Počeli su letjeti kao poljoprivredni avioni u Teksasu, no s godinama su dobili izvidničke, motrilačke, pa i borbene sposobnosti. Danas su avioni koji u određenim scenarijima korisnicima pružaju brojne prednosti…

Leland Snow (1930. – 2011.) rođen je u Brownsvilleu u Teksasu. Odmalena je bio zaljubljenik u zrakoplovstvo, težio letenju i konstruiranju zrakoplova, stoga je i završio studij za inženjera aeronautike. Primijetio je da većina zrakoplova korištenih za zaprašivanje nije bila primjerena svojoj zadaći, naime, mnogi su bili vojni viškovi iz Drugog svjetskog rata. Konstruirao je zbog toga 1953. svoj prvi poljoprivredni zrakoplov S-1, na kojem je i sam letio zaprašujući polja u SAD-u i Nikaragvi. Potom je 1956. dizajnirao poboljšanu metalnu inačicu tog zrakoplova nazvanu S-2. Uz pomoć lokalne zajednice iz teksaškog gradića Olneyja, osniva 1958. tvrtku Snow Aeronautical s vlastitom malom tvornicom. Uz prve inačice S-2, S-2A i S-2B, s vremenom su u halama počeli proizvoditi i nove S-2C i S-2D. Tvrtku je 1965. godine kupio moćni Rockwell Standard, a Snow je dobio jedno od čelnih mjesta u tvrtki Aero Commander, koja je bila u Rockwellovu vlasništvu.

Tri godine poslije izišla je nova inačica popularnog Snowova zrakoplova, koja je nosila ime Rockwell S2R-600 Thrush. U Olneyju je proizvedeno 100 letjelica prije nego što je Rockwell 1970. preselio tvornicu u grad Albany u Georgiji. Snow tad napušta Aero Commander i vraća se konstruiranju zrakoplova. Ponovno osniva tvrtku u Olneyju i pokreće proizvodnju novog aviona AT-300. Nova tvrtka dobiva ime Air Tractor, dok je tvornica prebačena u Georgiju postojala sve do 1977., kad je kupuje Ayres Corporation. Ona je 2001. bankrotirala i nakon određene stanke kupili su je investitori koji su osnovali novu tvrtku za proizvodnju zrakoplova Thrush Aircraft. Dakle, može se reći da svi militarizirani poljoprivredni zrakoplovi koji su tema teksta, kao i tvrtke koje su ih proizvodile, vuku korijene od aviona S-2 i pogotovo S2R, koji su se pojavili sredinom 1960-ih. No, najveća je poveznica Leland Snow: čovjek kojeg mnogi nazivaju Edisonom poljoprivredne avijacije.

Herbicidima protiv droge

S vremenom su spomenuti poljoprivredni avioni pokazivali i potencijal za druge namjene. SAD je osamdesetih vodio tzv. rat protiv krijumčara droge, ponajviše iz Latinske Amerike. Uključivao je i pomoć u tehnici zemljama u kojima su se proizvodile sirovine za drogu namijenjenu američkom tržištu. Ideja je bila koristiti poljoprivredne avione koji bi herbicidima zaprašivali ilegalne nasade. Tako je između 1983. i 1985. američka vlada od tvrtke Ayres naručila 19 aviona Turbo-Thrush 2SR-T65 NEDS (Narcotics Eradication Delivery System). Operacija se vodila pod imenom Roundup, a uključivala je misije u Kolumbiji, Meksiku, Gvatemali, Belizeu, Burmi (današnji Mjanmar) i Tajlandu. Budući da se očekivala izloženost aviona djelovanju narkobandi, ugrađena je oklopna zaštita oko motora i dvosjedne kabine te samobrtveći spremnik za gorivo. Spremnik s herbicidom imao je kapacitet oko 1500 litara, što je bilo dovoljno za pokrivanje nešto više od dvaju hektara nasada. SAD je na osnovi Turbo Thrush NEDS-a naručio dizajn novog višenamjenskog aviona. Rezultat je bio Ayres V-1-A Vigilante, namijenjen izviđanju i neposrednoj potpori, i to po prihvatljivoj cijeni.

