Iako izgrađene samo u dva primjerka fregate klase Bronstein bitno su utjecale na razvoj suvremenih ratnih brodova

Na kraju II. svjetskog rata američka ratna mornarica je imala veliki višak ratnih brodova, uglavnom razarača, fregata i korveta kojih je u trenutku okončanja borbi bilo 777. Tek je manji dio ostao u operativnoj službi dok je većinu povukla u pričuvu, a dio prepustila savezničkim ratnim mornaricama. Razvijeni su i razni programi modernizacija već postojećih brodova koji su ih trebali učiniti uporabljivim i u pedesetim godinama prošlog stoljeća. U takvim okolnostima nitko nije očekivao da će ni deset godina nakon okončanja II. svjetskog rata američka ratna mornarica morati pokrenuti novi ciklus gradnje ratnih brodova. Razloga za početak gradnje novih brodova bilo je više. Prvi je bio nova politička podjela svijeta na kapitalističke i komunističke države koja je potaknula i utrku u naoružavanju. Utrka u naoružavanju dovela je potkraj pedesetih godina prošlog stoljeća do pojave podmornica na nuklearni pogon naoružanih balističkim projektilima, ali i jurišnih podmornica s nuklearnim pogonom koje su lakoćom mogle ugroziti pomorske putove preko Atlantika. Kao i u II. svjetskom ratu opet je postalo od vitalne važnosti napraviti ratne brodove koji će zaštititi te putove. Uz sve to na scenu je stupila raketna tehnologija, ne samo kroz interkontinentalne balističke projektile već i kroz razne taktičke sustave, među ostalim i za protubrodsku i protupodmorničku borbu.

Prvi odgovor američke ratne mornarice bio je gradnja višenamjenskih razarača naoružanih topničkim i raketnim naoružanjem. Ubrzo je američka ratna mornarica zaključila da bi gradnja isključivo višenamjenskih razarača bilo preskupo rješenje te da je potrebno razmotriti i druga rješenja. Jedno je bilo gradnja manjih ratnih brodova specijaliziranih isključivo za protupodmorničku borbu. Nova elektronička oprema (usavršeni radari i sonari) i novo naoružanje (protupodmornički raketni i bespilotni sustavi) zahtijevali su i nova koncepcijska rješenja. Tako su nastale korvete klase Bronstein koje su u američku ratnu mornaricu prve unijele neka rješenja koja se danas smatraju razumljiva sama po sebi. Izgrađena su samo dva broda klase Bronstein jer je američka ratna mornarica smatrala da su to svojevrsni ispitni brodovi koji moraju dokazati nova projektantska rješenja i uporabljivost novih oružja.
U početku su brodove klase Bronstein klasificirali kao eskortne razarače, da bi im 1975. promijenili klasifikaciju u fregate. Odobrenje za njihovu gradnju dano je 13. lipnja 1960. a kobilica Bronsteina položena je 16. svibnja 1961. u brodogradilištu Avondale Shipyards (New Orleans). Porinuće je obavljeno 31. ožujka 1962. a brod je u operativnu uporabu primljen 16. lipnja 1963. pod oznakom DE 1037. Kobilica drugog broda iste klase ? McCloya položena je 15. rujna 1961. u istom brodogradilištu. McDloy je porinut 9. lipnja 1962. a u operativnu je uporabu primljen 21. listopada 1963. pod oznakom DE 1038. Od 30. lipnja 1975. oba su broda klasificirana kao fregate te su dobili oznake FF-1037 i FF-1038.

Bronstein je u operativnoj uporabi ostao do 13 a McCloy do 14. prosinca 1990. Brodovi nisu razrezani nego su 1. listopada 1993. prodani Meksiku. MCloy je u sastav meksičke ratne mornarice primljen 19. studenog 1993. pod imenom Nicolas Bravo i oznakom E 42 koja je naknadno promijenjena u F 201. Bronstein je u sastav meksičke ratne mornarice ušao tri dana kasnije pod imenom Hermenegildo Galeana i pod oznakom E 42 koja je promijenjena u F 202. Oba su broda još uvijek u operativnoj uporabi iako bitno smanjenih borbenih mogućnosti. Naime, ni na jednom meksičkom brodu klase Bronstein ne radi ASROC protupodmornički sustav te u osnovi mogu djelovati samo kao veliki patrolni brodovi.

