Doktor Marijo Bekić ravnatelj je Opće bolnice Dubrovnik, kirurg i pričuvni natporučnik OSRH, s posebnim interesom za vojnu medicinu i ratnu kirurgiju. Kroz zanimljiva predavanja svoje znanje prenosi polaznicima programa izobrazbe HVU-a, ali i vojnim liječnicima iz zemalja NATO-a i partnera

Ljudska povijest usko je vezana uz ratove i ratovanja. Ratovi su se vodili zbog različitih razloga, ali u svima je, nažalost, uvijek bilo stradalih i ranjenih. Upravo zbog žrtava, u ratnim se sukobima razvila i  potreba da se pomogne ugroženim i zbog toga se paralelno s ratnim obukama, taktikama, strategijama i doktrinama razvijala i ratna medicina, a prije svega ratna kirurgija. Koliko god to zvučalo kontradiktorno, neupitna je činjenica. Primjerice, križarski ratovi pridonijeli su razvoju medicine u tadašnjoj Europi kao ni jedan povijesni događaj prije jer su se na području sukoba križari susreli sa znanjima i praksama koje su Arapi naučili od starih Grka te ih dodatno razvili. Križari su ta iskustva i znanja donijeli u Europu. Isto tako, za vrijeme Američkog građanskog rata Sjever je pod pomorskom blokadom držao Jug, što je značilo da južnjaci nisu mogli nabavljati lijekove i naoružanje iz Europe. Kako se za uspavljivanje pacijenta prije operacije u to vrijeme koristio dietil-eter, taj je anestetik postao oskudan i južnjaci su morali naučiti koristiti ga mudro i štedljivo. Tu je na scenu stupio dr. Julian John Chisolm (1830. – 1903.) i izumio prvi inhalator. Liječnici su pomoću njega uspjeli maksimalno iskoristiti istu količinu etera na nekoliko različitih pacijenata. Ista ta maska/inhalator koristi se i danas prilikom operativnih zahvata.

Sve te i mnoge druge povijesne činjenice mogli smo čuti na Hrvatskom vojnom učilištu 9. prosinca u sklopu dvaju predavanja dr. Marija Bekića kadetima na kolegiju Organizacija zdravstvene službe. Teme predavanja bile su Ratna medicina te Rat i moral. Dr. Bekić ravnatelj je Opće bolnice Dubrovnik, kirurg i pričuvni natporučnik OSRH, a razgovor s njim uoči predavanja bila je dobra prilika da saznamo štošta o ratnoj kirurgiji, obrazovanju liječnika u toj specifičnoj grani medicine, ali i o samoj prirodi Domovinskog rata na Južnom bojištu. Liječnik nam je prvo objasnio pojam ratne kirurgije kao smjeru kirurgije koji se bavi ozljedama vezanim uz neposredna ili posredna ratna djelovanja ili koje imaju osobine kao da su posljedica ratnih djelovanja. Dakle, ratna kirurgija u mirnodopskom se razdoblju najvećim dijelom odnosi na ozljede nastale u prometnim nezgodama, otvorene prijelome, ozljede izazvane hladnim ili vatrenim oružjem te djelovanjem eksplozivnih sredstava. Naš sugovornik, opći kirurg koji je subspecijalizirao traumatologiju, dodao je i kako ratna kirurgija obuhvaća i određene tipove infekcija koje su posljedica spomenutih ozljeda. Važno je imati na umu kako ratna kirurgija ima svoje postulate. Prema njima, točno je određen postupak s ratnom ranom odnosno s ranom koja ima karakteristike takvog tipa rane. I inače, najveći broj kirurga koji rade u dežurstvima ima pacijente s karakteristikama ratnih ozljeda.

Posebnosti hrvatskog krša

U medicini ne postoji specijalizacija ratne kirurgije, no sve što je važno znati za nju može se naučiti specijalizacijom opće kirurgije i traumatologije, pojašnjava dr. Bekić. Govoreći o Domovinskom ratu, naglašava da su mnogi liječnici u Domovinskom ratu učili ratnu kirurgiju na terenu, a danas to znanje mladi liječnici mogu dobiti na specijalizacijama za traumatologiju, ortopediju, abdominalnu kirurgiju i neurokirurgiju. Riječ je, dakako, o multidisciplinarnom pristupu i učenju.

Osim što je čest gost HVU-a i Ratne škole ”Ban Josip Jelačić”, hrvatski je kirurg i redovit sudionik i predavač Međunarodne konferencije urgentne i vojne medicine (International Conference on Disaster and Military Medicine – DiMiMED), koja se svake godine održava u njemačkom gradu Düsseldorfu. Na njoj sudjeluju predstavnici svih članica NATO-a, kao i mnogih drugih zemalja. Dr. Bekić jedini je Hrvat koji je održao predavanje na toj konferenciji u nekoliko navrata. Prvo je predavanje bilo na temu Eksplozivne ozljede na kraškom terenu i usko je vezano uz iskustvo liječnika na dubrovačkom području u vrijeme Domovinskog rata. Za razliku od sukoba u Ukrajini, Siriji, Iraku i Afganistanu, koji su se uglavnom vodili, ili se još uvijek vode, u ravničarskim ili pustinjskim okruženjima, ratovanje u kamenitom kršu i, samim time, liječenje takvih ozljeda ima svoje specifičnosti. I tu su iskustva i znanja hrvatskih liječnika stečena u Domovinskom ratu neprocjenjiva jer vrlo malo vojski u svijetu ima iskustva s ozljedama nastalim u takvom okruženju. Predavanje je utemeljeno na iskustvima kolega liječnika koji su sudjelovali u Domovinskom ratu kao i obradi statističkih podataka pacijenata liječenih tijekom Domovinskog rata u Općoj bolnici Dubrovnik i Kliničko-bolničkom centru Zagreb. Riječ je o više od 1500 ljudi koji su imali ozljede ekstremiteta i koji su liječeni prema svim postulatima za takve ozljede uključujući i komplikacije kao i rehabilitaciju.