Prvi je put poletio u svibnju 1989., s motorom PT6A-65 od 1376 KS tvrtke Pratt & Whitney Canada, koji je pokretao novu i tišu, peterokraku elisu. Bio je bogato opremljen elektronikom za motrenje i izviđanje, kojom je upravljao operater sustava u stražnjoj kabini. Oprema je uključivala FLIR, dnevne i noćne kamere te sustave za snimanje, pa je postojala mogućnost prijenosa slike u realnom vremenu do operatera koji je na zemlji bio udaljen do 185 km. Ispod svakog krila bile su četiri podvjesne točke, dok su ispod trupa bile dodatne tri. Od naoružanja, na raspolaganju su bile strojnice od 7,62 mm i 12,7 mm, topovi 20 mm, rakete 70 mm, bombe od 227 kg, pa čak i PZO rakete Stinger. U zraku je mogao ostati do sedam sati, s doletom od 1667 km na unutarnjim spremnicima, dok bi se s vanjskim spremnicima dolet gotovo udvostručavao na 3243 km. Neko se vrijeme koristio u Arizoni i Teksasu, tijekom probnih noćnih motrilačkih ophodnji na granici s Meksikom. Međutim, na kraju nije bilo dodatnih narudžbi ni iz SAD-a ni iz drugih zemalja.

200 metaka

Nakon Vigilantea trebalo je čekati gotovo dvadeset godina do pojave neke ozbiljnije vojne inačice poljoprivrednog aviona. Ratno zrakoplovstvo SAD-a podnijelo je 2009. proizvođačima zahtjev za informacije za laki jurišni i izviđački zrakoplov. Prethodne godine predstavljen je novi AT-802U, koji se 2009. pojavio i na pariškom aeromitingu. Bio je izrađen na temelju Air Tractorova AT-802, koji je poznat i kod nas u Hrvatskoj: 2008. počele su u sastav HRZ-a ulaziti njegove protupožarne inačice. Već deset godina HRZ koristi inačice “A” i “F” te Fire Boss, koje su posebno aktivne tijekom ljeta i požarne sezone. U novi AT-802U ugrađen je motor PT6A-67F tvrtke Pratt & Whitney Canada s najvećom konstantnom snagom od 1600 KS, koji pokreće peterokraku elisu. Avion ima dvosjednu kabinu s dvostrukim letnim komandama i instrumentima za oba člana posade, a osvjetljenje je prilagođeno uporabi naočala za noćno gledanje. Kabina je opremljena i sustavom dopreme kisika, što omogućuje letove na visini iznad 6000 metara. Oko kritičnih mjesta kao što su motor i kabina dodana je protubalistička zaštita te su ugrađena protubalistička stakla. Zabilježeno je da su avioni AT-802 (s protubalističkom zaštitom, ali nenaoružani), koji u Kolumbiji dulje od desetljeća djeluju na iskorjenjivanju polja koke, primili više od 200 pogodaka bez većih posljedica. Na donjem dijelu zrakoplova nalazi se 11 podvjesnih točaka, od toga osam ispod obaju krila i tri ispod trupa. Svaki od krilnih nosača ima nosivost od 227 kg, dok oni ispod trupa imaju najveću nosivost od 454 kg. Dva unutarnja krilna nosača optimizirana su za nošenje podvjesnika sa strojnicom 12,7 mm ili podvjesnika s topom 20 mm. U bojni teret uključene su nevođene ili laserski vođene rakete DAGR 70 mm, rakete Hellfire, laserski vođene bombe GBU-12 i GBU-58 ili nevođene bombe Mk 82. Moguće je i nošenje podvjesnih elektrooptičkih i komunikacijskih senzora. Ukupna nosivost bojnog tereta iznosi 3600 kg, a uključujući protubalističku zaštitu 4000 kg.

Umjesto u Jemen – u Jordan

S najvećom poletnom masom koja iznosi 7257 kg i rasponom krila od 18,04 m, AT-802U jedan je od najvećih jednomotornih turboelisnih aviona na svijetu. Spremnici u krilima mogu primiti do 1438 litara goriva, a tome se može pribrojiti i gorivo u dodatnom spremniku zapremnine 1363 litra. Trupni i krilni spremnik zajedno s cijevima za gorivo samobrtvećeg su tipa, kako bi avion bio što otporniji na moguća oštećenja. Dolet s najvećom količinom goriva iznosi 2400 kilometara. Avion može letjeti od osam do deset sati ili vršiti petosatne ophodnje na području djelovanja udaljenom 750 kilometara od matičnog aerodroma ili uzletno-sletne staze. Proizvođač ga stoga predstavlja kao dobro i cijenom prihvatljivo rješenje za nadzor granice na kopnu i moru te za prikupljanje informacija, motrenje i izviđanje.

