Zahvaljujući hrabrim vojskovođama i borcima poput hrvatskog plemića podrijetlom iz Like, postojanje hrvatskog kraljevstva na kraju XVI. st. postalo je neupitno premda su Osmanlije još desetljećima nadzirale velik dio hrvatskih zemalja i bile ozbiljna prijetnja

Hrvatska plemićka obitelj Lenković bila je podrijetlom iz Like, odakle je krajem XV. ili početkom XVI. st. pred turskim osvajanjima prebjegla u Kranjsku. Prvi nadaleko poznat Lenković bio je Ivan, rođen u Otočcu kraj Novog Mesta u današnjoj Sloveniji, neposredno nakon što je obitelj prebjegla. Imao je iznimne vojne vještine pa je brzo napredovao u hijerarhiji. Posebno se istaknuo tijekom neuspješne turske opsade Beča od 27. rujna do 14. listopada 1529., stoga je već iduće godine promaknut u zapovjednika kranjskih konjanika; 1537. zamjenik je zapovjednika Bihaćke kapetanije; 1539. postaje senjski kapetan i zapovjednik senjskih, a 1546. i žumberačkih uskoka. Ivan Lenković imao je važnu ulogu i u pokušajima obrane Sigeta 1556., a definirao je i izgled obrambene crte hrvatsko-slovenske granice. Podignuo je utvrđeni grad Podbrežje, kao i tvrđavu Nehaj iznad Senja. Najveće formalno postignuće bio mu je naslov vrhovnog kapetana Hrvatske i Slavonske krajine, koji je stekao 1556. Svih se godina neumorno borio protiv Turaka, suzbijajući pokušaje provale na hrvatski teritorij. Teško oboljevši, 1567. podnosi ostavku na sve dužnosti, a preminuo je 22. lipnja 1569. u rodnom mjestu. Samo godinu prije sklopljen je mir između Habsburgovaca i Turaka koji je potrajao četvrt stoljeća, ali uz česte upade i napade s obiju strana.

 

Karlovački kapetan

Ivanovim je stopama uspješno krenuo sin Juraj, također rođen u Otočcu, no nije poznato kad. Vjerojatno je sudjelovao u bitkama pod zapovijedanjem svojeg oca, a prema nekim izvorima 1578. prvi je put zabilježen kao senjski, tj. uskočki kapetan. Kao borac protiv Turaka intenzivno se spominje od 1590-ih. Vjekoslav Klaić jedan je od povjesničara koji navodi da je Lenković senjski kapetan postao poslije te da ga je 1592. postavio tadašnji habsburški vladar Rudolf II. (1552. – 1612.), smijenivši dotadašnjeg kapetana Furija Molzu. Naime, mirovni pregovori u trokutu Habsburgovaca, Mletaka i Turaka bili su ugroženi sultanovim optuživanjem ugarskih kapetana i senjskih uskoka za napade na Turke. Kralj je osim smjene kapetana imenovao i povjerenstvo koje je trebalo ispitati tužbene navode protiv uskoka te kazniti krivce. Na čelu tog povjerenstva bio je Juraj Lenković. Rudolf II. istodobno je bio rimsko-njemački car, hrvatsko-ugarski kralj i češki kralj. Za prijestolnicu je odabrao Prag, a za obranu od stalne turske opasnosti odlučio je ustrojiti novi vojni sustav, što je prepustio stricu nadvojvodi Karlu II. Štajerskom (1540. – 1590.). Godine 1579. utemeljena je utvrda Karlovac pa se za Hrvatsku krajinu sve više počelo koristiti ime Karlovački generalat. Preokret u ratovima s Turskom dolazi 22. lipnja 1593., kad kršćanska vojska trijumfira kod Siska. Lenković je istodobno poduzimao napade na Liku. Pobjednik kod Siska ban Toma Erdődy (1558. – 1624.) udario je u kolovozu na Petrinju, ali nije uspio.

Brzo “prokockana” pobjeda

U vrijeme novog habsburško-turskog sukoba glavni vojni zapovjednik na području Hrvatske postaje kraljev brat nadvojvoda Maksimilijan III. Habsburški (1558. – 1618.). Kralj se pritom nadao da će se hrvatski ban Erdődy prije pokoravati habsburškom nadvojvodi nego “običnom” generalu, no na koncu je postignut kompromis o zajedničkom djelovanju bana i Maksimilijana. Postavljen je cilj: zauzimanje Siska i Petrinje s utvrdama Hrastovicom i Gorom. Uz nadvojvodu, ključne figure pohoda trebali su biti ban Toma Erdődy, zapovjednik Slavonske krajine Ivan Žigmund Herberstein (umro 1611.) i Juraj Lenković, koji je krajem 1593. ili početkom 1594., nakon smrti karlovačkog generala Andrije Auersperga (rođen 1556.), imenovan njegovim nasljednikom.

