Unatoč mnogim prednostima uporaba bespilotnih letjelica s ratnih brodova još uvijek nije razumljiva sama po sebi. Možda nove specijalizirane bespilotne letjelice donesu promjenu?

Osim ponekih iznimaka ratne mornarice tek otkrivaju prednosti uporabe bespilotnih letjelica. Uz mnoge prednosti uporaba malih izvidničkih bespilotnih letjelica omogućava malim ratnim brodovima nadzor iza radarskog obzora, što pak omogućava učinkovitu uporabu protubrodskih vođenih projektila velikog dometa bez potrebe oslanjanja na druge izvidničke platforme. Istodobno izvidničke letjelice smanjuju i mogućnost iznenadnog napada protivničkih plovila, protubrodskih vođenih projektila, pa čak i helikoptera u niskom letu. Kako svi ratni brodovi osim nosača zrakoplova imaju male letne palube, kao najpraktičnije rješenje pokazala se uporaba helikopterskih bespilotnih letjelica.

Uporaba bespilotnih letjelica na brodovima donedavno je bila ograničena na leteće mete. Međutim, već je sada jasno da se postojeće bespilotne letjelice mogu rabiti za širok raspon zadaća. Osnovna zadaća je izviđanje na malim i srednjim udaljenostima te navođenje projektila na ciljeve. Posebno dobri rezultati ostvaruju se ako se bespilotne letjelice rabe zajedno s izvidničkim sustavima smještenim u svemiru i/ili na zemlji. Osim toga bespilotne se letjelice mogu rabiti kao relejne postaje, za procjenu učinka borbenih djelovanja. U današnje vrijeme povećanja desantnih operacija posebno je zanimljiva i mogućnost navođenja topničke paljbe za potporu desantnih snaga. Ubrzo će se na nosačima zrakoplova naći i posebno razvijene borbene bespilotne letjelice (Unmanned Combat Air Vehicles – UCAVS) koje će moći samostalno izvršavati širok spektar zadaća, od napada na brodove, udara po ciljevima na zemlji (posebno u prvim satima djelovanja) pa sve do protuzračne obrane flote.

Prva brodska bespilotna letjelica bila je britanska Fairey Queen IIIF – hidroavion upravljan radiuređajem. Osnovna namjena aviona bila je leteća meta za uvježbavanje posada PZO topova. Fairey Queen IIIF razvijen je tridesetih godina XX. stoljeća, a ubrzo ga je zamijenio de Havillandnova leteća meta DH.82B Queen Bee. Tijekom 1943. i 1944. za potrebe britanske vojske isporučeno je čak 380 Queen Beea.

Idući veliki napredak ostvaren je početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća kad je američka tvrtka Gyrodyne za potrebe tamošnje ratne mornarice razvila protupodmorničku helikoptersku bespilotnu letjelicu QH-50 Dash (Drone Anti-Submarine Helicopter). Osim američke Dash je rabila i japanska ratna mornarica. Dash je zapravo bio daljinski upravljani mini helikopter koji je ima zadaću da do cilja (podmornice) prenese laka protupodmornička vođena torpeda. Razvijene su tri inačice. Inačica QH-50A bila je razvojni model kojoj je trebalo dokazati mogućnosti upravljanja bespilotnim helikopterom i mogućnost prenošenja jednog torpeda Mark 43. Potom je razvijena letjelica QH-50C, koja je prvi put poletjela 25. siječnja 1962. Na osnovi QH-50C razvijena je i letjelica QH-50D. Iako je rabljen i za izvidničke zadaće iznad Vijetnama, Dash nije dugo ostao u operativnoj uporabi, tek do 1970. u američkoj i 1977. u japanskoj ratnoj mornarici. Preostale preživjele QH-50 prebacili su u mornaričku zrakoplovnu bazu China Lake i poligon za ispitivanje projektila White Sands Missile Range. Tamo su rabljene kao daljinski upravljane mete u programima razvoja novih protuzračnih projektila. Između ostalog rabljene su i prilikom razvoja lakog PZO raketnog sustava Stinger. Na tim su zadaćama rabljene sve do kraja 2006. godine. Od 746 isporučene QH-50 zbog raznoraznih je razloga izgubljeno čak 411. Protupodmornički sustav DASH i njegov bespilotni helikopter QH-50 bili su toliko ispred svog vremena da se tek danas, kad su pokrenuti brojni projekti razvoja borbenih bespilotnih letjelica, u potpunosti može vrednovati njegova uloga. Previše ispred svog vremena i tadašnjih tehnoloških mogućnosti DASH je pokazao smjer razvoja suvremenih vojnih zrakoplova, koji će se početi ostvarivati tek početkom XXI. stoljeća. Zanimljiv je i razvoj letjelice QH-50 koja je izvorno razvijena kao laki bespilotni borbeni helikopter da bi se tijekom vremena dokazala i u izvidničkim ulogama. Činjenica da je američka ratna mornarica izgubila 411 QH-50 možda više govori o nedovoljnoj obučenosti operatera nego o nedostacima samog sustava. Tim prije jer japanska ratna mornarica nije imala slične probleme. Činjenica jest da je iza cijelog sustava stajala jedna mala tvrtka koja nije imala dovoljno utjecaja i novca da se izbori za svoje lobiste. Umjesto toga QH-50 će ostati zapamćen kao prvi bespilotni helikopter koji je ušao u operativnu uporabu i kao prva namjenski projektirana borbena bespilotna letjelica. Više o sustavu Dash možete pročitati u Hrvatskom vojniku broj 82.

