Film Prosinački memento autora Dine Mataza premijerno je prikazan u Našicama 15. siječnja 2022. povodom 30. obljetnice međunarodnog priznanja Republike Hrvatske. Film govori o trojici mladića, pripadnika 132. brigade, koji su poginuli 4. i 5. prosinca 1991. tijekom operacije Papuk 91, jedne od prvih oslobodilačkih operacija na Zapadnoslavonskom bojištu. Tim je povodom ekipa Hrvatskog vojnika razgovarala sa svjedokom događaja Miroslavom Ranogajcem-Rusom te autorom filma Dinom Matazom

Operaciji Papuk 91 prethodili su dani intenzivnih granatiranja Orahovice i okolice. Materijalne štete i razaranja bilo je svakodnevno zbog minobacačkih napada pobunjenih Srba i stalnog djelovanja avijacije jugovojske, prisjeća se kraja 1991. Miroslav Ranogajec-Rus, predsjednik HVIDRA-e Našice, svjedok pogibije Momira Krmpotića-Momca i Milana Puhanića-Lovca, pripadnika Vojne policije 132. brigade Našice-Orahovica. I sam je Ranogajec tog 4. prosinca bio ranjen. “Prvi put,” nadodaje, jer niti mjesec dana kasnije ranjen je ponovno.

Momac i Lovac

Naredbom OZ-a Bjelovar orahovički branitelji, uz potporu dijelova 132. brigade, sudjeluju u operaciji Papuk 91. Pripovijeda Ranogajec o zapovijedi koju je početkom prosinca vod VP-a 132. brigade dobio: “Zadaća je bila izviđanje sela Kokočaka, koje je bilo jako neprijateljsko uporište, te navođenje topničke vatre na njihove položaje na širem području sela. Pošlo nas je 13, a vodio nas je vodič koji je dobro poznavao taj kraj.”

Prije svitanja, u ledenoj noći grupa kreće prema selu Pištani pa dalje prema Kokočaku. Ranogajec se sjeća kako su se dolaskom nadomak Kokočaka našli dvadesetak metara daleko od njihovih rovova. “Utvrdili smo tri neprijateljska cilja i bitnici dojavili koordinate, a oni su tad po njima ispalili 6-7 granata. U metežu koji je nastao neprijatelj je otkrio naše položaje i po njima je otvorena vatra. Pucali su iz svega naoružanja, gađali nas rasprskavajućim protuavionskim streljivom i morali smo se početi povlačiti prema Pištani,” priča Ranogajec.

U pokušaju izvlačenja trčali su kroz šumu, a onda “…jedna jedina granata, čist pogodak”, tiho zaključuje Ranogajec. Njega je dohvatila po leđima, a u fragmentima sjećanja ostale su slike onog koji se hvata za trbuh i ječi, drugog koji pada hvatajući se za noge, onih koji leže i više se ne miču. Od te su granate na mjestu poginuli Momir Krmpotić-Momac, koji je imao 21 godinu i bio je najmlađi branitelj, i Milan Puhanić-Lovac, koji je sa 37 godina bio najstariji u skupini. Ranjeni su Miroslav Ranogajec, Josip Palus, Robert Kribl, Zdenko Dundović i Damir Krmpotić.

U petnaestak minuta užasa koji je uslijedio branitelji shvaćaju kako im je motorola crkla, pokušavaju pružiti pomoć onima koji su ranjeni i prave nosila od jakni, zavoja, konopaca i priručnog materijala; Tomislav Matek, pripadnik izviđača rezervnog sastava MUP-a Orahovica, trči po pomoć u Gornju Pištanu, oni koji su ranjeni stavljaju metak u cijev ili jaučući traže bombe. “Nitko od ranjenih nije im htio živ u ruke. Pobunjeni Srbi ovdje su bili posebno okrutni prema zarobljenima,” sliježući ramenima objašnjava Ranogajec. Poginule su morali ostaviti, po njihova tijela vratili su se još iste večeri pripadnici Izvidničko-diverzantske satnije, a ranjeni su zajedno s ostalim suborcima nakon još kilometar i pol izvlačenja smješteni u vojni kamion i vozila hitne pomoći.