Kao prvi naručitelj 2013. godine javila se vlada SAD-a, koja je odlučila proslijediti četiri aviona jemenskom zrakoplovstvu. Tad su se povezale tvrtke Air Tractor i L3 Technologies kako bi naručene avione proizvele i opremile. L3 je, uz ostalu opremu, osiguravao glavni motrilački senzor MX-15D, koji je ugrađen ispod prednjeg donjeg dijela trupa. Senzor je opremljen dnevnim i noćnim kamerama te laserskim ciljnikom i daljinomjerom. Ugovor je potpisan sredinom 2014., a iako su se spominjale naoružane inačice, dogovoreno je da budu samo izvidnički avioni s kamerama. Zbog pogoršanja situacije u Jemenu do isporuke ipak nije došlo, nego su četiri aviona preusmjerena i isporučena jordanskom zrakoplovstvu.

Ništa od Kenije

Tvrtka L3 Technologies nastavila je razvijati sposobnosti aviona i stigao je AT-802L Longsword. Uz elektrooptički dnevno/noćni senzor MX-15D, tvrtka je dodala i svoj ForceX Widow misijski sustav u kojem se integriraju informacije iz vlastitih i vanjskih izvora. Za pilote je predviđen Thalesov prikaznik Scorpion, koji je montiran na kacigi. Proizvođač je uz tu modernu tehnologiju isticao i prihvatljivu cijenu te podatak da se za 50 milijuna dolara mogu dobiti četiri Longsworda u odnosu na jedan moderni mlazni lovac. U odnosu na klasične mlazne avione, ističe se i lakoća održavanja te moguće korištenje puno većeg broja aerodroma i nepripremljenih uzletno-sletnih staza. Kao jedan od idealnih mogućih kandidata za korisnika javila se Kenija. U sukobima s militantima al-Shabaaba uz granicu sa Somalijom, Longsword bi sigurno bio puno učinkovitiji nego stari F-5 kenijskog zrakoplovstva. Vlada SAD-a odobrila je moguću prodaju 12 aviona AT-802L Longsword i dvaju trenažnih AT-504 u poslu vrijednom do 418 milijuna dolara. No, do danas od toga nema ništa: Kenija je propustila dva roka za zaključivanje dogovora. AT-802L neko je vrijeme bio i kandidat u natječaju američkog zrakoplovstva za laki jurišni zrakoplov, ali je početkom godine zajedno s Tectron AirLandovim Scorpionom eliminiran iz izbora. Zrakoplov se nekad spominje i pod imenom OA-8 Longsword.

Za pogranične ophodnje

Zapovjedništvo za specijalne operacije OS-a Ujedinjenih Arapskih Emirata (UAE) iskazalo je 2009. potrebu za 24 laka aviona za izviđanje i juriš. Isprva se mislilo da će biti izabran AT-802U, ali UAE se odlučio za tvrtku IOMAX iz Mooresvillea u Sjevernoj Karolini. IOMAX je ponudio zrakoplov pod imenom BPA (Border Patrol Aircraft), koji se temeljio na osnovnom Air Tractorovu modelu AT-802.

Ukupno su od studenog 2010. do početka 2012. isporučena 24 zrakoplova BPA, u dvama tzv. blokovima (Block), a avion je prvi put javno prikazan na zrakoplovnom mitingu u Dubaiju. Prvih deset isporučenih pripadalo je izvidničkoj inačici, tj. ISR platformi koja može dugo (do osam sati) ostati u zoni djelovanja. Usto, zahvaljujući ugrađenom sustavu za kisik mogu su djelovati do visine od 6000 metara. Prema želji korisnika, ugrađena avionika i senzori kompatibilni su s ostalom UAE-ovom flotom. Na avione su ugrađeni i nosači jer se očekivala kasnija modernizacija i integracija s podvjesnim oružjima poput raketa Hellfire.

