Nudeći neodoljivu kombinaciju uporabljivosti i pristupačnosti, višenamjenski helikopteri mase oko deset tona zrakoplovni su ekvivalent za dostavne kamione. Kako je tržište za te helikoptere golemo, tako je velik i broj ponuda, uglavnom američkih i europskih proizvođača

Višenamjenski transportni helikopteri postali su važan dio modernih vojski tijekom šezdesetih godina prošlog stoljeća, nakon što je američka vojska u velikom broju u Vijetnam počela slati helikoptere Bell UH-1D/H Huey. U jednom trenutku u Vijetnamu je od 4000 američkih helikoptera bilo čak 2400 Hueya. Tome se mora pridodati i 1200 nešto manjih UH-1B/C koji su uglavnom služili kao helikopteri za blisku zračnu potporu naoružani strojnicama i nevođenim raketama zrak-zemlja.

Između 1962. i 1964. Huey (originalne oznake HU-1A Iroquois) u potpunosti je istisnuo Vertolov H-21 Flying Banana iz uloge standardnog transportnog helikoptera američke vojske. Bellov, relativno jednostavan i mali helikopter (zbog čega ga je bilo lako transportirati avionima i brodovima), opremljen rotorom sa samo dvije lopatice, omogućio je američkoj vojsci dotad neviđenu sposobnost izvođenja zračnih operacija u kojima je znalo sudjelovati i do 250 helikoptera. Osim što su vojnike u zonu djelovanja dopremali u dotad neviđeno kratkom vremenu Hueyi su i potpuno otklonili neke probleme cestovnog transporta (zastoje, mine i zasjede itd.) koji su znatno otežavali djelovanje francuskih snaga na području Indokine do 1954. godine.

ako su same za sebe bile nedovoljne zaustaviti “crvenu najezdu” iz Sjevernog Vijetnama, od 1962. do 1975. helikopterske operacije američke kopnene vojske su se pojačavale iz mjeseca u mjesec. Na kraju su svi helikopteri rabljeni u Vijetnamu samo u jednom tjednu prevozili 20 000 ljudi i 1600 tona tereta. U području jugoistočne Azije američka vojska angažirala je čak 22 000 pilota helikoptera.

Pokretan jednim Honeywell T53 mlaznim motorom snage 1045 kW, UH-1H je projektiran za prijevoz 14 vojnika ili šest nosila. Maksimalna masa pri polijetanju bila je 4300 kilograma. Zadnji od 16 000 proizvedenih Hueya isporučen je 1976., a procjenjuje se da ih je oko 5000 još uvijek u operativnoj uporabi. Iako je američka vojska zamijenila većinu svojih Hueya, oko 150 UH-1H još uvijek je u operativnoj uporabi, a još 200 je u pričuvi.

Djelovanja u jugoistočnoj Aziji tijekom šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća pokazala su da, kad se transportni helikopter opremi osnovnim obrambenim sustavima (najčešće ručno pokretanim strojnicama) utjecaj vrućine i/ili nadmorske visine znatno smanjuje njegovu nosivost. To je bio glavni razlog zašto je američka kopnena vojska, usprkos svim prednostima (ponajviše u niskoj cijeni nabave i održavanja), odustala od jednomotornih transportnih helikoptera i odlučila se koristiti višemotornim kao što je UH-60A (mase 7700 kg) tvrtke Sikorsky.

