Digitalno upravljanje bojišnicom – američki način

Zahvaljujući iskustvima iz Iraka, američka je vojska razvijala komunikacijsku mrežu koja omogućuje vrlo učinkovit nadzor nad trupama što se kreću unutar digitalne bojišnice

Foto: BAE Systems

U travnju 1994. godine, američka je vojska doživjela “digitalno vatreno krštenje” unutar svojega nacionalnog trening centra (NTC) izvodeći vježbu Desert Hammer VI. Eksperimentalna bojna – postrojba za djelovanje (EXFOR), djelomično digitalno poduprta, izgubila je bitku od (digitalno ne-poduprte) protivničke postrojbe (OPFOR). EXFOR je izgubio bitku.

Tijekom sljedećih devet godina nije se demonstriralo niti diskutiralo o blagodatima digitalne potpore. Unatoč tome, u Iraku su dobivane bitke upotrebom krnje forme takvih sustava, što je bitno drukčije od originalne namjere američke vojske te drugačije od analognih sustava europskih snaga koje se još uvijek naprežu kako bi osigurale povećanu interoperabilnost sa Sjedinjenim Državama i koalicijskim snagama.

Ured za digitalnu potporu američke kopnene vojske (Army Digitalisation Office – ADO) utemeljen je u siječnju 1994. kako bi podržao uvođenje nove vizije snaga nazvane Force XXI, te posebno koordinaciju primjene IT-a unutar oružja i sustava, a sve je to otprije poznato kao digitalno podržana bojišnica.

Voditelji ADO-a tvrde da će vojska sutrašnjice, Force XXI, biti rezultat ponovne konceptualizacije i reforme snaga svih postroja, od rova do industrijske baze, a sve će biti organizirano preko informacija i informatičkih tehnologija. Nadalje, digitalizacija omogućuje zapovjednicima trenutačnu komunikaciju o svim vitalnim informacijama što je znatno bolje nego spore glasovne radiokomunikacije ili još sporije kurirske poruke. Digitalizacija zapovjednicima također osigurava superiornije donošenje odluka, a sve uz pomoć horizontalne i vertikalne integrirane digitalno-informacijske mreže, koja podupire zapovjedni sustav i omogućuje zapovijedanje i nadzor (C2). Svrha je svega ovoga kreiranje simultane, precizne slike prostora bojišnice na svakoj razini – od vojnika do zapovjednika.

Ova se slika temelji na uobičajenim podacima prikupljenim preko mreže senzora, zapovjednih postaja, procesora i oružnih platformi, a sve to sudionicima omogućava združivanje relevantnih informacija kako bi bili u toku događaja. Digitalizacija će vojsci 21. stoljeća omogućiti pobjedu u informacijskom ratu i dostavljanje relevantnih informacija zapovjednicima, posadama borbenih sustava i logističarima, a ovi će moći donijeti vitalne odluke kojima će osigurati pobjedu.

Foto: US Army

Unutar neposrednih digitalizacijskih ciljeva ADO-a jest uvođenje i terenska upotreba sustava za upravljanje na bojištu, poznatog kao Force XXI bojišno zapovjedništvo – od brigade na niže (FBCB2), uspostavljanje taktičkog interneta preko kojeg se sve odvija, upravljanja naprednih bojišnih pokusa (AWE), procjeni koristi i progresa u programu digitalizacije. Uz to već su zajednički integrirani svi bojišni operativni sustavi (kolokvijalno nazvan bojišni zapovjedni sustav – ABCS), razvija se zajednička i multinacionalna interoperabilnost, te se razvija bojišni informacijski prijenosni sustav (u američkoj kopnenoj vojsci poznat kao borbena informacijska zemaljska mreža – WIN-T).