Navedeni trojac radio je tijekom lipnja i srpnja na okupljanju vojske. Nakon nekoliko početnih sukoba, Erdődy 21. srpnja 1594. počinje opsadu Petrinje, a 1. kolovoza onamo stiže i Maksimilijan. Priključuje se i Juraj Lenković te uz pomoć uskoka 5. kolovoza zauzima utvrde Hrastovicu i Goru, a potom napada kulu nedaleko od petrinjske utvrde. Maksimilijan počinje intenzivniji napad na Petrinju, čiji zapovjednik Rustan-beg napokon bježi iz grada. Sličan je potez 10. listopada napravila i turska posada u Sisku te pobjegla niz Savu.

Hrvatsko slavlje nije bilo duga vijeka jer su počeli novi problemi: nestašica hrane, bolesti, a i nedostatak sredstava. Rezultat je bio takav da je Petrinja ostala bez vojske, a Sisak predan Zagrebačkom kaptolu, dok je vojska ostala raspuštena. Turski zapovjednici Rustan-beg i Erdogli-beg saznali su sve o tome i odlučili vratiti Petrinju, što im u listopadu i uspijeva. Rustan-beg potom obnavlja i ojačava petrinjsku utvrdu. Erdogli-beg prelazi Kupu, vrši nasilje po Turopolju, u čemu ga sprečavaju Maksimilijanovi konjanici. Beg se dao u bijeg, ali sustigle su ga postrojbe Jurja Lenkovića te još jednog pobjednika kod Siska, Maksimilijanova generala Ruprechta von Eggenberga (1546. – 1611.), koje su ga porazile kod Kupe, zarobile te poslale u zatvor u Požunu (Bratislava).

Zastava na petrinjskoj tvrđavi

Juraj Lenković, međutim, nije mirovao, pa je početkom studenog odlučio napasti Bihać. Spominje se da je s čak deset tisuća konjanika i pješaka ušao 5. studenog u samo središte grada, koji su zapalili te ubili brojne turske vojnike. Međutim, osnovni problem ostala je bihaćka tvrđava koju Lenković nije mogao osvojiti pa se 8. studenog vraća u Karlovac oslobodivši 1200 kršćana.

Toma Erdődy u svibnju 1595. podnosi Saboru ostavku zbog nezadovoljstva kraljevim odnosom prema njegovu udjelu u obrani Hrvatske. Stoga je Rudolf II. u srpnju odredio zagrebačkog biskupa Gašpara Stankovečkog (umro 1596.) i baruna Ivana Draškovića (oko 1550. – 1613.) banskim administratorima na određeno vrijeme. Kralj potom Eggenbergu osigurava vrhovno zapovjedništvo nad svim postrojbama u Hrvatskoj i Slavoniji, a Juraj Lenković i Herberstein postaju njegovi pomoćnici. Osnovni cilj zapovjedništva bilo je oslobađanje Petrinje koja je služila kao glavno tursko uporište za provale u ostale dijelove Hrvatske. U svojevrsnom uvodu, Herberstein u kolovozu 1595. provaljuje u Slavoniju i oslobađa Cernik, Čaklovac, Pakrac i Bijele Stijene, a kršćansko stanovništvo diže ustanak te počinje ubijati turske velikaše u Slavoniji. Konačno, 22. rujna kršćanska vojska prelazi most od čamaca na Kupi kod Siska, a ususret im iz Petrinje dolazi Rustan-beg, koji biva pogođen hicem iz arkebuze. Ubrzo umire i Turci se povlače iz grada, a banski namjesnik podiže kraljevsku zastavu na gradsku tvrđavu.

Hrabri Splićani Ivana Albertija

Lenkovićev utjecaj osjetio se i u Dalmaciji. Ondje je najveći “trn u oku” hrvatskog stanovništva bila činjenica da je Klis od 1537. i pogibije Petra Kružića bio u turskim rukama. Nekoliko pokušaja vraćanja pod kršćanski nadzor nije bilo uspješno pa u Splitu nastaje svojevrstan pokret za oslobađanje Klisa. Najistaknutiji u tom pokretu bio je Ivan Alberti, rođen sredinom XVI. stoljeća u Splitu. Njegovo podrijetlo bilo je plemićko: obitelj Alberti prebivala je u Splitu još od XIII. st, a njezin je rodonačelnik Teodozije, sin Dujma. Alberti je na samu Staru godinu 1595. poslao svojeg prijatelja Nikolu Cindrića da zatraži od generala Jurja Lenkovića pomoć u vidu senjskih uskoka i drugih postrojbi. U veljači 1596. na sastanak na otok Čiovo stiglo je nekoliko uskočkih čelnika s kojima je Alberti dogovorio napad na Klis za početak travnja.