U slučaju Hueya, američko ratno zrakoplovstvo i marinski korpus nedostatak snage pokušali su na UH-1N (mase 5080 kg) kompenzirati ugradnjom jačih motora Pratt & Whitney Canada PT6T-3 Twin-Pac ukupne snage 1342 kW. Američko ratno zrakoplovstvo rabi 62, a marinci 106 UH-1N. Na osnovi UH-1N američki su marinci razvili UH-1Y Venom. Po sadašnjim planovima, američki marinski korpus će dobiti 100 UH-1Y. Pogonsku skupinu Venoma čine dva motora General Electric T700-GE-401C pojedinačne snage 1342 kW koji pokreću elisu s četiri kompozitne lopatice. Maksimalna masa pri polijetanju povećana je na 8390 kg, a nosivost je porasla za impozantnih 125 posto. Najveća brzina krstarenja povećana je s 204 na 274 km/h. Kako bi se povećala sigurnost posade i putnika, ugrađen je i novi sustav napajanja gorivom koji onemogućuje eksploziju tijekom prinudnog slijetanja ili pada. Ugrađeni su i novi pokaznici čije je osvjetljenje prilagođeno uporabi naočala za noćno gledanje, a piloti su dobili i Owl prikaznik na kacigi.

UH-1Y prvi je let obavio u prosincu 2001., ali je prvi serijski primjerak dovršen tek u rujnu prošle godine.

Prvi su planovi predviđali da će se UH-1Y dobiti modernizacijom UH-1N. No, praksa je pokazala da za podizanje UH-1N na standard 1Y treba čak dvije godine. Kako je zbog intenzivne uporabe tih helikoptera u Iraku i Afganistanu marincima ova je opcija neprihvatljiva, odlučeno je da će se samo prvih deset Venoma dobiti modernizacijom starih helikoptera. Ostali će biti potpuno novi. Dostizanje ograničene sposobnosti operativne uporabe (IOC) planirana je za rujan iduće godine. Isporuka zadnjeg Venoma američkim marincima planirana je za 2018. Ugradnja jačih motora, poboljšanog rotora i nove elektroničke opreme omogućila je i proširenje zadaća koje će Venomi obavljati. Tako će, uz standardne zadaće prevoženja ljudi i materijala, marinci svoje UH-1Y rabiti i za oružano eskortiranje drugih helikoptera, blisku paljbenu potporu snagama na zemlji, kao zapovjedne centre, za operacije traganja i spašavanja (SAR) i, naravno, za izvlačenje ranjenika. Proizvođač potencijalnim kupcima nudi i druge inačice Venoma koje se oslanjaju na projekt modernizacije marinskog jurišnog helikoptera AH-1W Super Cobra u AH-1Z Viper standard. Ove opcije uključuju i uporabu protuoklopnih vođenih projektila.

Na granici
Huey je tek inačicom UH-1Y uspio prijeći granicu mase 8000 kg, koja se inače smatra minimumom da bi se neki transportni helikopter uvrstio u kategoriju srednje velikih. Osim Venoma na tržištu se nalazi veliki broj transportnih helikoptera čija je masa ili manja ili tek nešto veća od osam tona. Ta se ponuda kreće od ruskog Kamova Ka-60 (mase 6,5 tona), preko zapadnoeuropskih AugustaWestland AW149 (projektirana masa je između sedam i osam tona) do Eurocopter/AVIC-II EC175 ili Z-15.

Nakon dugogodišnjeg zastoja u razvoju Ka-60, koji je prvi put poletio još potkraj 1998., potencijalni kupci su napokon dobili dobru vijest da je započela serijska proizvodnja u tvornici u Ulan-Udeu. Iako ruska tvrtka za izvoz vojne opreme Rosoboronexport još uvijek navodi da je helikopter opremljen motorima Ribinski RD-600V (snage 970 kW) to je malo vjerojatno jer su navodno dovršena samo dva motora, a daljnji je rad na njihovom razvoju definitivno obustavljen. Kako je pokušaj prodaje Ka-62R sa zapadnoeuropskim motorima Rolls-Royce Turbomeca RTM322 neslavno propao, serijske Ka-60 (i civilne Ka-62) pokretat će Klimov VK-1500V motori snage 1120 kW. U slučaju otkazivanja jednog od dva motora, snaga VK-1500V se može kratkotrajno povećati na 1415 kW. U normalnim uvjetima rada trajnost motora trebala bi biti 12 000 sati. VK-1500V se radi u dvije inačice. Jedna je namijenjena za Ka-60/62, a druga za program modernizacije helikoptera Mi-8.

