Uspješna borba protiv asimetričnih opasnosti traži dosad neviđenu kombinaciju tehnologija koje moraju djelovati kao cjelina, ali i nov način projektiranja već postojećih oružja

“Zasigurno, borba s improviziranim eksplozivnim napravama (improvised explosive devices – IED) dosad je bila najteža bitka”, riječi su generala Johna Abizaida, zapovjednika američkog središnjeg zapovjedništva. “To je borba koju vidimo ne samo u Iraku, već i u Afganistanu i Pakistanu. Možete je vidjeti u južnom Libanonu, ali i u drugim mjestima, kao što je Egipat, gdje se IED-e povremeno rabe.”

Improvizirane eksplozivne naprave postale su glavnim oružjem pobunjenika u Iraku, u kojem su prouzročile čak 67 posto svih gubitaka koalicijskih snaga od početka invazije u ožujku 2003. Svakog mjeseca u Iraku koalicijske snage zabilježe oko 2000 eksplozija IED-a, ili približno 100 napada svakog dana. Od toga oko 40 posto IED-a detonira se radijskom vezom, 25 posto su mine iznenađenja, 20 posto klasično preko žice, a ostalih 15 posto su bombaši samoubojice ili se način aktiviranja ne može utvrditi. Prema britanskom ministarstvu obrane broj napada bombaša samoubojica, i ona kad rabe vozila napunjena eksplozivom ili kad eksploziv nose na sebi, u stalnom je opadanju dok je broj IED-a detoniranih radiom u porastu.
Znatno je manje napada IED-ama u Afganistanu, tek 200 svaki mjesec. Za razliku od Iraka u Afganistanu najveći broj žrtava među koalicijskim snagama izaziva paljba pješačkog oružja. Kako se Afganistan smatra drugim najzagađenijim područjem minama na svijetu, protupješačke se mine rabe i za izradu IED-a, kao sastavni dio ili se iz njih vadi eksploziv kako bi se od njega napravila improvizirana eksplozivna naprava. Topničke i minobacačke granate više se rabe u Iraku gdje su pobunjenici uspjeli skriti znatne količine streljiva nakon pada režima Sadama Huseina i propasti iračke vojske.

Kako se nijedna suvremena vojska prije 2003. nije morala nositi s tako puno IED-a, uključujući i izraelsku, tako ni NATO savez nije razvio jedinstveni standard za testiranje učinka improviziranih eksplozivnih naprava. Zbog toga je kanadska vojska morala razviti vlastiti standard. Pri njegovom razvoju rabili su granate kalibra 155 mm koje su simulirale učinak granata kalibra 152 mm, što ih pobunjenici rabe u svojim IED-ima u Iraku i Afganistanu. Jedna je granata uporabljena u simulaciji male eksplozivne naprave dok je čak šest uporabljeno u simulaciji velike. Standardne udaljenosti tijekom testiranja bile su jedan metar kad se simulirao napad pobunjeničkim vozilom koje miruje dok pokraj njega prolazi kolona kanadskih vozila, a dva metra kad se simulirao napad IED-om bombaša samoubojice koji se svojim vozilom zaliječe u cilj. O snazi i opasnostima uporabe dobro osmišljenih, napravljenih i postavljenih IED-a zorno govore i iskustva izraelske vojske iz južnog Libanona tijekom prošlogodišnjih borbenih djelovanja. Tamo je Hezbollah svojim velikim IED-ima pokazao da može uništavati i otporne ciljeve kao što su Merkava tenkovi. Velike Hezbollahove IED-e, koje su tako oblikovali da su imali bar djelomično kumulativno djelovanje a aktivirali ih na maloj udaljenosti od tenka uspijevale su probiti oklope Merkava.

Problem je u tome što je tenk, kao i svako drugo oklopno vozilo, projektiran i napravljen tako kako da bi svoju posadu štitio od točno određene vrste opasnosti. Kao takav pasivan je i ne može se prilagoditi drugim vrstama napada. S druge strane, pobunjenici imaju velik izbor mogućnosti da naprave najrazličitije IED-e koji će pogađati najslabije točke oklopnih vozila i uništavati ih. Taj je raspon od visokosofisticiranih IED-a koje izrađuju stručnjaci, pa do postavljanja nekoliko tona eksploziva dovoljnih da potope veliki brod, a kamoli raznesu oklopno vozilo bez obzira na njegovu veličinu i razinu oklopne zaštite.