Misije protiv militanata

Četrnaest aviona BPA nabavljenih 2011. i isporučenih početkom 2012. pripadali su tzv. bloku 2. Ti zrakoplovi, zahvaljujući instalaciji krilnih nosača nosivosti do 227 kilograma, uz misije izviđanja mogu nositi i razna oružja,. Oružja uključuju laserski vođene bombe GBU-12, rakete Hellfire te rakete CİRİT turskog Roketsana. Potonja je poluaktivno laserski vođena raketa promjera 70 mm s dometom od 1500 do 8000 metara, koja popunjava prostor između nevođenih 70 mm raketa i protutenkovskih raketa poput Hellfirea. Zbog male bojne glave i velike preciznosti pogodna je za ciljeve u urbanom okruženju ili ondje gdje je moguća veća kolateralna šteta. Četiri rakete smještene su u kutiji koja služi i kao lanser koji se može priključiti na potkrilni nosač. BPA avioni zrakoplovstva Ujedinjenih Arapskih Emirata već su sudjelovali u više sukoba na Bliskom istoku i u sjevernoj Africi. U ratu u Jemenu 2015. zajedno s tamošnjim avionima djelovali su iz baze “Al Anad” tridesetak kilometara od Adena. Tijekom sukoba u Libiji djelovali su s aerodroma “Al Khadim” na istoku zemlje kao potpora njezinoj vojsci. Otprilike u isto vrijeme UAE je počeo donirati svoje BPA (AT-802i) avione prijateljskim arapskim zemljama. Primjerice, šest AT-802i Block 1 dobilo je 2015. jordansko zrakoplovstvo. Jordanski AT-802i prvi je put javno prikazan u svibnju ove godine na izložbi SOFEX. U Jordanu su intenzivno korišteni i cijenjeni zbog mogućnosti dugih ophodnji uzduž granice sa Sirijom i Irakom. Ispočetka su od oružja mogli nositi samo rakete Hellfire i laserski vođene bombe GBU-58. Jordan se 2016. odlučio za modernizaciju. Tvrtka IOMAX modernizira ih na standard Block 3, koji će omogućiti nošenje težih laserski vođenih bombi GBU-12, Roketsanovih raketa CİRİT i ugradnju senzora MX-15D tvrtke L3-Wescam. Prvi je moderniziran u SAD-u, ostalih pet bit će modernizirano u Jordanu, a posao bi trebao biti gotov do kraja godine. Druga zemlja koja primila AT-802i od UAE-a bio je Egipat. On je 2016., odnosno 2017., primio 12 letjelica iz serija Block 1 i Block 2. Prvi put su primijećeni početkom ove godine, a koriste se u misijama protiv militanata na Sinaju djelujući iz zrakoplovne baze “Bir Gifgafa”.

Moderni arkanđeo

Nakon isporučena 24 BPA (AT-802i) zrakoplova izrađena na temelju Air Tractora AT-802, IOMAX je od UAE-ova zrakoplovstva dobio narudžbu za sljedeća 24, još bolja od prethodnika. Zrakoplov je predstavljen 2013. na pariškom aeromitingu. Zbog nemogućnosti dogovora s tvrtkom Air Tractor, taj je put kao osnova uzet sličan zrakoplov, S2R-660 tvrtke Thrush. Na zrakoplovu koji je dobio ime Archangel izvršene su zahvaljujući partnerstvu dviju tvrtki brojne preinake. Dvočlana kabina produljena je i pomaknuta nešto više od metar naprijed kako bi se povećao prostor za drugog člana, tj. operatera oružja, i kako bi se povećalo vidno polje pilota prema naprijed i prema dolje. Ugrađen je modularni sustav Cockpit 4000 tvrtke Esterline CMC Electronics.

U njemu je integrirana cijela avionika koja uključuje navigaciju, senzore, komunikaciju i oružje. Sustav Cockpit 4000 podržava prednju i stražnju kabinu, a dosad je ugrađen i u trenažne zrakoplove KT-1, Hawk Mk51/66 i T-6B/C Texan. Prednja kabina, među ostalim, ima tri prikaznika dimenzija 12,7 cm x 17,8 cm, a stražnja ima dva prikaznika jednake veličine. Uz dva manja, u stražnjoj se kabini na središnjem mjestu nalazi i prikaznik dijagonale 43 cm koji se koristi za motrenje i izviđanje (ISR). Na integraciji i dizajnu kabine sudjelovalo je i osoblje s iskustvom rada na avionima F/A-18, A-10 i F-16, a poslije su uključene preinake i primjedbe krajnjeg korisnika, ratnog zrakoplovstva UAE-a. Rezultat je kabina sličnija onoj s posebno za UAE dizajnirane “E” inačice F-16, nego kabini nekog aviona poljoprivredne avijacije. Ugrađeni su i samobrtveći spremnici goriva koji se sami zatvaraju u slučaju pogodaka streljiva manjeg kalibra.