AWE nastavlja raniji pokus niske razine sa međuprijenosnim informacijskim sustavom (IVIS), predstavljenim ranih 90-ih od tvrtke General Dynamics kao ugradbeni sustav postavljen u tenk M1A2 Abrams, a sam sustav služi za podatkovnu komunikaciju između tenkova. Jedna varijanta IVIS-a također je prilagođena za borbeno vozilo pješaštva M2A2 Bradley, a isproban je u suradnji s tenkom M1A2 i helikopterom OH-58 Kiowa Warrior na koji je bio instaliran ATHS (zrakoplovni ciljnički sustav) – sve to kao dio vježbe Desert Hammer VI. Tomu je prethodio niz progresivnih ispitivanja na visokom nivou uključujući vježbu Prairie Warrior izvedenu u svibnju 1995. u Fort Leavenworthu, pokus Focused Despatch izveden u kolovozu i rujnu 1995. u Fort Knoxu, vježba Warrior Focus izvedena u studenom 1995. te Task Force XXI, uzvratni susret protiv OPFOR-a, izveden u ožujku 1997., koji je obuhvatio kombinirane snage veličine brigade iz 4. pješačke divizije, opremljene sustavom FBCB2.

Digitalna revolucija
Prema zacrtanom planu, 4. pješačka divizija je predložena da 2000. godine postane prva digitalno podržana divizija američke kopnene vojske. Namjera je bila da bi napredni pokusi digitalnog djelovanja Division XXI i Corps XXI mogli slijediti u fiskalnoj godini 1998. i 1999. Ta je divizija u Fort Hoodu, u studenom 1997. provela vježbu, ali to nije bio pokus na terenu nego se izvodio unutar središta za borbene simulacije u Fort Hoodu. Zacrtani terenski pokus na razini korpusa također nisu provedeni.

Prije početka skupih vježbi, odlučeno je kako će greške unutar integracije sustava FBCB2/ABCS biti ispravljene kako bi se bolje razumjeli razlozi razilaženja između očekivane pobjede digitalno podržane postrojbe, u suštini uspješne laboratorijske simulacije i uočenih problema na stvarnim terenskim testiranjima . Neuspješnost ovog zadnjeg ne odnosi se samo na taktičke mogućnosti nego i na specifične čimbenike kao što su: omjer kompletiranja poruka, vrijeme između kvarova osnovnih funkcija sustava, preživljavanje i stabilnost mreže.

Kako i i izborno zamišljeno, FBCB2 obuhvaća bojišnički operativni sustav sa sustavom i programima koji se izvršavaju na terminalima spojenim s GPS satelitskim prijemnicima. To je instalirano u taktičkim operativnim centrima (TOC) na razini bojne i brigade, te na oružnim platformama i borbenim vozilima. Kao dodatak na oblikovane C2 poruke (kao što su zapovjedi i zemljovidi), mogle su se razmjenjivati podaci o stvarnom stanju na terenu te to odmah prikazati na digitalnom zemljovidu, podaci o rasporedu protivničkih (crveni) i prijateljskih (plavi) snaga – bazirano na izviđanju i automatskim GPS informacijama, s vlastitim i njihovim zapovjednim mjestima, a sve ovo uz upotrebu taktičkog interneta. On je utemeljen na zemaljskoj radio mreži sastavljenoj od Raytheon EPLRS (sustav sa poboljšanom dojavom lokacije pozicije) UHF radio uređaja ( najveće propusnost od 58 kbit/s) i dopunjenoj sa specijalno prilagođenim VHF radio uređajem ITT SINCGARS (efektivna propusnost od 1200 bit/s). Oba radio uređaja su uporabljiva i za odašiljanje tajnih podataka.

Premda neka borbena vozila kao što su M109A6 Paladin, M1A2 SEP Abrams, te M2A3 Bradley imaju instalirane ekrane i računalne sustave, ostala se vozila opremaju dodatnim računalnim sustavom koji pak sadrži centralnu procesorsku jedinicu, ekran osjetljiv na dodir te tastaturu. Uzevši sve u obzir dolazimo do broja od 1700 FBCB2 kompleta po diviziji.
Unatoč problemima koje su korisnici imali u postizanju laboratorijskih uvjeta u stvarnoj primjeni na terenu, inicijalna maloserijska proizvodnja kopnenih FBCB2 bila je odobrena godine 2000. Do ove točke, samo dvije od tri brigadne 4. pješačke divizije imala su kompletnu digitalnu podršku iako su u startu digitalno bili podržane prve dvije (od šest novih) brigade Stryker, koje su izrasle iz transformacijskih inicijativa.