Međutim, iskustva stečena projektom Dash i razvojem QH-50 letjelica nisu potpuno izgubljena. Gyrodyne je kao tvrtka opstao sve do 2004. godine, te je velik dio tehnologija i znanja prodao drugim tvrtkama specijaliziranim za razvoj bespilotnih letjelica, između ostalog i Israel Aerospace Idustries (IAI) za njihov projekt Hellstar. Usluge Gyrodynea rabila je i tvrtka Eads-Dornier tijekom razvoja Seamosa (See-Aufklarungsmitettel und Ortungssystem) radarske platforme.

Seamos je razvijan da bi se njemačkim korvetama K-130 povećala mogućnost izviđanja i navođenja vođenih projektila na ciljeve (prije svega dalekodometnih vođenih protubrodskih projektila), a u operativnu je uporabu trebao ući još 2005. Masa letjelice je 1100 kg, a korisna nosivost do 140 kg. Korisni teret se trebao sastojati od TV i termovizijske kamere i radara. Naravno, letjelica je trebala imati datalink za prijenos podataka u realnom vremenu. Seamosov plafon leta trebao je biti 4000 m, s autonomijom većom od četiri sata. Iako su uspješno obavljena testiranja automatskog polijetanja i slijetanja sa simulirane brodske (pokretne) letne platforme, sredstva za daljnji razvoj Seamosa ukinuta su 2002. godine. Tako su zaustavljeni i daljnji planovi razvoja koji su uključivali ugradnju snažnijeg turbovratilnog motora Rolls-Royce 250-C20.

Seamos nije jedina mornarička helikopterska bespilotna letjelica čiji je razvoj zaustavljen. Ništa bolje nije prošao ni projekt CL-227 Sentinel kanadske tvrtke Bombardier Aerospace. Sentinel je rabilo dva kontrarotirajuća rotora s tri kraka smještena na sredini letjelice. Zbog malih dimenzija bio je pogodan i za uporabu s najmanjih plovila. Razvoj letjelice CL-227 Sentinel počeo je još 1988. Od samog početka Sentinel je razvijan za uporabu s ratnih brodova. Radi toga su obavljena testiranja uporabljivosti na američkim brodovima USS Doyle (FFG-39) i USS Vandergrift (FFG-48). Na osnovi iskustava stečenih na Sentinelu, koji je u osnovi bio tek demonstrator tehnologija, razvijena je bespilotna letjelica CL-327 Guardian. Maloserijska proizvodnja Guardiana počela je još u listopadu 1996. za potrebe američke ratne mornarice i drugih mornarica članica NATO-a. Zbog visokog stupnja automatizacije, za upravljanje cijelim sustavom bila su dovoljna samo dva operatera, koji nisu morali biti piloti. Proizvođač tvrdi da su bila dovoljna tek četiri tjedna obuke. Visina CL-327 bila je samo 1,84 m, te se mogao smjestiti u bilo koje spremište na brodu. Veći je problem bila masa letjelice. Bez goriva i “korisnog tereta” masa je dosezala čak 150 kg. Najveća masa pri polijetanju dosezala je čak 350 kg, od čega je na “korisni teret” otpadalo čak 100 kg. Zahvaljujući motoru Williams International WTS-125 snage 125 KS (snaga motora je na Guardianu ograničena na 100 KS), maksimalna brzina CL-327 bila je 157 km/h, brzina penjanja 7,6 m/s, a operativni plafon 5500 metara. Autonomija leta zadovoljavajućih čak 6,25 sati, a nad ciljem ili područjem motrenja udaljenim 100 km od mjesta polijetanja mogla je ostati 4,75 sati. Maksimalni polumjer djelovanja bio je čak 200 kilometara. Usprkos tome Flying Peanut, kako su ga nazvali, nije postigao komercijalni uspjeh.

