Janjičari, elitna pješačka postrojba turske vojske, novačena kroz ?danak u krvi? među kršćanskim obiteljima, nije bila poznata samo po izvrsnoj vojnoj obučenosti, već i kao jedna od prvih vojnih glazbi

S prestankom turske opasnosti, janjičarska glazba počela je inspirirati mnoge europske skladatelje, ušavši u modu pod nazivom “alla turca”. Među skladateljima, u čijim su djelima primjetni motivi turske vojne glazbe, svakako prednjači austrijski glazbeni genij Wolfgang Amadeus Mozart, čija se 250. obljetnica rođenja ove godine diljem svijeta obilježava nizom tematskih događanja, pa tako i izvedbom opere “Otmica u saraju” na turskom jeziku.
U XIV. stoljeću Turci se pojavljuju na pozornici svjetskih povijesnih zbivanja, zauzimajući iz svoje postojbine u sjeverozapadnoj Anatoliji postupno Malu Aziju, Balkan, Mezopotamiju i Krimski poluotok. Sultan Mehmed II. (1451.-1481.) osvojio je Carigrad 1453., i time je uništio Istočno Rimsko Carstvo – Bizant. Turski sultan Sulejman I. Veliki (1520.-1566.) proširuje Osmanlijsko carstvo – za tursku državu, kakva je postojala od 1302. do 1922., u Europi se uglavnom uvriježio naziv Tursko carstvo – do Mađarske, opsjeda Beč, no problemi s opskrbom prisiljavaju ga na povlačenje. Istanbul (Carigrad), glavni grad Osmanlijskog carstva u to doba je sa svojih pola milijuna stanovnika najveći grad u Europi.
Za druge opsade Beča (1683.) njemačke i poljske postrojbe zadale su Turcima porazni udarac. Mađarska se oslobodila turske vlasti 1697., a 1717. austrijska vojska pod zapovjedništvom princa Eugena Savojskog zauzela je Beograd. Nastavljaju se borbe, povremeno u savezništvu s Rusijom i Venecijom, Turci su izgubili područja, od kojih su neka uspijevali vratiti, no uglavnom se nalaze u defenzivi.

Realan strah od Turaka, koji je stoljećima pritiskao cijelu Europu, u XVIII. stoljeću je postupno izgubio uporište i počeo se rastakati u različitim metodama potiskivanja i prerade: miješanje egzotične privlačnosti Orijenta s jedne i mjestimice još uvijek prisutnog nerealnog, neurotičnog straha s druge strane, rađaju naposljetku “turskom modom”, koja se ubrzo proširuje na sva područja europskog života, posebice na umjetnost. U mnogim europskim zemljama, a posebice onima koje su u neposrednom kontaktu s Osmanlijskim Carstvom, pjevaju se pjesme o pobjedama na Turcima, odnosno rugalice na račun “strašnog neprijatelja”, što u europskoj glazbi rezultira osebujnim stilom “alla turca”, u kojem se elementi rugalica postupno miješaju s orijentalnom opsesijom i izazovom da se glazbeno stvaralaštvo Zapada obogati egzotičnim elementima turske glazbe.
U književnosti stereotip omraženog “turskog antikrista” polako uzmiče pred figurom “liberalnog sultana”, dok se predodžbe o životu na turskom dvoru rado pretaču u romane naglašeno erotske tematike. Jedan od prvih autora, koji je u svom stvaralaštvu posegnuo za turskim glazbenim elementima, talijanski je skladatelj Giovanni Battista Donado, napisat će 1688. o turskoj glazbi: “Zaista, njihove opće i uobičajene glazbe pate od buke, jer je turska nacija ratoborna, a paše su obvezni da na svom dvoru i u svojoj službi drže najmanje 36 instrumenata, koji su većim dijelom vojni, poput bubnjeva, svirala ili frula, no njima se pridružuje i nekoliko fistula, više vrsta malih svirala vrlo nježnog zvuka, razni žičani instrumenti, među kojima ima i glazbala s metalnim žicama, kao i psalteriji, među kojima postoje i takvi kojima uspijeva sviranje naše glazbe (…)”.