Svestrani MX-15D

Jedan od glavnih zahtjeva zrakoplovstva UAE-a bio je da avion bude nečujan na visini od 4500 metara. Kako bi se to ostvarilo, ugrađen je propeler MTV-27 njemačkog proizvođača MT-Propeller, koji ima veći potisak pri manjim razinama buke. Takav propeler pokreće turboelisni Pratt & Whitneyjev motor PT6A-67F od 1700 konjskih snaga, jednak motoru na Air Tractorovim avionima AT-802. Glavni sustav koji omogućuje širok raspon misija je MX-15D tvrtke WESCAM. MX-15D može imati do šest senzora, a uključuje dnevne i infracrvene kamere, širokokutne kamere i laser koji se koristi za obilježavanje ciljeva s velikih udaljenosti te određivanje udaljenosti. Prednja i stražnja kabina imaju identične prikaznike i sposobnosti. Sa svakog položaja može se odabrati nošeno oružje i njegov zahvat cilja. WSO (operater oružja) može i upravljati zrakoplovom, ali samo pilot ima mogućnost ispuštanja ili ispaljivanja oružja. U avion je ugrađen i prikaznik u prednjem vidnom polju (HUD) SparrowHawk, preko kojeg pilot ima mogućnost kreirati cilj, markirati ga te zahvatiti s pomoću glavnog motrilačkog senzora MX-15D, tako da se cilj pojavi u misijskom računalu. Moguće je i obratno: operater oružja (WSO) s pomoću MX-15D senzora markira cilj tako da je pilotu vidljiv na čeonom prikazniku. Moguće je čak i praćenje pokretnog cilja koji je zahvaćen senzorom MX-15D. Autopilot pritom prati cilj s obzirom na njegov položaj. Osim srednjeg nosača gdje je smješten optoelektonički senzor, avion ima šest potkrilnih nosača, tri ispod svakog krila. Svaki od nosača ima nosivost do 454 kg te mogućnost korištenja dvostrukog lansera, tj. ejektora.

Pouzdanost u misijama

Oružja integrirana s Archangelom uključuju laserski vođene bombe GBU-12 na temelju bombe Mk 82 te laserski vođene bombe GBU-58 na temelju lakše bombe Mk 81. Mogu se koristiti tri inačice rakete AGM-114 Hellfire. “K” je namijenjena u prvom redu oklopnim ciljevima, “M” bunkerima, zgradama i lakšim vozilima, a “N”, s termobaričnom bojnom glavom, namijenjena je bunkerima, manjim brodovima i špiljama. Zahvaljući dvostrukim lanserima/ejektorima, Archangel može ponijeti najviše 12 raketa Hellfire na svojih šest nosača. Za manje ciljeve mogu se koristiti 70 mm rakete CİRİT, a moguće ih je ponijeti najviše 48. Postoji mogućnost opremanja još jednom Roketsanovom raketom. Riječ je o UMTAS-u – laserski vođenoj raketi s tandem bojnom glavom i najvećim dometom od 8000 m. Moguće je ponijeti najviše 12 UMTAS raketa. Kao zaštitu od PZ lakih prijenosnih IC vođenih raketa, na vanjske podvjesne nosače moguće je instalirati MASE podvjesnike danske tvrtke Terma. Unutar njih nalaze se senzori koji otkrivaju IC vođene rakete ispaljene na avion i upozoravaju na njih.

Usto, s pomoću nošenih IC mamaca unutar podvjesnika imaju mogućnost ometanja i zavaravanja protivničke rakete. Zbog transporta i brzog premještanja moguće je rastaviti krila, a unutar transportnog C-17 stanu po dva zrakoplova. Kako ističe tvrtka IOMAX, njezinih 48 zrakoplova BPA (na temelju Air Tractora AT-802) i Archangel (na temelju aviona Thrush S2R-660) izvršili su dosad više od 4500 borbenih misija. U njima je iskorišteno više od 3000 laserskih vođenih bombi, 200 raketa 70 mm i više od 100 raketa Hellfire. Misije su izvršene u više bliskoistočnih i sjevernoafričkih zemalja, a avioni su ostvarili operativnu raspoloživost veću od 90 %.