Opis broda
Kao što je već spomenuto fregate klase Bronstein revolucionirale su američku i svjetsku gradnju ratnih brodova u drugoj polovici XX. stoljeća. Do toga je došlo samo zbog jednog razloga ? uporabe protupodmorničkog sustava s bespilotnim helikopterima DASH. Da bi osigurali potreban prostor za nesmetano polijetanje i slijetanje bespilotnih helikoptera projektanti su morali krmu broda ostaviti praznu, što je pak značilo da se glavnina naoružanja morati smjestiti na pramac broda. Rezultat je bio brod s vrlo dugim pramcem, kratkim nadgrađem stisnutim na sredinu broda i dugačkom krmom. Na pramcu je bilo dovoljno prostora za smještaj jedne dvostruke topovske kupole i lansera protupodmorničkog raketnog sustava. Na krmi je, uz poletno-sletnu platformu i mali hangar za letjelice sustava DASH, postavljena i jedna jednostruka topnička kupola.

Na kraju je dobiven brod dužine 113,2 metra, širine 12,3 m i gaza 4,1 m (sa sonarom 7 metara). Standardna istisnina brodova klase Bronstein bila je 2360 tona, a puna 2650 t. Po tome su bili mjerljivi s razaračima građenim tijekom II. svjetskog rata. Jedini bitni nedostatak u odnosu na njih bio je premala vršna brzina od samo 24 čvora. Problem je nastao jer su projektanti, unatoč naprednoj koncepciji, u ove brodove ugradili parni pogon sa samo jednom turbinom De Laval snage 14,92 MW (20 000 KS). Paru su osiguravala dva parna kotla Foster-Wheeler. Da su se fregate klase Bronstein trebale sukobiti s podmornicama na dizel-električni pogon ta bi brzina možda i bila dovoljna, ali njihove suparnice su bile najnovije sovjetske podmornice s nuklearnim pogonom koje su bez problema mogle premašiti brzine od 30 čvorova. U početku operativne uporabe klase Bronstein taj je nedostatak umanjivala činjenica uporabe DASH sustava, ali kad je on povučen iz operativne uporabe mala vršna brzina postala je nenadomjestiv problem. Uz to, zbog svoje premale vršne brzine ove fregate nisu mogle pratiti nosače zrakoplova kad su plovili brzinama od 30 čvorova da bi omogućili polijetanje aviona sa svojih paluba. Ni doplov im nije bio nešto dobar jer su pri brzini krstarenja od 15 čvorova mogle preploviti 3824 nautičke milje. To nije bilo dovoljno ni za eskortiranje nosača zrakoplova s klasičnim pogonom a kamoli nosača s nuklearnim pogonom. Te će nedostatke američka ratna mornarica djelomično otkloniti na fregatama klase Garcia i Brooke. Na brodu je osiguran smještaj za 20 časnika i 200 mornara, a posadu je u normalnim uvjetima činilo 16 časnika i 180 dočasnika i mornara. Zanimljivo je da je meksička ratna mornarica na Galena i Bravoa rasporedila po 17 časnika i 190 mornara. Vjerojatni je razlog starost brodova kojima je potrebno povećano održavanje. Iako je primarna zadaća fregata klase Bronstein bila protupodmornička borba ipak su ih opremili i radarskim sustavom za motrenje zračnog prostora te radarskim sustavom za motrenje površine mora. Umjesto postavljanja klasičnog jarbola za kojeg nije bilo dovoljno mjesta, kao jarbol iskorišten je dimnjak na koji je dodan minijaturni jarbol (čelična šipka) na čijem je vrhu postavljena antena radara za motrenje morske površine.

