Tijekom ove godine u ograničenu operativnu uporabu trebao bi ući Fire Scout, prva helikopterska bespilotna letjelica američke ratne mornarice

Da bi se brodovi opremili učinkovitim bespilotnim izvidničkim letjelicama, nije potrebno razvijati novu letjelicu. Izraelska tvrtka MALAT (u sastavu konzorcija Israel Aerospace Industries ? IAI) potencijalnim kupcima nudi pragmatični način pretvaranja standardnih mornaričkih helikoptera u bespilotne letjelice. Ovaj postupak nije potpuno nepoznat, jer se pretvaranje klasičnih borbenih aviona u daljinski upravljane mete rabi već više desetljećima. Pretvaranjem klasičnog mornaričkog helikoptera u bespilotnu letjelicu zadržavaju se sve njegove odlike ali više nisu potrebni piloti.

Prvi naručitelj ovakvog opcijski načina upravljanja jest indijska ratna mornarica, koja želi u bespilotne letjelice pretvoriti svoje helikoptere HAL Chetak (prema licenciji proizvedeni Allouette III). Projekt i nova letjelica nazvani su NRUAV (Naval Rotary Unmanned Air Vehicle). Najveća poletna masa ovako dobivene bespilotne letjelice jest 2200 kg, a pogodna je za djelovanje s ratnih brodova istisnine od 600 tona naviše. Osnovna namjena NRUAV-a je potpora brodovima u otkrivanju i napadanju na ciljeve na površini mora. NRUAV-i bi trebali djelovati kao zamjena i/ili potpora postojećim mornaričkim helikopterima te mornaričkim izvidničkim avionima i bespilotnim letjelicama smještenim u baze na kopnu.

Kako se Chetaki već rabe na brodovima indijske ratne mornarice, jedina veća promjena pri uporabi NRUAV-a bila bi ugradnja zapovjedno-nadzorne postaje koja se integrira u rad postojećeg brodskog borbeno-informatičkog središta. NRUAV može ponijeti do 200 kg motrilačkih sustava i naoružanja, a s gorivom u spremnicima u trupu na udaljenosti 50 nautičkih milja od broda mogao bi ostati do četiri sata. Ako se teret smanji na 150 kg, autonomija se povećava na šest sati.

Motrilački sustavi obuhvaćaju višenamjenski radar IAI Elta EL/M2022 koji može otkrivati i pratiti ciljeve na površini mora i u zraku (posebno važno radi poboljšanja obrambenih mogućnosti od brzih protubrodskih vođenih projektila koji lete tik iznad površine mora). Poseban synthetic aperture mod rada omogućava otkrivanje i praćenje ciljeva iznad kopna i u priobalnim vodama. Osim ovog višenamjenskog radara, a prema tvrdnjama iz IAI-a, NRUAV će moći nositi Tamam MOSP elektrooptički senzor, ELINT i/ili SIGINT sustave, COMINT senzore i dodatnu opremu po želji korisnika.

Kao posebna pogodnost IAI spominje da je NRUAV opremom za nadzor leta i motrilačkim sustavima prilagođen bespilotnim izvidničkim letjelicama IAI Heron i Seacher. Sa sve tri letjelice i motrilačkim sustavima koje nose, moći će se upravljati s istih nadzornih postaja. IAI naglašava i da se sustav za kontrolu leta NRUAV-a može po potrebi skinuti na samom brodu te se tako helikopter ponovno prilagoditi za pilotiranje. Sada preostaje vidjeti hoće li NRUAV projekt zaživjeti u praksi i hoće li opcija pretvaranja helikoptera u bespilotne letjelice doživjeti širu primjenu.

I dok indijska ratna mornarica ozbiljno ulazi u NRUAV projekt britanska (prema čijem je uzoru indijska i nastala) još uvijek razmatra najbolje opcije uporabe bespilotnih letjelica. Tako projekt odabira VTOL bespilotne letjelice namijenjene eskortiranju brodova još uvijek ima nesigurnu budućnost. U srpnju 2007. Selex Sensors & Airborne Systems javnosti je prikazao svoj projekt Damselfly u obliku modela, dok se prvi let prototipa tek očekuje. Ova jedinstvena bespilotna letjelica s mogućnošću okomitog polijetanja i slijetanja rabi princip vektorizacije potiska motora slično onom na borbenom avionu Harrier. Selex tvrdi da potencijalnim korisnicima Damselfly nudi idealnu kombinaciju najboljih mogućnosti helikopterskih i bespilotnih letjelica s fiksnim krilima. Okomito polijetanje i slijetanje omogućuje uporabu Damselflya s vrlo malih letnih platformi kao one na brodovima.