Splićani i uskoci uspjeli su uz pomoć Poljičana u svojoj namjeri te je Alberti podignuo zastavu Rudolfa II. na Klisu, a uskoci su se vratili u Senj. Međutim, Turci nisu željeli tek tako prepustiti ključnu fortifikaciju u srednjoj Dalmaciji. Mustafa Pijalepašić sredinom travnja s više stotina vojnika dolazi pred Klis, a uskoro mu se pridružuju i drugi turski zapovjednici. Do svibnja se broj Turaka povećao na čak 15 tisuća. Turci su poslali i brodovlje kako bi na Jadranskom moru nadziralo mornaricu koju je napuljski potkralj poslao zbog oslobođenja Albanije. Dodatni su udarac zadali i Mlečani, imenovanjem posebnog providura koji je trebao spriječiti bilo kakvu pomoć braniteljima Klisa. Branitelji Klisa, njih nekoliko stotina, našli su se u nezavidnom položaju ostavši bez najnužnijih sredstava za život. Nada je stigla u liku generala Lenkovića, koji je iz Senja morem prema Klisu poveo tisuću ljudi. Putem su mu se pridruživali i brojni Trogirani, Splićani i Kaštelani.

Dva teška poraza

Lenkovićev napad na Turke počeo je 27. svibnja. Dio snaga koje je predvodio počeo je Turcima otimati čak i oružje, ali je zato drugi dio napravio krucijalnu pogrešku. Naime, 300 vojnika došlo je do turskog logora i počelo ga pljačkati, ali, nažalost, naočigled Turaka, smještenih na brdu Grebenu. Turci su se potom spustili do logora i pobili kršćansku vojsku.

Lenković se našao u teškoj situaciji. Svjestan mogućnosti gubitka sve vojske, uputio se u središte Klisa radi susreta s Ivanom Albertijem. Alberti je potom izišao iz utvrde, ali u zao čas. Naime, pogođen je i na mjestu je preminuo. Njegovi posmrtni ostaci poslije su položeni u splitskoj katedrali. Usprkos porazu, Lenković ne odustaje. Ostavlja određen broj ljudi radi jačanja obrane grada, a s ostalima kreće prema Mosoru kako bi ih doveo preko Omiša odakle bi krenuli u ponovni napad.

Lenković se nadao pomoći pape i napuljskog kralja. Međutim, Turci su saznali za njegovo boravište u Omišu te su ga tijekom noći napali. Pritom je poginulo više splitskih plemića, a neki su zarobljeni. Lenković je bio teško ranjen, no uspio se povući u Kaštel-Sućurac, gdje je prenoćio i potom pošao do Vinišća. Prvotna mu je želja bila izvijestiti branitelje Klisa o tome da se spasio i spremiti ih za ponovnu borbu. No, 31. svibnja saznaje da je Klis predan Turcima.

Ratnik do posljednjih dana

Lenković se brzo oporavio te se u srpnju 1596. pridružio generalu Herbersteinu i banu Draškoviću kod Petrinje. Naime, Turci su planirali novi napad na grad. Iako su kršćanske vojske 10. i 12. srpnja ostvarile dvije pobjede kod Kostajnice, nisu je uspjele zauzeti. Ahmed-paša Hafiz krenuo je u pohod s čak 30 tisuća vojnika, brojnim topovima i drugom opremom te 10. rujna počeo opsadu Petrinje, čiju je obranu predvodio Danijel Frankol. Trojica vojskovođa krenula su pružiti pomoć i povela svoje postrojbe prema Brestu, gdje se sastaju 19. rujna. S pet-šest tisuća vojnika odlučili su se povući prema Sisku, preko Kupe doći do Petrinje i početi bitku na otvorenom polju. Turci su bili zadovoljni tim potezom jer su mislili da je kršćanska vojska pobjegla. Hodaverdi-beg krenuo je u potragu, ali hrvatske snage navalile su na Turke te ih potjerale u Kupu, gdje ih je poginulo čak tri tisuće. Ubrzo dolazi do sukoba kod mjesta Drenčine. Ishod je bio sličan, a kako su se pridružili i branitelji Petrinje, Turci su napokon pobjegli, ne odnijevši ni sve svoje zastave. Lenković je u studenom te godine izvršio i upad u Požeški sandžak te spalio Voćin i više turskih naselja. Obrana Petrinje značila je i sljedeće: zahvaljujući Jurju Lenkoviću te drugim vojskovođama i hrabrim borcima postojanje hrvatskog kraljevstva na kraju XVI. st. postalo je neupitno premda su Osmanlije još desetljećima nadzirale velik dio hrvatskih zemalja i bile ozbiljna prijetnja.

Juraj Lenković početkom 1601. obolijeva i više nije u mogućnosti vršiti svoju dužnost. Budući da mu se bolest pogoršavala, odlazi u rodno mjesto u Kranjskoj, gdje provodi posljednje dane. Preminuo je 8. lipnja te godine. Pokopan je u isusovačkoj crkvi sv. Jakova u Ljubljani, do oca Ivana i brata Kristofora.

 

Ante JELAVIĆ

Ilustracije Zvonimir GRBAŠIĆ