Dva iduća velika koraka u primjeni bespilotnih letjelica s brodova bit će njihova primjena s podmornica i nosača zrakoplova

Polijetanja i slijetanja bespilotnih letjelica s malih letnih paluba brodova zahtijevaju uporabu katapultova i sustava za zaustavljanje čija uporaba na ograničenom prostoru broda nije baš najpraktičnija. Osim toga oni i svojom veličinom onemogućavaju polijetanja i slijetanja helikoptera. Zbog toga je za ratne brodove znatno praktičnije rješenje uporaba helikopterskih bespilotnih letjelica kao što su QH-50, Seamos i CL-227 (koje smo opisali u prošlom broju).

S druge strane helikopterske su bespilotne letjelice naslijedile sva ograničenja i klasičnih helikoptera, prije svega nepovoljnu kombinaciju velikih masa motora, transmisije i rotora. Iako neophodni, masa ovih sustava ograničava korisnu nosivost koja pak utječe na količinu sustava za motrenje i/ili količinu goriva. Manje goriva (zajedno s povećanom potrošnjom) dovodi do znatno manjeg doleta i autonomije (vrijeme ostanka u zraku) u odnosu na klasične bespilotne letjelice iste veličine i mase, a složena konstrukcija glavnog rotora ograničava maksimalnu brzinu leta.

Značajan napredak u poboljšanju letnih odlika helikoptera trebao bi donijeti sustav optimal speed rotor system koji je Boeing testirao na njihovoj bespilotnoj letjelici A160T Hummingbird. Njezin razvoj zajednički su financirale Defense Advanced Research Projects Agency (DARPA) i US Naval Air Warfare Center. Letjelica je projektirana da bi postigla dolet od 4600 km, autonomiju čak 24 sata uz korisni teret od 135 kg, te maksimalnu brzinu 260 km/h na visini 9000 metara. Pritom su dimenzije letjelice prilagođene uporabi na ratnim brodovima ? dužina 10,7 m i promjer glavnog rotora 11 m. Hummingbird je već pri svom prvom letu u lipnju 2007. ostvarila autonomiju leta od 18,7 sati te je lebdjela na visini od 6500 metara.

Povećanje brzine može se postići kod helikoptera koji za postizanje potrebnog uzgona rabe i mala fiksna krila. Pri većim brzinama ta krila generiraju uzgon koji bi inače morao ostvariti na glavnom rotoru, a on se zbog toga može rabiti za povećanje brzine. Osim toga takva se krila rabe i za nošenje oružja. I američka korporacija Sikorsky i ruska Mil razvile su helikoptere koji uz glavni noseći rotor rabe i potisnu elisu na stražnjem dijelu. Na taj se način glavni rotor više rabi za ostvarenje uzgona, a elisa za ostvarenje brzine.

Mnogo se očekuje od razvoja tiltrotor bespilotnih letjelica. Ovu skupinu predvodi Bellov Eagle Eye. Pokretana s dva turboelisna motora Pratt & Whitney Canada PW200/55 pojedinačne snage 478 kW Eagle Eye može postići maksimalnu brzinu veću od 400 km/h. Ipak, autonomija mu je skromnih šest sati. Dužine je 5,56 m, raspona krila 7,37 m, a pokreću ga dva rotora promjera 3,05 m. Eagle Eye je financiran za potrebe američke obalne straže koja je namjeravala kupiti 69 letjelica u sklopu programa Deepwater. Međutim, u listopadu 2007. obalna je straža obustavila financiranje razvoja letjelice, što je dovelo do gašenja cijelog projekta. U listopadu 2008. američka je obalna straža objavila zahtjev za informacije za VTOL (Vertical take-off and landing) bespilotne letjelice koje bi mogle djelovati s njihovih najnovijih kutera, a koje bi po svojim letnim odlikama bile usporedive s klasičnim bespilotnim letjelicama namijenjenih djelovanju s kopna, kao što je General Atomics MQ-9.

Zbog mogućnosti polijetanja i slijetanja s ograničenog prostora, ali i lebdjenja te leta vrlo malim brzinama, letna ograničenja helikoptera često su prihvatljiva. Posebice ako budući korisnik od početka točno definira specifične zadaće što će takva letjelica morati obavljati. Jedna od takvih helikopterskih bespilotnih letjelica jest RQ-8A/B Fire Scout VTOL (Vertical Takeoff and Landing) Tactical UAV (TUAV) tvrtke Northrop Grumman. Zanimljivo je da je Fire Scout razvijan za potrebe američke kopnene vojske koja je od njega odustala 2002. godine.

