Prije šezdeset godina, u završnoj fazi II. svjetskog rata, vođena je “bitka za Beč”. Pobjedom Crvene armije nad postrojbama njemačkog Wehrmachta i SS-a okončano je sedmogodišnje razdoblje nacističke vladavine u austrijskoj metropoli

Graničeći s Njemačkom i Italijom, Austrija se polovicom tridesetih godina 20. stoljeća našla gotovo okružena fašističkim državama. Njihovom političkom i gospodarskom pritisku zemlja se sve slabije odupirala, tako da je u ožujku 1938. došlo do tzv. anschlussa – pripojenja Austrije nacističkoj Njemačkoj, za koje se na plebiscitu, organiziranom 13. ožujka, dan nakon ulaska njemačke vojske – Wehrmachta – u Austriju, opredijelila uvjerljiva većina Austrijanaca. Međutim, zločinačka politika Adolfa Hitlera, koji je tijekom prvog posjeta bečkoj vijećnici izjavio kako će “taj biser od grada dostojno optočiti”, nije donijela patnje i razaranja samo Europi i svijetu, već i Austriji i njenziom glavnom gradu.
Antisemitizam, koji je u Beču bilježio dugu tradiciju, doživjevši koncem 19. stoljeća svoju političku kulminaciju, povezao se s nacističkom politikom, usmjerenom na istrjebljenje židovskog etničkog elementa, te su već u studenom 1938. uništene bečke sinagoge, a s njima i središta religijskog i socijalnog života židovskih građana Beča. U listopadu 1938. provedeno je teritorijalno proširenje Beča, kojem je, po uzoru na njemačke gradove poput Hamburga, pripojeno 97 općina iz Donje Austrije. Broj gradskih kotara porastao je s 21 na 26, dok se površina grada utrostručila. Na tisuće građana Beča njemačka policija je uhitila, saslušavala i mučila, a učestale su i deportacije u koncentracijske logore.
U takvim uvjetima građani Beča proživjeli su godine II. svjetskog rata, čija se tragična zbilja – za razliku od događaja 1914. – 1918. – izravno ticala i njihova grada. Od 1943. učestali su saveznički zračni napadi na Beč, dok su u proljeće 1945. ratne operacije zahvatile i samo središte grada. Nakon što su 29. ožujka 1945. postrojbe Crvene armije iz smjera Blatnog jezera u Gradišću prvi put prešle austrijsku granicu, počinje bitka za Beč.

