U Zadru je 24. i 25. veljače 2022. održan 14. državni skup za učitelje i nastavnike povijesti, s temom Protuoklopna borba i ratna fotografija u Domovinskom ratu. Drugi dan skupa bio je posvećen ratnoj fotografiji

Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata (HMDCDR) u partnerstvu s Odjelom za povijest Sveučilišta u Zadru te u suradnji s Hrvatskim vojnim učilištem “Dr. Franjo Tuđman” i Hrvatskim povijesnim muzejom organizirao je skup koji je u Hotelu Kolovare okupio više od 80 sudionika. Nakon niza izlagača, aktera ratnih događanja koji su tijekom prvog dana skupa govorili o osobnim iskustvima protuoklopne borbe, njezinoj ulozi i važnosti u Domovinskom ratu, za govornicom su se tijekom drugog dana smjenjivali oni koji su u ratu sudjelovali i Hrvatsku branili s fotoaparatom u rukama. Velikani hrvatske ratne fotografije, fotoreporteri koji su u najtežim vremenima fotografijama odaslanim u svijet širili istinu o ratnim događanjima u Hrvatskoj, uz prezentaciju fotografija iz svojeg opusa pripovijedali su o trenutku u kojem je fotografija nastala, sjećanjima na fotografirane ljude i njihove kasnije sudbine. Emotivnosti svih izlaganja pridonijela je činjenica da je jedva 24 sata prije njih započeo napad na Ukrajinu pa su se slike današnjeg ratnog stradanja i patnji u toj zemlji koje su stizale sa svih strana činile sasvim jednake onima koje su prije tridesetak godina nastajale u Hrvatskoj.

Drugi dan skupa otvorili su Matea Brstilo Rešetar, ravnateljica Hrvatskog povijesnog muzeja, i Ivica Nevešćanin, viši kustos, koji su govorili o značaju fotografije u Domovinskom ratu uz osvrt na izložbu Flashback ’91, koja je u studenom prošle godine bila postavljena na otvorenom prostoru, na Meštrovićevu paviljonu u Zagrebu. Pogađajući u samu bit vrhunskih primjera hrvatske ratne fotografije kao i u tajnu dobre fotografije, Ivica Nevešćanin naglasio je: “Poznati ratni fotograf Robert Capa rekao je kako, ako želiš napraviti dobre fotografije, moraš biti dovoljno blizu. Naši ratni fotografi svakodnevno su bili dovoljno blizu, na samoj prvoj crti ili gdje god se događao rat.”

Matko Biljak, danas urednik fotografije u Slobodnoj Dalmaciji a tijekom Domovinskog rata fotoreporter koji je nebrojeno puta bio izložen pogibeljnim situacijama, u svojem je izlaganju rekao: “Mislim da opus svih ratnih fotoreportera predstavlja vizualnu memoriju stvaranja naše države. Iza nas je ostalo nekoliko tisuća filmova, deseci tisuća fotografija. Država još uvijek ne radi sustavno ni dovoljno na prikupljanju i dokumentiranju te građe i mislim da je to sljedeći potreban korak kad su u pitanju ratni fotografi.”

Zlatko Kalle se, govoreći o iskustvima rata u Sloveniji i Hrvatskoj, prisjetio situacija u kojima je biti fotoreporter značilo suočiti se s posebnim rizicima. “Fotoreporteri su bili kao neka tampon-zona: iza vas nikoga, a ispred vas ratna zona. Mi smo uvijek bili na prvoj crti.”

Renato Branđolica, nekadašnji fotograf Sportskih novosti i Večernjeg lista a tijekom Domovinskog rata fotoreporter koji je bilježio prijelomne događaje raspada bivše države, u svojem se obraćanju prisjetio i rata u Sloveniji, koji je kao mlad fotoreporter bilježio. “Rat u Sloveniji bio je traumatično iskustvo i, sjećam se sebe, mislio sam tad da je taj rat nešto najstrašnije što se moglo dogoditi i da od toga ne može biti gore. Nažalost, došlo je, puno gore i opasnije – rat u Hrvatskoj.”

Zoran Filipović-Zoro, čovjek koji je tijekom devedesetih prešao tisuće kilometara ratišta i fokusom fotoobjektiva hvatao neke od najpotresnijih scena, proživljene ratove i trenutak sadašnjosti spojio je riječima: “Mislio sam da sam jači i da poslije svega više ništa ne može utjecati na mene, ali u ovom trenutku ne mogu suzbiti misli koje mi snažno hrle prema Ukrajini, tih 400 km u daljinu, i znam kako se ti ljudi osjećaju sad jer prije 30 godina i mi smo bili u istoj situaciji. Tražili smo da nas primijete, da nas vide, da našu patnju netko registrira i kaže ‘mi ćemo vam pomoći’, ali – sjetite se – nije bilo nikoga. Bili smo sami, ostavljeni na toj povijesnoj vjetrometini da se u najgorem darvinovskom smislu izborimo za svoje puko pravo da postojimo na ovom svijetu.”