Električni pokretan umanjeni demonstrator tehnologija namijenjenih Damselflyu, koji ima raspon krila jedan metar, započeo je s uspješnom serijom letnih testiranja u travnju 2007. Model koji je Selex prikazao prikazuje osnovnu konfiguraciju s krilima opremljenim flapsovima, V repne stabilizatore i senzore postavljene na vrhovima krila. Demonstrator ima poletnu masu od samo devet kilograma i potencijalnu najveću brzinu leta od 277 km/h. Iako je Selex objavio da namjerava napraviti povećani prototip mase 80 kg, nikad nije dovršen. Umjesto toga, Selex traži partnera s kojim bi nastavio razvijati potrebne tehnologije.

Oslobođeni Warrior
Osim helikopterskih bespilotnih letjelica, za brodsku su uporabu prikladne i amfibijske letjelice, kao što je britanski Warrior (Aero Marine) Gull. Prototip Gull 24 prvi je put poletio 15. svibnja 2007. Ideja je bila stvoriti amfibijsku bespilotnu letjelicu koja će djelovati s mora a jedina oprema koju će brod morati imati (osim nadzorne postaje) jest dizalica za njezino spuštanje i dizanje iz mora. Uporaba amfibijske bespilotne letjelice ima i drugih prednosti osim beskrajne površine za polijetanje i slijetanje. Tako se Gull može opremiti ne samo sustavima za nadzor morske površine i zraka, već i sustavima za nadzor podmorja. Oni se aktiviraju nakon što letjelica sleti na površinu mora. Još jedna prednost je što kod amfibijske bespilotne letjelice kvar motora, prekid veze ili nedostatak goriva ne mora dovesti i do njezina gubitka jer je ugrađeni sustav za nadzor leta može (barem pokušati) spustiti na morsku površinu. Potom je posada broda treba locirati i podići na brod.

Od kolovoza do studenog 2008. Warrior je obavio program testiranja unutar ugovora Flight Refuelling. Pritom su rabljene dvije veće bespilotne letjelice Gull 36. S rasponom krila od četiri metra Gull 36 ima najveću poletnu masu od 70 kilograma. Najveća brzina mu je 132 km/h, ekonomična brzina krstarenja 96 km/h, a minimalna brzina 45 km/h. S 22 kilograma korisnog tereta (elektrooptički senzori) ima autonomiju od 2,2 sata i 130 nautičkih milja. Ako se masa korisnog tereta smanji na osam kilograma, autonomija se povećava na 12 sati i 600 nautičkih milja.

S Wave-piercing trupom nove generacije Gull 36 je tijekom testiranja dokazao da može uspješno ploviti morem sve do stanja mora 3 bez gubitka manevribilnosti. Minimalna operativnost (polijetanje i slijetanje), barem prema tvrdnjama proizvođača, očuvana je sve do stanja mora 5,5.

Neovisno jedno od drugom, Warrior je bio uključen u seriju razvojnih programa Defence Techology Coucila britanskog ministarstva obrane. Unutar njih Warrior se trudio dokazati da su istinite njegove tvrdnje kako Gull može uspješno djelovati s brodova u plovidbi pri kako su rekli “znatno nemirnom moru”.

Zahvaljujućim upješnim testiranjima tvrtka je pokrenula razvoj Gulla s rasklopivim krilima koji je namijenjen uporabi s konvencionalnih soha (na brodovima i podmornicama). Porinuće bi se obavljalo preko boka broda ili krme, nakon čega bi se Gull sam udaljio od broda kako bi poletio.

Gull je jako prilagodljiv koncept i, ovisno o veličini, može se prilagoditi za nošenje fiksnih, pokretnih ili čak tegljenih tereta. To uključuje radar za motrenje površine mora, sustave za elektroničko i SIGINT djelovanje, elektrooptičke i infracrvene motrilačke sustave, sonarne plutače pa čak i tegljene sonare. Iako se još uvijek intenzivno razvija, proizvođač tvrdi da je Gull trenutačno najprilagodljivija bespilotna letjelica namijenjena djelovanju s brodova. Zahvaljujući mogućnostima polijetanje i slijetanja na more može čak otkrivati i ciljeve (objekte) ispod površine mora. Da bi se dodatno povećale mogućnosti djelovanja, započeo je razvoj još veće letjelice najveće poletne mase 750 kilograma.