Kako bi odgovorila na sve veću potražnju za višenamjenskim transportnim helikopterima, tvrtka AgustaWestland je na osnovama svojeg helikoptera AW139 (mase 6,4 tone) razvila veći AW149 koji će pokretati još uvijek nespecificirani motor snage oko 1500 kW. Prvobitno je objavljeno da će masa AW149 biti oko 6,8 tona, ali je pojava novih jačih motora omogućila povećanje mase. Iako još nisu objavljeni službeni podaci, najavljuje se mogućnost da će najveća masa AW149 biti veća od devet tona, iako većina izvora navodi podatak od sedam tona. Povećanjem mase na devet tona najnoviji helikopter tvrtke AgustaWestland približio bi se konkurentima kao što su NH90 (mase 10,6 tona) i EC725 Cougar (mase 11 tona).

EC175 nastao je kao zajednički projekt tvrtki Eurocopter i kineske korporacije AVIC-II. Iako se očekuje da će masa EC175 biti oko sedam tona, još 2005. Eurocopter je objavio da se razmatraju mogućnosti povećanja mase do deset tona. Kako je u cijeli projekt razvoja uključen kineski partner, o EC175 još uvijek se zna vrlo malo. Po ugovoru sklopljenom 2005. svaki od partnera će u razvoj uložiti 300 milijuna eura, a prvi bi prototip trebao poletjeti 2009. Početak serijske proizvodnje planiran je za 2011. Iako se zasad tvrdi da će EC175 biti isključivo civilni helikopter neće biti čudno ako kineska vojska odluči proizvesti militariziranu inačicu (Z-15) kojom će zamijeniti svoje helikoptere Z-9 (Dauphin 2) mase pet tona.

EC175 naći će se u istoj klasi (mase između sedam i osam tona) s južnokorejskim višenamjenskim helikopterom Korean Utility Helicopter (KUH). Nositelj projekta je tvrtka Korea Aerospace Industries (KAI), a zanimljivo je da Eurocopter surađuje i na razvoju ovog helikoptera u svojstvu konzultanta. Još jedna sličnost s EC175 ogleda se u planiranom terminu prvog leta – rujan 2009. i početku serijske proizvodnje tijekom 2011. Američka tvrtka General Electric pomaže tvrtki Samsung Techwin u usvajanju proizvodnje motora T700-GE-701K namijenjenog KUH-u. T700-GE-701K nastao je na osnovama motora -701C (snage 1270 kW) koji se rabe na južnokorejskim helikopterima UH-60P. Ako su razvoj KUH-a uspješno dovrši, južnokorejska vojska najavila je kupnju 245 komada.

Klasični Eurocopterov višenamjenski helikopter je AS532 AL Cougar (mase 9000 kg) pokretan s dva Turbomeca Makila 1A1 motora snage 1400 kW. Kupcima je na raspolaganju i produžena inačica AS532 AC koja može prevesti 25 vojnika s kompletnom opremom, istovremenom noseći dva saćasta lansera nevođenih raketa zrak-zemlja i automatski top malog kalibra. Bugarsko ratno zrakoplovstvo naručilo je dvanaest AS532 AC čija je isporuka započela u kolovozu 2006. Osam bugarskih Cougara bit će opremljeno za taktički transport, a preostalih osam za zahtjevne zadaće borbenog traganja i spašavanja (CSAR). Do danas je više od 700 helikoptera iz obitelji Super Puma/Cougara prodano u 48 država, pa su tako i Slovenci kupili četiri AS532 AL.