Mirjana Urban u iznimno je emotivnom obraćanju govorila o životu i fotografiji svojega sina Pava Urbana.

U danu posvećenom ratnoj fotografiji izlaganje je imala i Tihana Magaš, koja je govorila o suradnji sa SJP-om “Grof” PU dubrovačko-neretvanske o projektu izložbe Tragovi prošlosti, Jasenka Štimac o suradnji sa 101. br. HV-a na projektu Ja domovinu imam, u srcu je nosim, dok je dr. sc. Ana Holjevac Turković govorila o zbirci fotografija iz Domovinskog rata u HMDCDR-u.

---

Prof. dr. sc. Ante Nazor, domaćin i organizator skupa, ravnatelj HMDCDR-a

“Današnja je tema ratna fotografija kao autentičan izvor o događajima o kojima pričamo – ali ne radi se ovdje samo o fotografiji. Radi se i o emocijama onih ljudi koji su stvarali fotografije, ratnicima koji su s fotoaparatom u ruci riskirali život da bi prenijeli istinu o Domovinskom ratu. Zaključci ovih skupova i zašto se sve to radi je da se ne zaboravi i da se uputi jasna poruka da se to više ne ponovi – nikad, nikome, nigdje na svijetu.

Ovaj skup održavamo s mislima na Ukrajinu i na ukrajinski narod. Nažalost, ovo što oni sad proživljavaju neizbježno podsjeća na sve što su građani Hrvatske proživljavali 1991. godine stvarajući i braneći svoju domovinu.”

---

Matko Biljak, urednik fotografije u Slobodnoj Dalmaciji

“Po meni, ratna fotografija ne vrijedi ako ne prenosi emociju onoga što se događa na terenu. To je bila moja nit vodilja. Kad sam fotografirao u ratu, fokus mi je bio na emocijama ljudi koji proživljavaju ratnu dramu. U to smo vrijeme svi gledali CNN i sjećam se da je Christiane Amanpour, poznata ratna izvjestiteljica, svoje globalne izvještaje uvijek započinjala pojedinačnim pričama o čovjeku, a onda bi preko pojedinačne, osobne, personalizirane priče ispričala što se događa na nekom ratištu.”

---

O životu i fotografijama Pava Urbana govorila je u Zadru njegova majka Mirjana Urban

Po godinama gotovo dječak, a po tragu koji je ostavio izniman fotodokumentarist, umjetnik i dragovoljac Domovinskog rata, Pavo Urban (1. kolovoza 1968. – 6. prosinca1991.), kako je zapisao likovni stručnjak Antun Maračić: “Sazrio je naglo i u samo dva mjeseca ostvario opus za koji većini nedostaje cijeli, dugi život.” Poginuo je nedaleko od Orlandova stupa, fotografirajući svoj ranjeni grad i Stradun, 6. prosinca 1991., na dan jednog od najtežih napada na Dubrovnik.

Života i fotografija Pava Urbana prisjetila se u Zadru njegova majka Mirjana Urban. “Na molbu dr. Ante Nazora pristala sam u ovoj prigodi ponešto reći o svom sinu. Govoriti o svom djetetu u prošlom vremenu grebanje je uvijek otvorene rane. Zato su ovakve situacije veoma bolne,” započela je. Na platnu iza njezinih leđa počela je projekcija Pavovih crno-bijelih fotografija, a u prepunoj dvorani zavladao je muk.

Pavo Urban je, prema obiteljskoj tradiciji, upisao i završio Pomorsku školu te se nastavio školovati na istoimenom fakultetu, no interes prema fotografiji već se u srednjoškolsko vrijeme pretvorio u njegovu strast. Bilježenje trenutaka fotoobjektivom vrlo brzo postaje Pavov poziv i zanimanje. Otkako mu je 1987., s nepunih 19 godina objavljena prva fotografija u Večernjem listu, Pavo Urban fotografira za list Laus, gdje postaje i urednik fotografije, snimatelj je teatra Bursa, službeni fotograf Dubrovačkog teatra i Ljetnih igara, objavljuje u Dubrovačkom vjesniku, Slobodnoj Dalmaciji, časopisu Dubrovački horizonti, a njegove su fotografije između 1988. i 1990. objavljene i u katalozima izložbi članova HDLU-a Dubrovnik.

U ljeto 1991. Pavo u Zagrebu upisuje kameru na Akademiji dramske umjetnosti, no počinje rat pa se kao branitelj i dragovoljac uključuje u obranu Dubrovnika. U listopadu zadužuje pušku i odlazi na prvu crtu bojišta, u Župu dubrovačku, da bi se nakon njezina pada vratio u Dubrovnik. Od 23. studenog 1991. imenovan je službenim ratnim reporterom i snimateljem Ministarstva informiranja.