U zadnjih 40 godina razvoj sustava za kontrolu leta napravio je značajan napredak, tako da je sigurnost letenja, a posebno automatiziranog slijetanja bespilotnih letjelica znatno napredovala. Istodobno s razvojem sve naprednijih sustava za kontrolu leta dramatično se smanjivao i broj nesreća. Međutim, noćno slijetanje na pokretne platforme (kao što su brodovi) i dalje ostaje najveći izazov ne samo bespilotnih letjelica već i zrakoplova s posadom. Zapravo su, zbog potrebe za automatiziranim slijetanjem, bespilotne letjelice tu u prednosti pred zrakoplovima s posadama.

Unatoč dramatičnom razvoju bespilotnih letjelica kao izvidničkih, ali i borbenih platformi, nisu sve ratne mornarice oduševljene njihovom uporabom. Tako je tijekom 2005. i 2006. britanska ratna mornarica i tim tvrtki predvođen Thalesom UK razvijao JUEP (Joint UAV Experimentation Programme) projekt u kojem je rabljena Boeingova bespilotna letjelica ScanEagle i fregata HMS Sutheralnad (F81). Tijekom ožujka 2006. obavljena je prva demonstracija zajedničkog djelovanja mornaričkog letećeg radara Sea Kinga Mk7 ASaC i mornaričke bespilotne izvidničke letjelice ScanEagle. Iako je posada Sea Kinga mogla pratiti sliku s kamere na bespilotnoj letjelici, nije mogla izravno upravljati njezinim letom. Usprkos tomu postignuti su ohrabrujući rezultati. Idući korak napravljen je tijekom 2008., kad je jedan britanski Sea King Mk7 ASaC, tijekom djelovanja u Crvenom moru i Indijskom oceanu, svoja djelovanja koordinirao sa ScanEagleom, koji je djelovao s američkog amfibijskog broda USS Carter Hall. Pritom je Sea King rabljen za radarski nadzor mora. O svim sumnjivim objektima posada je obavještavala zapovjedno sjedište na Carter Hallu, koji je potom slao ScanEagle da vizualno identificira objekt i po potrebi prati njegovo kretanje. Usprkos tim, u najmanju ruku ohrabrujućim rezultatima, daljnja je primjena bespilotnih letjelica u britanskoj ratnoj mornarici zaustavljena. Tako je još početkom 2007. britansko ministarstvo obrane objavilo hitni zahtjev za operativnu uporabu kojim se tražio trenutačni odabir i uvođenje u operativnu uporabu mornaričkih izvidničkih bespilotnih letjelica. Njihova glavna zadaća bila bi neprestani nadzor osjetljivog sjevernog dijela Perzijskog zaljeva (zapravo iranskih priobalnih voda). Usprkos hitnosti nisu osigurana novčana sredstva te je zahtjev s vremenom odbačen, iako je House of Commons Defence Committee više puta zahtijevao objašnjenje takve odluke.

Pioniri

Izrael je “najodgovorniji” za rani početak razvoja bespilotnih letjelica. Međutim, u tim prvim danima zadaća bespilotnih letjelica je bila otkrivanje sovjetskih sustava protuzračne obrane koja su bila u naoružanja vojski arapskih susjeda. Snagu te obrane osjetila je 1983. godine američka ratna mornarica koja je u kratkom vremenu iznad Libanona izgubila tri zrakoplova, svi pogođeni sovjetskim vođenim projektilima zemlja-zrak sovjetskog podrijetla. Zbog toga su zaključili da ne postoji siguran način da iz zraka navode topničku paljbu s brodova po sirijskim položajima u Libanonu. Tražeći sigurno rješenje odlučili su da na brodove razmjeste izraelske bespilotne letjelice koje su inače bile namijenjen djelovanju iz kopnenih baza, a koje je izraelska vojska uspješno rabila tijekom djelovanja u Libanonu godinu dana prije.