Za to su rabljeni terminali V4, njih 6000. Kako bi se pokrile preostale formacije američke kopnene vojske, namjeravalo se prijeći na punu serijsku proizvodnju (FRP) tijekom 2001., nakon zadovoljavajućih rezultata provedenih razvojnih ispitivanja i rada na terenu (IOT&E).

Foto: NATO

Američka je kopnena vojska osposobila samo jednu brigadu iz 4. pješačke divizije za službeni ogledni pokus u Fort Hoodu koji se zbio prosinca 2001. Do tada je postalo razvidno kako Uprava za operativne pokuse i razvoj (DOT&E) američkog ministarstva obrane nije bila sklona prihvaćanju niti IOT&E pokusni koncept Američke vojske, ali niti njihov glavni pokusno-razvojni plan – pripremu za serijsku proizvodnju (oko kojega se vrti odobrenje za proizvodnju daljnjih dodatnih 62 000 jedinca A4 sa terminalima kao važnog elementa FBCB2). Ključna je briga bila kako u slučaju kvara sustava zemaljske komunikacijske mreže (na razini korpusa ili divizije) nema utjecaja na efikasnost FBCB2 koji će i dalje biti funkcionalan za korisnike na geografski široko raspoređenim bojišnicama, a sve će poruke biti potpuno transparentne do razine divizijskog zapovjednog sustava (tu je riječ o nekoliko podsustava: manevarski zapovjedni sustav (MCS), napredni kopneni taktički topnički podatkovni sustav (AFATDS), sustav za planiranje i nadzor zračne i raketne obrane, sustav za analizu svih izvora (ASAS), sustav za borbenu logističku potporu (CSSS)).

Novi pristup
Posljedica je toga da je IOT&E formalno bio degradiran na status “ograničeni korisnički pokus” (LUT 2A) pa je, kako bi se zaokružila digitalna potpora postrojbi do te razine, izrađena aplikacija za ministarstvo obrane kako bi se dodalo još 3000 terminala za LRIP. U međuvremenu, realnost i dugotrajnost između i unutar divizijskih interoperabilnosti zabrinjava, što načelno proizlazi iz digitalno nepodržanih dijelova američke kopnene vojske, a forsira raspoređivanje i razvoj FBCB2 u novoj konfiguraciji. Dvije godine ranije nego što je planirano da sustav bude implementiran u 4. pješačkoj diviziji, kao prvoj digitalno podržanoj borbenoj postrojbi, vodstvo američke vojske u Europi (USAREUR) izborilo je primjenu FBCB2 programske aplikacije pri operativnim postrojbama 5. korpusa, a koji su, prema prvotnom planu, trebale dobiti FBCB2 sustav tek 2008. ili 2009. godine.

Prva primjena dogodila se u listopadu 1999. kada su, radi uspostave lokalne digitalne mreže i sprečavanja incidenata, računala EVS serija 2000 (s instaliranom ranijom verzijom FBCB2 programske aplikacije, verzija 3.17F) bila ugrađena u 70-ak GPS satelitskih prijamnika i Ku-pojasnih satelitskih primopredajnika na patrolnim vozilima HMMWV, koji su pak bili Task Force Eagle, raspoređene u Bosni.

Upotreba FBCB2 programske potpore u kombinaciji sa nezaštićenim komercijalnim satelitskim sustavom, koji je priključen na zaštićenu vojnu komunikacijsku liniju, omogućuje ne samo sposobnost za digitalizaciju u gotovo realnom vremenu, nego također dopušta individualnim patrolama slanje kratkih tekstualnih i grafičkih C2 poruka – svaki prema svakome, te prema zapovjedništvu Task Force Eagle lociranom u Tuzli.

Zapovjednici USAEUR-a objašnjavaju da je ugradnjom modula Fortezza (za enkripciju podataka) u FBCB2, te slanjem kodiranog signala preko komercijalnih satelita ka serverskoj sabirnici u Heidelbergu (Njemačka), zapovjedništvo bilo u stanju konfigurirati način prijenosa informacija iz modula Fortezza prema sustavu koji se upotrebljava u normalnim komunikacijskim sustavima. To znači da podaci generirani na FBCB2 modulu na vozilu u Bosni neće biti prikazani samo u Heidelbergu i u stožeru Task Force Eagle, nego također i u nacionalnom vojnom zapovjednom središtu u Pentagonu.