U nedjelju, 1. travnja 1945., Crvena armija zapadno od Beča zaobilazi u bombardiranjima gotovo sasvim uništeno Bečko Novo Mjesto. Njemačke novine javljaju o tobože uspješnim protuudarima njemačkih snaga na zapadnoj fronti, padaju Ludwigshafen, Mannheim i Heidelberg. Stanovništvo Beča poziva se da čuva pepeo jer za gašenje požara nedostaje pijeska.
Drugog travnja Crvena armija stiže do Badena i Bratislave. Beč se proglašava obrambenim područjem, na snazi je ratno pravo. Borci austrijskog pokreta otpora unutar njemačkih oružanih snaga, pod vodstvom bojnika Carla Szokolla, šalju vodnika Ferdinanda Käsa u Wehrmachtovom automobilu na bojišnicu južno od Beča. Njegova je zadaća da pokuša uspostaviti kontakt s Crvenom armijom i dogovori zauzimanje Beča bez većih razaranja i žrtava. Strateški prijedlog glasi da se grad ne zauzima frontalnim napadom s juga, već zaobilazno sa zapada i sjevera.
Pod naslovom “Kucnuo je čas za Beč” nacističke novine 3. travnja objavljuju poziv nacističkog upravitelja Beča, gauleitera Baldura von Schiracha i zapovjednika SS-a generalbojnika Seppa Dietricha na obranu Beča: “Rus, tradicionalni neprijatelj stare Austrije, približava se Beču. Dužnost je svakog od nas da do svoju dužnost izvršava do krajnjih granica…”
Vodnik Käs sastaje se 4. travnja u Hochwolkersdorfu sa sovjetskim zapovjedništvom i dogovara da grad neće biti bombardiran, te da se neće uništavati opskrba vodom. U ime otpora, Käs obećava potporu Crvenoj armiji: Svjetlosnim signalima bit će označen početak oružanog otpora unutar Beča. U kontakt sa sovjetskim zapovjedništvom stupa i bivši austrijski kancelar dr. Karl Renner, koji nudi pomoć u obnovi demokratske austrijske države. Njegov prijedlog okupljanja posljednjeg saziva austrijskog parlamenta poslan je Staljinu u Moskvu. Bečke novine izvješćuju o nogometnoj utakmici WAC-Austria: “Bitno je da nogometni pogon, iako se odvija u skromnim razmjerima, nije zaustavljen ni u najtežim vremenima.”
Izaslanstvo austrijskog otpora 5. travnja vraća se u Beč. U čitavom gradu čuje se topovska paljba, Crvena armija stigla je do zapadnih predgrađa Beča i zauzima ih bez borbi. Njemačko zapovjedništvo tek u tom trenutku shvaća da glavni udar Crvene armije neće uslijediti s juga, gdje su postavljeni snažni obrambeni položaji. Novine javljaju: “Sovjeti zaustavljeni južno od Beča.” Crvena armija zauzima naselja Hainburg i Deutsch-Altenburg. U raznim dijelovima Beča civilno stanovništvo provaljuje u trgovine i skladišta. Alarmiraju se policija i SS, na pljačkaše se otvara vatra. Radio emitira samo još glazbu, vijesti izostaju. U Kemijskom institutu bečkog sveučilišta fanatični nacist prof. dr. Jörn Lange uništava elektronički mikroskop, jedini te vrste u Austriji, ustrijelivši dvojicu asistenata, koji su ga u tome htjeli spriječiti.

U petak, 6. travnja, Beč se između naselja Simmering i Döbling nalazi u okruženju Crvene armije. Dok u zapadnim kotarima gotovo da nema njemačkog otpora, u kotarima Favoriten, Simmering i na Središnjem groblju dolazi do žestokih borbi, žrtve su brojne. Novine objavljuju vijest: “Propao proboj prema Beču”. Ukida se Radio Beč, umjesto njega “Ratna postaja Prinz Eugen”, koju vodi SS, emitira vojnu glazbu i izvješća Wehrmachta. Kasno poslijepodne izdaje se zapovijed “Beč desno od Dunava”, koja podrazumijeva uništenje svih postrojenja i pogona od ratnog značenja u kotarima desno od Dunavskog kanala, te pripremu za povlačenje preko Kanala. Radnici Gradske plinare suprotstavljaju se njzienom uništenju do dolaska sovjetskih trupa. Sve više njemačkih vojnika dezertira i skriva se kod bečkog stanovništva, dok pripadnici SS-a i Wehrmachta diljem grada podižu barikade, što ih u nekim kotarima civilno stanovništvo potom uklanja. Kao i u Berlinu, u obranu Beča uključuju se pripadnici Hitler-Jugenda u dobi od 14 do 17 godina. Posljednja operacija njemačkog zrakoplovstva nad Bečom. Policija se premješta na bojišnicu, u gradu nitko više ne jamči za red i sigurnost. Nastavlja se pljačkanje trgovina i skladišta. Jedan njemački poručnik prijavljuje članove pokreta otpora unutar Wehrmachta SS-u, koji daje uhititi njegove najvažnije članove. Bojnik Szokoll uspijeva se sakriti, no dogovorena koordinacija s Crvenom armijom više nije moguća.
Na Hitlerovu zapovijed 7. travnja u Beč stiže jako vojno pojačanje i generalpukovnik Lothar Rendulic, kao novi zapovjednik njemačkih snaga na južnom sektoru bojišnice. Posljednji put u Beču izlaze nacističke novine, koje javljaju: “Beč pruža žestok otpor, Bratislava pala”. Ne javlja se, međutim, da Crvena armija sad i s istoka napreduje prema gradu. Iz bečkog Zemaljskog suda protivno zapovijedi nadređenih instanci pušteno je na slobodu nekoliko političkih zatvorenika. Među njima su glumac Paul Hörbiger, pjesnikinja Paula v. Preradovic i novinar Ernst Molden. Sedamdeset zatvorenika premješteno je u zatvor Stein i tamo ubijeno. Prekinuta je opskrba vodom, strujom, a mjestimice i vodom. Tramvaji ne voze, a samo u nekim kotarima još funkcioniraju telefonske veze. Bečko vatrogastvo dobiva zapovijed da napusti grad: 3800 ljudi sa 627 vozila vratit će se u Beč tek tijekom ljeta 1945. U Beču ostaje tek nekoliko vatrogasaca sa zastarjelom opremom, iako se posvuda razbuktavaju požari. U nekim dijelovima grada stanovništvo nagovara njemačke vojnike na predaju, oduzima im oružje i opskrbljuje ih civilnom odjećom.