Prvi korak napravio je marinski korpus koji je 1984. obavio testiranje bespilotne letjelice Mazlat Mastiff III. Potkraj 1986. američka je ratna mornarica na bojnom brodu USS Iowa započela s operativnom uporabom bespilotne letjelice RQ-2 Pioneer, koju je razvila tvrtka IAI a proizvodila tvrtka AAI. Izvidnička bespilotna letjelica Pioneer djelovala je sa sva tri američka bojna broda do njihova povlačenja iz operativne uporabe, a rabili su je i marinci sa svojih desantnih brodova klase Tarawa. Kako je riječ o klasičnoj bespilotnoj letjelici dužine četiri i raspona krila 5,2 metra, te mase 210 kg, namijenjenoj slijetanju na poletno-sletne staze, američka je mornarica morala pronaći način kako Pioneera vratiti na ratni brod. Kao rješenje odabrana je velika mreža u koju se letjelica zaleti pri brzini od oko 112 km/h. Američka je mornarica vrlo brzo otkrila da, ako već ne svako, onda velika većina slijetanja uzrokuje teška oštećenja na konstrukciji letjelice i elektrooptičkim sustavima. Naravno, pod uvjetom da Pioneer uopće uspije pogoditi mrežu. Zbog vjetrova i turbulencija zraka nastalih uslijed strujanja zraka preko brodskog nadgrađa, te visokih valova koji ljuljaju brod, Pioneeri često promaše mrežu i završe u moru. Kako bi mogle poletjeti s kratkih letnih paluba, svi su mornarički Pioneeri dobili raketne startne motore. Američka ratna mornarica povukla je svoje Pioneere iz operativne uporabe 2002. te ih prepustila marincima. Tek mali broj RQ-2B djeluje iz Camp Al Taqaddum baze u Iraku, zajedno s ostalim izvidničkim bespilotnim letjelicama američkih oružanih snaga.

Američki primjer slijedila je i južnokorejska ratna mornarica, ali s nekim izmjenama. Umjesto Pioneera Korejci su odabrali izvidničku bespilotnu letjelicu AAI Shadow 400, mase 211 kg, dužine 3,81 m i raspona krila 5,12 m. Autonomija Shadowa 400 je pet sati. Najveća brzina mu je 203 km/h, a brzina krstarenja 157 km/h. Međutim, minimalna brzina leta (pogodna za izviđanje i nadzor nekog područja) je 120 km/h. Najveći je dolet 200 km. Za razliku od američkih Pioneera, korejski Shadowi za polijetanje rabe hidraulički katapult. Slijetanje je pomoću mreže.

Napredniji sustav mreže za vraćanje bespilotne letjelice s klasičnim polijetanjem i slijetanjem razvijen je za Advanced Ceramcis Research Silver Fox mase 12,2 kg. Silver Fox je mala bespilotna letjelica koja se rabi za izviđanje, prisluškivanje i obradu ciljeva, a rabe je manje vojne postrojbe. Letjelica je duga 1,5 metara, raspon krila je 1,2 metra. Teži devet kg a može nositi teret do 1,8 kg. Autonomija rada joj je pet sati, a dostiže maksimalnu visinu od 300 m. Razvoj ovog sustava financirao je američki Office of Naval Research kako bi se testirale mogućnosti uporabe letjelice u zadaćama osiguranja brodova i lučkih postrojenja. Inačicu Silver Fox Block 4 rabi mornarički Special Clearance Team One. Za polijetanje ova inačica rabi katapult smješten na jedanaestmetarskom čamcu, a slijeće u vodu.

Bespilotna letjelica izvorno namijenjena uporabi s brodova jest RQ-15 Neptune tvrtke DRS Technologies. Prvi je put poletio u siječnju 2002., a dosad je više od 30 primjeraka isporučeno američkoj ratnoj mornarici. Neptune ima masu od 36,3 kg i motor snage 11,2 kW. Posebna je odlika Neptuna mogućnost polijetanja i slijetanja s vodene površine. Dolet mu je 75 kilometara. Osim toga, Neptune se lako može razložiti u tri dijela što se tijekom prijevoza prenose u posebno projektiranom kontejneru, a koji je sastavni dio lansera. Letjelica je opremljena suvremenim elektrooptičkim/infracrvenim motrilačkim sustavom GS207 Stabilised Multisensor 7. Osim niske cijene, glavna mu je odlika uporaba Low Power Uncooled IR (LPUIR) infracrvenog senzora, koji, za razliku od klasičnog FLIR-a (Forward-Lookink IR), ne treba složeni sustav hlađenja. Dužina mu je 1,8 m, a raspon krila 2,1 m. Maksimalna brzina je relativno skromnih 156 km/h, uz autonomiju od četiri sata.

