Kratkotrajno razdoblje civilne vladavine predsjednika Boscha u karipskoj državici Dominikanskoj Republici prekinuto je 1963. godine desničarskim vojnim udarom. Nakon dvije godine vladavine vojne hunte Boschove pristaše izvele su novi vojni udar koji je zemlju bacio u kaos. U zemlju su poslane američke postrojbe koje staju između dviju strana i osiguravaju izbornu pobjedu desnici

Karipska otočna državica Dominikanska Republika nalazi se na istočnoj strani otoka Hispaniole, dok zapadnu stranu otoka čini država Haiti. Sredinu dvadesetog stoljeća u Dominikanskoj Republici obilježila je diktatura proameričkog diktatora Rafaela Truilla, koja je trajala puna tri desetljeća – od 1930. do 1961. godine. Civilna vlast u zemlji obnovljena je 1962. pobjedom na predsjedničkim izborima umjerenog ljevičara i lidera Dominikanske revolucionarne stranke Juana Boscha. Međutim, Boscheve društvene reforme i pritajene simpatije prema kubanskom lideru Fidelu Castru nisu se svidjele dominikanskoj gospodarskoj eliti, koju uglavnom čine bijelci, i vojnim krugovima, a pretjerane simpatije prema novom režimu nije gajio ni Washington. U rujnu 1963. vojska zbacuje Boscha s vlasti, ukida ustav i raspušta parlament. Na čelu vojne hunte bio je pukovnik Elias Wessin y Wessin, zapovjednik elitne postrojbe dominikanske vojske koji je osigurao vladavinu zemljom triju civilnih osoba, tzv. Trijumvirata. Iako su Sjedinjene Države odbile priznati novu vojnu vladu, po nekima je Washington stajao iza organizacije vojnog udara kojim je spriječeno da Dominikanska Republika otkliže u zagrljaj Sovjetskom Savezu. Sljedeće dvije godine vladavine vojne hunte obilježili su štrajkovi i nemiri u zemlji, da bi na posljetku 24. travnja 1965. pristaše bivšeg predsjednika Boscha na čelu s pukovnikom Caamanom izvele vojni udar s namjerom rušenja Cabralovog režima. Glavni grad Santo Domingo pretvoren je u poprište građanskog rata između simpatizera predsjednika Boscha, poznatih kao konstitucionalista, i dominikanske desnice koja stoji uz vladu vojne hunte, tzv. lojalista. Dio dominikanskih oružanih snaga, osobito ratnog zrakoplovstva i mornarice nije otkazao poslušnost starom vojnom režimu te se uključio u borbu protiv konstitucionalista. Prvog dana borbi Boschevi simpatizeri zauzimaju ulice San Dominga, TV postaju i nacionalnu skupštinu, a glavnim gradom harale su i pljačkale skupine naoružanih tinejdžera iz provincije zvanih “Los Tigres”.

Dolazak Amerikanaca
Sjedinjene Države bojale su se da će takav razvoj događaja Dominikansku Republiku pretvoriti u još jednu Kubu na latinskoameričkom kontinentu. Pripremajući teren za invaziju, Washington je optužio pobunjenike da ih predvodi skupina kubanskih pristaša, iako za to nije bilo dokaza. Pravdajući se potrebom zaštite američkih građana u Dominikanskoj Republici, američki je predsjednik Johnson 27. travnja 1965. objavio početak operacije “Power Pack”. Operacija je predviđala slanje četiri stotine marinaca koji su trebali uspostaviti red na otoku i organizirati evakuaciju američkih državljana te raspoređivanje velike američke flote od četrdesetak brodova radi potpune pomorske blokade otoka. Pod snažnim američkim utjecajem Organizacija američkih država (OAS) donijela je odluku o sastavljanju mirovnih snaga s američkog kontinenta. U međuvremenu su 29. travnja Sjedinjene Države poslale 2200 padobranaca iz 82. zračnodesantne divizije za kojima su sljedećih dana stigli i dijelovi 11. zračne divizije te 6. marinskog ekspedicijskog korpusa, tako da se prvih dana svibnja u Dominikanskoj Republici nalazilo dvadeset i tri tisuće američkih vojnika. Američke trupe okupirale su zemlju, počele s dopremom humanitarne pomoći i evakuacijom više od šest tisuća stranaca. Istodobno su, unatoč tvrdnjama Washingtona o neutralnosti, s terena stizale vijesti o suradnji američkih vojnika s lojalistima. Nakon pristizanja prvih pripadnika mirovnih snaga OAS-a američka je vojska smanjila broj vojnika, u Dominikanskoj Republici na jedanaest tisuća koliko se nalazilo početkom srpnja, a povremene borbe nastavljene su do 31. kolovoza, kada je napokon dogovoreno primirje.

Post festum
U borbama je poginulo oko tri tisuće građana Dominikanske Republike te dvadeset i četiri američka vojnika, a oko 150 Amerikanaca je ranjeno. Američka intervencija u suverenoj državi stajala je prestiža predsjednika Johnsona na području domaće i vanjske politike. Sovjetski Savez i Kuba osudili su američki angažman u Dominikanskoj Republici, a kao najveći dobitnik događaja vjerojatno je izašao Fidel Castro koji je, premda nije imao izravne veze sa zbivanjima na susjednom karipskom otoku, dobio znatne promidžbene bodove. Invazija Dominikanske Republike predstavljala je svojevrstan uvod u početak velikog onovremenog američkog ratnog angažmana, onog u Vijetnamu. Prekid vatre osiguravalo je jedanaest tisuća mirovnjaka OAS-a, a tijekom jeseni 1965. nastavljeni su napori za postizanjem mirovnog sporazuma, koji je naposljetku potpisan 25. rujna 1965. Zapovjednika snaga lojalista generala Wessin y Wessina američka je vojska uklonila s političke scene te privremeni predsjednik Dominikanske Republike postaje Hector Garcia Godoy, koji je bio prihvatljiv objema stranama, a u zemlju se iz egzila vratio i bivši predsjednik Bosch. Bosch je sudjelovao na predsjedničkim izborima u svibnju 1966., na kojima je pobjedu natpolovičnim brojem glasova odnio bivši Trujillov čovjek, Joaquin Balaguer. Balaguer je do 1978. godine željeznom rukom vladao Dominikanskom Republikom.

Rafael Leonidas Trujillo – “naš kučkin sin”

Sredinu dvadesetog stoljeća u Dominikanskoj Republici obilježila je vladavina generala Rafaela Leonidasa Trujilla. Trujillo je bio tipičan latinskoamerički diktator uz čije ime se vežu mnoga ubojstva i mučenja te politička represija. Trujillova tridesetjednogodišnja diktatura na poslijetku je okončana 1961. godine njegovim ubojstvom. Na Trujilla se odnosila poznata izjava američkog predsjednika Roosevelta, koja najbolje oslikava tadašnji američki odnos prema latinskoameričkim diktaturama: “On je kučkin sin, ali je naš kučkin sin.”

Hrvoje BARBERIĆ