Godinu dana poslije Fire Scout je kupila američka ratna mornarica kako bi ih rabila sa svojih Littoral Combat Ship (LCS) korveta, ponajviše za motrenje obale i zaobalja. Svaki bi brod trebao nositi najmanje tri letjelice. U kolovozu 2005. Fire Scout je dobio novu oznaku MQ-8 kako bi se dodatno istaknule njegove višenamjenske mogućnosti. Fire Scout je baziran na helikopteru s posadom Scheizer 333. Inačica RQ-8B ima masu od 1430 kg. Dugačka je sedam metara, a noseći rotor ima raspon od 8,4 m. Za pogon se rabi motor Rolls-Royce 250 snage 313 kW. MQ-8B može ponijeti 360 kg “korisnog” tereta, čime je znatno proširena iskoristivost te platforme. Temeljna nakana te modifikacije letjelice jest mogućnost brze opskrbe (odjećom, medicinskim materijalom, streljivom, hranom, vodom, te ostalim materijalom) udaljenih manjih postrojbi na rizičnom terenu, pri čemu nema potrebe za izlaganje opasnosti posada helikoptera, odnosno manjih aviona. Dolet letjelice s maksimalnom nosivošću iznosi 254 km, a s teretom od 136 kg dolet može biti do 365 km.

Dizajn nosača predviđa da letjelica odmah nakon slijetanja sama odbaci kontejnere koje nosi na nosačima, tako da nema potrebe za prilaskom ljudstva, odnosno za istovar tereta, što u Northrop Grummanu smatraju praktičnom odlikom, posebice ako letjelica bude izložena neprijateljskoj paljbi. Osim uporabe s Littoral Combat Shipova, Fire Scout je američka kopnena vojska odabrala i za Clas IV bespilotnu letjelicu koja će biti sastavni dio novog Future Combat Systema. Američka ratna mornarica je do sada naručila dvije serije maloserijskih MQ-8B letjelica. Tehnička evaluacija mogućnosti djelovanja Fire Scouta s ratnih brodova počet će ove godine te će se za to rabiti jedna fregata iz klase Oliver Hazard Perry. Ako sve bude u skladu s planovima, prve HQ-8B bespilotne letjelice u ograničenu operativnu uporabu mogle bi biti uvedene već krajem ove ili početkom 2010. godine.

Osnovu mogućnosti djelovanja mornaričkih MQ-8B činit će elektrooptički/infracrveni sustav motrenja Brite-Star II tvrtke FLIR Systems, te Tactical Common Data Link koji radi u K frekvencijskom području. Povrh toga, a kako bi se znatno povećale mogućnosti djelovanja iznad mora, mornarica je pokrenula razvoj višenamjenskog mornaričkog radara. Korporacija Northrop Grumman već je prikazala mogućnosti radara Telephonics RDR-1700B koji su ugradili na jedan Fire Scout u njihovom vlasništvu.

Uspješan razvoj bespilotne letjelice MQ-8 pokazao je da se rizik razvoja letjelica u klasi oko jedne tone može bitno umanjiti ako se kao osnova uzme već provjerena konstrukcija klasičnog helikoptera s posadom. Po tom je principu i tvrtka IAI Malat za indijsku ratnu mornaricu razvila mornaričku helikoptersku bespilotnu letjelicu Nruav (Naval rotary unmanned ari vehicle). Kao osnova uzet je helikopter Chetak (licencno proizveden Alouette III) tvrtke Hindustan Aeronautics. Letjelica bi trebali opremiti IAI/Elta radarom i Tamam Mosp elektrooptičkim senzorom. Konverzija bi se odvijala u pogonima Hindustan Aeronauticsa. Ako uđe u operativnu uporabu, Nruav će sa svojom najvećom masom od 2200 kg biti najveća helikopterska bespilotna letjelica na svijetu.

Vjerojatno prva uspješna helikopterska bespilotna letjelica projektirana za uporabu s brodova jest austrijski Schiebel Camcopter 5.1. Četiri su Camcoptera još 2002. prodana egipatskoj ratnoj mornarici. Proizvođač navodi da Camcopter pruža dosad neviđenu prilagodljivost svim situacijama i kako mu je za polijetanje i slijetanje potreban prostor od tek 30 m2. Znatno napredniji je Camcopter S-100 mase 200 kg. U letjelicu se ugrađuje motor jakosti 55 KS, a maksimalna brzina koju može postići je 185 km/h. Dugačka je 3091 mm, visoka 1042 mm i široka (bez rotora) 1238 mm. Raspon rotora je 3400 mm.