U nedjelju, 8. travnja, izvješće njemačkog Wehrmachta glasi: “Na području Beča Sovjeti su unatoč snažnom otporu naših trupa zauzeli područja u sjevernom djelu Bečke šume, te uspjeli prodrijeti u južna predgrađa grada. Vode se žestoke borbe.” U Beču, međutim, više nema radija i novina koji bi prenijeli izvješće. Postrojbe Crvene armije izbijaju na Gürtel, jednu od najdužih bečkih ulica, gdje mjestimično nailaze na njemački otpor. U velikim dijelovima Beča nitko više ne održava red. Deseci tisuća izbjeglica lutaju gradom, sve je više pljački i nasilja. Tako se, primjerice, pljačka skladište na Kolodvoru Franje Josipa i odnosi prtljaga žena i djece, koji su trebali biti evakuirani, ali zbog brzog napredovanja Crvene armije više nisu mogli otputovati. U sukobima među pljačkašima sve je više mrtvih. Trojica najvažnijih predstavnika otpora u Beču, bojnik Karl Biedermann, satnik Alfred Hutz i natporučnik Rudolf Raschke, obješeni su u kotaru Floridsdorf na stupove javne rasvjete. Sve je više požara koje nema tko ugasiti. U središtu Beča gori katedrala sv. Stjepana. Postrojbe Wehrmachta žele zaposjesti Opću bolnicu i druge bolničke ustanove u Beču, no osoblje ih naočigled velikog broja ranjenih uspijeva odgovoriti od te nakane. U službenom izvješću Armijske skupine jug stoji: “Vojnici javljaju sudjelovanje civilnog stanovništva s crvenim trakama na rukavima na strani Rusa”.
Njemačke trupe 9. travnja evakuiraju stanovništvo kotara između Gürtela i Dunavskog kanala. U strahu od zasjeda sovjetske postrojbe napreduju veoma sporo. Provjerava se svaka kuća pri čemu dolazi do prvih pljački i silovanja. Područje između Gürtela i Dunavskog kanala granatira se s obiju strana, pri čemu stradavaju mnoge zgrade u središtu grada. Njemačke granate više puta pogađaju katedralu sv. Stjepana. U palači Auersperg skupljaju se predstavnici austrijskog otpora svih političkih grupacija, pretežno građanskog i katoličkog bloka, te monarhisti, no nazočno je i nekoliko socijalista i komunista, pod konspirativnim imenom O 5. Taj simbol, urezan nekoliko dana ranije u zid katedrale sv. Stjepana do danas nije posve razjašnjen. Pretpostavlja se da simbolizira pet skupina otpora ili pet političkih grupacija – monarhisti, katolici, liberali, socijalisti i komunisti – koje su se suprotstavile nacizmu. U palači Auersperg raspravlja se o ponovnoj uspostavi funkcionalnog državnog poretka i stvaranju nove Austrije. Nacistički upravitelj Beča Baldur von Schirach u svom stožeru u nekadašnjoj carskoj rezidenciji Hofburg još jednom zapovijeda borbu do posljednjeg čovjeka i u bijegu napušta grad. Sve više visokih nacističkih časnika i dužnosnika slijedilo je njegov primjer ili su počinili samoubojstvo.

