U povodu 30. obljetnice donosimo sjećanja zapovjednika i sudionika akcije

Hrvatske su snage 21. lipnja 1992. u zaleđu Šibenika uspješno provele akciju u kojoj je oslobođeno sedam sela na području Miljevačkog platoa. Time je postignuta veća sigurnost Šibenika i njegove okolice te je uspostavljena povoljnija crta bojišta za nastavak napredovanja prema Drnišu i Kninu u VRO Oluja

1. Pripreme za akciju

Hodnje, gađanja i izviđanja bili su dobitna kombinacija akcije Miljevci. Iako su hrvatske snage činili pripadnici pričuvnih snaga od 16 do 60 godina starosti, pokazali su iznimnu spremnost i izdržljivost s obzirom na to da su pod naoružanjem i opremom morali svladati kanjon Čikole. Uoči akcije izveli su vježbu hodnje od Bilica do vojnog poligona u Jadrtovcu. Budući da je akcija držana u punoj tajnosti, nisu ni znali zašto to rade.

Pripadnici Izvidničkog i Diverzantskog voda redovito su ulazili u dubinu područja pod nadzorom neprijatelja u cilju izviđanja i pripreme za napadna djelovanja. Sudionici akcije rado ističu presudnu ulogu izvidnika jer su znali za svaki neprijateljski položaj, punkt i stražu, raspored minskih polja…

Svaku od borbenih grupa u akciji predvodili su vodiči s tog područja koji su najbolje poznavali teren, a važne informacije davali su im i preostali stanovnici Miljevaca, koji su unatoč svim teškoćama i zlostavljanju živjeli za dan kad će njihova sela biti oslobođena.

2. Oslobađanje Nos Kalika

Uvod u akciju Miljevci bilo je oslobađanje Nos Kalika. Naime, neprijatelj je u Miljevcima svakodnevno vršio pljačke, paljenje kuća i maltretiranje civila koji su ostali na okupiranom području. Usto, neprijateljsko topništvo u svakom je trenutku s Miljevaca moglo djelovati po Šibeniku, Skradinu i šibenskoj okolici.

Kako bi smanjile opasnost od neprijateljskih napada na Šibenik, snage domicilne 113. brigade Hrvatske vojske provele su 2. ožujka 1992. napadnu akciju u kojoj su oslobodile Nos Kalik. Posebno je bilo važno obraniti oslobođeno područje jer je neprijatelj pokušao vratiti Nos Kalik, no hrvatske su snage odbile napad.

3. Neprimjetan ulazak hrvatskih snaga iza leđa neprijatelja

Jedna je od posebnosti akcije Miljevci ubacivanje cijele jedne bojne u područje akcije. Taj ulazak neprijatelj nije ni uočio jer su mu u tajnosti ušli iza leđa, što je postignuće koje i danas izaziva pozornost ratnih vojnih zapovjednika, posebno kad se cijela akcija stavi u vrijeme 1992., kad su hrvatske vojne snage bile još u početnoj fazi razvoja i jačanja.

Najprije se od 17. do 20. lipnja 1992. na područje Miljevačkog platoa ubacilo nekoliko izvidničko-borbenih skupina 113. i 142. br HV-a u cilju prikupljanja podataka o stanju kod neprijatelja, a večer prije akcije bili su na polaznim točkama za uvođenje hrvatskih snaga u napadnu akciju.

Akcija je počela 21. lipnja 1992., a hrvatske su snage krenule iz tri smjera: preko Krke, Čikole i Nos Kalika. Nakon žestokih bliskih borbi neprijatelj je poražen te je oslobođeno sedam miljevačkih sela na području od oko 90 četvornih kilometara. Oslobođeni su Drinovci, Brištane, Bogatić, Širitovci, Karalić, Kaočine i Ključ.

4. Odbijanje neprijateljskog protunapada

Idućeg je dana uslijedio neprijateljski tenkovsko-pješački protunapad iz smjera Drniš – Trbounje – Miljevci, koji su hrvatske snage zaustavile. Time je akcija Miljevci, prva veća napadna akcija hrvatskih snaga u zaleđu Šibenika u Domovinskom ratu, uspješno završena.