Za sigurno djelovanje na moru najbolje je napraviti amfibijske bespilotne letjelice. Naravno, prilagođavanje djelovanju s morske vode donosi i neke nedostatke (prije svega povećanje mase), ali i znatno pojednostavljuje operativnu uporabu. Jedna od takvih amfibijskih bespilotnih letjelica je Warrior (Aero-Marine) Gull 36 UXV. Gull 36 UXV ima krila raspona četiri metra i najveću masu od 70 kilograma. Proizvođač navodi da će moći djelovati čak do stanja mora 5. Slična bespilotna letjelica je i Sea Scout tvrtke Oregon Iron Works. Sea Scout ima najveću masu od 135 kg, te je namijenjena uporabi u specijalnim snagama. Kako bi se postigao visok stupanj autonomnosti, opremili su je sustavom za automatizirano slijetanje tvrtke Geneva Aerospace i laserskim radarom za precizno mjerenje visine leta.

Isti je sustav za automatizirano slijetanje tvrtka Geneva Aerospace uporabila i na njihovoj bespilotnoj letjelici Dakota. Dakota je zapravo demonstrator tehnologija čiji je razvoj financirao US Naval Research Laboratory. Masa joj je 109 kg a raspon krila 4,88 m. Iako je riječ tek o ispitnoj letjelici, u zraku može ostati solidnih šest sati. Postoje naznake da će se isti sustav rabiti na većim bespilotnim letjelicama namijenjenim uporabi na brodovima (vjerojatno nosačima zrakoplova).

Novi sustav za lansiranje i slijetanje namijenjen bespilotnoj letjelici ScanEagle razvila je tvrtka Insitu (odnedavno u sastavu korporacije Boeing). To je tek dio šireg programa koji financira američka ratna mornarica, a kojim se želi osigurati nove mogućnosti izviđanja, nadzora i brze identifikacije objekata za ekspedicijske snage.

Nakon lansiranja iz pneumatskog katapulta Superwedge ScanEagle slijeće pomoću potpuno novorazvijenog “skyhook retrieving system” – letjelica na vrhovima krila ima kuke kojima se hvata za uže koje visi s krana. ScanEagle je dugačak 1,2 m, raspona krila 3,04 m i najveće mase 18,1 kg. Unatoč maloj masi ScanEagle u zraku može ostati čak 15 sati. Letjelicu pogoni mali dvotaktni motor koji svojim malim dimenzijama, odnosno potrebom za malim spremnikom za gorivo znatno olakšava prostor u unutrašnjosti letjelice za smještaj senzorske opreme. Opremljena je žirostabiliziranom elektrooptičkom, odnosno infracrvenom kamerom, pomoću koje je moguće pratiti kako pokretne tako i nepokretne objekte. Kao veliku kvalitetu navode dizajn unutarnjeg prostora letjelice, koji je lako i brzo prilagodljiv za smještaj različite senzorske opreme. Do rujna 2007. ScanEagle je obavio više od 700 “skyhook” slijetanja na američke ratne brodove. Marinski ScanEaglei su do kraja 2008. “odradili” više od 7000 zadaća i pritom nakupili više od 10 000 sati borbenih letova.

Pri kraju je i razvoj ScanEaglea Block D koji će biti još manji, ali će ipak imati inercijalno stabiliziranu turetu s elektrooptičkom ili infracrvenom kamerom. Moći će doseći visinu od 5340 m i krstariti brzinom od 90 km/h, a najveća će mu brzina biti 140 km/h.
Svi operativni ScanEaglei već sada imaju mogućnosti prijenosa slike u realnom vremenu prema mornaričkim avionima Boeing P-8A Poseidon te australskim AEW&C avionima Boeing 737 Wdgetail. Boeing razmatra i mogućnost razvoja posebne inačice namijenjene američkim specijalnim snagama, a koja bi mogla polijetati ispod površine mora. Više o ScanEagleu možete pročitati u Hrvatskom vojniku broj 44-45.

Siniša RADAKOVIĆ