Američka iskustva
Ratna mornarica s najvećim iskustvom uporabe bespilotnih izvidničkih letjelica jest svakako američka. Osim što je prva krenula u “avanturu” uporabe bespilotnih letjelica na brodovima, američka ratna mornarica konstatno traga za novim, bolje prilagođenim letjelicama. Njihova trenutačno zadnja “pustolovina” je, zajedno s marinskim korpusom, Small Tactical Unmanned Aircraft System (STUAS)/Tier II program, namijenjen zadaćama izviđanja i nadzora iza obzora. Nova bi bespilotna letjelica u operativnu uporabu trebala ući već iduće godine, ili najkasnije 2011. Zahtjev obuhvaća mogućnost uporabe i s brodova i s kopnenih baza. Međutim, ne traži da se obje zadaće obavljaju istom bespilotnom letjelicom, iako ni ta mogućnost nije isključena. Letne demonstracije predloženih sustava obavljene su tijekom svibnja i lipnja ove godine.

Zbog teških zahtjeva, prije svega velikog polumjera djelovanja, očekivalo se da će većina prijavljenih tvrtki ponuditi klasične bespilotne letjelice. Jedna od njih je AAI, koja je u siječnju ove godine objavila da je započela s prvim letnim ispitivanjima nove letjelice namijenjene STUAS programu – Aerosonde Mk 5. Iako je Aerosonde Mk 4.7, koju je razvila AAI Aerosodne Pty u Australiji, javnosti prvi put predstavljena u ožujku ove godine, Mk 5 je zapravo povećani Mk 4.4. Mk 4.4 ima autonomiju od 14 do 24 sata (ovisno o masi korisna tereta), brzinu krstarenja od 90 km/h, te kratkotrajnu najveću brzinu od 112 km/h. Operativni vrhunac leta je 4500 metara. Raspona krila 3,45 metara, a najveća poletna masa je samo 16,8 kilograma. Mk 4.4 može polijetati i slijetati pomoću katapula i sustava za slijetanje koji rabi AAI-ove bespilotne letjelice Shadow. Za nadzor leta i prijenos podataka sa senzora rabe se Expeditionary Ground Control Station i One System Remote Video Terminal (OSRVT).

Mk 4.7 može nositi višesenzorski korisni teret koji čine kombinacija elektrooptičkih i infracrvenih senzora, laserski daljinomjer i označivača ciljeva, te zajednički datalink. Rabi isti pogon i avioniku kao i Aerosonde Mk 4.4, ali ima veće tijelo kako bi se ostvarila veća autonomija. Zbog toga je najveća poletna masa povećana na 17,5 kilograma. Procjenjuje se da je Mk 5 još veći, te da je najveća poletna masa oko 55 kg, te da je pogodan za uporabu s brodova i s kopna.

AAI je u međuvremenu osigurao prodaju svojih klasičnih bespilotnih letjelica Shadow 400 dvjema nepoznatim ratnim mornaricama na Dalekom istoku. U rujnu 2000. AAI je objavio da je s jednom od njih dobio ugovor vrijedan 22 milijuna dolara (vjeruje se da je riječ o Južnoj Koreji). Riječ je o jednom Shadow 400 sustavu prilagođenom uporabi na moru opremljenom s više letjelica.

Shadow 400 ima maksimalnu brzinu od 199 km/h, brzinu krstarenja od 154 km/h, te minimalnu brzinu krstarenja od 117 km/h. Najveći dolet je 200 km s autonomijom od pet sati. Operativni vrhunac leta je 3 670 metara. Dugačak je 3,81 metar i raspona krila 5,12 m. Najveća poletna masa mu je 211 kilograma, te može nositi do 34 kg korisnog tereta.

Kako bi se do maksimuma olakšala operativna uporaba, za Shadow 400 je razvijen sustav za automatsko polijetanje i slijetanje. Za polijetanje se rabi rampa a letjelica polijeće pokretan raketnim motorima. Slijeće pomoću mreže. Uobičajeni “teret” je POP 300 elektrooptička/infracrvena kupola.

