Nekadašnji topnički pukovnik Salvatore Carcano iskoristio je Mannlicherov en-blok spremnik kao i neka rješenja sa zatvarača njemačke puške M1888 te početkom 1890-ih konstruirao novu standardnu pušku za talijansku vojsku

Standardna puška talijanske vojske još je prije konačnog ujedinjenja te zemlje (1871.) postala sporometna ostraguša Vetterli M1870. Uvedena je u uporabu 1870., a dizajner je bio švicarski oružar Johann-Friedrich Vetterli. Zapravo je adaptirao vlastitu brzometnu M1869 Swiss Vetterli koja je prethodne godine postala standardno oružje švicarske vojske. Koristila je streljivo 10,4 x 47 mmR punjeno crnim barutom, a 1887. slijedila ju je brzometna Vetterli-Vitali M1870/87. Za potpuno novu nasljednicu trebalo je čekati samo četiri godine.
Salvatore Carcano (1827. – 1903.) nakon vojne karijere zaposlio se u tvornici oružja u Torinu. Prva kreacija nekadašnjeg topničkog pukovnika bila je konverzija puške sprednjače u ostragušu sa zatvaračem M1868. Potom je iskoristio Mannlicherov en-blok spremnik (za koji je još 1890. kupljena licencija) kao i neka rješenja na zatvaraču njemačke puške M1888 i konstruirao novu standardnu pušku za talijansku vojsku. Kalibra 6,5 x 52 mmR, dobila je naziv Fucile Modello 91, a postala je poznatija kao Caracano M1891.

Otrežnjenje u Etiopiji
Puška ima suvremeni progresivni sustav žlijebljenja, na početku ima određen korak uvijanja koji se sužava na ustima cijevi. To dodatno poboljšava balistiku i preciznost. S druge strane, za razliku od drugih pušaka tog vremena sa spremnikom od pet metaka, ona ima šestometni en-blok spremnik. On se umeće u kućište puške te nakon ubacivanja zadnjeg metka u cijev automatski ispada kao na austrijskim puškama Mannlicher M1886 i novijim te na njemačkoj Mauser M1888 (Kommissionsgewehr). Metalno spremište streljiva bilo je izvan kućišta, odnosno ispred branika okidača na donjem dijelu usadnika kundaka, što je stvaralo niz poteškoća pri ciljanju i održavanju. Iako je to ipak tehnički dobro rješenje, koje jako ubrzava proces punjenja, na bojištu se pokazalo kao loše, jer su kroz prorez za ispadanje spremnika ulazili blato i prašina. Kako bi se ispraznila napunjena puška u bilo koje vrijeme, bilo je dovoljno pritisnuti gumb koji se nalazi u unutrašnjosti zaštitnika okidača kako bi ispao en-blok sa streljivom iz kućišta.
Prva operativna uporaba puške M1891 bila je u Prvom talijansko-etiopskom ratu 1895./1896. Vojni povjesničari tvrde da je jedan od razloga za talijanski poraz bila i zastarjela puška M1870/87. Jedini koji su imali Carcano M1891 bili su talijanski Alpini (gorsko pješaštvo) i pokazala se kao vrlo precizna, mnogo pouzdanija od prijašnjih na crni barut.