Protupodmornički sustav DASH
Američka je ratna mornarica od sustava DASH (Drone Anti-Submarine Helicopter) očekivala puno a na kraju je dobila vrlo malo. Iako u početku nije bila oduševljena naprednim sustavom koji je predviđao uporabu bespilotnih helikoptera u borbi protiv podmornica, potaknuta američkim marincima i mornarica je u travnju 1958. tvrtki Gyrodyneu dala ugovor za prilagodbu modela RON-1 Rotorcycle ulozi bespilotnog helikoptera za protupodmorničku borbu. Zahtjev je bio da letjelica mora imati mogućnost djelovanja s razarača i pri stanju mora 6, danju, noću, pri svakom vremenu. Zadovoljna prvim rezultatima američka je mornarica 31. prosinca 1958. potpisala ugovor o razvoju i proizvodnji devet bespilotnih helikoptera QH-50A (DSN-1) i tri QH-50B (DSN-2) koji su trebali djelovati unutar sustava DASH (Drone Anti-Submarine Helicopter). Inačica QH-50A bila je razvojni model kojoj je trebalo dokazati mogućnosti upravljanja bespilotnim helikopterom i mogućnost prenošenja jednog torpeda Mark 43. Prvi je let QH-50A obavio 12. kolovoza 1960. što je ujedno i prvi uspješni let bespilotnog helikoptera. Kao pogon poslužio je klipni motor Gyrodyne-Porsche.
Jedna od većih promjena napravljena na QH-50A tijekom razvoja bila je i ugradnja mlaznog motora na teško gorivo (T50-BO-8) kojeg je razvila tvrtka Boeing. Novi je motor dao i veću snagu te je odlučeno razviti potpuno novi model sposoban za nošenje dva protupodmornička torpeda. Taj je model dobio tvorničku oznaku DSN-3 i iz njega će nastati QH-50C koji je prvi put poletio 25. siječnja 1962. DASH je postao operativan 7. siječnja 1963. na razaraču Buck (DD-761). Sve nedoumice oko uvođenja DASH-a u operativnu uporabu nestale su nakon što je sustav u lipnju 1963. pokazan predsjedniku Johnu F. Kennedyu. Uspješna demonstracija izbacivanja torpeda na zamišljeni cilj toliko se dojmila predsjednika da je još iste godine ministar obrane Robert McNamara odobrio sredstva za njegovu velikoserijsku proizvodnju.

Inačica QH-50C, opremljena mlaznim motorom, imala je mogućnost prenijeti dva laka torpeda Mk 44 (ili nuklearne dubinske bombe Mk 44) na udaljenost veću od 70 kilometara od broda. Nakon što je oružje ispušteno letjelica se vraćala na brod. Neučinkovitost SQS-62 sonara, čiji maksimalni radijus otkrivanja podmornica ni kad je savršeno radio nije bio niti pola od doleta QH-52C, samo su štetili ugledu DASH-a. Još veći problem bio je s pouzdanošću. Iako je tijekom ulaska u operativnu službu DASH prikazan kao oružje koje će revolucionirati protupodmorničko ratovanje oduševljenje je vrlo brzo splasnulo. Tako je već u siječnju 1967. američki ministar obrane McNamara pred Kongresom izjavio “Zadnje se godine DASH protupodmornički sustav bespilotni helikopter suočio s mirnodopskim gubicima većim od očekivanja i s mnogo manjim mogućnostima …” Zbog toga ne iznenađuje da je nakon uloženih 275 milijuna američkih dolara DASH 30. studenog 1970. povučen iz operativne uporabe. Pobornici DASH-a su tvrdili da ga je “ubio Vijetnam” iako je od 746 proizvedenih QH-50 čak 411 izgubljeno u nesrećama. Problem je bio u činjenici da zbog uštede u QH-50 nikada nisu ugradili sustav za pozicioniranje u odnosu na brod koji bi umnogome olakšao njezin povratak na njega. Zbog toga se često događalo da operater više nije mogao usmjeriti letjelicu prema brodu, tim više jer bi ona često nestajala s radarskih zaslona. Situaciju nije poboljšala niti ugradnja televizijskog sustava Snoopy na letjelice, koji je operateru pokazivao kako letjelica odgovara na zapovijedi ali ne i gdje se točno nalazi.
Uz to pojavili su se i veliki problemi s elektroničkim kontrolnim sustavom koji se često kvario, a bio je i vrlo složen za uporabu. Zbog toga je čak 80 posto gubitaka QH-50 nastalo zbog kvarova na elektronici na brodovima ili na samim letjelicama. Deset posto gubitaka uzrokovano je greškom operatera, a još pet posto zbog kvara na motoru ili konstrukciji letjelice. Samo pet posto QH-50C izgubljeno je zbog neprijateljskog djelovanja u Vijetnamskom ratu. Sustav DASH rabila je i japanska ratna mornarica. Više o sustavu DASH možete pročitati u Hrvatskom vojniku broj 82.