Kasnije, pod takozvanom Balkanskom digitalizacijskom inicijativom, broj sustava bio je povećan kako bi se pokrile snage raspoređene na Kosovu kao i u Bosni, a sam je sustav prepravljen na poboljšani informacijski sustav (EIS). Jedna verzija ove tehnologije bila je raspoređena na terenu pri 173. zračno-desantnoj brigadi u talijanskoj Vincenzi, čime je omogućeno praćenje brigadnih vozila kako su raspoređena u operacijama.

Prijateljske snage
Nositelj EIS prometa bio je Intelsat 902 – komercijalni satelit koji je radio u Ku-pojasu i nudio najviši prijenos od 112 kb/s. Taj je satelit bio rabljen za Qualcomm OmniTRACS sustav za praćenje komercijalnih vozila kako bi se nadzirala vozila za potporu postrojbi američke vojske lociranih na Balkanu. Iako EIS i OmniTRACS rabe isti tip antene, ipak postoji prednost u EIS opremljenom vozilu jer se putanja istog može trasirati unutar logističke jedinice TOC-a (ali ne i u drugom smjeru). Slijedeća vidljiva prednost bila je u složenosti terena, satelitski je link zaobišao umnožavanje i širenje problema sa mrežom koji su se već susreli na zemaljskim radio uređajima EPLRS UHF i SINCGARS VHF, koji su pak bili prihvaćeni kao nositelji za standardni FBCB2 sustav koji je bio testiran u 4. pješačkoj diviziji.

Sličan princip uporabe bio je kasnije primijenjen na varijantu FBCB2 predstavljenu kao uslužni servis pod imenom Blue Force Tracking (FBCB2/BFT). Ovo je bilo preoblikovano za slanje i primanje podataka preko komercijalnog L-pojasnog satelita, te je od 2002. bilo upotrebljeno za opremanje snaga raspoređenim u operaciji Iraqi Freedom te operaciji Enduring Freedom. U svojoj baznoj formi, FBCB2/BFT koristi standardnu FBCB2 elektroniku i programsku podršku u kombinaciji sa Comtech MT-2011e L-pojasnim satelitskim primopredajnikom, te je normalno nekodirani sustav pa tako i nepodoban za prijenos podataka za potrebe vojnog sustava zapovijedanja i nadzora.

Isti također ne može pristupiti ABCS-u ili zemaljskoj FBCB2 varijanti. Pa ipak, sustav je mogao osigurati metodu za identificiranje i prosljeđivanje pozicije odabranih vozila, zapovjednih mjesta ili helikopterske platforme, svatko sa svakim te sa nadležnim zapovjednim mjestom. Nadalje, još imamo i osiguranu podršku jedinicama koje su opremljene za razmjenu borbenih informacija oblikovanih u zajedničkom varijabilnom formatu poruka (JVFM).

Zbog ograničene dostupnosti hardvera te satelitskog kapaciteta, FBCB2/BFT trebao je biti razmješten kao osiromašeni sustav, tipično sa samo 165 sustava po diviziji (10% gustoće za zemaljski FBCB2). Usprkos tome, ovo je zapovjednicima bilo dovoljno za pogled na situaciju svih postrojbi unutar bojišnice. FBCB2/BFT sustavi bili su također dostupni američkom Marinskom korpusu i 1. oklopnoj diviziji vojske V. Britanije.