Potraga za rješenjima
Kako su u Iraku od djelovanja IED-a najugroženije američke snage, tamošnje ministarstvo obrane pokrenulo je projekt Mine-Resistant Ambush-Protected (MRAP) i pritom mu dalo najviši kratkoročni prioritet. Zahvaljujući prioritetu već 26. siječnja 2007. američki marinski korpus i državna agencija koja vodi MRAP projekt dodijelili su ugovore za čak devet tvrtki. Svakim se ugovorom tvrtke obvezuju da će u samo dva mjeseca isporučiti dva vozila s razinom oklopne zaštite Category I i dva vozila zaštite Category II. Zbog kratkoće vremena ali i zbog potrebe brzog razvoja potpuno nove vrste vozila, ugovore za izradu i evaluaciju dobili su i najpoznatiji svjetski proizvođači oklopnih vozila, ali i neke dosad ne baš poznate tvrtke. Tvrtke koje su dobile ugovore su: Armor Holdings; BAE Systems, Ground Systems Division; Force Protection Industries; General Dynamics Land Systems – Canada; General Purpose Vehicles; International Military and Government; Oshkosh Truck Corporation; Protected Vehicles i Textron Marine & Land Systems.

Ukupna cijena 36 vozila, koja su se morala dostaviti naručitelju najkasnije 60 dana od dana potpisivanja ugovora je 34 574 582 američka dolara. Taj je iznos prava sitnica prema vrijednosti ukupnog ugovora koji s proizvođačem ili proizvođačima namjerava sklopiti američko ministarstvo obrane za narudžbu 1500 vozila s razinom oklopne zaštite Categoriy I i čak 2600 vozila s razinom Category II. Koliko američke oružane snage hitno trebaju tu vrstu vozila najbolje govori podatak da su isporuke prvih serijskih MRAP-ova predviđene već za kraj proračunske godine 2007. Zbog toga se Izbor mora obaviti do siječnja 2008., iako postoji mogućnost produženja evaluacije do 2012. ako se ministarstvo odluči da će vozila testirati i na nekim vježbama. U svakom slučaju američke oružane snage hitno traže isporuku čak 6465 MRAP vozila. Ugovor o isporuci vozila obuhvatit će i dvogodišnju obvezu proizvođača za pružanjem logističke potpore vozilima.

Visoki časnički američke vojske sigurni su da će MRAP vozila u kratkom vremenu popuniti prazninu i snagama raspoređenim u Iraku i Afganistanu osigurati znatno bolju zaštitu. MRAP program bi morao rapidno povećati vjerojatnost preživljavanja tijekom IED (ali i drugih) napada, poboljšati mobilnost postrojbi im i pružiti mogućnost obavljanja šireg spektra zadaća. Zahvaljujući svojoj oklopnoj zaštiti MRAP vozila će biti pogodna za obavljanje više različitih zadaća, od obavljanja nadzora i ophodnje određenog područja do pružanja potpore u sukobima niskog intenziteta. Unatoč tom napretku, američka kopnena vojska i marinci žele još bolje vozilo projektirano po njihovim specifikacijama. Zbog toga su pokrenuli zajednički razvoj Joint Light Tactical Vehicle kojim će zamijeniti AM General High Mobility Multipurpose Wheeled Vehicle, poznatijeg pod nazivima Hummer ili Humvee. Najveći nedostatak Hummera je loša, ili bolje rečeno nikakva oklopna zaštita.

U međuvremenu su prilike (ili bolje rečeno neprilike) natjerali američku kopnenu vojsku da se opremi raznolikim vozilima. Tako su naručili 85 Buffalo Mine Protected Clearance Vehicle tvrtke Technical Solutions Group, 79 Husky Mine Detection Vehicle, 321 General Dynamics Land Systems-Canada RG-31 Charger Mine-Resistant Vehicle i 125 Force Protection Cougar Hardened Engineer Vehicle. Većina je vozila namijenjena timovima pirotehničara zaduženih za neutralizaciju eksplozivnih naprava, a dio je dodijeljen i borbenim inženjerijskim postrojbama. Iako su ta vozila namjenski projektirana da djeluju u okruženju punom mina i sličnih eksplozivnih sredstava, svojim posadama pružila su zadovoljavajuću razinu zaštite i od IED-a. Projektirana su i građena po modularnom konceptu koji im omogućava brzo otklanjanje oštećenja i vraćanje u operativnu uporabu.

