Putom sv. Jakova, poznatim kao Camino de Santiago, hodočasti se gotovo tisuću godina, a godišnje njim prođe oko sto tisuća hodočasnika. To je najstariji i najdulji hodočasnički put na svijetu. O iskustvima s tog jedinstvenog, 900 kilometara dugog puta, govori zapovjednik Satnije riječnih brodova bojnik Ivica Miložić…

Dogode se tako neki prijelomni trenuci u životu kad osjetimo da je vrijeme da nešto promijenimo i poduzmemo, čujemo neki unutarnji poziv, osjećamo da nas nešto vuče nekom neobjašnjivom silom i jednostavno napravimo taj prvi korak … A onda je dalje sve lakše i sve se nekako počinje slagati u savršen i logičan red, a nama postaje jasno da je baš to bio taj korak koji smo morali učiniti i da je upravo to bilo putovanje na koje smo se trebali zaputiti…

Tako otprilike počinje i priča bojnika Ivice Miložića, zapovjednika Satnije riječnih brodova, koji se uputio na jedinstveno životno putovanje prehodavši više od 900 kilometara. Riječ je zapravo o hodočašću koje počinje s francuske strane Pireneja i proteže se kroz cijelu Španjolsku do grada Santiaga de Compostele. Tim putom, poznatim kao Put sv. Jakova iliti Camino de Santiago, hodočasti se gotovo tisuću godina, a godišnje ga prođe oko sto tisuća hodočasnika. To je najstariji i najdulji hodočasnički put na svijetu.

“Bio je to moj put zahvalnosti,” kaže bojnik Miložić odmah na početku razgovora, “ali i neki izazov, testiranje vlastitih granica, sposobnosti, izdržljivosti, a naposljetku i vjere, jer ovo je ipak duhovno putovanje na kojem se preispitujete, suočavate sa samim sobom…”

Krenuo je iz Saint-Jean-Pied-de-Porta na jugozapadu Francuske, tzv. francuskom rutom i u 38 dana prehodao 920 kilometara. Govori nam da Camino nije utrka, ali nije ni šetnja, te da je dnevno prelazio tridesetak kilometara, nekad i više. Iako je dugogodišnji planinar s više od 150 osvojenih vrhova u Hrvatskoj te ima u nogama tisuće kilometara, kaže kako putovanje nije bilo nimalo lako. Najteža je bila prva dionica preko Pireneja, a onda ga je kiša pratila tijekom idućih 14 dana. No, fizički je napor na tom putu saveznik.

Na težinu ruksaka, duga pješačenja i žuljeve tijelo se navikne, no biti sam sa sobom, suočavati se sa svim što polako isplivava na površinu, promašajima, nedostacima… puno je teže. “No, snagom, voljom i vjerom sve se može, a za ostalo se pobrine Camino,” govori nam. “A to ostalo je duh Camina koji vas ispuni i naposljetku potpuno promijeni. Camino nije samo hod, to su i ljudi, peregrinosi kako se u žargonu nazivaju, ljudi beskrajne pozitivne energije. Na ovom putu nikad niste sami, osjećate da ste dio svih i da su svi dio vas. Upoznajete hodočasnike iz svih krajeva svijeta, od kojih svaki nosi svoje životne probleme. Camino tako utječe na vas da postajete bolja osoba. Ovo je put na kojem otvarate dušu i tijelo, upijate i dijelite životne priče neovisno o jeziku koji govorite. Ovdje se svi razumiju i obogaćuju vam dan. Na ovom putu ostavljate teret života, sve brige i strahove, sazrijevate, oslobađate se nekih nevidljivih spona. Ovo mi je iskustvo napunilo baterije do kraja života, promijenilo me višestruko nabolje,” slikovito će bojnik Miložić te dodaje: “Jednom kad odete na Camino, stalno ćete mu se vraćati. Zanimljivo je da je tijekom prošle godine na ovom hodočašću bilo više od četiristo Hrvata, više nego ikad.”

Posljednji korak puta i najljepši trenutak izlazak je na obalu, pred goleme valove Atlantskog oceana, gdje čovjek osjeti veliku zahvalnost i taj jedinstveni trenutak proživi cijelim bićem. A možda su najljepše zapravo bile one suptilne promjene koje su se događale tijekom putovanja i nakon njega. Bojnik Miložić govori da ga je putovanje definitivno obilježilo. Iskustva stečena na hodočašću Camino de Santiago protkala su mu svakodnevni život i utjecala više nego što je u početku mogao vjerovati.

Samo dan nakon našeg razgovora o tom jedinstvenom iskustvu kreće na novi put, Camino Primitivo. “Taj je put puno teži, naporniji, zahtjevniji,” napominje naš sugovornik i zaključuje: “ali kad sve posložiš u glavi, znaš da to možeš i želiš, znaš da ćeš se svakim korakom osjećati sve ispunjeniji i radosniji…”

Vesna Pintarić