Nakon dugih priprema, 6. lipnja 1944. angloameričke snage počele su operaciju kodnog imena Overlord, u kojoj je sudjelovalo više od tri milijuna vojnika. Trećina se iskrcala na obalama francuske pokrajine Normandije i počela najveći pomorski desant u povijesti ratovanja, koji će nacističkoj Njemačkoj zadati ključni udarac

Adolf Hitler izbjegavao je od početka Drugog svjetskog rata borbu na dvama bojištima. Sporazumom sa SSSR-om o prijateljstvu i nenapadanju iz 1939. osigurao je nesmetan pohod na zapadnu Europu i Balkan, gdje su nacisti taktikom Blitzkriega okupirali velik broj zemalja. Nakon što operacija Morski lav i invazija na Veliku Britaniju nisu mogli ni početi zbog hrabrog otpora britanskog Kraljevskog ratnog zrakoplovstva, Nijemci su se u lipnju 1941. okrenuli Istočnom bojištu i izvršili napad na SSSR (operaciji Barbarossa). Operacije na zapadnom bojištu tad su prekinute. Potkraj 1943. i sam Staljin postao je svjestan njemačke strategije jednog bojišta u Europi. Na Teheranskoj konferenciji (28. studenog – 1. prosinca 1943.), tražio je od zapadnih saveznika otvaranje drugog bojišta. Želio je rasteretiti svoju zemlju, više od dvije godine iscrpljivanu teškim borbama s nacističkim snagama, koje su usprkos oslobođenju velikog dijela teritorija još uvijek pružale snažan otpor. Staljin je naposljetku dobio satisfakciju: Roosevelt i Churchill obećali su mu da će tijekom 1944. angloameričke snage izvršiti desant na područje okupirane Francuske.

Gumeni tenkovi

Pripreme za operaciju počele su i prije dogovora trojice čelnika. Zapadni Saveznici bili su svjesni da za konačni udarac nacističkoj sili i što brži završetak rata treba početi rat u zapadnoj Europi. Mjesecima su se u britanskim lukama pripremale goleme snage, logistika i oprema za invaziju. Smatra se da je na samim vježbama iskrcavanja na jugu Engleske poginulo gotovo tisuću vojnika. Veliku ulogu u pripremi operacije imalo je i zrakoplovstvo, koje je od početka 1944. bombardiralo tvornice njemačke vojne industrije, posebice zrakoplovne, te pogone za preradu i skladištenje goriva. Uništavani su i važni komunikacijski kanali, poput mostova i putova u Francuskoj, a tijekom tih akcija stradao je i velik broj civila. Sve je to za cilj imalo izolaciju Normandije, a da se pritom ne otkrije pravo mjesto iskrcavanja. U okupiranim dijelovima Francuske djelovao je i Pokret otpora, čiji su se članovi brinuli za to da špijunskim i saboterskim akcijama otkriju Saveznicima sve važne podatke o njemačkom obrambenom sustavu na obalama svoje zemlje. Pripremom i izvršenjem operacije zapovijedao je američki general Dwight D. Eisenhower (1890. – 1969.), a glavnu potporu pružao mu je britanski general Bernard Law Montgomery (1887. – 1976.). Njih dvojica bili su zaduženi za cjelokupne savezničke snage tijekom iskrcavanja. Istodobno sa završnim pripremama za iskrcavanje, savezničke snage izvršile su nekoliko lažnih operacija s ciljem zavaravanja Nijemaca lažnim indicijama o pravom mjestu napada. Jedna od njih bila je i operacija Fortitude, provedena u proljeće 1943. godine. U okviru nje u Doveru je, lučkom gradu na jugu Engleske, bio stacioniran niz lažnih postrojbi pod vodstvom američkog generala Georgea Smitha Pattona (1885. – 1945.). Trebale su uvjeriti Nijemce da savezničke snage namjeravaju izvršiti napad na područje Pas-de-Calaisa, francuske točke najbliže Britaniji. Kako bi zavarali njemačke zračne snage u izviđanju, Saveznici su izložili gumene tenkove, letjelice izrađene od drva i platna, kao i lažna desantna plovila. Budući da su Nijemci cijenili Pattonovu ratnu vještinu i poznatu agresivnost, očekivali su da će upravo on predvoditi invaziju na Europu. Kasniji su događaji pokazali da su upali u savezničku klopku.