Osmanlijsku umjetničku glazbu europski skladatelji gotovo da uopće nisu poznavali, a nisu pokazivali ni posebnu fasciniranost njome. Ono što je, međutim, bilo poznato i presudno utjecalo na sliku Orijenta, pa tako i na zapadnu glazbu, bila je vojna glazba turskih “janjičarskih kapela”. Janjičari su bili elitna postrojba turske vojske, koja se od 1329. pretežno sastojala od kršćanskih ratnih zarobljenika, koji su se preobratili na islamsku vjeroispovijest. Od 1360. do 1675. postrojba se popunjavala takozvanim “dankom u krvi”. Turska vojska oduzimala je kršćanskim obiteljima na Balkanu najsnažnije i najpametnije sinove i odgajala ih vojnički, u islamskom duhu. Janjičari – prema turskom: yeni čeri (nova vojska) – nosili su visoke, sive pustene šešire. Janjičarska glazba – turski: “mehter” – marširala je isprva u sklopu pješaštva i sastojala se od oboa, truba, velikih i malih bubnjeva, doboša i štapova s praporcima. U punom sastavu, samo za sultana, kapele su imale po devet komada svakog instrumenta. Niži dužnosnici imali su, ovisno o rangu, pravo na manji broj instrumenata. Janjičarske postrojbe ukinute su 1826. Janjičarska glazba, međutim, ponovno je oživljena, te danas u povijesnim kostimima redovito nastupa u Vojnom muzeju u Istanbulu. Uz stereotipni ritam bubnjeva, doboša i zvonaca, oboe i trube sviraju jednoglasne, često repetitivne, melodije u karakterističnom orijentalnom tonalitetu. Njihov ritam zadan je osebujnim načinom hoda turskih vojnika.

Nakon neuspjele druge turske opsade Beča (1693.) i sklapanja mira u Srijemskim Karlovcima (1699.), turska diplomatska delegacija dovela je u Beč janjičarsku kapelu s plesnim skupinama i akrobatima, koja je pred zapadnom publikom izvela opsežan glazbeni program. Bio je to ulazak homofone turske glazbe u polifonu Europu. Postojećim instrumentima pokušavao se oponašati zvuk janjičarskih kapela, ili bi se pak orkestri popunili turskim udaraljkama. Početkom XIX. stoljeća pojavili su se glasoviri s “janjičarskim dodatkom”, koji je istodobno imitirao udarce bubnja i štap s praporcima.
Iako je janjičarska glazba u Europi bila poznata tijekom XVIII. stoljeća, klasični skladatelji nisu bili prvi, koji će je iskoristiti. Prvi imitatori turske vojne glazbe bile su europske vojne kapele. “Zasluga za uvođenje te baterije bubnjeva i potresa (percussion and concussion) pripada Poljskoj, koja je dvadesetih godina XVIII. stoljeća od sultana dobila potpunu tursku kapelu”, ističe britanski muzikolog i orijentalist Henry George Farmer: “Rusija je 1725. od Visoke porte zatražila sličan znak naklonosti, slijedile su je Pruska i Austrija, a od sedamdesetih godina pod utjecajem janjičarske glazbe našla se većina europskih zemalja.” Za klasične kompozitore turska glazba dobila je na taj način dva značenja: orijentalno i vojno. Njezini elementi dugo su ostali prisutni u zapadnoj glazbi. Tako je još dvadesetih godina XIX. stoljeća Ludwig van Beethoven, planirajući posljednji stavak svoje Devete simfonije, izričito zabilježio da on mora sadržavati tursku glazbu. Žargonizam “turski odjel” za skupinu udaraljki u orkestru, održao se pak do današnjih dana.