Zbog potrebe uporabe sustav DASH na fregatama klase Bronstein projektanti su morali osigurati prostor za poletno-sletnu palubu i hangar. Na žalost američke ratne mornarice, nakon povlačenja sustava DASH iz operativne uporabe, otkriveno je da je letna paluba dovoljna za prihvat lakih helikoptera ali da je hangar premali da bi se u njega smjestili i najmanji helikopteri. Unatoč tome brzi razvoj helikoptera natjerat će američku ratnu mornaricu da na sve svoje ratne brodove izgrađene od kraja šezdesetih godina prošlog stoljeća do danas postavi veliku letnu palubu, a na većinu njih i odgovarajući hangar za prihvat barem jednog helikoptera.

Protupodmornički sustav ASROC
Skraćenica ASROC označava Anti-Submarine ROCket sustav namijenjen ugrađivanju na brodove veličine fregata, razarača i krstarica. Iako američka ratna mornarica nije od ASROC-a očekivala neki veliki operativni uspjeh ovaj je sustav i danas u uporabi na ratnim brodovima četrnaest ratnih mornarica.
Razvoj ASROC-a započeo je 1956. da bi inačica RUR-5 u operativnu uporabu ušla 1961. godine. Kako se je naknadna ugradnja u postojeće fregate i razarače američke ratne mornarice pokazala prekomplicirana, prespora i preskupa odlučeno je da je jeftinije rješenje ugraditi sustav na namjenski projektirane brodove, između ostalog i na fregate klase Bronstein. U nastojanju da sustav prati nove izazove razvijeno je pet glavnih inačica: RUR-5A, RUR-5B, RUR-5C, RUR-5D i RUR-5E. Razvijena je i inačica VL-ASROC namijenjena lansiranju iz vertikalnih lansera. U početku su rakete ovog sustava naoružavane lakim torpedom Mk 44 koji je kasnije zamijenjen suvremenijim Mk 46.

U osnovi RUR-5 ASROC je jednostavan sustav koji objedinjava nevođenu raketu s lakim vođenim torpedom u nosu (ili nuklearnu dubinsku bombu) i koja se lansira iz osmerostrukog lansera Mk 16 ili Mk 112. Nakon što raketni motor lansira raketu iz lansera ona po proračunatoj trajektoriji leti do cilja koji može biti udaljen do 10 kilometara od broda-lansera. Neposredno prije udara u površinu mora vođeno torpedo se odvaja od rakete i padobranom spušta u more. Nakon toga torpedo aktivira svoj sustav vođenja i usmjerava se prema cilju. Da bi se raketa što preciznije usmjerila prema cilju lanser ima mogućnost okretanja po smjeru od 360 stupnjeva i po elevaciji do 80 stupnjeva. Iz lansera Mk 16 i Mk 112 mogu se lansirati i projektili brod-zrak Standard i brod-brod Harpoon. ASROC projektili se mogu lansirati i iz lansera Mk 26 i Mk 10. Iako je većina operativnih ASROCA inačica RUR-5 danas opremljena lakim vođenim torpedima Mk 46 dio ih još uvijek ima torpeda Mk 44. Torpedo Mk 44 ima masu od 233 kilograma (po nekim izvorima 193 kg) i bojnu glavu mase 34 kg. Njegov aktivni sonar može otkriti podmornicu na udaljenosti od pet kilometara. Pri brzini od 30 čvorova maksimalni radijus djelovanja mu je 5490 metara. Kako brzina od 30 čvorova nije bila dostatna da se presretnu podmornice na nuklearni pogon razvijen je laki vođeni torpedo Mk 46 s puno boljim odlikama. Ovaj je laki torpedo u operativnoj uporabi od listopada 1956. a njegove najnovije inačice i danas su u operativnoj uporabi u američkoj ratnoj mornarici i brojnim drugim ratnim mornaricama. Maksimalne mase 235 kg Mk 46 ima bojnu glavu od 44 kilograma, što i nije dovoljno da bi se potopila velika sovjetska/ruska nuklearna podmornica, ali je dovoljno da je se natjera da isplovi zbog oštećenja. Kako bi se mogao nositi s brzinom nuklearnih podmornica vršna brzina mu je oko 45 čvorova. Maksimalni domet mu je 7 320 metara. Aktivno/pasivni sonar ugrađen u Mk 46 torpedo može otkriti podmornicu na udaljenosti od 11 kilometara.

