Iako svjetski mediji obiluju tekstovima o problemima koje korisnici Lightninga imaju s tim avionima, pa čak objavljuju i snimke njihovih havarija na nosačima zrakoplova, broj ratnih zrakoplovstava koja ih imaju u svojim flotama sve je veći. Objašnjenje je vrlo jednostavno – želite li u idućim godinama nabaviti zapadni avion pete generacije, onda možete željeti jedino njega

Mnoga medijska, pa i službena izvješća sugeriraju da je Američko ratno zrakoplovstvo (USAF) nezadovoljno višenamjenskim borbenim avionom pete generacije F-35A. To se nezadovoljstvo prije svega ogleda u previsokom stupnju nepouzdanosti, tj. potrebi da se na svaki avion “potroši” velik broj sati održavanja. A to zahtijeva velik broj radnih sati tehničkog osoblja.

Održavanje (pre)složenog F-35A pokazalo se velikim izazovom. Kako je objavljeno na početku 2021., tijekom 2020. godine tek je 36 posto USAF-ovih aviona F-35A bilo u svakom trenutku spremno za izvršavanje svih borbenih zadaća. Doduše, izgleda da USAF smatra da je najveća odgovornost na proizvođaču aviona, tvrtki Lockheed Martin. Prije svega, problem je u njegovu sustavu logističke potpore ALIS (Autonomic Logistics Information System). Iako je Lockheed Martin poboljšanjem ALIS-a u početku pokušao otkloniti probleme s pravodobnom dostavom pričuvnih dijelova, na kraju je odustao i tijekom 2021. razvio potpuno novi sustav Operational Data Integrated Network (ODIN).

Prvih je 14 setova isporučeno tijekom 2021. u operativne postrojbe opremljene avionima F-35. Doduše, radi se o početnoj seriji nazvanoj ODIN Base Kit ili OBK, međutim, Lockheed Martin tvrdi da će i takav biti znatno lakši i pouzdaniji za uporabu od ALIS-a. U odnosu na ALIS, OBK je 75 posto manji i lakši, što nije bilo neko iznenađenje s obzirom na to da se ALIS temelji na starijim računalnim komponentama i rješenjima razvijenim na početku ovog stoljeća. Ipak postoji problem: stručnjaci Lockheed Martina uspješno su dovršili razvoj hardvera, ali razvoj softvera još uvijek nije gotov. Zbog toga se u OBK-u primjenjuje softver razvijen za ALIS pa mnogi američki vojni analitičari sumnjaju da će OBK biti pouzdaniji od ALIS-a.

Novi sustav održavanja

Upravo je nepouzdanost ALIS-a bila najveći problem. Razvijen kao sustav za logističku potporu koji je trebao olakšati protok pričuvnih dijelova iz središnjih skladišta prema postrojbama, zbog kronične nepouzdanosti bio je glavna smetnja. Početna ideja bila je da se u postrojbama ne gomilaju nepotrebni pričuvni dijelovi, već da se u realnom vremenu zanavljaju u skladu s tekućim potrebama. Osim toga, još važnije, ALIS je trebao služiti kao središnji sustav obrade podataka za sve F-35A u nekoj postrojbi. S nekoliko klikova mišem odnosno služeći se tipkovnicom, inženjeri i tehničari trebali su vidjeti povijest održavanja pojedinog aviona, njegove najčešće kvarove, ali i sve sljedeće zahtjeve tekućeg održavanja. Na taj bi način analizirajući sve te podatke ALIS trebao i raditi liste pričuvnih dijelova koje je trebalo zanoviti. Na žalost USAF-a, ALIS od samog početka nije radio kako je zamišljen. Kombinacija zastarjelog hardvera i nepouzdanog softvera dovodila je do učestalog rušenja sustava te gubitka podataka. U najboljem slučaju ALIS je radio, ali vrlo, vrlo sporo. Pritom je najveći problem bio što je cijela arhitektura F-35 Lightninga II (bez obzira na izvedenicu: A, B ili C) osmišljena tako da se inženjeri i tehničari pri radu služe upravo sustavom ALIS (ili nekim sličnim). Početna ideja zapravo je bila logična. Avion prepun računala, koji leti i borbeno djeluje isključivo zahvaljujući njima, trebalo je i održavati s pomoću računala. Doduše, tehničko osoblje moglo je za otklanjanje kvarova primijeniti i softverske programe ugrađene u sam avion. Međutim, takvi su pokušaji otklanjanja kvarova bez sustava ALIS ili mimo njega često donosili još veće probleme, primjerice, ugrađena računala odbijala su “prepoznati” zamijenjeni sklop. Pritom treba uzeti u obzir da zbog svoje složenosti, prije svega goleme količine elektronike, F-35 i nije najpouzdaniji avion te da zahtijeva intenzivno održavanje. Kad povežete ne baš pouzdan avion s još slabijim sustavom za njegovo tekuće održavanje (ALIS), dobijete brojne probleme.