Svoju uporabljivost bespilotne izvidničke letjelice dokazale su u borbi protiv piratstva. U travnju ove godine američki razarač USS Bainbridge je bespilotnim izvidničkim letjelicama Boeing/Insitu ScanEagle uspio ostvariti nadzor nad brodom Maersk Alabama koji su pirati oteli ispred Somalije. Američka je vojska ScanEagle kupila za potrebe snaga u Afganistanu i Iraku još 2004. godine. Nakon toga kupile su ga Australija i Kanada, te su do početka travnja ove godine ove bespilotne letjelice nakupile čak 150 000 operativnih sati naleta. Sredinom 2008. američka ratna mornarica je ScanEagle odabrala kao priveremenu bespilotnu izvidničku letjelicu. To je potaknulo i druge ratne mornarice da testiraju mogućnosti uporabe ScanEaglea na svojim ratnim brodovima. Jedna od njih je britanska a druga singapurska ratna mornaria (testirala je mogućnost uporabe na fregatama klase Formidable).

Američka ratna mornarica je ScanEagle prvi put operativno uporabila u srpnju 2005. Do siječnja ove godine mornarički ScanEaglei su obavili 1500 zadaća s brodova, djelujući s 15 brodova različitih klasa, uključujući brodove za logističku potporu, s velikih katamarana, amfibijskih brodova i razarača klase Arleigh Burke. Jedna od najmanjih platformi na kojoj su testirane mogućnosti uporabe ScanEaglea jest brod za specijalna djelovanja Mk V istisnine tek 54 tone.

ScanEagle je opremljen elektrooptičkim i infracrvenim senzorima. Sposoban je letjeti na visini iznad 5340 m te u zraku ostati 24 sata. Opremljen je videopredajnikom kompatibilnim s L3 Communicationovim ROVER III/IV pokretnim videoterminalom. Prikazane su i mogućnosti uporabe ImSAR NanoSAR radara koji djeluje u frenkvencijom rasponu od osam do 12,5 GHz te daje rezoluciju od 35 cm na udaljenosti od jednog kilometra. Letjelicu pokreće klipni motor 3W-28 snage 1,9 kW (2,5 KS) i elisa s dva kraka. Inačica ScanEagle Block D ima sa standardnim gorivom autonomiju od 22 sata. No, ako se rabi teško gorivo, JP-5 autonomija se povećava na 28 sati. Raspon krila je 3,05 metara, a dužina 1,22 m. Najveća poletna masa je 18,1 kg s korisnim teretom od najviše 5,6 kg. Maksimalna brzina je 127 km/h, a brzina izviđanja je oko 74 km/h. Polijetanje se obavlja pomoću pneumatskog katapulta SuperWedge. Za slijetanje, odnosno hvatanje letjelice rabi se Insitutov jedinstveni sustav SkyHook, koji rabi jarbol visine 16,7 metara s kojeg visi uže za koje se uhvati letjelica.

Na repu
Američka korporacija Raytheon prijavila je na STUAS najtečaj svoju bespilotnu letjelicu KillerBee koja ima formu letećeg krila. Oblik KillerBeea projektiran je u tvrtki Swift Engineering koja je u vlasništvu Northrop Grummana. On omogućava veću korisnu nosivost u odnosu na bespilotne letjelice koje imaju tipičnu tuba-i-krila konfiguraciju.

Prema tvrdnjama Raytheona, KillerBee može neprikinuto letjeti 12 sati s korisnim teretom od 15,8 kilograma. Tvrde da bespilotna letjelica s tuba-i-krila konfiguracijom može nositi do devet kilograma te u zraku ostati do 15 sati. Raytheon navodi i da KillerBee ima zapreminu prostora za smještaj tereta od 0,095 kubičnih metara, što je više od tri puta veća zapremina u odnosu na slične letjelice.