U zaustavljanju njihova proboja u Gornjim Vlajićima posebno se istaknuo zapovjednik borbene grupe Rizla – Dean Božanić zvani Sandokan, a kod dijela branitelja i Indijanac. Iz ručnog bacača pogodio je čelni tenk koji je predvodio neprijateljski napad. Taj je pogotak usmjerio nastavak borbi jer je napad slabio, a usto je još jedna neprijateljska pedeset petica odletjela u zrak. Neprijateljski napad zaustavljen je i prema Širitovcima. Neprijatelj zbog toga nije uspio vratiti niti jedan dio oslobođenih Miljevaca.

Uz snage 113. brigade važan su doprinos u obrani oslobođenih područja dali dijelovi 142. brigade, koje su, uz Marija Lilića, predvodili Ivica Aleksić Sasa i Ante Šilović.

Nakon akcije Miljevci nova crta obrane protezala se na području rijeka Čikola – Vlajići – Lovrića Jare – Karalići – Mazalini – rijeka Krka

5. Sinovi Miljevaca oslobodili Miljevce

Zapovjednici svih razina u akciji Miljevci posebno ističu kako su je izveli obični ljudi – ratnici, većinom sa šibenskog i drniškog područja. Među njima i dio onih koji su do jučer obrađivali polja i vinograde, a u akciji su postali ratnici pobjednici. Njihovo najjače oružje bilo je srce i ponos koji su osjećali za svoje Miljevce i Hrvatsku. Bili su ljudi ponosa i inicijative, a akciju oslobađanja miljevačkih sela branitelji i lokalno stanovništvo nazivaju i Miljevačkom olujom. U samo jednom danu život stanovnika sedam sela Miljevačkog platoa promijenio se iz temelja. Mogli su se vratiti u svoja razrušena i spaljena mjesta te početi obnovu i novi život.

---

Žrtve Miljevaca

U akciji Miljevci poginulo je odnosno od posljedica ranjavanja kasnije umrlo osam hrvatskih branitelja: Ivica Goreta, Petar Sedlar, Milan Novaković, Ivica Barišić, Mate Pućo, Nikola Cigić, Halid Kopić i Ante Škopljanac. Zaslužuju najdublje poštovanje i vječnu zahvalu.

Posebna zahvala svim sudionicima akcije Miljevci, kao i odavanje počasti poginulim hrvatskim braniteljima svake se godine održava kod spomen-obilježja u Drinovcima. Ondje se s puno emocija govori o toj jedinstvenoj akciji hrvatskih snaga u oslobađanju Miljevačkog platoa.

---

Čelni zapovjednici i snage u oslobađanju Miljevačkog platoa

U akciji je sudjelovalo nešto više od 500 hrvatskih branitelja. Od postrojbi sudjelovale su sljedeće:

• snage 113. br HV-a iz Šibenika
• snage 142. br HV-a iz Drniša
• topništvo 141. br HV-a
• snage 72. bojne Vojne policije
• vod dragovoljaca iz Kaštela.

Akcijom je zapovijedao Krunoslav Mazalin, zapovjednik 4. bojne 113. br HV-a. Snagama 113. br HV-a zapovijedao je Ivan Bačić, a 142. br HV-a Luka Vujić.

Sjećanja sudionika

Krunoslav Mazalin, zapovjednik 4. bojne 113. br, zapovjednik akcije Miljevci, danas umirovljeni brigadir

“Miljevce živim svaki dan i to je akcija koja zaslužuje posebno vrednovanje u povjesnici Domovinskog rata,” počinje sjećanje o akciji Miljevci njezin zapovjednik Mazalin.

Sve je izvedeno u tri koraka: ulazak, oslobađanje i opstanak, i sve s pričuvnim snagama i bez topničke pripreme. No, provodile su se druge pripreme, tjelesne, jer trebalo je ući u područje koje zahtijeva punu spremnost specijalaca, a ne domaćih ljudi, uglavnom poljoprivrednika i radnika.