Kako su tek prošle godine prvi setovi ODIN Base Kit (OBK) počeli dolaziti u USAF-ove operativne postrojbe koje koriste F-35A, još je prerano znati je li pouzdaniji od ALIS-a. Proizvođač tvrdi da je rad s OBK-om već sad znatno jednostavniji s obzirom na to da ugrađena tehnologija omogućava rad vrlo sličan operativnim sustavima na mobitelima. Lockheed Martin najavljuje da će uskoro početi i isporuku za ODIN nanovo razvijenog softvera koji će dodatno pojednostaviti rad sustava i olakšati posao tehničkom osoblju. Kako bi se trajno riješio problem nepouzdanosti i gubitka podataka, sustav će rabiti tehnologiju oblaka (cloud-based software) za sigurno spremanje i razmjenu podataka. Zasad nije posve jasno hoće li Lockheed Martin razviti potpuno novi softver za ODIN ili će se on temeljiti na ALIS-ovu softveru koji će biti tek prilagođen novom načinu uporabe. Čini se da će biti primijenjeno drugo rješenje. Međutim, ako se OBK tijekom uporabe pokaže nepouzdanim, Lockheed Martin bit će prisiljen razviti potpuno novi softver. Osim znatnog povećanja troškova razvoja i gubitka vremena, to će značiti i produljenje problema s tekućim održavanjem.

Lockheed Martin ističe i da su troškovi nabave ODIN-a (zasad) znatno niži u odnosu na nabavu ALIS-a. Dosad je OBK isporučen u 11 postrojbi američkog OS-a (isključivo na teritoriju SAD-a), te po jedan set britanskoj mornarici (Portsmouth Naval Base) i talijanskom zrakoplovstvu (zrakoplovna baza Amendola). Naravno, svi će novi kupci F-35 Lightninga II dobiti ODIN.

Bez motora za S/VTOL

Jedan je od većih uzroka problema s pouzdanošću svih triju izvedenica F-35 Lightninga II motor Pratt & Whitney F135. Ovisno o izvoru, između 15 i 20 posto aviona F-35 svakodnevno nije spremno za letenje zbog problema s motorom. Budući da isporuke novih F-35 intenzivno traju, taj je postotak zapravo vrlo velik. Početkom 2021. oko 20 posto američkih Lightninga II nije bilo operativno zbog kvarova na motorima, pri čemu su spomenuti kvarovi činili čak 69 posto razloga prizemljenja tih aviona. U slučaju američkog OS-a, taj bi se problem jednostavno riješio nabavom pričuvnih motora. Međutim, problem je što Pratt & Whitney jedva uspijeva pokriti tekuće potrebe Lockheed Martina te nema dostatan kapacitet proizvodnje motora F135 za isporuku američkom OS-u.