KillerBee teži oko 31,5 kg i ima raspon krila od tri metra. Dvokraka potisna elisa odnedavno je zamijenjena učinkovitijom peterokrakom. Najveća brzina mu je 216 km/h, a brzina tijekom izviđanja oko 117 km/h. Za upravljanje cijelim sustavom dovoljna su tek dva čovjeka koji poslužuju pneumatski lanser i mrežu za slijetanje. Petog svibnja ove godine Raytheon je objavio da je KillerBee uspješno sletio u mrežu postavljenu na kamionu koji je simulirao brod u vožnji. Test je obavljen na poligonu u Yumi (Arizona). Ovim je testom dokazano da sustav za nadzor leta može sigurno spustiti letjelicu u mrežu i pri brzinama koje ostvaruju ratni brodovi.
Sastavni dio svakog KillerBee sustava je zemaljska nadzorna postaja koja može navoditi do četiri letjelice. Senzorska se skupina na letjelici sastoji od dnevne kamere i noćnog infracrvenog senzora zajedno s laserskim daljinomjerom, koji je i označivač ciljeva.
Sve dosad navedene američke bespilotne letjelice u osnovi su namijenjene uporabi s kopna, ali su prilagođene i uporabi na brodovima. No, Boeing je razvio helikoptersku bespilotnu letjelicu A160T Hummingbird. Ova relativno velika bespilotna letjelica može postići maksimalnu brzinu od 306 km/h i djelovati na visini od 10 000 metara (oko 3000 metara više od ostalih helikopterskih bespilotnih letjelica). Razvoj je započeo još 1998. zahvaljujući ugovoru koji je tvrtka Frontier Systems (sada u vlasništvu Boeinga) dobila od agencije za razvoj DARPA. Naknadno je postao dio programa američke vojske Future Combat Systems. Hummingbird se odlikuje novim nosećim rotorom koji ima povećanu sposobnost prilagođavanja uvjetima letenja, posebice u odnosu na brzinu. On omogućava ili opciju smanjenja potrošnje goriva (povećava autonomiju) ili povećanje nosivosti. Smanjenjem brzine okretanja nosećeg rotora ograničava se i buka tijekom leta.

Prototip A160 prvi je put poletio u siječnju 2002. pokretan klipnim motorom i glavnim rotorom s tri lopatice napravljenim od kompozitnih materijala. Trenutačno se testira konfiguracija A160T pokretana plinskom turbinom Pratt & Whitney 207D. Hummingbird je dobio i novi glavni rotor sa četiri lopatice promjera 11 metara. Dužina mu je 10,66 metara. Najveća poletna masa je 2948 kilograma, a najveća količina goriva je 1179 kg. Masa prazne letjelice je 1134 kilograma. Projetiran je da preleti 4500 kilometara, te da s korisnim teretom od 136 kg u zraku ostane 24 sata. Letna testiranja obavljena 2007. pokazala su da s korisnim teretom od 453 kg u zraku može ostati osam sati. Da bi se dobila autonomija od 12 sati, masa korisnog tereta se mora smanjiti na 226 kg. Ova se autonomija postiže s manje od 60 posto maskimalne količine goriva. U svibnju 2008. dokazana je mogućnost lebdjenja na visini od 6000 metara, te autonomija od 18,7 sati sa zalihom goriva za još 90 minuta leta. Uz elektrooptičke sustave i radare (kao što je FOERSTER) isprobana je i mogućnost nošenja šest vođenih projektila zrak-zemlja Hellfire.

Američka ratna mornarica trenutačno je najzainteresiranija za Northrop Grummanovu helikoptersku bespilotnu letjelicu MQ-8B Fire Scout. Fire Scout je dugačak 9,15 m, a noseći rotor ima polumjer od 8,4 m. Visina mu je čak 2,96 m. S najvećom poletnom masom od 1429 kg može ponijeti do 272 kg korisnog tereta. Pokreće ga motor Rolls-Royce 250-C20W snage 420 KS što je dovoljno za najveću brzinu od 225 km/h te operativnu vrhunac leta od 6000 m. S najvećom masom korisnog tereta ima polumjer djelovanja tek nešto manji od 200 km a u zraku može ostati tri sata. S 45 kg korisnog tereta može preletjeti 450 km. S 272 kg korisnog tereta u zraku može ostati do pet sati. S klasičnom senzorskom skupinom autonomija je osam sati.

Fire Scout je nastao na osnovi Schweizer Model 333 helikoptera i ubrzo će sigurno postati prva helikopterska bespilotna letjelica koja će ući u operativnu uporabu u američkoj ratnoj mornarici. Početkom ove godine započela su letna testiranja na fregati USS McInerney (klasa Oliver Hazarad Perry), a dozvola za ograničenu operativnu uporabu očekuje se u rujnu, ili najkasnije dokraja ove godine. Northrop Grumman očekuje da će američka ratna mornarica kupiti 168 MQ-8B namijenjenih protupodmorničkoj, protuminskoj i protubrodskoj borbi. S obzirom da je Fire Scout namijenjen uporabi na Littoral Combat Shipovima, ova bi se brojka s vremenom mogla višestruko uvećati.

Igor KAUCKI