Opremljen lakim torpedom ASROC je dugačak 4,57 metara i promjera 324 mm. Masa pri lansiranju mu je 435 kg, a maksimalni domet 10 kilometara.
Bitan dio cijelog sustava je aktivni brodski sonar koji otkriva zaronjenu podmornicu i daje precizne podatke o njenom položaju, dubini i brzini. Na fregatama klase Bronstein ta je zadaća dodijeljena tada najsuvremenijem aktivno/pasivnom sonaru SQS-26. Njegova velika antena ugrađena je u pramčani bulp, što je u to vrijeme bila novost na američkim ratnim brodovima, a ubrzo će postati redovna praksa. SQS-26 mogao je otkriti podmornice na udaljenosti od 18 292 metra (20 000 jardi). Iako je u početku bilo velikih problema s pouzdanošću SQS-a 26, te je u operativnu uporabu ušao tek u studenom 1968., ipak je ugrađen na veći broj američkih ratnih brodova izgrađenih tijekom šezdesetih godina prošlog stoljeća. Unatoč tehničkim problemima sonar je uvijek mogao ostvariti domet otkrivanja veći od 10 000 metara, koliko je bilo potrebno za djelovanje sustava ASROC. Skraćenje dometa otkrivanja znatno je više utjecalo na nedjelotvornost DASH sustava, koji je na kraju ipak povučen iz operativne uporabe. Ugradnjom napredne elektronike s poluvodičima na osnovama SQS-26 sonara nastao je napredniji SQS-53. Kako je SQS-26 patio od mnogih nedostataka, prije svega od loše pouzdanosti, fregate klase Bronstein su naknadno dobile tegljeni sonar SQR-15 TASS. Ovaj je sonar maknut prije isporuke brodova meksičkoj ratnoj mornarici. Kao dopuna mogućnostima ASORC-a na srednjem dijelu glavne palube postavljena su i dva trostruka torpedna aparata Mk 32 promjera 324 mm namijenjena lansiranju lakih torpeda Mk 46. Osnovna namjena Mk 32 je samoobrana brodova od podmornica na malim udaljenostima.

Topničko naoružanje
U izvornom obliku fregate klase Bronstein bile su naoružane s jednom dvocijevnom kupolom na pramcu i jednom jednocijevnom na krmi. Nakon što je krmena kupola uklonjena kako bi se dobio prostor za smještaj tegljenog sonara SQR-15 jedino topničko naoružanje ostalo je na pramcu. Tamo je ostao topnički sustav Mk 33 s dva topa kalibra 76 mm i dužine cijevi 50 kalibara. Top Mk 33 nastao je potkraj II. svjetskog rata kad je američka ratna mornarica uvidjela da topovi kalibra 20 i 40 milimetara nemaju dovoljno razorne moći da zaustave japanske kamikaze. Jedini topovi na koji su se američki ratni brodovi mogli osloniti bili su oni kalibra 127 mm, ali koji su imali premalu brzinu paljbe. Kako bi dobila idealnu kombinaciju razorne moći i brzine paljbe američka ratna mornarica se odlučila za kalibar 76,2 mm. Topnički sustav Mk 33 u operativnu je uporabu ušao 1948. i postao je osnovno topničko naoružanje američke korvete izgrađene šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, a postavljen je i na neke desantne brodove izgrađene u sedamdesetim i početkom osamdesetih godina. Iz operativne uporabe u američkoj ratnoj mornarici istisnuo ga je top Mk 75 istog kalibra, koji je baziran na topu tvrtke OTO Melara.

Maksimalna brzina paljbe mu je 50 granata po cijevi, a maksimalni domet 12,8 kilometara. Za navođenje paljbe ugrađen je radarski ciljnički sustav General Electric Mk 35 čija je antena postavljena na krov zapovjednog mosta. Za motrenje zračnog prostora fregate klase Bronstein dobile su radarski sustav Lockheed SPS-40D s mogućnošću otkrivanja ciljeva na udaljenosti od 320 kilometara, što im je omogućilo da u zadaćama eskortiranja nosača zrakoplova služe i kao isturene radarske postaje. Za motrenje morske površine dobile su radar Raytheon SPS-10F čija je antena postavljena na vrh jarbola.

Siniša RADAKOVIĆ