Drugo predavanje dr. Bekića u Njemačkoj bilo je Organizacija rada u ratnoj bolnici Metković. U njemu se fokusirao na činjenicu da su za vrijeme Domovinskog rata na širem dubrovačkom području djelovale dvije bolnice, ona sv. Vlaha u Dubrovniku i ratna bolnica u Metkoviću. Njihova specifičnost jest što su obje djelovale u samoj zoni ratnog djelovanja, dosta blizu same crte bojišta što je jedinstven slučaj. Sva predavanja pobudila su velik interes sudionika konferencije jer su dobili novu perspektivu djelovanja bolnice u ratnim okolnostima i tretiranje pacijenata u takvim uvjetima. Sve je dobilo dodatnu dimenziju činjenicom da su većina sudionika te konferencije upravo djelatne vojne osobe.

Svijetla perspektiva razvoja

U trećem je predavanju dr. Bekić predstavio rad Opće bolnice u Dubrovniku kroz suradnju civilnog i vojnog te policijskog sektora prilikom zračnog transporta pacijenata prema većim bolničkim centrima. U tom je predavanju naglasio iznimnu važnost suradnje s MUP-om, MORH-om kao i s Hrvatskom vojskom čiji pripadnici desetljećima rade u svim uvjetima kako bi onaj mali broj pacijenata, koje Opća bolnica Dubrovnik ne može liječiti, prevezli brzo i sigurno do većih kliničkih centara. Unatoč tome što je nedavno hrvatski teritorij spojen Pelješkim mostom, udaljenost od Dubrovnika do Splita (230 km), a u nekim slučajevima i do Zagreba
(610 km) je velika. Priroda nekih ozljeda takva je da zahtijeva hitnu obradu koja je moguća, u nekim slučajevima, samo u, primjerice, KBC-u Zagreb. U takvim slučajevima nastoje se držati pravila ”zlatnog sata“ koje nalaže obavljanje kompletnog kardiorespiratornog zbrinjavanja pacijenta u 45 do 60 minuta prije samog puta. Tu se najčešće radi o pacijentima s teškim ozljedama kojima je nerijetko život u pitanju i koji se hitno moraju prebaciti, najčešće do Zagreba, avionskim prijevozom. Naime, može se dogoditi da helikopter zbog vremenskih neprilika ne može preletjeti preko Velebita.

Perspektiva razvoja ratne kirurgije itekako je svijetla i treba istaknuti kako se iskustva danas u svijetu ponajprije skupljaju u međunarodnim mirovnim misijama u kojima se liječnicima pruža prilika teorijska znanja primijeniti i u praksi. Ono što veseli dosta hrvatskih liječnika koji se bave ratnom kirurgijom jest najavljena nabava terenske vojne bolnice ROLE 2 za potrebe Hrvatske vojske čime će se i službeno pružiti mogućnost uključivanja ”mirnodopskih“ liječnika u rad s pacijentima koji su stradali u ratnim djelovanjima. Hrvatsko je iskustvo tu još uvijek veliko i cijenjeno te ga se treba iskoristiti dok imamo na raspolaganju još itekako živa sjećanja svih sudionika iz Domovinskog rata, zaključuje dr Bekić.

---

Dubrovačka bolnica u najtežim danima agresije

Kad se govori o ratnoj kirurgiji u Hrvatskoj, nemoguće je ne spomenuti iskustva naših liječnika u Domovinskom ratu. Dr. Bekić naglašava da je Ratna bolnica ”Sv. Vlaho” imala veliku ulogu u obrani Dubrovnika i dubrovačke okolice i postoji velika dokumentacija iz tog vremena. Ona svjedoči o iznimnim naporima koji su u to vrijeme poduzimali liječnici kako bi liječili sve pacijente koji su ondje dolazili. Kirurg dodaje kako je za čuvanje te dokumentacije prije svega zaslužna Udruga liječnika dragovoljaca Domovinskog rata koja je tu dokumentaciju okupila u monografiji pod nazivom Zdravstvo u Domovinskom ratu na širem dubrovačkom području 1991. – 1992. Treba napomenuti izvrsnu suradnju dubrovačke opće bolnice s vukovarskom općom bolnicom koja je započela u vrijeme ravnateljstva dr. Vesne Bosanac i dr. Stjepa Raguža. Veza između tih dviju zdravstvenih ustanova traje i danas te se dvaput godišnje organiziraju zajednički znanstveni skupovi na temelju kojih zdravstveni djelatnici dijele svoja iskustva. Doticajna točka dubrovačke bolnice s vukovarskom jest upravo u činjenici što su obje radile u uvjetima potpunog neprijateljskog okruženja. U dubrovačkoj općoj bolnici, u gradu koji je bio opkoljen 13 mjeseci, tijekom listopada 1991. liječeno je ukupno 1408 ozlijeđenih, od čega je 1039 (73,8 %) ranjeno izravno iz vatrenog oružja. Najpotresniji podatak koji pokazuje razinu brutalnosti velikosrpske agresije vidi se i u činjenici da su tijekom tog razdoblja smrtno stradala 92 civila od čega čak desetero djece mlađe od 15 godina. Među ranjenim civilima nalazilo se 31 dijete, ukupno 13,4 % od svih ranjenih civila. Vlasti grada Dubrovnika intenzivno rade na tome da se stradanje tih najmlađih žrtava Domovinskog rata u Dubrovniku počne dostojno obilježavati.

---

TEKST:  Tomislav Vidaković/FOTO:  Mladen Čobanović