Desetog travnja pripadnici Wehrmachta dižu u zrak mostove preko Dunavskog kanala, do kojeg istog dana dopiru sovjetske snage. U svom bunkeru u Berlinu Hitler izjavljuje: “Berlin će ostati njemački, a Beč će to ponovno postati!” i zapovijeda protunapad i ponovno zauzimanje Beča iz smjera St. Pöltena i Semmeringa. Zapovijed je nerealna i nitko je ne pokušava provesti u djelo. U ratnom dnevniku vrhovnog zapovjedništva Wehrmachta zabilježeno je: “Dio bečkog stanovništva izgubio je dostojanstvo.” Državni ministar propagande Goebbels formulirao je to u svom dnevniku još drastičnije: “U gradu je došlo do pobuna u bivšim crvenim predgrađima. Sad treba poduzeti najstrože mjere kako bi se stvari u Beču opet dovele u red. Vođa je i dalje odlučan da pod svaku cijenu zadrži grad. Događaje u Beču, naravno, ne treba previše dramatizirati. Posrijedi je ološ, a ološ mora biti strijeljan.” U naselju Döbling jedan nacist puca na skupinu civila koji su s bijelim zastavama i crveno-bijelo-crvenim povezima izašli na ulicu. Na Beč se s obiju strana otvara snažna topnička vatra. U zračnoj luci u Bečkom Novom Mjestu slijeće sovjetski vojni avion, kojim se čelnici Komunističke stranke Austrije (KPÖ) vraćaju iz moskovskog egzila. Sljedeći dan iz Jugoslavije stiže još jedna skupina funkcionera KPÖ-a, koji su se u sklopu austrijskog bataljuna borili u Titovoj partizanskoj vojsci.
Jedanaestog travnja u izvješću Wehrmachta stoji: “Unatoč žilavom otporu, njemačke postrojbe potisnute su u Beču nakon teških borbi na Dunavski kanal”. Uz to, priznaje se gubitak njemačkih gradova Hannovera, Gelsenkirschena, Bochuma i Essena. Na području Bečkog sajma dolazi do žestokih sukoba između postrojbi Wehrmachta i Crvene armije. Šire se požari, civili i vojnici pljačkaju trgovine i tržnice u potrazi za namirnicama. Sovjetske trupe prelaze Dunavski kanal, a do večeri nadziru najveći dio 2. i 20. kotara. Neke zgrade u tim kotarima još uvijek drži SS. U jednoj pronalaze skupinu Židova, koji su izbjegli deportaciju, tjeraju ih na ulicu i ubijaju. Po dolasku Crvene armije njihova tijela sahranjena su kraj Dunavskog kanala.
Kako njemačke postrojbe drže tek vrlo mali dio desne obale Dunava, 12. travnja zapovijeda se dizanje u zrak Carskog mosta, koje ne uspijeva jer pripadnici otpora uklanjaju eksploziv. Carski most, što ga sovjetski vojnici tijekom noći osvajaju čamcima, jedini je sačuvani most na Dunavu između Linza i Budimpešte. Iz Floridsdorfa njemačko topništvo otvara vatru na središte grada, u kojoj ponovno teško stradava katedrala sv. Stjepana. U čitavom Beču događa se nešto, što će Karl Renner kasnije nazvati “povijesnim fenomenom”: Iako nema pošte, telefona, ni prometnih veza, u svim kotarima skupljaju se ljudi i počinju s ustrojavanjem demokratskih struktura vlasti. Okupljaju se i vodeći političari nekadašnjih političkih stranaka, socijaldemokrati i revolucionarni socijalisti u vijećnici, a kršćanski socijalisti u samostanu “Schottenstift”. Potonji se neće ponovno ustrojiti pod starim imenom, već kao Austrijska narodna stranka (ÖVP) obilježiti nov početak političkog djelovanja. U SAD-u iznenadno umire predsjednik Franklin Delano Roosevelt, a nasljeđuje ga Harry S. Truman.