Europski pristup

Za razliku od Amerikanaca Europljani nisu tako odlučno i brzo reagirali na nove prijetnje. Vjerojatno dijelom i zbog toga što je relativno malo europskih snaga (osim britanske vojske) angažirano u Iraku, a dijelom jer su europske vojske i same po sebi “sporije” od američke. Ipak ih je potreba za novim vozilima više razine zaštite od djelovanja eksplozivnih naprava na cestama i bombaša samoubojica natjerala da potraže nova rješenja. Među prvima, novo je vozilo potražila njemačka vojska nakon što se bombaš samoubojica 7. lipnju 2003. u Kabulu zaletio svojim vozilom u njemački vojni autobus pun vojnika. Tada su poginula četiri vojnika, a više ih je ranjeno.

Na nove potrebe prvo je odgovorila podružnica Defence Electronics Business Unit velike europske obrambene tvrtke EADS, koja je već 2005. sklopila ugovor s njemačkim Saveznim uredom za obrambenu tehnologiju i nabavu (BWB) za isporuku zaštićenih transportnih kontejnera za osoblje. Kontejner je postavljen na taktički kamion MAN pogonske konfiguracije 8×8. Namjena mu je siguran prijevoz vojnika od zračne luke do baza, a pruža zaštitu od pješačkog streljiva i mina. Glavni podugovarač je njemačka tvrtka Krauss-Maffei Wegmann (KMW) koja će pomagati pri postavljanju oklopa na kontejner i isporučiti posebnu oklopnu kabinu za zaštitu vozača kamiona. KMW je tvrtka koja ima golemo iskustvo u razvoju oklopa i njegovoj primjeni na razna gusjenična i kotačna vozila. U kontejneru se može prevesti 20 vojnika, svaki ima vlastito posebno razvijeno sigurnosno sjedalo. Kontejner ima vlastiti izvor napajanja za osvjetljenje, klimatski uređaj i NKB zaštitni sustav. Razmatra se izrada kontejnera i u drugim inačicama, ponajprije ambulantnoj i zapovjednoj. Moguće su i neke druge primjene, posebno tamo gdje ima mnogo skupe opreme osjetljive na metke i krhotine koju treba zaštiti. Oklopni kontejner pruža im odgovarajuću razinu zaštite i nužnu operativnu fleksibilnost. Jedino što treba za uspješan rad je platforma odgovarajućih dimenzija i nosivosti.

Sličnim smjerom kao i tvrtka Defence Electronics Business Unit krenula je i tvrtka Rheinmetall koja je njemačkoj vojsci ponudila svoje modularno oklopno vozilo Wisent. Wisent je još uvijek u fazi prototipa, pa je njemačka vojska naručila dva koja će u idućih godinu i pol proći opsežan program ispitivanja. Modularnost Wisenta je višestruka. S jedne strane riječ je o dobro oklopljenom terenskom kamionu konfiguracije 8×8, naoružanom daljinski upravljivom kupolom s treškom strojnicom. Kao osnova poslužio je terenski kamion tvrtke MAN iz SX serije. Stražnji dio vozila namijenjen je ukrcaju oklopljenog kontejnera za prijevoz vojnika s balističkom zaštitom razine 3. Kontejner je opremljen autonomnim sustavom za klimatizaciju koji ujedno služi i za ABK zaštitu. Protuminska zaštita je razine 3b. Prototipovi zasad mogu izdržati eksploziju IED-a s 50 kilograma eksploziva, dok će vozilo koje će ući u serijsku proizvodnju moći izdržati eksploziju čak 150 kilograma eksploziva. Ukupna maksimalna masa vozila s kontejnerom je 25 500 kilograma, a maksimalna nosivost je 6000 kilograma. Bez kontejnera vozilo je dovoljno lako da se može prevesti u transportnom avionu C-130 Hercules. S dizelskim motorom od 324 kW Wisent može postići maksimalnu brzinu od 105 km/h. Tvrtka Rheinmetall ističe da će kad jednom razvije sve sustave i oklopnu zaštitu Wisenta oni će se moći prilagoditi ugradnji na širok spektar terenskih kamiona konfiguracije od 6×6 do 10×10 korisne nosivosti od dvije do deset tona. U skladu s nosivošću prilagodit će i oklopne kontejnere čija će veličina odgovarati standardnim ISO kontejnerima od 20′ do 40′.

