagača putem tzv. Ponzijeve sheme, odnosno sofisticiranijeg oblika financijskog inženjeringa. Prema nekim insiderima sa Wall Streeta, Madoffovo hapšenje je simbolično u smislu što je demonstriralo svu manjkavost postojeće zakonske regulative koja je dopustila Madoffu da prevari tisuće ulagača.

Vatrogasne mjere
Prema nekim procjenama svjetsko gospodarstvo bi trebalo početi polagani oporavak tijekom 2010. godine, no posljedice će osjećati još niz godina. MMF je procijenio gubitke samo američkog financijskog sektora na 1400 milijardi dolara. Kako bi spriječile kolaps cijelog gospodarstva u koji bi ih propast banaka mogao povući, vlade niza zapadnih zemalja su ubrizgale ogromne financijske injekcije u bankarski sustav. U siječnju 2009. je predsjednik Obama najavio plan vrijedan tisuću milijardi dolara za spas financijskog sektora i to putem otkupa loših ulaganja u vrijednosne papire nastalih na osnovi drugorazrednih hipoteka. Plan je među njegovim glasačima naišao na brojne kritike, a zamjerke su se odnosile na činjenicu da se radi o sanaciji privatnog kapitala novcem poreznih obveznika. Obamu osim toga čeka zauzdavanje bankarskog sektora, te je već u nekoliko navrata doživio hladan tuš u vidu isplate golemih bonusa čelnim ljudima posrnulih kompanija, isplaćenim unatoč golemim gubicima.

Na nedavnom summitu G-20 u Londonu, čelnici 20 gospodarski najrazvijenijih država su prihvatili novu regulaciju financijskih tržišta. Planira se čvršća kontrola tzv. hedge fondova (špekulativni fondovi koji uglavnom posluju derivatima), povećanje količine novca kojim raspolaže MMF, nadzor nad poreznim oazama te još nekoliko mjera koje bi trebale spriječiti pojavu sličnih kriza u budućnosti. Iako je još teško procijeniti do kojeg stupnja će ozdravljenje financijskog sektora biti uspješno, vrijeme kada su države financijskim institucijama ostavljale “bianco ček” za raspolaganje financijskim instrumentima bez puno nadzora nad njima je prošlo, a vrlo vjerojatno u prošlost odlazi i doktrina neoliberalizma u obliku kakav je postojao protekla tri desetljeća.

Hrvoje BARBERIĆ