Dok u petak, 13. travnja, njemački Wehrmacht lakonski javlja kako se “u Beču vode teške ulične borbe”, sovjetsko vrhovno zapovjedništvo objavilo je sljedeću obavijest: “13. travnja postrojbe 2. ukrajinske fronte zauzele su glavni grad Austrije, Beč, strateški značajno obrambeno čvorište Nijemaca, koje je zatvaralo prilaz južnoj Njemačkoj. U borbama za prilaze gradu i sam grad postrojbe Fronte razbile su od 16. ožujka do 13. travnja jedanaest njemačkih oklopnih divizija, među kojima je bila i 6. oklopna armija SS-a, zarobile 130.000 neprijateljskih vojnika i časnika, uništile ili zarobile 1345 tenkova i drugih oklopnih vozila, 2250 topova i drugu ratnu tehniku…” U komentaru koji je Radio Moskva emitirao na njemačkom jeziku rečeno je između ostalog kako je “stanovništvo Beča i drugih dijelova Austrije pružilo potporu Crvenoj armiji i sprečavalo Nijemce da zaustave borbe, spasivši time čast austrijske nacije”. Sovjetske trupe prelaze Dunav kod Klosterneuburga i zauzimaju Korneuburg u Donjoj Austriji. Ostaci Wehrmachta i SS-a bježe iz okruženja, javljajući između ostalog kako je “6. oklopna divizija gotovo u cijelosti uništena”. Sovjetski časnici u Beču za to vrijeme traže poznate ličnosti, pogodne za ponovnu uspostavu austrijske države. Predstavnici O 5, koji još uvijek zasjedaju u palači Auersperg, proglasili su, s dopuštenjem sovjetskog zapovjedništva, komunista Rudolfa Prikryla gradonačelnikom Beča. Prikryl sjedi u maloj sobi u gradskoj vijećnici i izdaje građanima ovjerene punomoći, koje omogućuju niz aktivnosti od uklanjanja ruševina do osnivanja privremenih bolnica. U popodnevnim satima ponovno se sastaju predstavnici socijaldemokratskih, komunističkih i kršćanskih sindikata.
Četrnaestog travnja Wehrmacht javlja kako se “preostala vojska u Beču na zapadnoj obali Dunava herojski bori protiv premoćnih boljševika”. U stvari, tog dana slomljen je posljednji njemački otpor između naselja Stammersdorf i Lang-Enzersdorf, a sovjetske trupe zauzimaju i naftonosna polja kod Zistersdorfa, čime Njemačka ostaje bez posljednjih naftnih rezervi. U Linzu upravitelj Gornjeg Podunavlja, kako se Gornja Austrija u njemačkom Reichu morala zvati, izjavljuje kako se “vođa može uzdati u neosvojivost Gornjeg Podunavlja”. Nacističke novine istog dana donose vijesti o smaknućima. U bečkoj vijećnici socijaldemokratske i socijalističke grupacije osnivaju novu stranku pod imenom Socijalistička stranka Austrije (SPÖ). Požari u gradu ne stišavaju se, a u mnogim kotarima nema vode. Izaslanstvo visokih sovjetskih časnika na Središnjem groblju polaže vijence na grobove Beethovena, Schuberta i Johanna Straußa.
Pripadnici Crvene armije 15. travnja u Beču dijele prvi broj novog glasila pod naslovom “Austrijske novine”, na čijoj je naslovnici katedrala sv. Stjepana s crveno-bijelo-crvenom zastavom. Radio Moskva javlja da je u bici za Beč od 3. do 13. travnja poginulo 19.000 njemačkih i 18.000 sovjetskih vojnika. Na ulicama Beča još uvijek leže tisuće mrtvih tijela. Kako se pljačke i neredi nastavljaju, u kotarima se osniva pomoćna policija. Sovjetske postrojbe zauzimaju glavni grad Donje Austrije St. Pölten, u kojem Nijemci neposredno prije toga strijeljaju 13 uglednih građana, koji su se zalagali za predaju grada bez borbe. U pismu Staljinu dr. Karl Renner nudi se kao predsjednik privremene vlade. Staljinov pozitivan odgovor stići će 12. svibnja, no pretpostavlja se da je sovjetski vođa smjesta zapovijedio sazivanje vlade.