Masa prazne S-100 je samo 97 kg, dok je maksimalna pri polijetanju 200 kg. Nosivost “korisnog tereta” je 50 kg, a s 25 kg u zraku može ostati šest sati. Najveći operativni polumjer djelovanja je 180 km. Letjelica je opremljena s IR/CCTV/Laser žirostabiliziranom senzorskom kupolom, čime je iskoristiva za široki spektar zadaća nadzora i izviđanja iz zraka. Letjelicom se može upravljati ručno, odnosno preko prethodno računalno zadanog plana leta, koje se obavlja preko grafičkog sučelja uz “point-and-click” način određivanja rute. U oba načina upravljanja letjelica rabi INS i GPS sustav navigacije. Vojska Ujedinjenih Arapskih Emirata kupila je 2006. 80 Camcoptera S-100.

Kako bi osigurali nove narudžbe, tvrtka Schiebel se namjerava udružiti s Thales UK da bi mogli S-100 ponuditi britanskoj ratnoj mornarici. Isto tako će se udružiti s tvrtkom Diehl BGT Defence kako bi pokušali njemačku ratnu mornaricu uvjeriti da je Camcopter S-100 najbolji izbor za njihove korvete klase Braunschweig (K-130). Ove su korvete od početka projektirane s letnom platformom i malim hangarom predviđenim za smještaj dvije bespilotne letjelice.

Njemačka ratna mornarica je tijekom 2006. i 2007. napravila opsežnu studiju uporabljivosti helikopterskih bespilotnih letjelica s brodova, s naglaskom na K-130. Zaključak je bio da se kao najbolja osnova za testiranje ostalih letjelica nameće S-100. Zbog toga su u ljeto 2008. u Baltiku održane trotjedne vježbe u kojima je jedna S-100 djelovala s jedne korvete klase Braunschweig. Vježbe su obuhvatile više od 130 polijetanja s brodske letne palube, a letjelica je u zraku ostala više od 20 sati. U listopadu 2008. francuska korporacija DCNS uspješno je testirala sustav za automatizirano polijetanje i slijetanje Sada, rabeći pritom Camcopter S-100. Testiranje je obavljeno na francuskoj fregati Montcalm. S-100 su testirali i indijska, pakistanska i španjolska ratna mornarica.

Europski napori na razvoju i uporabi helikopterskih bespilotnih letjelica ne završavaju na Camcopteru. Tako Eads Defence & Security razvija bespilotnu letjelicu Orka koja bi trebala zadovoljiti buduće zahtjeve francuske ratne mornarice, ali i kopnene vojske. U studenom 2006. francuska agencija DGA dodijelila je ugovor Eadsu da u suradnji s tvrtkom Vertivision, a na osnovi dvosjednog helikoptera Guimbal Cabri, razvije bespilotnu letjelicu Orka 1200. Orka 1200 ima klasičnu helikoptersku konfiguraciju i rotor s tri kraka, a dugačka je 10 metara. Poletne mase od čak 1200 kg, imat će “korisnu nosivost” od 150 kg. Zanimljivo jest da je najavljena autonomnost od čak osam sati.

Budući da je zbog mase i veličine uporaba Orke 1200 ograničena samo na velike ratne brodove, Eads je razvio i znatno manju helikoptersku bespilotnu letjelicu Sharc. Sharc rabi dva kontrarotirajuća rotora, kako bi se postigla što veća nosivost uz zadržavanje što manjih dimenzija. Radi toga Eads promovira Sharc kao bespilotnu letjelicu idealnu za uporabu s brodova, ali i uporabu u specijalnim postrojbama i za civilnu namjenu. Dugačka je 2,5 m, visoka 1,2 m i široka (sa sklopljenim rotorima) samo 0,7 m. Zbog toga se može smjestiti i na najmanje ratne brodove. Maksimalna poletna masa je 190 kg, može nositi 60 kg korisnog tereta a autonomija joj je četiri sata. Sharc je prvi put poletio u lipnju 2007. i još je uvijek u fazi testiranja.