Ključ uspjeha akcije Miljevci bila su stalna izviđanja, no prethodile su joj manje izvidničko-diverzantske akcije u dubini teritorija pod nadzorom neprijatelja. Tako Mazalin navodi kako su teren jako dobro poznavali, a sve je počelo još u ljeto 1991., kad je on kao zapovjednik Samostalnog voda Piramatovci sudjelovao u obrani skradinskog područja. Ubrzo preuzima zapovijedanje 4. bojnom 113. br te osmišljava i izvidničko-diverzantske akcije. Tako je u studenom 1991. pod zapovijedanjem Ante Vrankovića izvedena prva akcija na širem području Ključa pri čemu su uništena dva neprijateljska transportera. Ubrzo je uslijedila slična akcija, taj put na području Žitnića pod zapovijedanjem Marinka Bilića, a neprijatelj je ostao bez tenka i transportera. U prosincu te godine ponovno je napadnuta kolona neprijateljskih vozila i transportera na području između Ključa i Kaočina. Uslijedilo je dogovoreno primirje, koje neprijatelj nije ispoštivao te je na Badnjak 1991. doveo i razmjestio snage na području Miljevaca. “U sklopu Bojne djelovala su dva voda, Izvidnički i Diverzantski, a činili su ih naši specijalci, među njima i studenti Kineziološkog fakulteta Stipe Slavica, Milan Vojvodić, Dragan Stojanović i Branimir Hamer, svi čvrsti i stameni momci, puni snage i energije i pred kojima nije bilo prepreka. Znam često reći kako je i danas u miru i sportskoj opremi iznimno zahtjevno svladati strme kanjone i područja u kojima se kretalo u akcije, kamoli u ratnim uvjetima i s naoružanjem i opremom, a u akciji Miljevci sudjelovale su i četiri žene: Željka Grgić, Marija Prkić, Anita Melvan i Mirjana Jukić,” ističe Mazalin.

I dok je neprijatelj na Miljevačkom platou vršio stalne upade, pljačke i uništavanje imovine, pripadnici 4. bojne 113. br aktivno su se pripremali za nove akcije provodeći hodnje i gađanja. Nagovještaj akcije Miljevci bilo je oslobađanje Nos Kalika.

“Jedan dio vojnika u akciju je krenuo brodicama i sandolinama, a drugi dio preko Goriša. Prigazili su i Čikolu, stalno je bilo uzbrdo-nizbrdo, ma bili su ka zmajevi, ponosan sam na njih,” sjeća se Mazalin akcije Nos Kalik. Borbe su trajale do navečer, kad je neprijatelj poražen, no idućeg je dana poduzeo jak protunapad koji je odbijen te je tako rt Miljevačkog platoa ostao pod hrvatskim nadzorom. “Ova je akcija imala još jedno postignuće. Naime, lokalni srpski pobunjenici nisu mogli više nesmetano šetati Šibenikom. Oni bi ujutro kupovali pomidore na šibenskoj pijaci, a navečer bi dežurali na položajima. Mi smo ih pratili, svaki njihov korak, jednostavno bi brodicama dolazili do slapova Krke i dalje autima do Šibenika. Sad je to zaustavljeno,” iznosi Mazalin, koji je nakon toga s postrojbom bio angažiran na Južnom bojištu te se vraća uoči pokretanja akcije Miljevci.

“Naši su izvidnici snimili apsolutno sve, znali smo di su njihove mine, položaji, snage. Tri dana uoči akcije naše su grupe izvidnika bile u dubini kao prethodnica. Nisam ih mogao ostaviti same gore dalje na čekanju, nego smo navečer 20. lipnja 1991. krenuli s ulaskom snaga na polazne položaje, a akcija je počela ujutro u zoru. Sve je tad bilo u funkciji ove akcije, sve pripremljeno i spremno. Tako su nam stavljeni na raspolaganje i brodovi Nacionalnog parka Krka, kao i pripadnici Voda za podvodna djelovanja
113. br, te, naravno, sve druge snage uključujući i sanitetske,” iznosi Mazalin te još jednom naglašava kako su sudionici prešli navečer do 20 kilometara u dubinu i sve neprimjetno.

“Ovo je bila naša rola, najveći dani, oslobađanje Miljevaca. E sad, i ovdje je trebalo zaustaviti njihov protunapad. Uspjeli smo, stvarno smo dobro stajali i praktički ih zaustavili na prvoj prepreci. Došli smo im za vrat, skidam im kapu i danas za taj čin jer je teren bio zahtjevan, a to su mogli svladati iznimno spremni, odvažni i hrabri branitelji. Bili su strašna ekipa,” ističe Mazalin.

Zarobljeno je dosta tehnike, a na jednom su se tenku provozali po Širitovcima slaveći pobjedu. Bili su tad puno bliže i Drnišu i Kninu. “Nismo išli tamo na izlet. Rekli smo: ‘Idemo tamo i tamo ćemo ostati.’ I tako je i bilo. Di smo stali, tu smo i ostali sve do Oluje, koja nas je i dovela do Knina i spajanja sa 7. gardijskom brigadom,” zaključuje Mazalin sjećanje na akciju.