Satelitski nadzor
FBCB2/BFT platforme imaju svoju radnu arhitekturu. Središnja jedinica FBCB2 obavlja funkciju mrežnog nadzora u praćenju pojedinačnih platformi, ponovno odašilje prikupljene izvještaje natrag prema svim platformama te preusmjerava C2 poruke koje se odašilju. Kontrolirane, ali ne i tajne informacije satelitska mreža prenosi FBCB2/BFT i C2 poruke koristeći kriptografsku implementaciju osiguranu od NSA (nacionalna sigurnosna agencija). FBCB2/BFT taktičke poruke prolaze u jednom smjeru iz nekriptirane satelitske mreže preko specijalnog mrežnog nadzora ka osiguranoj mreži (SIPRNET) i vojnom dijelu globalnog zapovjednog i nadzornog sustava (GCCS-A). Dio posla obavlja i program za mapiranje na Northrop Grumman zapovjedno nadzornom računalu (C2PC). Mrežna veza prema GCCS dijelu za slike osigurava dijeljenje slika iz sustava zemaljskih snaga sa združenim stožerima i stožerima na terenu.

Tijekom inicijalnih razmještanja OIF, satelitske i zemaljske bazirane FBCB2 mreže nisu bile interoperabilne, pri čemu se plava sličica generirana sa satelitskog sustava nije pojavila na podešenom zemaljskom FBCB2 sustavu. Kasnije je sustav bio dorađen kao dvosmjerni most. Kao dodatak, korištenje JVMF-a sada dozvoljava prijenos poruka od i prema zračnoj izvidničkoj i nadzornoj platformi koja ujedinjuje sustav za nadzor i ciljanje (JSTARS), a preko vojnog komunikacijskog sustava za upravljajne PZO-om (AADC2) te sustava Link 16.
FBCB2/BFT je bio u planu za godinu 2003. , ali kao bazni sustav i zbog nedostatka postrojbi razmatralo se na odustajanje. Umjesto toga odlučeno je kako bi se mogli iskoristiti podaci prikupljeni na LUT 2A, a tijekom aktualnih operacija, te tijekom razvojnih ispitivanja i operacijskih ispitivanja predstavljenih u veljači 2004. Glavni fokus na tim ispitivanjim, koja su uključila samo 30 vojnika iz jedne operativne postrojbe (treniranih da koriste ograničeni set od 12 poruka a ne punih 50 koliko je instalirani kapacitet) koja je pokazala kako se satelitska i zemaljska FBCB2 mreža mogu biti interoperabilne. Vidljivost između njih bila je dokazana između 60-95%, a to je bilo dovoljno da se u kolovozu 2004. pokrene serijska proizvodnja sustava FBCB2 u obje forme – zemaljske i BFT.

Tako je, unutar većeg dijela svojih borbenih formacija, Američka vojska prigrlila FBCB2/BFT ali ne i zemaljski FBCB2 sustav kako je originalno predviđeno. FBCB2/BFT još uvijek ne poslužuje isti broj mrežnih korisnika niti postiže kašnjenje i sigurnost kao u originalnom projektu, ali osigurava stabilnu i o terenu neovisnu mrežu za bojišnicu na širokom području. Jedna uočena prednost sustava FBCB2/BFT je ta da on može jednostavno pratiti brzopokretne snage, a što nije slučaj sa radio infrastrukturom koja radi u vidljivom dometu, a odgovara originalnom FBCB2 kao i sličnim zemaljskim sustavima ostalih zemalja (Francuski SIT, Njemački Faust i Britanski Bowman).

Danas, procjenjuje se, od 30 000 do 40 000 platformi ima ugrađen FBCB2, od kojih je 70% povezano na satelitsku mrežu, a samo 30% na zemaljsku FBCB2 mrežu. Predviđa se kako će između 2010. i 2012. ukupan broj platformi narasti do 100 000 s omjerom 82% za satelitske varijante i 18% za zemaljske varijante. Glavnina ovih platformi pripada američkoj kopnenoj vojsci, ali američki marinski korpus također ima vlastiti bojišni sustav za upravljanje (baziran na povezanom digitalnom automatskom komunikacijskom terminalu C2PC-u i EPLRS, koji može biti priključen ili ne [DDACT/MDACT]), ali sada je usmjeren prema FBCB2/BFT-u. Marinci tako počinju ugrađivati BFT u novu kategoriju patrolnog vozila otpornog na mine (MRAP) ali i razvijati prijenosnu verziju baziranu na prijenosnom računalu Panasonic Toughbook.

Marijo PETROVIĆ