Na području Frankfurta na Odri 16. travnja počinje velika sovjetska ofenziva za osvajanje Berlina. U bečkoj vijećnici raspravlja se o osnivanju gradske vlade. ÖVP i KPÖ kao vodeću političku stranku priznaju SPÖ, koja nakon dugih rasprava predlaže generala Teodora Körnera za novog gradonačelnika austrijske prijestolnice. Gradonačelnik Prikryl, kojeg je imenovao pokret otpora, napušta vijećnicu.
U predvečerje Hitlerova rođendana, njemačke radiopostaje 19. travnja emitiraju posljednji govor ministra Goebbelsa, koji završava Hitlerovim citatom: “Berlin će ostati njemački, a Beč će to opet postati!” Istog dana u izvješću Wehrmachta stoji: “Borbe između rijeka Ruhr i Rajne su završile.” Najveća središta njemačke ratne industrije našla su se u savezničkim rukama. Prvog svibnja austrijski parlament proglasio je nezavisnost Austrije od njemačkog “Reicha”.

Bitka za Beč u brojkama
Prema austrijskim procjenama oko 16 000 pripadnika Crvene armije ostavilo je živote u operacijama oslobađanja Beča, dok ih je oko 5000 palo u samoj bici za Beč. Za usporedbu, u II. svjetskom ratu život je izgubilo 170.800 Austrijanaca, 76.200 ih je nestalo. Šestopedeset tisuća austrijskih Židova ubijeno je u Holocaustu, dok ih je u Beču, skrivajući se pred nacistima, preživjelo oko 5800. Koncem rata pola milijuna Austrijanaca nalazilo se u ratnom zarobljeništvu. 400 000 sovjetskih vojnika držalo je dijelove Beča, Donje Austrije, Gornje Austrije i Štajerske, 270 000 odlikovano je medaljom za “osvajanje Beča”. Među saveznicima Beč je podijeljen na gradske kotare, pri čemu su Amerikanci upravljali kotarima 7, 8, 9, 17, 18 i 19, Britanci kotarima 3, 5, 11, 12 i 13, Francuzi kotarima 6, 14, 15, 16 i 17, a Sovjeti kotarima 2, 4, 10, 20 i 21. Središte grada (1. kotar) proglašeno je međunarodnom zonom. U zonama pod upravom Crvene armije tijekom prvih poratnih mjeseci često je dolazilo do pljački, silovanja i odvođenja ljudi. Pouzdani podaci postoje samo za potonje: prema istraživanju bečkog Instituta “Ludwig Boltzmann” pripadnici Crvene armije uhitili su u Austriji oko 2200 civila.

