Američka je ratna mornarica u Velikom ratu bila koncentrirana na transportne zadaće, kao i na zaštitu transportnih plovila i konvoja. No, naučenih lekcija bilo je mnogo, posebno onih koje je stekla tijekom suradnje s britanskim saveznicima, pa je imala preduvjete postići tehnološku i svaku drugu prevlast na morima i oceanima, koju čvrsto drži i danas

Sjedinjene su Države veći dio Prvog svjetskog rata bile neutralne. Govoreći o situaciji na svjetskim morima i oceanima, predsjednik Thomas Woodrow Wilson isticao je da ulazak u rat ne bi zaštitio američke pomorske interese. Iako su razlozi zbog kojih se u proljeće 1917. već tada moćna sila uključila u rat bili mnogobrojni, glavni je uzrok bio njemački podmornički rat, koji je odnosio i američke ljudske žrtve i brodove. Prvi američki potopljeni brod bila je škuna “William P. Frye”, i to 28. siječnja 1915., kad ju je kod brazilske obale uhvatio i potopio njemački naoružani brod za potporu SS “Prinz Eitel Friedrich”. Nije bilo žrtava, no 1. svibnja 1915. godine njemačka je podmornica U-30 torpedirala tanker “Gulfight” i tada su poginula tri člana posade.

Uoči sukoba

Njemačka U-20 potopila je 7. svibnja 1915. britanski putnički parobrod “Lusitania” usmrtivši tako i 128 američkih državljana. Do kraja 1916. godine zabilježeno je još nekoliko napada i potapanja brodova pod američkom zastavom, ali bez ljudskih žrtava. No, u siječnju 1917. Nijemci proglašavaju neograničeni podmornički rat i napadi su sve češći. Nova je tragedija za Amerikance nastupila kad je 16. ožujka U-70 potopila putnički/trgovački brod “Vigilancia” s 15 žrtava, pet dana poslije stradao je “Healdton” (20 poginulih), a 1. travnja “Aztec” (28 poginulih). Do 6. travnja, kad Kongres objavljuje rat Njemačkoj, nastradalo je još nekoliko američkih brodova.
Američka ratna mornarica tad sigurno nije imala snagu poput britanske ili njemačke, koje su oformile velike, ali i tehnološki kvalitetne flote i sudjelovale u više otvorenih sukoba i bitaka širom globusa. Ipak, korijene buduće svjetski dominantne sile još je prije pokazala velika bijela flota, šesnaest bojnih brodova koje je predsjednik Theodore Roosevelt krajem 1907. poslao na put oko svijeta kako bi dokazao američke kapacitete za djelovanje širom svijeta, a ne samo uz američku obalu ili u Meksičkom zaljevu, koji je bio primarna američka interesna zona. Bez obzira na kvalitetu samih brodova i obučenost mornarice, kvantiteta iz 1914. bila je impresivna: pred ulazak u rat američka je mornaricaje brojila 10 dreadnoughta, 23 predrednaught ratnih brodova, 39 krstarica raznih tipova, 50 razarača te 27 podmornica. Nakon potapanja Lusitanije, započela je program ojačanja svoje flote, pa je do objave rata u operativnu uporabu ušlo još četiri dreadnoughta, 18 razarača i 22 podmornice. Do kraja rata dodana su još dva dreadnoughta, 46 razarača i 30 podmornica.

Prvi konvoji
Prvo što je mornarica morala uspostaviti bio je sustav konvoja, a idealna plovila za njihovu zaštitu od podmornica bili su razarači, što objašnjava toliki rast njihova broja, a ne broja moćnih dreadnoughta. Kao zaštita američkih i britanskih teretnih brodova, vitalnih za opskrbu saveznika, a poslije i dovoz i potporu američkih trupa u Europi, prvih šest američkih razarača poslano je početkom svibnja u irsku luku Queenstown. Prvi, eksperimentalni američki konvoj isplovio je iz Hampton Roadsa u Virginiji 24. svibnja 1917. prema Bantry Bayu i Queenstownu, a pratila ga je britanska krstarica. Kad se sustav pokazao uspješnim, Amerikanci su pokrenuli redovite konvoje iz Hampton Roadsa svaka četiri dana počevši od sredine lipnja 1917. godine. Do srpnja, sustav je konvoja proširen i na brodove koji su plovili iz drugih kanadskih i američkih luka, uključujući i New York. Prva pratnja bile su starije američke krstarice, no u kritičnoj zoni kod zapadne Irske zaštitu su preuzimali spomenuti razarači, jer su same krstarice bile poželjniji i lakši cilj za podmornice.