Bespilotna letjelica Sharc rabi dva kontrarotirajuća rotora da bi se postigla što veća nosivost uz zadržavanje manjih dimenzija
EADS radi na razvoju još manjih bespilotnih letjelica. Jedna od njih je Scorpio. Riječ je o maloj izvidničkoj bespilotnoj letjelici ponajviše namijenjenoj uporabi u specijalnim operacijama. Ima klasičnu helikoptersku konfiguraciju i rotor s dva kraka. Zasad postoje dvije njezine inačice. Scorpio-6 ima masu od samo 13 kilograma i maksimalnu brzinu od 35 km/h, a u zraku može ostati jedan sat. Znatno veća je Scorpio-30 mase 40 kilograma. Jači motor omogućuje joj maksimalnu brzinu od 50 km/h, a u zraku može ostati dva sata.

Za uporabu s podmornica
Iako uporaba izvidničkih bespilotnih letjelica s površinskih ratnih brodova donosi velike prednosti, njihova bi uporaba s podmornica donijela toliko povećanje mogućnosti borbenog djelovanja koje se danas tek nadzire. Naime, najveće ograničenje pri djelovanju suvremenih podmornica jest u tome što se gotovo isključivo moraju oslanjati na sonare, a oni otkrivaju samo ciljeve u moru i na površini. Bespilotne letjelice prilagođene djelovanju s podmornica u zaronjenom stanju donijele bi mogućnost njihova djelovanja po ciljevima na kopnu, pa čak i u zraku. Uz to znatno bi se povećale i mogućnosti djelovanja protiv ciljeva na morskoj površini koji bi se mogli napadati protubrodskim vođenim projektilima velikog dometa.

Tvrtka Skunk Works korporacije Lockheed Martin na čelu je tima (koji uključuje i tvrtku Electric Boat korporacije General Dynamics) koji razvija revolucionarno novu izvidničko-borbenu bespilotnu letjelicu Cormorant. Novac za razvoj osigurala je agencija DARPA. Cormorant je projektiran za lansiranje iz okomitih lansirnih cijevi balističkih projektila Tridenat na podmornicama klase Ohio. Najveća poletna masa mu je 4100 kg te ga pokreće turboventilacijski motor potiska 13,3 kN. Do trenutka izlaska iz mora pokreću ga dva odbaciva startna raketna motora. Cormorant je projektiran kako bi podmornicama omogućio otkrivanje ciljeva na kopnu te osigurao točne podatke o njihovim pozicijama u realnom vremenu, kako bi na njih mogle lansirati krstareće projektile. Uz to rabio bi se i kao potpora specijalnim operacijama za izviđanje terena iskrcavanja i djelovanja neposredno prije dolaska specijalaca. Iako je primarna
zadaća Cormoranta izviđanje, imat će mogućnost nošenja manje količine oružja, prije svega za uništavanje sustava PZO obrane i/ili posebno vrijednih ciljeva kao što su lanseri balističkih projektila. Zanimljivo je da su stručnjaci uspjeli, barem teoretski, razviti i postupak vraćanja Cormoranta na podmornice u zaronjenom stanju. Nakon spuštanja padobranom Cormorant bi plutao na površini mora, a na podmornicu bi ga dovukla daljinski upravljiva ronilica.

Iako je nedvojbeno učinkovit koncept, Cormorant ima i više nedostataka. Prvi je potreba da se lansira s balističkih podmornica, a drugi njegova velika cijena. Za ne tako dobro opremljene i ne toliko bogate ratne mornarica rješenje bi bilo razvoj bespilotnih letjelica što bi se lansirale/ispaljivale iz torpednih cijevi unutar posebnih kapsula. Radilo bi se o malim i jeftinim bespilotnim letjelicama s rasklopivim krilima za jednokratnu uporabu.

Korporacija Northrop Grumman radi na bespilotnoj letjelici Stealthy Affordable Capsule System (SACS). Za projekt se zainteresirala i US Naval Sea Systems Commnad koja je dala nešto novca za nastavak razvoja. Namjena SACS-a jest omogućiti lansiranje “običnih” bespilotnih letjelica i nekih oružja iz standardnih lansirnih cijevi krstarećih projektila Tomahawk promjera 52 cm. Tako je još 2004. godine sa zaronjene podmornice USS Georgia (SSGN-729) uspješno lansiran Northrop Grummanov MALD (Miniature Air-Land Decoy).
Njemačka tvrtka EMT radi na razvoju sustava nazvanog Volans (Verdeckte Optische LuftAufklarung Navalisiertes System) kojim bi se izvidničkoj bespilotnoj letjelici Aladin omogućilo djelovanje s podmornice koja plovi na periskopskoj dubini.