Mirjana Urban, i sama braniteljica Domovinskog rata, o sinu i tom vremenu kaže: “Njegova je kamera i inače bila kroničar svih zločina uništavanja i strahota, pa tako i prve zločinačke granate ispaljene u središte gradske jezgre 23. 10. 1991. Na fotografiji Straduna (Bijeg) uz lik uplašene žene s djetetom u naručju, vidljiva je krhotina eksploziva. Uz mnogo drugih važnih svjedočanstava zločina s različitih mjesta, ističem onu strahotu uništenja luke Gruž, u studenom ’91. s nazivom Spašavanje Adriatika. Na tim povijesnim fotografijama zorno i upečatljivo predstavljen je jedan namjerni ubilački prizor s ciljem uništenja ljudi i plovila. Snimljeni kadrovi asociraju na filmske scenarije, a ne i na stvarnost koja se događala ispred fotoaparata snimatelja. Ove snimke i mnoge druge koje je uz osobni rizik bilježio, dio su njegova ratnog opusa, ali i istinski dokumenti ratnih zvjerstava i svjedoci istine ugrađene u povijest Dubrovnika, a definitivno i u našu slobodu. Njegova fotografija Strah – čovjek sa psom, osim dokumentarističke, po mišljenju likovnih stručnjaka, ima posebnu umjetničku vrijednost. Strah je snimljen u jednom otvoru gradskih Zidina u Vratima od Grada. Vidimo tri osobe zbijene i psa. Različita izražajnost lica svakog od njih i drugačiji grč tijela ukazuje na njihov strah koji je istodobno svjedokom da u blizini gruhaju topovi. Odakle Pavu u takvim uvjetima uočljiva smirenost oka i ruke da bez titraja obilježi tako očit trenutak straha? Ta neustrašivost i želja za slikom realnosti kojima je pokazao i dokazao povijesnu istinu koštala ga je života, a kao dokumente koriste ih i danas, jer one su istinski dokaz velikosrpske agresije. Na svim jezicima one govore da su agresori namjerno rušili i Dubrovnik, povijesni biser, ali i cijelu lijepu našu domovinu Hrvatsku,” čitavo vrijeme suzdržavajući drhtaje sabrano je skupu govorila krhka i istodobno nevjerojatno snažna žena dok je zaleđena, na zidu iza nje, stajala posljednja fotografija koju je njezin sin, Pavo Urban, napravio – a onda joj je, u posljednjoj rečenici glas napukao: “Poginuo je s posljednjim prizorom svog Grada u svom oku i u objektivu, na dan najgoreg napada na Dubrovnik, 6. 12. 1991.”

---

Iz izlaganja Mirjane Urban, majke Pava Urbana:

“Kao majci i poznavateljici njegove osobe, teško mi je bilo shvatiti njegovu neustrašivost i slobodu kretanja u opasnim i veoma riskantnim situacijama. Bila sam iznenađena i onim dnevnim biciklističkim egzibicijama sa svrhom da u pravo vrijeme uhvati posebni trenutak zbivanja. Ovo spominjem samo zbog njegove karakteristične bojazni i zazora od eksplozivnih naprava svih vrsta i tipova, uključivo i onih vatrometnih.”

“Nezaobilazan, ali sveprisutan ambijentalni detalj, a nesvjesna dekoracija većine njegovih snimki bila su VRATA. U svojoj knjizi Pavo Urban – Posljednje slike, 1997., opisujući njegov rad i doprinos umjetničkoj fotografiji, likovni stručnjak Antun Maračić ističe im brojne nazočne inačice, koje djeluju kao lajtmotiv njegova slikovnog opusa. Maračić se s pravom pita je li možda izbor tog detalja bio tek slučajna simbolika? Jer vrata simboliziraju prijelaz između dvaju svjetova. Kad se radi o Pavu, ta se simbolika i obistinila. Vrata su bila mjesto na kojima je on prešao iz života u smrt ili kako je Maračić to slikovito napisao: ‘… iz domene profanog u domenu svetog’.”

Cjelokupna se Pavova fotodokumentacija s prizorima divljačkog iživljavanja nad osobama, nekretninama i pokretninama Dubrovnika čuva u Hrvatskom memorijalno-dokumentacijskom centru Domovinskog rata u Zagrebu. Dio izrađenih fotografija čuva Umjetnička galerija Dubrovnik i povremeno ih izlaže javnosti. O neospornoj umjetničkoj vrijednosti snimljenog materijala, ali i neupitnim dokazima agresije svjedoči brojna stručna i druga literatura, od 1992. do danas.

---

Tekst i foto: Lada Puljizević