Popularnije inačice
Pokraj standardne puške koja je imala cijev duljine 780 mm, ukupnu duljinu 1285 mm i masu od 3,9 kg mnogo je poznatija kao kvalitetna postala karabinska inačica (Moschetto Carcano per Cavalleria Mod. 91), iznimno malih dimenzija, mase, ali velike preciznosti, u uporabi od 1893. Sa savijenim bajunetom ispod cijevi ukupna duljina je 919 mm (cijev je samo 451 mm), a s izvučenim bajunetom 1263 mm. Imala je masu od 3,1 kg i relativno blag trzaj zbog slabog metka, idealno oružje za konjaništvo i planinsko pješaštvo, gerilsku i gradsku borbu. Vrhunski strijelac mogao je ispaliti šest metaka u šest sekundi, što je izvanredno za jedan karabin.
Za specijalne je snage na temelju osnovnog modela 1898. napravljena kratka puška Moschetto Modello 91 per Truppe Speciali. Imala je cijev duljine 445 mm, ukupnu duljinu 922 mm, duži usadnik kundaka, samodržač bajuneta, a koristili su je topničke posluge, strojničari i posade na biciklima.
Do početka I. svjetskog rata, na oružjima svih triju tipova izvršeno je nekoliko modifikacija. Metak kalibra 6,5 x 52 mm dobio je novo barutno punjenje od bezdimnog baruta pa su i ciljnici prilagođeni za njegovu balistiku.
Sredinom dvadesetih godina XX. stoljeća Talijani su, slijedeći europski trend smanjivanja gabarita pješačkog oružja, odlučili skratiti cijevi M1891. Tako je nastala puška M1891/24 s cijevi dugom 452 mm, a onda i M1891/28 iste duljine cijevi, s fiksnim zadnjim ciljnikom upucanim na daljinu od 300 m.
Zadnja značajna modifikacija oružja sustava Carcano uslijedila je prije II. svjetskog rata. Poslije gotovo pola stoljeća uporabe metka kalibra 6,5 mm, na temelju naučenih lekcija iz Drugog talijansko-etiopskog rata (1935./1936.), zaključeno je da službeni metak ima lošu balistiku, mali domet i nedovoljnu zaustavnu moć. Možda je sve to i bilo točno, ali mijenjati kalibar u trenutku kad je svjetski rat bio na pomolu, nije bilo logično.

Promjena u zadnji čas
Ipak, 1938. talijanska vojska uvodi novu pušku pod nazivom M1938 i novo šiljasto streljivo 7,35 x 51 mm. Značajnija razlika u odnosu na prethodne modele ogledala se u duljini cijevi od 535 mm i okovu usadnika s rebrom za fiksiranje nekoliko novih tipova bajuneta. I tu je zadnji ciljnik bio fiksan i upucan na daljinu od 300 m. Međutim, Italija nije bila u mogućnosti da staro streljivo u potpunosti zamijeni novim do početka II. svjetskog rata tako da već 1940. ponovno obnavlja proizvodnju streljiva 6,5 x 52 mm pa su talijanske postrojbe do kraja rata koristile dvije vrste metaka.
Puška M1938 u novom kalibru proizvedena je tijekom dvije godine u manjem broju primjeraka, da bi kalibar 7,35 mm nakraju definitivno bio odbačen. Međutim, proizvodnja je nastavljena pod oznakom M1891/38, ali u kalibru 6,5 mm. I dalje se proizvodi konjički karabin Model 1891/38 Cavalleria i Model 1891/38 Truppe Speciali za specijalne snage. Metak 6,5 mm preživio je do današnjih dana: vojnička karijera davno mu je okončana, ali se još uvijek proizvodi kao komercijalni metak.
Puške sustava Carcano bile su jedno od najlošijih oružja II. svjetskog rata. Međutim, kako ih je bilo mnogo, a nuđene su po povoljnim cijenama, poslije rata našle su se u rukama pripadnika raznih vojnih, paravojnih i drugih postrojbi. Svoju vojničku karijeru završile su na Bliskom istoku (Sirija, Libija). Početkom pedesetih godina, Izraelci su zarobili dio tog oružja od Sirije te ga prepravili na kalibar 7,9 mm. Taj se potez nije isplatio zbog prevelike snage metka.
Nedugo poslije II. svjetskog rata talijanska je vlada uvela u naoružanje NATO-ov kalibar 7,62, a proizvodnja nove standardne puške za talijansku vojsku prepuštena je Beretti.
Već gotovo nepoznata u oružarskom svijetu, puška Carcano M1891/38 ponovno će ući u povijest na velika vrata na prilično neslavan način. Naime, njome je Lee Harvey Oswald 22. studenog 1963. u Dallasu izvršio atentat i ubio 35. američkog predsjednika Johna F. Kennedyja te ranio teksaškog guvernera Johna Connallyja ispalivši tri precizna hica iz puške u razmaku od pet sekundi.

Ivan GALOVIĆ