Među najvažnije europske skladatelje, koji su inspiraciju crpili iz turske glazbe, svakako spada Wolfgang Amadeus Mozart (1956.-1791.), čija je opera “Otmica iz saraja” (1782.) savršeno djelo janjičarske glazbe, to više što se u njoj tematizira stereotip smiješno-zlih Turaka. Uvertira opere, kao i dva marša za janjičarski zbor, predstavljaju tursku glazbu u izvornom smislu. Mozartova Klavirska sonata u A-duru (KV 331) iz 1778. završava znamenitim rondom “Alla turca”, poznatijim kao Turski marš. Hitri arpeđi lijeve ruke oponašaju “turske instrumente”. Finale Violinskog koncerta br. 5 u A-duru (KV 219) iz 1775., koji se povremeno nazivao i “turskim koncertom”, isprekidan je glasnim dionicama turske glazbe. Mozart je tu pasažu preuzeo iz jednog ranijeg baleta – “Le gelosie del seraglio” (KV 135a) iz 1772. – pri čemu se stranice čela i kontrabasa udaraju drvenom stranom gudala (col legno), ne bi li se na taj način pojačao efekt turskih udaraljki. Simfonija br. 100 (Vojna simfonija) Josepha Haydna (1732.-1809.) iz 1794. koristi tursku glazbu u drugom stavku, koji opisuje bitku, kao i na kraju finala. Haydn je, ističu, biografi, imao donekle i osobni odnos spram turske vojske, jer mu je pradjed kao civil teško stradao za vrijeme druge turske opsade Beča.
Ludwig van Beethoven (1770.-1827.) skladao je 1811. uvertiru i međuglazbu za dramu “Atenske ruševine” Augusta von Kotzebuea. Jedna točka međuglazbe (opus 113 br. 5) turski je marš. Osim toga, Beethoven je na svoj marš skladao i klavirske varijacije (opus 76). Beethovenova “Wellingtonova pobjeda ili bitka kod Vittorije”, zvana i “simfonija bitke” (opus 91, 1813.), prisjeća se britanske pobjede u bici kod Vittorije: suparničke vojske, britanska i francuska, kreću u bitku uz zvukove svojih borbenih pjesama “Rule Britannia” i “Malbrouck s’en va-t-en guerre”, adaptiranih kao turska glazba. Povratak janjičarskoj glazbi bilježi Beethovenova Deveta simfonija iz 1824.

Motivi janjičarske glazbe mogu se pronaći i u djelima Rameaua, Michaela Haydna, Rossinija, Ludwiga Spohra, te u dvije opere Christopha Willibalda von Glucka: “Ifigenija na Taurisu” (1764.) i “Hodočasnici iz Meke” (1779.). Velik dio inspiracije janjičarskom glazbom, slažu se muzikolozi, proizlazio je nedvojbeno iz njezine zamjetne egzotike. Stanovnicima Beča – gdje su djelovali Haydn, Mozart i Beethoven – Turci su bili poznati kao vojni protivnici. No tijekom stoljeća ratovanja između Austrije i Osmanlijskog carstva njihova prisutnost kod Bečana nije izazivala samo užas, već očito i zanimanje za sve tursko, što se, osim u glazbi, ogledalo i u kulinarstvu, modi i drugim sferama svakodnevnog života.

Tko su bili janjičari?
Kao specijalno pješaštvo u vojsci Osmanlijskog carstva janjičari su osnovani u XIV. stoljeću. U balkanskim zemljama pojavili su se s turskim osvajačima. Prve janjičarske postrojbe još su se sastojale od ratnih zarobljenika i robova. Od 1438. janjičari su sustavno novačeni u sklopu tzv. danka u krvi među kršćanskim stanovništvom osvojenih zemalja. U pravilu se birao svaki 40. dječak u dobi od 7 do 14 godina, iako im se broj po potrebi mijenjao. Uz Srbe, koji su među janjičarima bili najbrojniji, uzimani su Albanci, Hrvati i Bugari, a potom i Grci i Mađari.