Osim prilagodbe već postojećih kamiona, njemačke su tvrtke pokrenule i razvoj specijalnih vozila otpornih na djelovanja IED-a. Na vojnoj izložbi Eurosatory 2006 njemačka tvrtka Krauss-Mafferi Wegmann i francuska Nexter (nekadašnji Giat) objavili su početak zajedničkog razvoja novog oklopnog vozila mase oko 20 tona. Otad se o tom više ništa nije čulo. S druge strane, sveprisutna tvrtka Rheinmetall je prikazala mock up svog oklopnog vozila Gefas. Uz Rheinmetall u razvoju Gefasa sudjeluju i tvrtke Motoren-und Turbinen-Union Friedrichshafen GmbH, ESW GmbH i STW Sensor-Technik Wiedemann GmbH. Važne podsustave razvijaju i tvrtke IBD Ingenieurbüro Deisenroth of Lohmar i Timoney Technology Ltd. Proizvođač navodi da će Gefas nuditi potpuno nov pristup projektiranju i gradnji oklopnih vozila. Njegova najveća prednost je prava modularnost, ne samo u smislu oklopa već i u smislu njegove gradnje i mogućnosti prilagodbe različitim zadaćama. Osnova mu je hibridni dizelsko-električni pogon koji omogućuje ugradnju jedinstvene središnje jedinice za proizvodnju struje i dva odvojena modula s elektromotorima za pokretanje kotača. Specifičnost Gefasa je iznimno dugačak nos koji dodatno štiti posadu od mina. S visinom od 2,5 metara i masom od 12,5 do 20 tona Gefas će se moći prevoziti u transportnim avionima Hercules i A400M. Masa će varirati zavisno od inačice. Dosad je javnosti prikazana inačica za praćenje konvoja i ophodnju koja ima pogonsku konfiguraciju 4×4 i dva člana posade. Najavljena je i inačica u konfiguraciji 6×6 koja će na stražnjem dijelu vozila imati radar za kontrolu zračnog prostora čija će se antena nalaziti na kranu visine 12 metara. Zasad najveća najavljena inačica namijenjena je PZO-u i imat će konfiguraciju 8×8. Na stražnjem dijelu vozila ili na posebnoj prikolici bit će laki PZO sustav zasad nepoznatog tipa. Rhainmetall ističe kako se Gefas bez problema može prilagoditi još širem spektru zadaća.

Tragači za eksplozivima
Američki marinski korpus 11. siječnja ove godine potpisao je s tvrtkom Force Protection ugovor vrijedan 9,4 milijuna američkih dolara za 15 dodatnih vozila Cougar H označenih kao Joint Explosive Ordnance Disposal Rapid Response Vehicles (JERRV). Ugovor obuhvaća ne samo isporuku vozila već i njihovo održavanje tijekom uporabe u Iraku. JERRV ima posadu od šest ljudi i opremljen je robotom za neutralizaciju eksplozivnih naprava. Kako bi se povećala učinkovitost JERRV-a, marinski Warfighting Laboratory pokrenuo je studiju proučavanja tržišta kako bi identificirali tvrtke sposobne razviti novu vrstu radara (ground-penetrating radar – GPR) sposobnih za otkrivanje IED-a i mina ukopanih u zemlju (preciznije u cestu). GPR bi postavili na prednji dio vozila i njime bi pokrili područje u smjeru kretanja vozila i bočne strane. Warfighting Laboratory traži ground-penetrating radar koji će biti dovoljno mali da se može smjestiti na vozilo, a biti sposoban i otkriti eksplozivne naprave ukopne do dubine od 46 centimetra bez njihove nenamjerne detonacije.