Mario Lilić, zapovjednik 3. satnije 3. bojne 142. br HV-a, danas umirovljeni brigadir

Lilić se s nepune 22 godine uključio u obranu Hrvatske, najprije kao pripadnik Policijske postaje Drniš, iz koje prelazi u 113. br, gdje postaje zapovjednik Satnije koja je angažirana u obrani prometnice Drniš – Knin. Po ustrojavanju drniške 142. brigade također mu se povjerava zapovijedanje Satnijom, koju su činili uglavnom stanovnici s područja Drniša, prognanici, ali svi s nadom u što skoriji povratak svojim domovima. Ta su se nadanja počela polako i ostvarivati nakon oslobađanja Nos Kalika, kad Satnija pod zapovijedanjem Lilića preuzima crtu obrane u tom mjestu. Priključuje im se i vod dragovoljaca iz Kaštela, za čiji doprinos Lilić ima samo riječi hvale. Miljevci su za sve njih prvi veći napadni boj, u koji su krenuli noć uoči akcije. “Došli smo na polazne položaje u Drinovcima nekih pola sata prije, a tih pola sata čekanja na početak akcije bili su kao vječnost. Svi smo s nestrpljenjem čekali pokret koji je uslijedio nakon što sam zapovjedniku akcije prenio šifriranu poruku: ‘Nalazim se u Splitu!’, što je i bio znak za početak napada. Posebno je važno za našu Satniju to što smo neprijatelju uspjeli prići sleđa, čime smo osigurali ne samo efekt iznenađenja nego i taktičku prednost,” iznosi Lilić, koji je tako s postrojbom od oko 130 branitelja uspio i neprimjetno i nečujno ući na Plato.

Borbe u Drinovcima odvijale su se po zaseocima u kojima je neprijatelj imao punktove, a najžešći je okršaj bio u Ivićima, koji su tek predvečer oslobođeni. “Došli smo im sleđa i zatekli ih na straži i po kućama. To je i bio ključ našeg uspjeha. Prva su dva zaseoka ujutro oslobođena, a u Ivićima su trajale borbe cijeli dan te smo i njih nakon okruživanja oslobodili i potisnuli neprijatelja. Sjećam se kako mi se pogled zaustavio na tamošnjem diskoklubu u koji sam prije rata dolazio fićom, a sad sam pred njim bio s puškom u ruci,” prisjeća se Lilić.

Slike koje i danas posebno pamti razrušene su kuće. “Bilo je teško gledati pustoš koju je neprijatelji prouzročio na Miljevcima, bilo mi je neshvatljivo kako netko može rušiti tuđe domove. A kad sam vidio starice koje su ostale na okupiranom području i njihove suze radosnice nakon što su ugledale hrvatsku šahovnicu na našim kapama, u tim trenucima čovjek zanijemi i nema riječi kojima bi opisao radost na njihovim licima jer su dočekale slobodu i hrvatskog vojnika koji im donosi mir i sigurnost,” sjeća se Lilić, kojem je najteži trenutak akcije bio pronalazak Milana Novakovića, poginulog susjeda i branitelja s kojim je odrastao.

Lilić se i danas kad se uputi prema Miljevcima sjeti slike koju nikad neće zaboraviti. “Svitanje i odsjaj neba 21. lipnja 1992. s područja Svilaje dok smo čekali početak akcije neponovljiva je slika. Ti vidici i neka toplina koju sam osjećao bili su uistinu praskozorje slobode svima nama milih Miljevaca,” s ponosom govori Lilić.

Robert Mihaljević, vojnik Diverzantskog voda 113. br HV-a, danas umirovljeni satnik