Janjičari su odgajani uz strogu disciplinu i naporan rad u posebnim školama, gdje su bili podvrgnuti celibatu i prevedeni na islam. Za razliku od slobodnih muslimana smjeli su nositi samo brkove, a ne i bradu. Kao robovi, janjičari su pripadali sultanu, doživljavajući, u skladu sa strogim odgojem, postrojbu kao domovinu i obitelj, a sultana kao oca. Najjači i najbolji među njima bili bi u dobi između 24. i 25. godine promaknuti u rang pravih janjičara. Vlasništvo umrlih janjičara preuzimala je postrojba.
Na religijskom planu janjičari su se držali učenja mistika hadži Bektaša, koji je u XIV. stoljeću blagoslovio prve postrojbe, kao i reda Bektaši-derviša, prozvanog po svom duhovnom učenju. U tom segmentu, kao i izoliranim životom u vojarnama, janjičari su nalikovali nekim kršćanskim viteškim redovima. Unatoč robovskom položaju, janjičari su dobivali plaću – izravno iz sultanove blagajne.
“Danak u krvi” zamijenjen je koncem XVI. stoljeća novčanom dažbinom, a početkom XVIII. stoljeća je ukinut. U XIV. stoljeću janjičara nije bilo više od 5000, u doba Mehmeda Osvajača bilo ih je 10 000, a 1560. više od 54 000. Janjičari su bili pješaci – strijelci, ali disciplinom, obukom i naoružanjem bili su osposobljeni za neusporedivo teže borbene zadaće. Uz luk i strijelu, kasnije pušku, imali su i oružje za borbu izbliza – koplje, helebardu, buzdovan, bojnu sjekiru, mač i sablju. U bojnom poretku zauzimali su središnje mjesto. Slabljenjem Osmanlijskog carstva u drugoj polovici XVI. stoljeća slabila je i disciplina u vojsci. Prvi korak prema raspadu janjičarskog reda bila je dozvola za osnivanje obitelji, čime je prestao disciplinirani život u vojarni, a janjičarske privilegije postale su nasljedne. Od kraja XVII. stoljeća postrojba se popunjavala samo odraslim ljudima, a od 1740. dozvoljava se čak trgovina janjičarskim položajima.

U travnju 1810. janjičari su u istanbulskoj četvrti Galata zapalili 2000 kuća, a u proljeće 1811. njihova je postrojba bila upletena u borbe diljem grada
Godine 1449. janjičari su se prvi put pobunili tražeći bolju plaću, koju su i dobili. Nakon 1451. svaki novi sultan morao je nagrađivati janjičare i podizati im plaću. S promjenama u strukturi janjičarske postrojbe janjičari su se počeli češće buniti, diktirati politiku i sprječavati napore vlasti da promijeni strukturu vojske. Državnim udarima rušili su sultane koji im ne bi bili po volji i pomagali drugima da se domognu vlasti. Janjičarska pobuna iz 1807. srušila je sultana Selima III., koji je uz pomoć europskih instruktora pokušao modernizirati vojsku.
U travnju 1810. janjičari su u istanbulskoj četvrti Galata zapalili 2000 kuća, a u proljeće 1811. njihova je postrojba bila upletena u borbe diljem grada. Godine 1826. sudjelovali su u gušenju pobuna u Grčkoj. Sultan Mahmud II. odlučio se riješiti janjičara. Kad su vidjeli da sultan protiv njih skuplja vojsku, ustali su 14. na 15. lipnja 1926. na novu pobunu. Taj put, međutim, imali su protiv sebe tursko stanovništvo i velike dijelove vojske. Postrojbe lojalne sultanu potisnule su janjičare u njihove vojarne na koje je potom otvorena topnička vatra u kojoj su mnogi janjičari izgubili živote. Dvije godine kasnije sultan je dao zaplijeniti posljednji preostali imetak janjičara.

Bečka Mozartova godina
U austrijskoj prijestolnici u tijeku je obilježavanje 250. obljetnice rođenja W. A. Mozarta. Projekt “Bečka Mozartova godina 2006.” u prvi plan stavlja nastojanje posredovanja glazbe i njezino sidrenje u životima ljudi, čiji će efekti ostati zamjetni i nakon obljetnice. Mozartov jubilej slavit će se u tradicionalnim bečkim opernim i koncertnim kućama, u čemu će prednjačiti novouređeno kazalište Theater an der Wien, ali i u svim gradskim kotarima s ponudom za sve dobne skupine i slojeve društva, te prije svega kroz angažman suvremenih kulturnih stvaralaca, kojima će u sklopu projekta – osmišljenog na inicijativu Grada Beča da investira u informacije i produbljenje znanja o klasičnoj glazbi i kulturi ? biti dana prilika da kroz brojna naručena djela kreativnost aktualnog trenutka povežu s tematskim zahtjevima Mozartove godine.