Povoljna plima i oseka

Bez obzira na zavaravanja, Nijemci su znali da Saveznici namjeravaju izvršiti invaziju na okupirane dijelove Europe i spremali su se za obranu. Zbog toga su dobro učvrstili obalno područje nizom obrambenih utvrda i prozvali ih Atlantski bedem, koji se prostirao od obala Norveške do Španjolske. Bunkeri na plažama bili su široki i po nekoliko metara, naoružani topovima i strojničkim gnijezdima, dok su se ispred njih nalazile zapreke za tenkove i milijuni mina. Obrambenim sustavom Atlantskog bedema rukovodio je feldmaršal Erwin Rommel (1891. – 1944.). Njemački vojni stožer pretpostavljao je da će se napad dogoditi na području Pas-de-Calaisa, da će Saveznici tražiti zaštitu od nepovoljnih vremenskih uvjeta i nastojati da ne bude prethodnog upozorenja, kako bi iznenađenje bilo što veće. Nije isključena ni mogućnost da Saveznici poduzmu invaziju na Norvešku i tim putem pokušaju krenuti u oslobađanje ostatka okupirane Europe. Nijemci su za obranu imali oko 850 000 spremnih vojnika.

Saveznički vojni meteorolozi smatrali su da je najbolji trenutak za napad prvi tjedan u lipnju zbog povoljne plime i oseke. Točan datum bilo je teško odrediti i nekoliko dana prije samog iskrcavanja jer je more na La Mancheu vrlo često uzburkano zbog jakog vjetra, a probleme je stvarala i kiša. U prvi je mah iskrcavanje zbog kiše i nevremena bilo odgođeno za jedan dan, ali Eisenhower je 5. lipnja ipak donio odluku da u zoru 6. lipnja, na datum koji će postati poznat kao Dan D, počne operacija kodnog imena Overlord. Saveznici su iskrcavanje odlučili izvršiti na pet najpristupačnijih plaža na obalama Normandije. Iza leđa Nijemaca, prije samog napada na obalu djelovalo je više od 20 000 padobranaca raspoređenih u 1500 aviona. Naišli su na žestok otpor Wehrmachta, međutim, već nakon nekoliko sati zauzeli su važna strateška područja u neprijateljskoj pozadini. Prije samog iskrcavanja savezničke zračne snage bombardirale su njemačku obranu kako bi je “omekšale”. Brodovi opremljeni topovima tu su zadaću izvršavali iz pozadine, s mora. Prve američke pješačke divizije iskrcale su se na Dan D na plaže kodnih imena Omaha i Utah, britanski vojnici iskrcali su se na plaže Gold i Sword, a kanadske pješačke brigade na plažu Juno. Tako je počeo najveći pomorski desant u povijesti ratovanja, koji je zajedno s logistikom činio zastrašujuću “mašineriju” od više od tri milijuna ljudi, više od tisuću ratnih brodova, oko šest tisuća desantnih plovila i desetak tisuća zrakoplova.