S obzirom na činjenicu da se stanje s pouzdanošću motora F135 nije poboljšalo tijekom 2021. (neki neslužbeni izvori navode da se i pogoršalo), Američko ratno zrakoplovstvo odlučilo je pokrenuti razvoj zamjene za F135. Zasad se zna da će u programu uz Pratt & Whitney sudjelovati i General Electric Aviation. Ta je tvrtka izvorno za Lightning II razvijala motor F136, no Pentagon je 2011., zbog smanjenja troškova razvoja, odlučio prekinuti njegovo financiranje i odabrao F135.

General Electric sad nudi novi motor XA100 (upravo se provode testiranja prvih dvaju prototipova). Prema poznatim podacima, XA100 vrlo je napredan motor i po gotovo svim odlikama bolji od F135. General Electric tvrdi da u odnosu na F135 ima više od 10 posto veći potisak uz čak 25 posto manju potrošnju goriva. No, ima i golem nedostatak – može se rabiti samo na izvedenicama F-35A i F-35C. Doduše, GE tvrdi da bi se XA100 naposljetku mogao prilagoditi i uporabi na izvedenici F-35B koja je S/VTOL konfiguracije, dakle, ima sposobnosti vertikalnog/kratkog polijetanja i slijetanja. Međutim, taj bi postupak bio dug i skup.

Iz istog razloga Pratt & Whitney neće ponuditi novi motor, koji označava XA101, već, po vlastitim tvrdnjama, znatno poboljšanu izvedenicu F135. P&W tvrdi da će ta nova izvedenica riješiti sve probleme s pouzdanošću, da će kupci plaćati za motor kao i dosad, a da će operativni troškovi biti znatno manji. S obzirom na to da se GE XA100 ne može brzo i jeftino prilagoditi za F-35B, Pentagon će se po svemu sudeći morati odlučiti za ponudu tvrtke Pratt & Whitney.

Problem s odabirom zamjenskog motora za F-35B bio bi riješen (barem za Sjedinjene Države) kad bi se ostvarile najave velikog preustroja Marinskog korpusa. Preustroj, među ostalim, predviđa smanjenje broja bojni sa 24 na 21, otpis svih tenkova M1A1, ali i smanjenje broja borbenih i transportnih helikoptera. Jedan je od prijedloga i otpis svih aviona F-35B, koji bi bili zamijenjeni marinskim F-35C stacioniranim na nosačima zrakoplova. Istodobno se predviđa 300-postotno povećanje kapaciteta raketno-topničkih snaga, uvođenje u naoružanje novih protubrodskih projektila te znatno povećanje uporabe borbenih besposadnih letjelica. Sve to kako bi se Marinskom korpusu vratile izvorne mogućnosti desantnih djelovanja na otocima smještenim na oceanskim prostranstvima.

Međutim, otpisom F-35B Marinskog korpusa neće biti riješen problem nepouzdanih motora na avionima F-35B stranih kupaca. S druge strane, razvoj nove izvedenice motora za tako mali broj aviona neće biti isplativ. Zasad su strani kupci izvedenice F-35B Italija, Japan, Singapur i Ujedinjeno Kraljevstvo. Južna Koreja najavila je mogućnost kupnje F-35B za ratnu mornaricu.

Trajan problem – previsoki troškovi

Lockheed Martin ističe da je trošak kupnje F-35A za Američko ratno zrakoplovstvo smanjen na samo 79 milijuna dolara po primjerku. Međutim, to je cijena bez motora, za koji se treba izdvojiti još 13 milijuna dolara. Tako je prava cijena F-35A koju plaćaju američki porezni obveznici oko 92 milijuna dolara po primjerku. Međutim, kako novoproizvedeni višenamjenski borbeni avioni četvrte generacije, kao što su Gripen, Typhoon i Rafale, stoje između 80 i 120 milijuna dolara, a F-35 je peta generacija sa znatno boljim borbenim mogućnostima, to i nije previsoka cijena.