Tematske cjeline kao što su “Prolog” ili “Nedovršeni Mozart” dio su obimnog projekta, koji je započeo elektroničkim koncertom za Novu godinu, dok mu je prva kulminacija bilo otvorenje muzeja “Mozarthaus Vienna”. Tu su nadalje tematska izložba u galeriji “Albertina”, ciklus “Mozart u kinu” Austrijskog filmskog arhiva, te međunarodni festival slobodnih kazališnih skupina pod naslovom “Höllenfahrt” (Put u pakao). Djetinjstvo slavnog skladatelja tematiziraju opera “Abgefahren!” Renalda Deppea (libreto: Elfriede Gerstel), te prigodna izložba u bečkom dječjem muzeju ZOOM. Mozartovom dolasku u Beč posvećene su između ostalog Perspektive proslavljenog pijanista Maurizia Pollinija, koji Mozartove kompozicije nastoji prikazati u sprezi s najvažnijim djelima XX. stoljeća. Za prisutnost Mozarta na manje uobičajenim mjestima u gradu pobrinut će se projekti kao što su “Mozart spontano”, s putujućim glazbenicima u svim gradskim četvrtima, radionica “Montirani Mozart”, te “Zvučni mozartomobil”.

Nestanak turske opasnosti naposljetku je u XVIII. stoljeću rezultirao nastankom “turskom modom”, koja se ubrzo proširuje na sva područja europskog života, posebice na umjetnost
Znanstveni simpozij “Neiscrpno bogatstvo ideja” Mozartu kao osvjedočenom ljubitelju ljepšeg spola suprotstavlja živote skladateljica njegova doba. Mozartov smisao za metafiziku i magiju na poseban ga način odlikuje kao slobodnog zidara i kompozitora “Čarobne frule”. “Bečka Mozartova godina 2006.” suočava tu stranu njegova genija s potpuno novom “Čarobnom frulom” – “Zauberflöte 06” Thomasa Pernesa, dok će se u sklopu projekta “Mozart sakral” u bečkoj Katedrali sv. Stjepana po prvi put u jednoj godini izvesti cjelokupan Mozartov crkveni opus. Skladateljevu bezvremenost i nikad završeno razračunavanje s njegovim genijem na kraju projekta dokumentira veliki festival Petera Sellarsa “New Crowned Hope”. Proračun Bečke Mozartove godine iznosi 20 milijuna eura. Impozantnih 130 projekata, objedinjenih u program Bečke Mozartove godine izvodit će se na ukupno 170 lokacija u Beču. U sklopu projekta predviđene su i tematske manifestacije izvan Beča, pa je tako nakon prvih kontakata organizatora i zagrebačkog Gradskog poglavarstva za ovu godinu dogovoren festival glazbenog filma, nalik onome ispred bečke vijećnice, na jednom od središnjih zagrebačkih trgova.

Mozart na turskom
Kao važan doprinos projektu Bečka mozartova godina 2006. intendant Peter Marboe označio je scensku produkciju “Seraglio – Saray”, čija će se premijera u režiji “umjetnika u gostima” Ibrahima Quraishia početkom rujna održati u bečkom kazalištu Schauspielhaus. Cilj turske obrade Mozartove komične opere “Otmica u Saraju”, što će je mjerodavno izvoditi turski pjevači i glazbenici, prema Marboeu je “bacanje nezamagljenog pogleda na multikulturalnu stvarnost, uključujući sve izazove koji su s njom povezani”. Opera, koja bi po riječima ravnatelja Schauspielhausa Ariana Berga trebala zvučati “kao da je Mozrat živo u Istanbulu, a ne u Beču”, predstavljat će ujedno scensko poigravanje elementima opere, mjuzikla i sapunice. Mozartova glazba ? u adaptaciji turskog dirigenta i prevoditelja libreta Serdara Yalcina – izvodit će se na tradicionalnim turskim instrumentima, dok će se pjevne uloge izvoditi na turskom i njemačkom, pri čemu će zapadnoeuropske uloge igrati Turci i obrnuto. Nakon Beča, produkcija, čiji su troškovi procijenjeni na 400 000 eura (od toga 110 000 eura iz proračuna Mozartove godine), “Otmica iz Saraja” izvodit će se u Luxemburgu, Antwerpenu i Istanbulu.

Boris PERIĆ