Rendžeri na litici

Mnoštvo vojnika nije dočekalo iskrcavanje na plažama jer su stradali od pogodaka iz njemačkih topničkih i strojničkih gnijezda. Najvažnija zapovijed vojnicima bila je da se ne zaustavljaju ni pod koju cijenu, ni kad vide poginule ili ranjene suborce. Morali su strogo poštivati zapovijed da se kreću samo naprijed. Američkim postrojbama pomagali su i rendžeri koji su napali utvrđenu liticu na rtu Pointe du Hoc na sjeverozapadu Normandije. Hrabro su se izložili njemačkom topništvu i izgubili gotovo tri četvrtine ljudi, no uspjeli su osvojiti točku koja je dominantno stršila iznad plaža Utah i Omaha. Najgore je bilo na plaži Omaha, gdje je na samom početku stradalo više od tisuću američkih vojnika, a gotovo svi amfibijski DD (Duplex Drive) tenkovi potopili su se zbog uzburkanog mora i neprijateljskih zapreka u plićacima. Uspješnije djelovanje savezničkih bombardera na obalama plaže Utah pomoglo je bržem proboju američkih snaga i spajanju s padobrancima u pozadini, kod sela Sainte-Mère-Églisea. Pravi je pothvat na plaži Juno poduzela kanadska 3. divizija, probivši se do mjesta Bernières-sur-Mera. Britanci su u blizini Arromanchesa, nedaleko od plaže Gold, montirali konstrukcije privremene luke koja je dobila naziv Mulberry. Istoimenu luku izgradili su i Amerikanci blizu plaže Omaha. Njezina je uloga bila brzo popunjavanje postrojbi na terenu ljudstvom i sredstvima. Luke su funkcionirale zahvaljujući gorivu, dopremanom preko naftovodnih cijevi na dnu mora dugih čak 160 kilometara. Pumpe za opskrbu nalazile su se na britanskom otoku Wightu. Britanska 3. divizija zbog dobre zračne potpore savezničkih zrakoplova vrlo je brzo ovladala plažom Sword, dok su 50. divizija i 8. oklopna brigada tenkovima koji su uništavali žičane zapreke stavile pod nadzor plažu Gold i nastavile put prema Arromanchesu.

Uvjeren u Calais

Dok su se postrojbe na većini plaža prilično brzo uspjele probiti do prvih njemačkih obrambenih utvrda, na Omahi su se vodile teške borbe. Plaža je zbog visokih litica bila pogodna za obranu. Američke snage ukopale su se u rovove, kako bi preživjele snažne topničke napade Nijemaca. Borbe za svaki metar terena vodile su se cijele prve noći i drugog dana. Ipak, sa svakim novim satom i dolaskom pojačanja Amerikanci su bili sve jači te su crte njemačke obrane pomalo pucale i bivale probijene. Kad su rendžeri osigurali stijene iznad plaže, pripadnicima 29. američke divizije i DD tenkovima bio je otvoren put prema njezinu zauzimanju, što se ubrzo i dogodilo. Nakon zauzimanja svih plaža, idući je cilj Saveznika bilo povezivanje snaga i uspostavljanje mostobrana te osvajanje grada Caena, glavne početne točke na ruti prema Parizu. Vrlo važan cilj bilo je i ovladavanje lukom Cherbourgom na poluotoku Cotentinu. Nijemce je saveznički napad iznenadio, o čemu svjedoči činjenica da je glavni zapovjednik obrane Rommel u vrijeme početka invazije bio u posjetu obitelji u Njemačkoj. Usprkos vijestima s terena o velikom ratnom stroju Saveznika na plažama Normandije, Hitler je još uvijek vjerovao da će se pravo iskrcavanje dogoditi kod Calaisa. Uvjeren da je iskrcavanje već počelo, Rommel mu se suprotstavio zahtjevom da se sve raspoložive snage usmjere prema Normandiji. Nakon što je Hitler to odbio, Rommelu je bilo jasno da ne mogu dugo zadržati savezničke snage na moru i da će obranu morati konsolidirati na kopnu. Čak i da su se pričuvne postrojbe uputile prema Normandiji, bile su predaleko za uključivanje u značajnije borbe zato što su Saveznici već probili prve crte obrane na obali.