Queenstown, Brest, Gibraltar
Do 1918. godine prekoatlantske konvoje brzine trinaest čvorova sastavljene od brodova za prijevoz trupa i teretnih brodova pratili su oklopni krstaši ili predreadnought brodovi, a plovili su iz američkih luka Halifax i New York. Od travnja 1918., dolazak američkih kopnenih snaga u Francuskoj zahtijevao je konvoje izravno iz New Yorka sve do francuskih luka u Biskajskom zaljevu. Francuska je mornarica pritom poslala neke svoje krstaše kao pratnju konvojima. Ipak, američki ratni brodovi nisu bili prevladavajuća snaga za praćenje konvoja. Prema izvješću pripremljenom u kolovozu 1918. u Mornaričkom odboru Kongresa, razarači Britanske mornarice štitili su 70 % konvoja, američki 27 %, a francuski 3 %. Od većih ratnih brodova, ponajprije krstarica, koji su pratili konvoje po oceanima, 61 % činili su britanski brodovi, 35 % američki, a 4 % francuski. Kako su američke postrojbe počele dolaziti u Europu, mornarica je Queenstownu na popis baznih luka dodala i francuski Brest, u kojem je do kolovoza 1918. bilo bazirano 33 razarača, nasuprot njih 24 u Irskoj.
U kolovozu 1917. godine Amerikanci počinju djelovati na Gibraltaru, u početku samo za zaštitu pristupa iz Atlantika, ali poslije i u samom Mediteranu. Ondje su bile tri izvidničke (“superlake”) krstarice “USS Birmingham”, “USS Salem”, i “USS Chester”, kao i skupina brodova okupljenih oko pet razarača klase Bainbridge poslanih iz Filipina preko Sueskog kanala. Poslije su u to područje stigla još dva moderna razarača.

Skromni razarači
Što se tiče bojnih brodova, tj. dreadnoughta i predreadnoughta, i oni su imali svoju ulogu u ratu, ali ne baš veliku. Neki su bili priključeni britanskoj Velikoj floti, no otpočetka su postojali problemi njihove nekompatibilnosti s britanskim doktrinama, pa i njihove manje kvalitete u odnosu na saveznička plovila. Dakle, američki su razarači u uvjetima kad je primarna bila zaštita od podmornica bili najvažniji dio njihove mornarice, ali u takvom ratovanju nisu se mogli iskazati u izravnim bitkama, baš kao i podmornice. Jedini uspjeh razarača vrijedan spomena bio je 17. studenog 1917. Na južnoj obali Irske USS “Fanning”, razarač klase Paulding, uz pomoć razarača USS “Nicholson” klase O’Brien potopio je podmornicu U-58.
S druge strane, Amerikanci su razvili učinkovit sustav polaganja mina u europskim vodama, sudjelujući i u postavljanju glasovite minske barijere u Sjevernom moru koja je blokirala njemačku mornaricu. Zahvaljujući njima, potopljeno je više neprijateljskih podmornica i površinskih brodova. Ukupno su 70 263 mine, od kojih su 56 611 bile takozvane antenske mine razvijene ekskluzivno u SAD-u. Za polaganje su, primjerice, prepravili zaštićene krstarice USS “Baltimore” i USS “San Francisco”. Što se tiče izravnih borbi, bilo je akcija i drugih tipova ratnih brodova osim razarača.