Mihaljević se sa 20 godina uključio u obranu Hrvatske i vrlo brzo odlučio je pristupiti diverzantima 113. brigade. Obuku uspješno svladava na području Omiša, a sjeća se kako su svi bili puni adrenalina, mladenačkog poleta i želje za izazovima koje mogu ostvariti kao diverzanti HV-a. “Obučavani smo za jako opasne i pogibeljne situacije. U nama je već tad bio ugrađen pobjednički duh, zajedništvo i energija koja nas je vodila u akcijama koje su vrlo brzo uslijedile. Najvažnije je bilo akciju uspješno provesti i sve to preživjeti jer su se sve odvijale u velikoj dubini područja koje bilo pod nadzorom neprijatelja. Bili smo generacijski bliski, razmišljali smo kako uvijek možemo dati više, a toliko smo se dobro poznavali i vjerovali jedni u druge da je bilo dovoljno pogledati se i znati što nam je činiti,” iznosi Mihaljević te podsjeća na zanimljivost kako je jedna od tih grupa odmah nakon obuke na sinjskom području krajem 1991. na nekih desetak kilometara u dubini Osom pogodila transporter u kojem se, kako će kasnije saznati, nalazio Ratko Mladić. “Iako nisam sudjelovao u toj akciji, nego moji prijatelji, posebno je pamtim jer smo već tad Mladića gotovo riješili, no bio je rikoše. Tad je stvarno imao sreće, pobjegao je, kao na reliju se prašilo iza njega,” objašnjava Mihaljević.

S obuke posebno pamti detalj kad bi u hodnji od desetak kilometara koja je prolazila i Omišem cijeli grad izišao na ulice i pozdravljao ih. “Mi smo uvijek pjevali domoljubne pjesme i bili pod punom ratnom opremom i naoružanjem, a svi bi nam davali podršku. Na licima sam mogao osjetiti njihov ponos, bili smo tad garda koja se rađa za pobjede,” podsjeća Mihaljević.

Nakon povratka s obuke Mihaljević s Diverzantskim vodom izvršava nekoliko akcija na privremeno okupiranom području, uglavnom Miljevaca i prominskih sela. Početkom ožujka 1992. sudjeluju u oslobađanju Nos Kalika, sela na Miljevačkom platou s kojeg je neprijatelj nadzirao Nacionalni park Krka i izvorište vode Jaruga s kojeg se opskrbljivao Šibenik. “Akcija Nos Kalik briljantno je pripremljena. Pregazili smo Čikolu i zaskočili ih iza leđa te i njih pregazili i potisnuli iz strateški važnog Nos Kalika,” govori Mihaljević.

Nakon toga Mihaljević sudjeluje u najopasnijoj diverzantskoj akciji na području Stolova na Južnom bojištu. “I taj smo put ušli u dubinu neprijateljskih snaga nekih desetak kilometara, a riječ je o koti Ranče brdo. Tad se događa prvi kontakt s neprijateljskim snagama, čak su nas i pozdravili jer su mislili kako smo njihovi, no kad smo ugledali njihovih 4-5 parkiranih tenkova u blizini nije bilo nimalo ugodno. Ušli smo im u osinje gnijezdo, no uspješno smo se izvukli,” iznosi Mihaljević.

Nakon najopasnije, slijedila je za Mihaljevića najznačajnija akcija u kojoj je sudjelovao. “Bez sumnje, Miljevci su bili za sve nas s ovog područja akcija za koju smo živjeli. Naša je grupa djelovala pod imenom Naranče, a još pred očima vidim sliku neprijatelja koji bježi prema Žitniću. Neka samo bježi, to smo priželjkivali i doživjeli. Kako su pobjegli, nisu se više nikad ni vratili. Miljevci su naš ponos, a Naranče su i taj put bile na visini zadatka,” ističe Mihaljević.

Praktički su za jedan školski sat potisnuli neprijatelja iz zaseoka Bašići-Kaočine, nakon čega su upućeni u Ključ kao ispomoć. “Tad je ranjen naš pripadnik i dragovoljac Halid Kopić, koji je kasnije umro od posljedica ranjavanja. Bio je hrabar ratnik,” sjeća se Mihaljević.

Po Mihaljevićevu mišljenju, za uspjeh akcije Miljevci presudno je bilo kvalitetno provedeno izviđanje privremeno okupiranog područja. Bitno je naglasiti kako je 4. bojna 113. br bila iznimno motivirana postrojba, koju su popunjavali uglavnom mladi ljudi s područja bivše Općine Drniš, iz Zagore, Promine, Petrova polja, drniških sela te dragovoljci s područja Kaštela. “Svi zapovjednici unutar postrojbe bili su najbolji od nas,” zaključuje Mihaljević.

TEKST Marinko Karačić

FOTO Udruga 142. brigade Hrvatske vojske – Drniš, privatne arhive Krunoslava Mazalina, Marija Lilića, Roberta Mihaljevića, Joška Vukušića, Antonije Vukušić