Stiže de Gaulle

Kako bi spriječili njemačke protunapade, saveznički zrakoplovi bombardirali su putove i mostove na normandijskoj rijeci Orneu preko kojih su se prebacivali njemački tenkovi. Bombardiranje je u početku bilo neučinkovito jer mostovi nisu bili uništeni toliko da se ne bi mogli koristiti, a dodatnu zabrinutost Saveznika stvarale su civilne žrtve, stradale u njihovu bombardiranju Caena. Saveznicima su potporu u zaustavljanju nadolazeće njemačke 12. i 21. oklopne divizije različitim sabotažama pružali Pokret otpora i partizanske skupine. Nijemci su se u bijesu zbog gerilskih napada na svoje vojnike osvećivali ubojstvima nedužnih civila. Nakon početnog šoka prouzročenog invazijom uspjeli su napredovati i njihovi su tenkovi (Panther, Tiger, Panzer IV), trećeg dana operacije porazili britanske tenkove koji su krenuli prema Caenu. Amerikanci nisu bili zadovoljni načinom na koji je general Montgomery provodio taktiku namamljivanja Nijemaca prema britanskim i kanadskim snagama. Smatrali su, naime, da Nijemcima daje previše vremena za pregrupiranje. Montgomery je nastavio kampanju bombardiranja Caena i obližnjih gradova kako bi izolirao neprijatelja i nanio mu gubitke u pozadini. Sedmog dana operacije Nijemci su za odmazdu bombardirali London raketama V-1, koje je Hitler (uz poslije operativne V-2), smatrao oružjem koje će promijeniti tijek rata i natjerati Britance na mir. Rommel je od Hitlera tražio da te rakete upotrijebi na plažama Normandije, ali nacistički vođa je odbio, zatraživši od feldmaršala koncentriranje na obranu Cherbourga te okolnih utvrda. No, američka su napredovanja nakon desetak dana operacije dovela njemački garnizon u Cherbourgu u okruženje. Vođa pokreta Slobodna Francuska Charles de Gaulle (1890. – 1970.), stigao je nešto prije u Bayeux, prethodno se proglasivši predsjednikom privremene francuske vlade. Stanovništvo je bilo oduševljeno njegovim dolaskom, kao i napredovanjem Saveznika. Usprkos tome što je operacija sve više davala rezultate, put prema Parizu bio je dalek.

Ključna točka

Trinaestog dana invazije Normandiju je pogodila jedna od najgorih oluja u pedesetak godina, koja je uništila američku improviziranu luku Mulberry A te tako usporila transport snaga i sredstava s jednog kopna na drugo. Britanska luka Mulberry B bila je oštećena i onesposobljena na nekoliko dana. Osvajanje Cherbourga postalo je zato sve važnija zadaća. Oko dvadesetog dana operacije američki lovci bombarderi počinju sve jače napade na njemačke utvrde oko te luke. Njemački general Karl-Wilhelm von Schlieben (1894. – 1964.), zadužen za obranu luke, zbog uništene protuzračne obrane bio je prisiljen predati se američkom generalu Josephu Lawtonu Collinsu (1896. – 1987.) nakon tjedan dana borbi za svaku kuću. Procijenjeno je da su njemačke snage tijekom bitke za Cherbourg imale gotovo 15 tisuća mrtvih i oko 40 tisuća zarobljenih, među kojima su bili i mnogi sovjetski građani, zarobljeni pripadnici Crvene armije koji su bili prisiljeni boriti se na strani nacista. I dok su Amerikanci pripremali novu operaciju prema mjestu Saint-Lô, Britanci su još uvijek vodili teške borbe oko Caena. Amerikanci su im stoga trebali pripremiti pozadinski teren kako bi vezali njemačke snage i oslabili obranu grada. Američki tenkovi imali su problema s probijanjem preko polja i pašnjaka ograđenih žicom, stoga su Nijemci formirali uspješnu obranu koja je u prva dva tjedna srpnja iz borbi izbacila više od 40 tisuća američkih i britanskih vojnika. Za to su vrijeme savezničke postrojbe osvojile svega devet kilometara teritorija. Sredinom srpnja uz velike napore američke snage uspijevaju doći pred Saint-Lô, koji je bio jedan od najrazorenijih gradova u savezničkim bombardiranjima u Normandiji. Istodobno su Britanci nakon mjesec i pol borbi te nekoliko neuspješnih pokušaja uspjeli osvojili Caen, pritom izgubivši četiri tisuće vojnika, dok su njemačke žrtve bile dvostruko veće. U borbama i britanskim zračnim napadima stradalo je i više od tisuću civila, a grad je pretvoren u ruševine.