Vojske i zapovjednici
Njemački Wehrmacht i Waffen-SS:
Armijska skupina Jug: general-pukovnik Lothar Rendulic (zapovjednik čitavog južnog sektora bojišnice)
Waffen-SS:
6. SS-oklopna armija: SS-viši vođa grupe generalbojnik Josef “Sepp” Dietrich (zapovjednik bečkog ratišta)
1. SS-oklopni korpus: SS-viši vođa grupe Hermann Priess
2. SS- oklopni korpus: SS-viši vođa grupe Wilhelm Bittrich
1. SS-oklopna divizija “Tjelesni zdrug Adolf Hitler”: SS-vođa brigade Otto Kumm
2. SS-oklopna divizija “Reich”: SS-vođa zdruga Karl Kreutz
3. SS-oklopna divizija “Mrtvačka glava”: SS-vođa brigade Hellmuth Becker
Wehrmacht
6. armija: general oklopnih postrojbi Hermann Balck
6. oklopna divizija: general Koelitz
8. armija: general brdskih postrojbi Hans Kreysing

Divizija führerovih grenadira: general-bojnik Erich von Haßenstein

Crvena armija:
2. ukrajinska fronta: maršal Malinovski
46. armija: general-poručnik A. W. Petruševski
3. ukrajinska fronta: maršal Tolbuhin (zapovjednik svih postrojbi koje su trebale napasti Beč)
I. gardijski mehanizirani korpus: general Rusijanov
6. gardijska armija: general Kravčenko
9. gardijska armija: general Glagoljev
XXXIX-gardijski streljački korpus: generalporučnik Tihonov
XXXVIII- gardijski streljački korpus: generalporučnik Utvenko
XXXVII- gardijski streljački korpus: generalporučnik Mironov
Sovjetska dunavska flotila: kontraadmiral G. N. Holostjakov

Operacija Radetzky
“Operacija Radetzky” bila je tajna šifra za mirnu predaju Beča Sovjetima. Plan predaje grada bez otpora izradio je Carl Szokoll (1915-2004), bojnik u njemačkom Okružnom zapovjedništvu, koji je od 1944. bio aktivan u vodstvu austrijskog pokreta otpora. Szokoll nije želio da Beč snađe ista sudbina kao i Budimpeštu, koja je u 55 dana opsade doživjela strašna razaranja, dok se broj poginulih popeo na 120.000. Kad su Sovjeti koncem ožujka 1945. prešli austrijsku granicu, došao je trenutak da se plan sprovede u djelo. “Odvezao sam se na Kahlenberg”, reći će kasnije Szokoll, “grad mi je ležao pod nogama, a ja sam mislio: što ćeš sad? Hoćeš li proglasiti operaciju Radetzky ili ćeš sa časnicima zapovjedništva otići u Krems, a odatle u Salzburg. Odlučio sam se za operaciju Radetzky”. Szokollov izaslanik probio se do položaja Crvene armije, koja je prihvatila plan, no osujetio ga je jedan nacistički časnik. Szokoll je pobjegao, dok su tri vodeća člana otpora smaknuta. Iako je plan propao, Szokoll je uspio uvjeriti zapovjedništvo 3. ukrajinske fronte da nastavi sa zapadnim zaobilaženjem grada i poštedi ga još težih razaranja. “Operacija Radetzky” nije bio prvi angažman Carla Szokolla u pružanju otpora nacističkom režimu. U sklopu “Operacije Valkira” zavjereničke skupine okupljene oko njemačkog pukovnika Schenka von Stauffenberga, Szokoll je bio zadužen da nakon atentata na Hitlera 20. srpnja 1944. u Beču uhiti nacističke glavešine. Kad je objavljeno da atentat nije uspio, Szokoll nije otkriven, te je ostao pošteđen nacističke odmazde. Nakon rata Carl Szokoll posvetio se filmskoj industriji, producirajući dva najpoznatija austrijska antiratna filma, “Posljednji most” (1954) i “Posljednji čin” (1955). Napisao je nekoliko knjiga, među njima “Spašavanje Beča 1945. Moj udio u zavjeri protiv Hitlera i oslobođenju Austrije” (Beč, 2001).

Boris PERIĆ