Jabuka

Dan nakon pogibije Momira Krmpotića-Momca i Milana Puhanića-Lovca, 5. prosinca 1991. pripadnici 2. bojne 132. brigade Našice-Orahovica dobivaju zadaću zaposjedanja prve crte obrane u Gornjoj Pištani, na položaju iznad sela zvanom Raketara, koji je bio ključan za buduća borbena djelovanja. Putem, kod sela Donje Pištane, branitelji su otkriveni i našli su se pod neprijateljskom vatrom. “Granate su padale sa svih strana, otvorilo se nebo i zemlja,” prisjeća se u filmu Prosinački memento svjedok događanja Stjepan Pavić. Uslijedila je žestoka borba u kojoj su se branitelji, nedovoljno zaklonjeni, našli u poluokruženju ispod Raketare. U tom trenutku, u pokušaju povlačenja prema potoku, pogođen metkom iz snajpera pada 25-godišnji Branko Jaklić-Jabuka, pripadnik 2. bojne 132. brigade Orahovica.

Situacija se čini bezizlaznom, neprijatelj tuče s taktički povišenog položaja, a desetak branitelja, pripadnika voda 2. bojne opkoljeno je s tri strane – jedini mogući izlaz vodi na čistinu gdje bi bili izloženi direktnim pogodcima. I tad, prisjećaju se u Prosinačkom mementu sudionici događaja: “… dolazi čudo, Božje čudo u obliku momka koji je na tamiću imao montiran PAM.” Taj momak, Zdravko Pleša-Alf, pripadnik “A” satnije ZNG-a Orahovica, zatekao se u tvornici Čelik pokušavajući popraviti PAM Browning kojem je puklo postolje i preko motorole je čuo kako dečki u Gornjoj Pištani trebaju pomoć. Premda nepozvan, vođen srcem, sa skrpanim PAM-om, zajedno s Mariom Mužarom koji je vozio TAM jure u pomoć. Opkoljeni branitelji prvo su začuli zvuk tamića, a onda je on krećući se naprijed-nazad po cesti zasuo neprijateljske položaje. Mario Mužar pucao je iz automatske puške, a Zdravko Pleša-Alf iz protuavionskog mitraljeza. U Prosinačkom mementu prisjeća se kako je tad ispucao oko 400 komada streljiva iz Browninga, pokupio je sve koje je trebalo pokupiti, a onda su pri povlačenju zajednički otvarali vatru i tako se izvukli.

---

Premijerno prikazivanje filma

Dokumentarni film Prosinački memento autora Dine Mataza premijerno je prikazan povodom 30. obljetnice priznanja Republike Hrvatske, 15. siječnja 2022. u Domu kulture u Našicama. Dvorana je bila puna najviše što je smjela biti u okvirima COVID-19 mjera, a priča o Momiru Krmpotiću-Momcu i Milanu Puhaniću-Lovcu, pripadnicima Vojne policije 132. brigade Našice-Orahovica, te Branku Jakliću-Jabuci, pripadniku 2. bojne 132. brigade Našice-Orahovica, koji su u prosincu 1991. izgubili živote izazvala je veliku pažnju. Premijeri su uz članove obitelji i prijatelje poginulih branitelja te predstavnike udruga proizišlih iz rata, nazočili gradonačelnik Našica Krešimir Kašuba, zamjenik župana Josip Miletić, župnik i gvardijan franjevačkog samostana u Našicama fra Petar Cvekan. Uz ostale, okupljenima su se obratili autor filma Dino Mataz te predsjednik HVIDRA-e Našice Miroslav Ranogajec-Rus, koji je i sam bio sudionik događanja u prosincu 1991.