Znatno su veći problem operativni troškovi. U tom dijelu različiti izvori daju vrlo različite podatke. Jedni tvrde da je trošak sata naleta na F-35A smanjen s početnih 38 tisuća dolara na 33,3 tisuće. Neki čak navode da će poboljšanjem sustava održavanja (ODIN umjesto ALIS-a) trošak sati naleta biti smanjen na samo 25 tisuća dolara. Drugi tvrde da su ti podaci nevjerodostojni te da se zbog velikih problema s održavanjem kao i brojnih neoperativnih F-35A realan trošak sata naleta kreće oko 44 tisuće dolara.

Ono što američku mornaricu, zrakoplovstvo i Marinski korpus zabrinjava više od nabavne cijene i troška naleta jest spomenuta kronična nepouzdanost i golemi problemi s tekućim održavanjem. Sustav ODIN trebao bi poboljšati situaciju (barem što se tiče avionike), no problemi s nepouzdanim motorom ostat će još godinama, dok Pratt & Whitney ne razvije poboljšani F135.

Više od 80 posto USAF-ovih trenutačnih borbenih zadaća ne zahtijeva uporabu naprednog (i skupog) F-35A jer u prostoru u kojem danas djeluju američki avioni nema znatne protuzračne obrane. Iskustva iz Afganistana, Iraka i Sirije pokazala su da se ciljevi podjednako dobro mogu uništavati i “zastarjelim” F-16C/D. Zbog toga USAF želi uz F-35A razviti i “radnog konja” za svakodnevnu uporabu, koji bi bio znatno jeftiniji za nabavu i puno lakši za održavanje, usto i pravi nasljednik F-16.

Dokaz da se može brzo

O takvom se avionu jako puno govorilo nakon što je u veljači 2021. načelnik Stožera USAF-a general Charles Q. Brown Jr. najavio početak izrade studije o budućnosti borbene komponente zrakoplovstva, koja bi uključivala i novi višenamjenski borbeni avion. Studiju je nazvao Tactical Aircraft (TacAir).

Prema najavi generala Browna te posljedičnim analizama, tražio bi se avion 4,5 ili –5 generacije, znatno manje tehnički zahtjevan u odnosu na F-35A te jednostavniji za održavanje. Bio bi projektiran na dostupnim tehničkim rješenjima i s provjerenim sustavima kao što su motor, radar, naoružanje. U prilog razvoju takvog aviona idu dva argumenta. Prvi je da je Boeing uspješno razvio F-15EX te prve primjerke isporučio USAF-u i počeo ga nuditi stranim kupcima (za početak Izraelu i Indiji). F-15EX nije razvijen kao zamjena za F-22 (njegova zamjena razvija se unutar projekta Next-Generation Air Dominance i bit će prvi avion šeste generacije), već kao zamjena za F-15C koji zbog isteka resursa moraju biti povučeni iz operativne uporabe. Tako se avion četvrte generacije zamjenjuje avionom 4,5 generacije, jednako kako bi avion razvijen u okviru studije TacAir zamijenio F-16.

Drugi je, još važniji argument, dokazana mogućnost brzog i cijenom povoljnog razvoja novog (doduše školskog) aviona uz pomoć najnovijih računalnih programa. Radi se o USAF-ovu novom školskom avionu T-7A Red Hawk, čiji je razvoj počeo u prosincu 2013., a serijska proizvodnja 24. veljače 2021., što je zapravo jako brzo. Uvođenje u operativnu uporabu planirano je za 2024. godinu. Pritom se mora naglasiti da je tijekom programa T-X došlo do problema s proračunskim financiranjem, što je produljilo vrijeme razvoja za najmanje dvije godine. Iako je T-7A avion za naprednu izobrazbu, postiže najveću brzinu od 1300 km/h, i to s motorom General Electric F404. Ugradnjom znatno jačeg F414 letne značajke uvelike bi se poboljšale, prije svega brzina i korisna nosivost. Iako je Red Hawk projektiran kao školski avion, Boeing i Saab mogu, rabeći jednake računalne programe i metode, vrlo brzo projektirati i višenamjenski borbeni avion koji po borbenim značajkama neće biti puno slabiji od F-16C.