Izvidnička platforma

Zanimljiv je i zrakoplov tvrtke LASA Engineering (Light Armed Surveillance Aircraft) predstavljen prošle godine u Parizu pod imenom T-Bird. Razvijen je u suradnji s austrijskom tvrtkom Airborne Technologies. Za razliku od ostalih opisanih, T-Bird uključuje puno manje preinaka originalnog zrakoplova. Namjera je uz manja sredstva dobiti učinkovitu izvidničku platformu sa sekundarnim udarnim sposobnostima. Kao osnova uzet je još jedan poljoprivredni avion, i to Thrush 510G. Za razliku od mnogih aviona Air Tractor i Thrush, motor nije proizvod tvrtke Pratt & Whitney Canada, nego turboelisni General Electricov H80 od 800 KS. Masa praznog zrakoplova iznosi 2880 kg, dok je najveća poletna masa 4760 kg. Može letjeti u misiji do deset sati ili najviše 14 sati na preletima pri brzini od 175 km/h, a ima dolet od 3240 km. Glavna mu je namjena da bude platforma za prikupljanje podataka, motrenje i izviđanje s mogućnosti dugog zadržavanja u zoni operacija. Na središnjem poluuvlačivom nosaču, smještenom ispod motora i trupa, nalazi se podvjesnik s brojnim senzorima potrebnim za izvršavanje misija. U to je uključena dnevna kamera, infracrvena kamera, integrirani ciljnički sustav i potpora za uporabu preciznog streljiva, pokretna karta, misijsko računalo i mogućnost prijenosa slike u HD kvaliteti. Podvjesnik je potpuno samodostatan, s vlastitom baterijom koja traje do deset sati, a komunikacija s operaterom obavlja se bežično, Wi-Fi vezom. Dvosjedna kabina kompatibilna je s uporabom naočala za noćno gledanje, što omogućuje dnevne i noćne misije. Usto, osiguran je sustav dopreme kisika za pilota i operatera na stražnjem sjedalu. Oko kabine motora i spremnika za gorivo ugrađena je protubalistička zaštita od streljiva manjeg kalibra. Opremljen je i sa šest zvučnika, po trima u liniji sa svake strane trupa, preko kojih se mogu emitirati poruke glasnoće do 70 dB na udaljenosti od gotovo dva kilometra. Ispod svakog krila nalaze se po tri nosača (ukupno šest). Avion je bio prikazan s lanserima nevođenih raketa 57 mm UB-16-57 i UB-32-57 te podvjesnim dvocijevnim topom 23 mm UPK-23. To može biti privlačno velikom broju zemalja koje su koristile ili koriste zrakoplove istočnog podrijetla i često imaju velike količine streljiva za top GS-23L te raketa S-5 57 mm.

Bez klasičnih sukoba

U odnosu na klasične mlazne borbene avione, ovdje nabrojeni u određenim scenarijima imaju više prednosti. Zahvaljujući robusnosti i konstrukciji mogu koristiti puno veći broj aerodroma i uzletno-sletnih staza. Zbog sposobnosti dugog letenja, mogu i dulje ostati u zoni operacija, pogotovo kao platforme za motrenje i izviđanje. Prednost su i puno manji operativni troškovi. Navedeni proizvođači spominju manje od 1000 dolara po satu leta, što je deset do 20 puta manje nego kod mlaznih zrakoplova prve linije i u razini besposadne letjelice poput Predatora. U odnosu na te letjelice, prednost je puno bolji pregled zahvaljujući posadi, nošenje više elektrooptičkih senzora i veća nosivost. U klasičnom sukobu s protivnikom koji ima organiziranu i dobro opremljenu PZ obranu koja uključuje i radarski vođene rakete bili bi jako ranjivi, ali tomu nisu ni namijenjeni. Sukobi kojima su namijenjeni ili u kojima su korišteni uključuju formacije koje u najvećoj mjeri koriste lako prenosive PZO sustave (MANPADS). Zahvaljujući oružjima koja su integrirana na većinu spomenutih aviona, poput laserski vođenih raketa (Hellfire, CİRİT, DAGR) i laserski vođenih bombi, mogu djelovati izvan dometa lakših PZO strojnica i topova, pa i IC vođenih raketa, pogotovo tijekom noćnih misija. Zasad su spomenuti borbeni traktori u sastavu oružanih snaga UAE-a, Jordana i Egipta, a vidjet ćemo hoće li se još neka zemlja pridružiti trendu nabave lakih jurišnih i izviđačkih zrakoplova iz te obitelji.

Marin MARUŠIĆ