Najnovija prinova obitelji Cougar je EC725 mase 11 000 kilograma, koji pokreću dva motora Makila 2A pojedinačne snage 1800 kW. Eurocopter je za razvoj EC725 uporabio dosta tehnologija s helikoptera NH90, između ostalog i peterokraki kompozitni rotor te “glass cocpit”. Autonomija leta od pet sati može se udvostručiti uporabom sustava za pretakanje goriva u letu. EC725 može prevesti 29 vojnika s opremom ili do dvanaest nosila i do 5000 kg tereta podvješenog ispod trupa. Prvi je let obavio u studenom 2000., a serijska isporuka započela je 2004. godine. Prvi kupac bilo je francusko ratno zrakoplovstvo koje je naručilo šest helikoptera prilagođenih CSAR misijama. Nakon toga osam EC725 naručila je francuska kopnena vojska za svoju zrakoplovnu komponentu, preciznije rečeno svojim specijalnim snagama. Francusko ratno zrakoplovstvo testiralo je svoje EC725 Resco helikoptere na nosaču zrakoplova Charles de Gaulle i fregati Courbet kako bi potvrdilo mogućnost uporabe ne samo u CSAR operacijama već i u zadaćama borbe protiv terorističkih skupina. EC725 Resco ušao je u operativnu uporabu u svibnju 2006., a samo tri mjeseca kasnije tri su poslana u britansku zrakoplovnu bazu Akrotiri na Cipru kako bi sudjelovali u Operation Baliste – spašavanju francuskih državljana iz Libanona. U uvjetima neprestanih izraelskih zračnih udara, uspjeli su tijekom 93 leta izvući oko 1000 ljudi.

Trenutačno jedini proizvod tvrtke NH Industries je višenamjenski helikopter NH90 mase 10 600 kg. NH90 se izrađuje u dvije osnovne forme: TTH taktički transportni helikopter i mornarički NFH. Vlasnici NH Industries su Eurocopter (62,5 %), AgustaWestland (32 %) i nizozemski Stork Aerospace (5,5 %). Najbolje odlike NH90 su trup potpuno napravljen od kompozita (otporan na koroziju) i “fly-by-wire” sustav kontrole letenja. Prvi je let obavio 1995., a 2000. je dobivena prva narudžba. Tada je naručeno 153 (opcija za još 54) NH90, a kupci su bili Francuska, Njemačka, Italija, Nizozemska i Portugal. Tijekom 2001. Finska, Norveška i Švedska su objavile da je NH90 pobijedio u natjecanju za novi nordijski helikopter, pa su naručile 52 helikoptera. Početna opcija za dodatnih 17, naknadno je smanjena na sedam. Švedska inačica ima povišenu kabinu za 24 cm kako bi se dobilo više prostora za glave visokih švedskih vojnika. U kolovozu 2003. Grčka je postala deveti kupac, naručivši 20 (plus opcija za 14) helikoptera.

U lipnju 2004. Oman je postao prvi izvaneuropski kupac, naručivši 20 NH90. U lipnju 2005. Australija je naručila dvanaest MRH90 – u osnovi TTH s dodatnim mogućnostima borbenog djelovanja. Ta je narudžba u lipnju 2006. povećana za još 34 helikoptera. Četrdeset MRH90 dobit će australska kopnena vojska, a preostali će otići tamošnjoj ratnoj mornarici. Ugledavši se na Australiju i Novi Zeland je u lipnju 2006. naručio devet NH90. Potkraj prošle godine španjolska je vlada odobrila kupnju 45 tih helikoptera. Ako tome dodamo i deset TTH-a koje planira kupiti Belgija dosadašnje narudžbe NH90 dosežu zavidnih 455 komada za 14 država, a u opciji je još 76 komada. I sve to u samo sedam godina prodaje. Trenutačno se linije za proizvodnju nalaze u Francuskoj, Njemačkoj i Italiji, dok je u fazi pripreme serijska proizvodnja u Finskoj, Australiji i Španjolskoj. Zbog velikog broja kupaca dosad je razvijeno čak 25 različitih inačica. Unatoč tome, TTH je u ožujku prošle godine proglašen sposobnim za operativnu uporabu, a potkraj godine isporučena su i prva tri primjerka njemačkoj vojsci. Isporuke Grčkoj, Finskoj i Švedskoj započet će do kraja ove godine, do kad bi se trebalo dovršiti 38 TTH-a. Dovršetak testiranja NFH-a planiran je za iduću godinu, a intenzitet serijske proizvodnje tijekom 2009. do 2011. trebao bi biti 80 komada godišnje. U najavi su i nove prodaje. Tako Njemačka razmatra kupnju 30 NFH-a (zasad je kupila samo TTH-e). I Francuska, koja je kupila samo NFH-e, također razmatra mogućnost kupnje 34 helikoptera TTH, uz opciju kupnje dodatnih 34.