Jahte ili ratni brodovi?
Američki ophodni brod USS “Lydonia”, koji je prije rata bio jahta, i britanski razarač HMS “Basilisk” pratili su 8. svibnja 1918. konvoj koji je prolazio kroz Sredozemno more blizu sjeverne obale Alžira. Njemačka podmornica UB-70 primijetila je konvoj i torpedirala britanski trgovački brod “Ingleside”. “Lydonia” i “Basilisk” na to su započeli koordinirani napad dubinskim bombama na UB-70. Zbog lošeg vremena Amerikanci i Britanci nisu mogli vidjeti učinak, no spasili su preživjele članove posade “Inglesidea” i odveli ih u Alžir. UB-70 se više nikad nije pojavila, pa većina kroničara smatra da je potopljena u tom sukobu.
Još jedna jahta konvertirana u ophodni brod bio je USS “Christabel”. U izravnoj borbi sudjelovao je 21. svibnja 1918. Tad je u neposrednoj blizini španjolske obale pratio konvoj u kojem se nalazio i britanski parobrod “Danse”. U jednom je trenutku posada “Christabela” zapazila veliku mrlju ulja na površini između svojeg broda i “Dansea”. Uskoro se ispostavilo da je riječ o podmornici: bila je to njemačka U-156, za kojom su Amerikanci odmah započeli temeljitu potragu. Dva sata poslije, podmornica se opet pojavila. Kad je podigla periskop da bi se pripremila za napad, “Christabel” se dala u kružnu plovidbu oko podmornice te je ispustila tri dubinske bombe. Teško oštećena U-156 24. svibnja 1918. dovukla se do španjolske luke Santander, gdje je posada internirana.

Zapljene i preimenovanja
Vrijedna akcija dogodila se i 18. srpnja 1918. Britanski parobrod SS “Dwinsk” bio je na putovanju iz Francuske u Virginiju u SAD-u. Kraj Bermudskog otočja, naletio je na njemačku podmornicu U-151 koja je na njega uputila torpedo, usmrtivši 22 člana posade, mahom Britance. Američki naoružani transportni brod USS “Von Steuben” vraćao se iz francuske luke Brest put domovine. Kad je “Von Steuben” došao blizu “Dwinska”, U-151 koja je još bila u blizini uputila je prema njemu torpedo. Fatalni je pogodak spriječen zahvaljujući brzoj reakciji kapetana i posade, da bi potom Amerikanci krenuli u ubojit protunapad. Prema podmornici je bačeno čak 12 dubinskih bombi koje su je natjerale u bijeg.
Još jedna manja bitka zabilježena je 5. listopada 1918. Američki brod za prijevoz trupa USS “Mount Vernon”, nekadašnji linijski parobrod, išao je u konvoju blizu francuske zapadne obale. Primijetivši periskop podmornice, posada je otvorila vatru na njemačku U-82 koja je uzvratila lansiranjem torpeda. Poginulo je 36 članova Mount Vernona. Zanimljivo je da su i “Von Steuben” i “Mount Vernon” nekad bili njemački brodovi, koji su se s početkom rata zatekli u SAD-u, internirani su a, potom zaplijenjeni i uvedeni u operativnu uporabu u američkoj mornarici. “Von Steuben” je dobio ime po generalu američke vojske iz rata za neovisnost njemačkog podrijetla i nekad se zvao SS “Kronprinz Wilhelm”, a “Mount Vernon” je bio poznat pod imenom SS “Kronprinzessin Cecilie”.

Priča s Guama
Vrlo je zanimljiva epizoda s otoka Guam, jedina zapaženija iz Velikog rata u kojoj su Amerikanci sudjelovali na Tihom oceanu. Naime, još 6. prosinca 1914. na otok Guam, koji je američki teritorij, iskrcali su se njemački mornari s broda SMS “Cormoran” bježeći od Japanaca. Brod je nekad bio u sastavu ruske mornarice pod imenom SS “Rjazan”, ali ga je 4. kolovoza iste godine kao neprijateljski brod uhvatila njemačka krstarica SMS “Emden”, preimenovan je i dodan njemačkoj istočnoazijskoj floti u Tsingtaou. Brod je ostao bez ugljena, a Amerikanci im ga nisu željeli dati zbog političko-diplomatskih razloga, a i činjenice da su pričuve ugljena na otoku bile iznimno male. Nijemci su tako ostali na otoku i prijateljevali s lokalnom zajednicom. U travnju 1917. godine, kad su SAD i Njemačka zaratili, Nijemci su prionuli uništiti brod radije nego da ga predaju. Amerikanci su ih željeli spriječiti i zapucali na njih s obale, no Nijemci su uspjeli, uz nekoliko poginulih, vjerojatno od posljedica samouništavajuće eksplozije, a ne od pucnjave.