---

Sjećanja onih koji su ih voljeli

U nepunih 30 minuta dokumentarni film Prosinački memento na koncizan, ali i duboko emotivan način pripovijeda priču o ratnim događanjima na orahovičkom području tijekom provedbe operacije Papuk 91., 4. i 5. prosinca 1991. te pogibiji trojice hrvatskih branitelja. Momac, Lovac i Jabuka koje upoznajemo kroz film u produkciji obrta Papuk Artis srčani su i hrabri branitelji – no, prije svega, oni su mladi ljudi koji su imali svoje prijatelje, poslove i škole, želje i obitelji, imali su one koji ih vole i one koje su voljeli, imali su svoje živote – a onda su oni, u jednom trenu iznenadno prekinuti. O razvoju ratnih događanja, sjećanju na trenutke uoči njihove pogibije i o tuzi koja je ostala nakon nje u kameru kojom vješto upravlja Dino Mataz govore suborci, svjedoci događaja, članovi obitelji poginulih, oni koji su ih voljeli: Robert Kribl, Zdenko Dundović-Dundo, Miroslav Ranogajec-Rus, Mario Klanica, Stjepan Pavić, Dragan Lizačić-Riba, Zdravko Pleša-Alf, Nikola Krmpotić, Marica Jaklić, Mario Puhanić, Miroslav Milovuković-Minkila.

U filmu su korištene fotografije, zemljovidi i videomaterijali iz privatnih arhiva te arhive 132. brigade Našice-Orahovica, a ilustracije je na svoj, jedinstven i vrhunski način napravio Nenad Nenoos Barinić.

---

Ništa nije bilo uzalud

Dino Mataz je profesor povijesti rođen 1995. godine. S posebnim osjećajem za Domovinski rat i branitelje proučava zbivanja s početka devedesetih godina prošlog stoljeća i ratna događanja svojeg kraja, piše o tome članke i knjige, snima filmove, senzibilizira svoje učenike otkrivajući im događaje iz Domovinskog rata i heroje tog vremena. Suradnja Dine Mataza i Miroslava Ranogajca-Rusa počela je kad se Dino, uz posredstvo Gorana Sokola, umirovljenog pukovnika HV-a, želeći napisati članak o pogibiji Krmpotića i Puhanića, zbog istraživanja činjenica i dodatnih informacija obratio predsjedniku HVIDRA-e i svjedoku ratnih događanja Miroslavu Ranogajcu-Rusu. Ubrzo nakon toga rodila se ideja o dokumentarnom filmu i on je, kao iznimno vrijedan projekt, predstavljen u siječnju ove godine. U razgovoru s Matazom i Ranogajcem slute se novi, budući projekti i nastavak suradnje.

Što je to tako čvrsto i uspješno povezalo ovu dvojicu generacijski udaljenih ljudi: jednog prekaljenog, iskusnog ratnika, branitelja koji se i desetljećima nakon završetka rata i dalje s golemom energijom svakodnevno bori za prava, kvalitetan život i dobrobit branitelja, i drugog, koji se sa strašću i predanošću posvećuje istraživanju i bilježenju događaja koji su se nizali davno prije nego je sam bio rođen?

Na to pitanje Dino Mataz odgovara: “Upoznavanjem, otkrićem Miroslava Ranogajca-Rusa dobio sam čvrst oslonac za istraživanja i pitanja koja su me i ranije zanimala; dobio sam čovjeka koji zna što se događalo, koji može i želi o tome mi pričati, okupiti sudionike Domovinskog rata, svjedoke događanja, koji uvijek ima vremena, razumijevanja i volje pomoći mi. Dobio sam golemu podršku u radu na onome što me zanima – bilježenju istine o Domovinskom ratu i ljudima koji moraju ostati zapamćeni.”

A Miroslav Ranogajec-Rus kaže: “Prepoznao sam u Dini velikog entuzijasta koji gori od volje i želje da filmom ili tekstom zapiše istinu o Domovinskom ratu i da sačuva uspomenu na branitelje koji su za slobodu dali svoje živote. U smislu kontinuiteta, u smislu pobjede koju smo mi branitelji sanjali i za koju smo davali sve što smo imali i mogli dati, u smislu zaokruživanja priče iz Domovinskog rata i vrijednosti u koje smo vjerovali – Dino znači da ništa nije bilo uzalud i da smo pobijedili.”

---

Da se ne zaboravi

U prostorijama HVIDRA-e u Našicama nalazi se spomen-soba u kojoj su izložene fotografije poginulih branitelja s našičkog područja. Među njima su Momir Krmpotić-Momac (20. 7. 1970. – 4. 12. 1991.), Milan Puhanić-Lovac (9. 6. 1954. – 4. 12. 1991.) i Branko Jaklić-Jabuka (4. 9. 1965. – 5. 12. 1991.)

Tekst: Lada Puljizević

Foto: Lada Puljizević, Prosinački memento