Hueyve zamjene
Već smo spomenuli da je američka kopnena vojska svoje helikoptere UH-1H uglavnom zamijenila s UH-60A Black Hawkovima (mase 7700 kg) tvrtke Sikorsky. UH-60A za pogon rabi dva motora General Electric T700-GE-700 snage 1200 kW. Prvi je put poletio 1974., a u operativnu je uporabu uveden 1979. Do danas je napravljeno više od 2800 helikoptera iz obitelji S-70/H-60.

Tijekom 1989. započela je proizvodnja UH-60L mase 10 000 kilograma. Povećana masa kompenzirana je ugradnjom jačih motora T700-GE-701C (1400 kW). Iako mu je masa povećana otprilike za masu oklopljenog Hummera maksimalna poletna masa UH-60L je 10 660 kg a nosivost čak 4080 kg podvješenog tereta. Zbog neugodnih iskustava iz Somalije i Iraka donesen je plan da se svi američki UH-60L opreme sustavom za obranu od napada RPG ručnim bacačima. Sustav obuhvaća podsustav Hostile Fire Indicator namijenjen otkrivanju trenutka ispaljena ne samo RPG-a već i drugih sličnih oružja, uključujući i lake PZO sustave. Drugi podsustav je Visual Acquisition Disruptor baziran na laseru kojim se može zaslijepiti čovjeka. Saudijska Arabija je najavila kupnju 24 UH-60L. Prošle godine tvrtka Sikorsky je objavila namjeru razvoja jeftinijeg International Black Hawk helikoptera, čija bi isporuka mogla početi 2010. Kako bi smanjila cijenu proizvodnje, najavljena je i mogućnost kupnje poljske tvrtke PZL-Mielec.

Najnovija inačica Black Hawka je UH-60M, kod kojega je zadržana masa od 10 000 kg, ali su ugrađeni novi motori T700-GE-701D snage 1490 kW. Helikopter je dobio nove, veće lopatice i najmodernije prikaznike u kokpitu. Isporuka prvog serijskog UH-60M obavljena je u srpnju prošle godine, a Sikorsky se nada da će dobiti narudžbe za barem 1200 komada. U taj su broj uračunali i moguće izvozne poslove. Zasad se zna da su Ujedinjeni Arapski Emirati naručili 26 UH-60M, a Bahrein devet.

Naglom porastu zanimanja za višenamjenske helikoptere nije odolio ni Sikorsky koji je prošle godine objavio namjeru razvoja inačice Battlehawk. Potencijalni kupci će moći kupiti nove primjerke, ali i modernizirati već postojeće H-60 na novi standard. Battlehawk će vjerojatno biti i osnova za posebnu inačicu UH-60 koju Sikorsky nudi izraelskoj vojsci, koja je odustala od daljnjih narudžbi jurišnih helikoptera Boeing AH-64D. Uz Sikorsky, za ovaj su se posao javile i izraelska tvrtka Elbit Systems i Rafael.
Osim Black Hawka, Sikorsky na tržištu ima još jedan višenamjenski helikopter – S-92. Za razliku od H-60 koji se vrlo dobro prodaje, prodaja S-92 ide slabo i to uglavnom civilnim kupcima. Prodaja vojnog MH-92 Superhawka (mase 12 837 kg) zasad ide vrlo slabo. Zapravo, za Superhawk se dosad odlučila jedino kanadska vojska koja je kupila 28 komada pod oznakom CH-148 Cyclone.