TacAir ujedno je i svojevrstan nastavak programa Light Attack Experiment, u kojem je USAF testirao mogućnosti razvoja lakih (jeftinih) jurišnih aviona na osnovama turboelisnih školskih. Iako je obustavljen početkom 2020. godine, pokazuje dugoročnu težnju USAF-a prema nalaženju jeftinijih borbenih aviona koji će izvršavati borbene zadaće kao i F-35A uz znatno niži trošak.

General Brown najavio je da bi se početna proračunska sredstva za pokretanje programa trebala osigurati u proračunskoj godini 2023., tako da će sudbina programa Tactical Aircraft biti poznata za nekoliko mjeseci. Naime, američka proračunska godina počinje 1. listopada tekuće i završava 30. rujna iduće godine, pri čemu oznaku ima po idućoj. Tako će proračunska godina 2023. početi 1. listopada 2022. i završiti 30. rujna 2023., kad Bijela kuća uputi prijedlog proračuna u Kongres i počnu rasprave po nadležnim odborima. Dobije li program TacAir proračunska sredstva, USAF se nada da bi prvi serijski primjerci novog i ekonomičnog borbenog aviona mogli postati operativni već 2030. godine (opširnije o programu u tekstu Studija TacAir – budući američki borbeni avion, HV br. 633).

Uspjesi u inozemstvu

Iako je USAF-ovo nezadovoljstvo Lightningom dobro poznato, kao i njegovi nedostaci, ključna činjenica jest da konstantno stižu nove narudžbe stranih kupaca.

Kanadska vlada tako je krajem 2021. službeno potvrdila da je iz konkurencije za odabir novog višenamjenskog borbenog aviona otpao F/A-18E/F Super Hornet, iako je smatran najvećim favoritom s obzirom na to da tamošnje zrakoplovstvo rabi CF-18 Hornet. Još ranije otpali su Eurofighter Typhoon i Dassault Rafale. Zbog toga su u završnicu ušli švedski Gripen E i američki F-35A. Takva je odluka posebno zanimljiva jer Kanada ima burno i (zasad) ne baš sretno iskustvo s Lightningom. Bila je jedna od zemalja koja je sufinancirala njegov razvoj i izravna nabava smatrana je gotovom stvari. Međutim, proces je prekinut i sve je trebalo početi iznova. Kako je Gripen E unatoč svim poboljšanjima ipak avion četvrte generacije, izgledno je da će Kanada na kraju odabrati Lightning želi li višenamjenski borbeni avion koji će njezino zrakoplovstvo moći rabiti idućih 30 godina.

Lockheed Martin zabilježio je i nove velike uspjehe. U skladu s ranije objavljenom odlukom, Ministarstvo obrane Finske nedavno je, 11. veljače, potpisalo s američkom tvrtkom ugovor vrijedan 8,4 milijarde eura kojim se reguliraju uvjeti i termini isporuke 64 primjerka F-35A. Upravo finska odluka o kupnji Lightninga upozorava na sve veći trend da mala ratna zrakoplovstva žele Lightninge, naravno, ako su zemlje dostatno bogate da ga kupe i imaju ga u operativnoj uporabi. Za kupnju Lightninga odlučio se i Singapur, a čeka se i pozitivna odluka Švicarskog parlamenta kojom bi se potvrdila kupnja F-35A.

Sve većem europskom trendu kupnje Lightninga pridružila se u siječnju 2020. i Poljska, koja je naručila 32 primjerka. Ministarstvo obrane objavilo je da isporuku prve serije od osam aviona očekuje krajem 2024. ili najkasnije početkom 2025. godine. Međutim, ti će avioni ostati u SAD-u zbog obuke pilota i tehničara. Tako će prvi F-35A u Poljsku stići 2026. i početkom 2027. godine. Ministarstvo obrane Poljske pokušava zbog trenutačne sigurnosne krize na istoku Starog Kontinenta skratiti te rokove, no kapaciteti Lockheed Martina trenutačno su preopterećeni i jedva stiže ispuniti već odobrene planove isporuke.