Glavni dio sustava jest posebni modularni višenamjenski podmornički jarbol TRIPLE-M (tvrtke GABLER Maschinenbau GmbH). Na njegovom vrhu, u posebnoj cilindričnom kontejneru nalazi se mala bespilotna letjelica. Kontejner se otvara kad se nađe iznad površine vode, a bespilotna letjelica polijeće s kratke rampe. Aladin ima masu od samo 3,2 kg, dužinu 1,53 i raspon krila 1,46 metara. Visina mu je 36 centimetara. Problem je što u zraku može ostati samo 30 minuta i prijeći udaljenost nešto veću od pet kilometra pri rasponu brzina od 45 do 90 km/h. Naravno, Aladin je tek početak. Uz sadašnju brzinu razvoja malih bespilotnih letjelica (posebno minijaturnih baterija), za pet do deset godina letjelica veličine Aladina moći će preletjeti dvostruko veću udaljenost i u zraku ostati više od sat vremena.

Palubne borbene bespilotne letjelice
Nedavni pokušaji da se razvije radarski nevidljiva palubna borbena bespilotna letjelica velikog doleta neslavno su propali jer se pokazalo da bi, uz sadašnje tehnologije, bila preskupa i prevelika. Međutim, dostupne tehnologije omogućavaju razvoj znatno manjih, jeftinijih borbenih bespilotnih letjelica koje bi mogle obavljati iste borbene zadaće, prije svega otvaranje “puta” za djelovanje manje radarski nevidljivih borbenih aviona s posadama.

Mogućnosti razvoja mornaričkih UCAS-a (Unmanned Combat Air Vehicles) američka ratna mornarica testira na Northrop Grummanovom demonstratoru tehnologija X-47B, unutar programa nazvanog Ucas-D. Ugovor za razvoj X-47B, vrijedan 650 milijuna dolara, dodijeljen je u kolovozu 2007., a prvi bi let trebao obaviti u studenom ove godine. Ako sva testiranja prođu u skladu s očekivanjima (i planovima), prvo slijetanje na nosač zrakoplova planirano je za studeni 2011. Tako će X-47B postati prva bespilotna letjelica s turbomlaznim pogonom i konfiguracijom letećeg krila (bez repa) koja će (pokušati) sletjeti na nosač zrakoplova. Pritom ne treba zanemariti ni masu od 20 200 kg.

Kao osnova za razvoj X-47B poslužio je demonstrator tehnologija X-47A, razvijan za obustavljen program Joint Unmanned Combat Air System (J-UCAS), koji je trebao dati jednu letjelicu i za zrakoplovstvo i mornaricu. Program J-UCAS pokrenula je 2003. godine agencija Defense Advanced Research Projects Agency (DARPA) kako bi američko ratno zrakoplovstvo i ratna mornarica dobili bespilotnu borbenu letjelicu koja će imati borbeni polumjer djelovanja od najmanje 1665 km (900 nautičkih milja) i moći nositi borbeni teret od 1590 kg. X-47B vrlo sličan X-47A, a jedine veće razlike jesu nova krila većeg razmaka (radi smanjenja brzine slijetanja) i posebni sustavi koji omogućuju automatsko slijetanje na palubu nosača.

Dodan je i ojačani stajni trap, koji može izdržati povećanja naprezanja tijekom polijetanja i slijetanja s nosača. U kasnijoj fazi razvoja testirat će se i sustav za autonomno kretanje po letnoj palubi. Ako sve prođe kako treba, X-47B će biti zadnji korak prije početka razvoja operativne bespilotne borbene letjelice namijenjene nosačima zrakoplova, koji će tako postati nosači letjelica. Kako svaki nosač zrakoplova, bez obzira na veličinu, ima ograničene mogućosti smještaja letjelica, ratna mornarica očekuje da će njezin UCAV obavljati širok spektar zadaća. Ne samo uništavanje ciljeva na zemlji i površini mora već i izviđanje, nadzor određenog područja te pomaganje tijekom traganja i spašavanja. Kad se 2013. godine okonča UCAS-D program, mornarica očekuje da će dobiti mogućnost početka razvoja svoje prve UCAV letjelice unutar programa F/A-XX. Prve bi F/A-XX letjelice u operativnu uporabu trebale ući do 2025., kako bi se mogao pokrenuti postupak zamjene F/A-18E/F višenamjenskih borbenih aviona, koji bi trebali iz operativne uporabe izaći do 2030. godine.

Siniša RADAKOVIĆ