Ruska ponuda
Ne tako davno Sovjetski Savez je bio najveći proizvođač i izvoznik transportnih helikoptera. Nakon raspada, ruski proizvođači helikoptera našli su se u dubokoj krizi, ponajviše zbog obustave domaćih narudžbi. Zbog toga je ruska vlada napravila megakonzorcij Oberonprom u koji su uključili projektne biroe Kamov i Mil, te tvrtke za njihovu proizvodnju Kazan Helicopters, Rostvertol i Ulan-Ude Avioation.

Projektni biro Kamov još uvijek je jedini koji se ozbiljno bavi projektiranjem i razvojem helikoptera s koaksijalnim rotorima. Koaksijalni rotor pruža neke prednosti, prije svega kraći trup i nepotrebnost ugradnje repnog rotora, što te helikoptere čini posebno pogodnima za uporabu na brodovima. Zbog toga je Kamov poznat kao proizvođač mornaričkih helikoptera (Ka-27/29/31) i djelomično civilnih (Ka-26/32). Koaksijalni rotor ima i svoje nedostatke, prije svega složenost konstrukcije koja povećava troškove održavanja. Zbog toga Kamovljeve helikoptere rijetko kupuju ratna zrakoplovstva i kopnene vojske. Tipičan Kamovljev helikopter je Ka-29 najveće mase 11 000 kilograma. U velikoj kabini može prevesti 16 vojnika s opremom, ili 4000 kilograma tereta podvješenog pod trupom. Dva motora Klimov TV3-117VMA pojedinačne snage 1640 kW omogućuju mu polijetanje i pri masi od čak 12 600 kilograma. Unatoč tome prodaja Ka-29 kao višenjamjenskog helikoptera slaba je.

U isto vrijeme prodaja Milovog Mi-17 (koji rabi iste motore kao i Ka-29) ide više nego dobro, uz stalno povećanje narudžbi. Ako se uključe i svi proizvedeni Mi-8 (koji su imali znatno slabije motore) dosad je proizvedeno više od 11 000 Mi-8/17 uz realne mogućnosti da se taj broj poveća iznad 12 000. Rosoboronexport nudi dvije inačice Mi-17. Jedan je Mi-17-1V koji se proizvodi u Kazanu. Trenutačno najveći kupac tog helikoptera je indijska vojska koja je naručila čak 80 komada. U Ulan Udeu se izrađuje Mi-171Š. Trenutno posljednji kupac tog helikoptera je naše ratno zrakoplovstvo koje je naručilo 18 komada, a Mil očekuje još nedefiniranu narudžbu Ekvadora.

Najnapredniji helikopter iz obitelji je Mi-17V-5, koji kupcima nudi Kazan. Najbolja odlika tog helikoptera je hidraulički pokretana utovarna rampa koja se može otvarati u letu. Zahvaljujući tome Mi-17V-5 je pogodan za prebacivanje padobranaca ili vrlo dugačkih tereta. Za potrebe preleta u kabinu se može postaviti dodatni spremnik za gorivo zapremine 915 litara koji dolet povećava na čak 1600 kilometara. Zadnji kupci tog helikoptera su Čile i Venecuela (20 komada).

U završnoj fazi razvoja je i nasljednik Mi-17 – Mi-38 čiji su razvoj i serijska proizvodnja dodijeljeni tvrtki Kazan Helicopters. Prvi let obavio je 2003. opremljen motorima Pratt & Whitney Canada PW127T/S snage 2050 kW. Serijski Mi-38 mase 15 600 kg pokretat će ruski motori Kamov TV7-117V/VM snage 2090 kW. Očekuje se da će isporuka serijskih Mi-38 započeti 2008. ili najkasnije 2009. godine. Tako će Mi-38 postati glavnim konkurentom AugustaWestlandovom EH101.

Dražen Milić