I neke zemlje koje su svojedobno odustale od kupnje Lightninga sad opet razmatraju njegovu nabavu. Među njima najzanimljivija je Njemačka, a vijesti o njezinu navodnom interesu pojavile su se u siječnju. Početkom veljače agencija Reuters objavila je da tamošnji obrambeni sustav opet razmišlja o Lightningu. Da posjetimo – Luftwaffe je prvotno tražio kupnju F-35A Lightninga, što je dovelo do svojevrsne javne rasprave između vojske i donositelja odluka. Činilo se da je Lightning definitivna prošlost za Bundeswehr kad je Haushaltsausschuss (odbor za proračun) Bundestaga 5. studenog 2020. godine odobrio kupnju 38 novih Eurofighter Typhoona vrijednu 5,4 milijarde eura. To je trebao biti početak ostvarenja projekta Quadriga, kojim bi se Luftwaffe opremio sa 138 novih višenamjenskih borbenih aviona. Unutar projekta Quadriga planirana je nabava sveukupno 93 Typhoona, 45 primjeraka F/A-18E/F Super Horneta i 15 primjeraka EA-18G Growlera.

Borbena uporaba

Promjena odluke o kupnji u korist F-35A vjerojatno bi razveselila Luftwaffe, no mogla bi biti i vrlo loša vijest za europski program razvoja višenamjenskog borbenog aviona šeste generacije FCAS (Future Combat Air System) u kojem je uz Njemačku nositelj i Francuska te Španjolska. Odlazak Njemačke vjerojatno bi automatski značio i propast FCAS-a. Europa je već uspjela propustiti razvoj aviona pete generacije pa bi to bio golem udarac za udruženu europsku vojnozrakoplovnu industriju. Moguće je da bi se Francuska i Španjolska uključile u britansko-talijansko-švedski projekt Tempest.

Izrael, kojem je snaga ratnog zrakoplovstva jamstvo opstanka, razvio je s Lockheed Martinom posebnu izvedenicu F-35I Adir. Izraelsko ratno zrakoplovstvo trenutačno je opremljeno sa 30 tih aviona, no broj će se uskoro povećati s obzirom na to da je naručeno ukupno 50. Dugoročni planovi predviđaju nabavu ukupno 75 Adira. Za razliku od USAF-a, izraelsko zrakoplovstvo jako je zadovoljno Adirima te često i ponosno ističe da je prvo uporabilo F-35 u borbenoj operaciji. Iako još nije službeno potvrđeno, u medijima, a i stručnim krugovima smatra se da je prva borbena operacija Adira, pa tako i aviona F-35, bio napad na skladište raketnog oružja sjeverno od Bagdada 19. srpnja 2019. Mediji su prenosili i neslužbena izvješća da su Adiri otad rabljeni i u izvidničkim misijama iznad Irana, posebice u snimanju objekata za koje Izrael smatra da služe u programu razvoja nuklearnog oružja.

Lightninge još nije kupila niti jedna arapska zemlja, a najbliže su bili Ujedinjeni Arapski Emirati. Međutim, jedan od uvjeta administracije bivšeg američkog predsjednika Donalda Trumpa da mogu nabaviti najsuvremenije američko oružje, uključujući i F-35A, bio je ne samo da priznaju Izrael već i da s njim uspostave diplomatske odnose. Taj je uvjet UAE ispunio 15. rujna 2020., potpisavši tzv. Abrahamove sporazume. Već krajem listopada Ministarstvo vanjskih poslova SAD-a odobrilo je nacrt prijedloga prodaje 50 aviona F-35A Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Cjelokupan paket, koji je osim 50 aviona F-35A uključivao i još puno toga, bio je vrijedan 10,4 milijarde dolara. Međutim, situacija se s vremenom preokrenula pa je UAE odustao od kupnje Lightninga. U prosincu 2021. naručio je 80 Rafalea, čime je nastavljen iznimno uspješan francuski niz, potvrđen i 10. veljače objavom indonezijske kupnje 42 primjerka tog aviona. Iako je riječ o avionima različitih generacija, Rafale je danas praktički jedini koji se po zamahu prodaje na svjetskom tržištu može usporediti s Lightningom.