Džep kod Falaisea

Nakon niza poraza na terenu, u njemačkom taboru dolazi do nezadovoljstva dijela generala te neuspješnog pokušaja atentata na Hitlera 20. srpnja 1944. Samo nekoliko dana prije, u napadu savezničkih borbenih lovaca na njegov automobil, teško je ranjen feldmaršal Rommel. Nacistička Njemačka postaje sve slabija, ali nije željela odustati od nastavka rata. Žestoko se obračunavši sa zavjerenicima, Hitler je najavio još žešću borbu protiv Saveznika. Usprkos njegovim zapovijedima, njemačke su se kopnene snage na terenu sve teže nosile sa savezničkim. Početkom kolovoza 1944. desetak njemačkih divizija našlo se u okruženju kod Falaisea, južno od Caena. Za napad na njih spremalo se oko milijun i pol britanskih, američkih i kanadskih vojnika, dvije tisuće tenkova i stotine topova. Punih deset dana (od 12. do 21. kolovoza) vodile su se teške borbe za svaki metar teritorija. Premda su u nekoliko navrata pozvani na predaju, Nijemci su se i dalje žestoko branili i odbijali odstupiti. Pretrpjeli su goleme gubitke od oko deset tisuća mrtvih i 40 tisuća zarobljenih. Uništeni su im svi tenkovi, a iz stroja izbačeno gotovo 100 tisuća ljudi. Preostala skupina njemačkih vojnika dala se u bijeg, uz tek povremene pokušaje protunapada. Saveznici su, ovladavši džepom kod Falaisea, širom otvorili put prema Parizu. Dok su se Saveznici sve brže probijali prema glavnom gradu, u njemu je došlo do ustanka pripadnika Pokreta otpora protiv 20 tisuća preostalih Nijemaca. U pomoć im je pristigla 2. francuska oklopna divizija generala Jacques-Phillipea Leclerca (1902. – 1947.).

Podizanje francuske zastave

Ulične borbe protiv njemačkih snaga predvođenih Dietrichom von Choltitzom (1894. – 1966.), trajale su šest dana. Konačno je 25. kolovoza 1944. francuska zastava ponovno zavijorila Parizom. Razdragano mnoštvo dočekalo je i 4. američku pješačku diviziju, prvu savezničku postrojbu koja je stigla u francusku prijestolnicu. Velika kolona zarobljenih njemačkih vojnika i kolaboracionista kretala se ulicama s rukama iznad glave, dok su je vrijeđale i napadale razjarene mase. Uskoro je ulicama slavodobitno prošao i general de Gaulle, koji je tako jasno poslao političku poruku, prikazavši sebe kao vođu poslijeratne Francuske.

Njemačka vojska bila je nakon gubitka Pariza u potpunom rasulu. Saveznici su osvajali grad za gradom, da bi 30. kolovoza 1944. prešli Seinu i nastavili put prema Njemačkoj, čime je službeno završena operacija Overlord. Savezničke žrtve u njoj dosegnule su više od 50 tisuća ljudi, dok su njemačke bile četverostruko veće. Stradali su i deseci tisuća francuskih civila. Dok su zapadni Saveznici oslobađali Francusku, sovjetska je vojska prodirala s istoka prema Njemačkoj pa se Wehrmacht našao u potpunom okruženju. Premda su se Nijemci našli u iznimno teškoj situaciji te se povlačili i iz zemalja Beneluxa, rat nije bio gotov. Pred savezničkom je vojskom bilo još osam mjeseci teških borbi, ali zahvaljujući uspješnoj operaciji Overlord pobjednik u Drugom svjetskom ratu bio je odlučen. Ostalo je samo pitanje vremena konačne kapitulacije nacističke Njemačke.

Josip BULJAN