Nestanak Kiklopa
Amerikanci su u ratu i gubili brodove. USS “Jacob Jones”, razarač klase Tucker, potopljen je pored irske obale 17. studenog 1917. godine. Torpedom ga je potopila njemačka podmornica U-53 dok je pratio konvoj od Queenstowna do Bresta. Brod za transport ugljena USS “Cyclops” nestao je početkom ožujka 1918. na području Bermudskog trokuta s više od 300 članova posade i putnika. Njihova je sudbina jedna od najvećih zagonetki u povijesti američke mornarice, jer nikad nije nestao toliko velik brod (19 360 tona, 165 metara) s toliko ljudi. Olupina nikad nije pronađena, a nagađanja o uzroku nestanka su različita, od njemačkog torpeda, preko brodoloma, sve do nadnaravnih okolnosti koje se povezuju s tim područjem Atlantika. Ipak, najsnažnije je odjeknuo gubitak oklopne krstarice USS “San Diego” klase Pennsylvania. Taj je brod istisnine 15 381 t bio pogođen minom koju je najvjerojatnije izbacila podmornica U-156 praktički pred New Yorkom 19. srpnja 1918. Potonuo je odnijevši sa sobom šest žrtava.
Kad se sve zbroji, uloga američke mornarice u I. svjetskom ratu bila je koncentrirana na transportne zadaće, kao i na zaštitu transportnih plovila i konvoja. Uostalom, i uključila se u rat relativno kasno, u razdoblju kad su klasične bitke velikih flota i brodova već bile završene. No, naučenih lekcija bilo je mnogo, posebno onih koje je stekla tijekom suradnje s britanskim kolegama, koji su još u to doba činili neprijepornu svjetski dominantnu mornaričku silu. Već u II. svjetskom ratu situacija se promijenila i US Navy je stekla preduvjete da postigne tehnološku i svaku drugu prevlast na morima i oceanima, koju čvrsto drži i danas.

Goniči podmornica
U sastavu američke mornarice bila su i posebna protupodmornička plovila. Bili su to 34-metarski drveni ophodni brodovi od 70 tona imena goniči podmornica (submarine chasers). Opremljeni benzinskim motorima, bili su naoružani topom od 47 mm i dubinskim bombama. Sedamdeset i dva lovca poslana su u Europu, jednako podijeljeni između zaljeva Plymouth i Otrantskog tjesnaca na Mediteranu. No, oni nikad nisu stvarno ispunili svoje zadaće jer su bili prespori i premali za pratnju konvoja, te teško uporabljivi u lošim vremenskim uvjetima.
Ti su brodovi radili u grupama od tri ili četiri, a bili su opremljeni hidrofonom. Da bi hidrofon mogao potpuno djelovati i naći podmornicu, potrebna je tišina, stoga su obližnji brodovi trebali zaustaviti svoje motore. Dok bi dva ili tri broda osluškivali, jedan bolje naoružan, ili po mogućnosti razarač, na lociranu bi podmornicu djelovao dubinskim bombama ili drugim oružjem. Dvanaest lovaca sudjelovalo je i u glasovitoj Bitki za Drač u vodama Jadrana u listopadu 1918., no u Velikom ratu nije potvrđeno da su ijednu i potopili.

---

Američki bojni brodovi 1914. – 1918.

 

DREADNOUGHTI
– Klasa South Carolina (1910.), dva broda, 16 000 t
– Klasa Delaware (1910.), dva broda, 20 400 t
– Klasa Florida (1911.), dva broda, 21 800 t
– Klasa Wyoming (1912.), dva broda, 26 000 t
– Klasa New York (1914.), dva broda, 27 000 t
– Klasa Nevada (1916.), dva broda, 27 500 t
– Klasa Pennsylvania (1916.), dva broda, 31 400 t
– Klasa New Mexico (1917. – 1919.), tri broda, 32 000 t
PREDREADNOUGHTI
– Klasa Indiana (1895. – 1896.), tri broda, 10 300 t
– Klasa Iowa (1897.), jedan brod, 11 400 t
– Klasa Kearsage (1900.), dva broda, 11 500 t
– Klasa Illinois (1900. – 1901.), tri broda, 11 600 t 
– Klasa Maine (1902. – 1904.), tri broda, 12 500 t
– Klasa Virginia (1906. – 1907.), pet brodova, 14 900 t
– Klasa Connecticut (1906. – 1908.), šest brodova, 16 000 t

---

Ante JELAVIĆ
Foto: U. S. Naval History and Heritage Command