Praktički jedini u generaciji

Zašto je Lightning tako privlačan malim ratnim zrakoplovstvima? Prije svega zato jer je trenutačno najnapredniji višenamjenski borbeni avion dostupan na tržištu. Kombinacija smanjenog radarskog odraza i najsuvremenijeg AESA radara te vrlo dobrog naoružanja čini ga iznimno privlačnim za ratna zrakoplovstva koja ne mogu kupiti stotine ili tisuće borbenih aviona.

Već sama činjenica da Europa nije razvila višenamjenski borbeni avion pete generacije te da F-22 Raptor nije na prodaju, čini Lightning jedinim višenamjenskim borbenim avionom pete generacije koji zainteresirani mogu i kupiti. Doduše, i Rusija nudi Suhojev Su-57, no veliko je pitanje je li taj avion uopće do kraja razvijen (opširnije u tekstu Su-57 kao izvozni proizvod, HV br. 627).

Programi razvoja višenamjenskog borbenog aviona šeste generacije još su uvijek u vrlo ranim fazama. Doduše, američki program NGAD (Next Generation Air Dominance) dosad je rezultirao izradom barem jednog demonstratora tehnologije sposobnog za letna testiranja. S druge strane, europski su projekti još u fazi vrlo ranog planiranja. Britansko-talijansko-švedski projekt Tempest postoji jedino kao mock-up, tj. maketa u prirodnoj veličini. Ni Ministarstvo obrane Ujedinjenog Kraljevstva ni BAE Systems kao nositelj programa još nisu spremni dati čvrste rokove o polijetanju prvog prototipa.

U međuvremenu su se javili i prvi glasovi protivljenja nastavku programa. Tako je u studenom 2021. načelnik Stožera talijanskog zrakoplovstva general Luca Goretti prvi put javno iznio mišljenje da je potrebno razmotriti mogućnost spajanja dvaju odvojenih europskih programa razvoja višenamjenskih borbenih aviona šeste generacije (FCAS i Tempest) u jedan jedinstveni.

Naime, postoje procjene da ukupni troškovi programa Tempest ne mogu biti niži nego što su troškovi američkog F-35 Lightninga II, a za koji će američki porezni obveznici dati najmanje 1,7 bilijuna (na engleskom 1,7 trillion) dolara. To je trošak koji Ujedinjeno Kraljevstvo, Italija i Švedska sami ne mogu pokriti. FCAS zajedno financiraju Njemačka, Francuska i Španjolska, no trošak razvoja neće biti ništa manji od cijene Tempesta pa je i njegova budućnost upitna. U svakom slučaju, objedinjeni paneuropski projekt razvoja višenamjenskog borbenog aviona šeste generacije (s pripadajućim borbenim besposadnim letjelicama) imao bi znatno veće mogućnosti realizacije kad bi ga sufinancirali Njemačka, Francuska, Ujedinjeno Kraljevstvo, Italija, Španjolska i ostali, iako bi i tad trošak za svaku zemlju bio golem. No, kakav god bio rasplet, do njega će proći još godine i godine. U takvim okolnostima zemlje koje žele zadržati najvišu razinu opremljenosti svojih ratnih zrakoplovstava, žele avion pete generacije i mogu uložiti znatna financijska sredstva nemaju drugi izbor nego kupovati najbolje, zapravo jedino što se trenutačno nudi – a to je F-35 Lightning II.

Tekst: Mario GALIĆ