Potraga za GPR-om nije jedini napor američkih oružanih snaga da se uporabom najsuvremenijih tehnologija suprotstave asimetričnim djelovanjima. Tako je i američko ministarstvo obrane u prosincu 2006. tvrtki ICx Technologies dodijelilo ugovor vrijedan 28 milijuna dolara kako bi se američke postrojbe opremile elektroničkim sustavima za otkrivanje eksplozivnih naprava. Ugovor je dodijeljen unutar Program Executive Office for Simulation, Training and Instrumentation i namijenjen je isporuci Fido detektora eksploziva. Američka vojska već rabi sustav Fido u jugoistočnoj Aziji, a rabi ga i američko ministarstvo za domovinsku sigurnost (Department of Homeland Security). Prodan je i stranim kupcima. Po tvrdnjama proizvođača Fido može detektirati tragove eksploziva rasute po površini, unutar vozila ili na koži ljudi. Zbog toga je idealan sustav za automatsko otkrivanje eksploziva na kontrolnim točkama. Fido je dovoljno mali da se postavi na robotiziranu platformu kako bi se stvorilo vozilo koje može samostalno pretraživati sumnjiva područja, posebno u zatvorenim prostorima. Zbog toga je Fido dosad integriran u različita daljinski upravljiva ili robotizirana vozila namijenjena uništavanju eskplozivnih naprava kao što je Talon tvrtke Foster-Miller, Irobot Packbot i Explonent Marcbot.

Potkraj siječnja ove godine tvrtke ICx Technologies i Irobot dobile su zajednički ugovor vrijedan 16,58 milijuna američkih dolara kako bi isporučile 100 daljinski upravljivih vozila Irobot Packbot 500 opremljenih Fido sustavom. Svih sto Prackbota 500 namijenjeno je uporabi u Iraku. Ugovorena isporuka prvih vozila predviđena je za sredinu ove godine. Dosad je Packbot diljem svijeta isporučio više od 800 robota vojnim i civilnim korisnicima.

Kraći ciklusi nabave
Intenzivnost asimetričnih sukoba koji traju u Afganistanu i Iraku traži i brzu prilagodbu oružanih snaga novim zahtjevima. Jedan od njih je ubrzano opremanje novim borbenim sustavima, što pak dovodi do skraćenja ciklusa nabave. Tako je britanska vojska još 1999. pokrenula projekt Future Commnad and Liasion Vehicle koji je, zbog hitnosti nabave, bio temeljen na odabiru već postojećeg vozila koje bi se prilagodilo britanskim potrebama. Iako je projekt označen kao hitan, tek će potkraj ove godine prvi Pantheri (u osnovi oklopno vozilo Iveco LMV) ući u operativnu uporabu. Industrijski izvori navode da glavni razlog kašnjenju programa nije bio u nedostupnosti vozila već time što se budući korisnici nisu mogli dogovoriti oko veličine i opremljenosti vozila, pa nisu ni mogli izabrati najbolje vozilo među većem broju ponuđenih. Za usporedbu, u listopadu 1999. tadašnji načelnik američkog stožera general Eric Shinseki objavio je projekt nabave borbenog oklopnog vozila srednje veličine kojim će se opremiti šest brigada. Četiri godine kasnije prvi Stryker Brigade Combat Team već je borbeno djelovao u Iraku nakon što je tvrtka General Dynamics Land Systems isporučila prvih 300 Strykera 8×8. Do danas isporučeno je više od 2000 Strykera najrazličitijih inačica. Ovaj je program najbolji pokazatelj što se može napraviti ako se od početka imaju striktno zacrtani planovi i, naravno, dovoljno novca da se ostvare. Zahvaljujući brzom uvođenju u operativnu uporabu, Stryker već prolazi kroz fazu modernizacije i prilagodbe zahtjevima korisnika uporabom najnovijih tehnologija. Istodobno se, uporedo s pristizanjem novih vozila, stara mogu povući na remont i modernizaciju. Opća je ocjena i vodstva američkih oružanih snaga i pripadnika postrojbi u Iraku opremljenih Strykerima da su se ta vozila pokazala dobrima za tamošnje uvjete ratovanja te da su pružila nove, veće mogućnosti djelovanja.

Tomo JANJČEVIĆ