Nedvojbeno, pješaštvo je najstariji rod vojske, nastao praktično s pojavom prvih oružanih sukoba. Zapravo, prve organizirane oružane snage činilo je isključivo pješaštvo, zbog čega se može s pravom zaključiti da je razvoj pješaštva potpuno vezan uz cjelokupnu povijest vojne organizacije

Kao organizirana vojna struktura pješaštvo se javlja već u prvim državama prije više tisuća godina i od tada njezina evolucija teče usporedno s razvojem ljudskog društva.

Kao organizirana vojna struktura javlja se već u prvim državama prije više tisuća godina i od tada njezina evolucija teče usporedno s razvojem ljudskog društva.

Tijekom povijesti ratovanja, na mjesto i ulogu pješaštva u sklopu oružanih snaga različito se gledalo, zbog čega i danas postoje različita mišljenja i stavovi među vojnim teoretičarima. Unatoč tome, većina teoretičara klasificira razvoj pješaštva prema njegovu značenju u teoriji ratne vještine na nekoliko osnovnih razdoblja, i to su:
• razdoblje prevlasti pješaštva
• razdoblje stagnacije
• preporod pješaštva
• Napoleonovi ratovi
• masovne oružane snage
• suvremeno pješaštvo

Razdoblje prevlasti pješaštva
Cijeli stari vijek može se smatrati razdobljem prevlasti pješaštva, od stvaranja prvih vojnih formacija do potpuno organizirane vojske Rimskog carstva. U predetatističkom razdoblju razvoja društva, vojna organizacija uglavnom počiva na spontanom okupljanju ratnika, pod vodstvom plemenskog ili rodovskog vođe, u slučaju neposredne ratne opasnosti. Tehnološki stupanj razvoja društva omogućavao je samo izradu hladnog oružja za blisku borbu, a malobrojnim konjima koristili su se isključivo u poljoprivredne svrhe, pa je takvu vojnu organizaciju potpuno činilo pješaštvo. Evolucijom države razvijaju se i oružane snage, pa se iz spontane vojne organizacije prvobitnog društva, koja se stvarala u slučaju neposredne ratne opasnosti, izdvajaju naoružani odredi pod neposrednom nadzorom vladara, s isključivom zadaćom vođenja ratova (detaljnije u “Razvoj i strukturalna klasifikacija vojne sile i oružanih snaga”, Hrvatski vojnik br. 189 od 23. 5. 2008.). U tom razdoblju pješaštvo se organizira kao temeljni (još dugo vrijeme i jedini) rod vojske, a uvodi se i prva vojna formacija, odnosno taktika uporabe pješaštva – falanga. Falanga je zbijeni borbeni postroj u više vrsta vojnika (slika 1), koji se prvi put spominje kod Sumerana, oko trećeg tisućljeća prije nove ere.

Usavršavanjem oružja i pojavom individualnog oklopa, dolazi do podjele pješaštva na lako i teško. Laki pješaci bili su uglavnom bez osobne zaštite i naoružani bacačkim oružjem (lukovi i strijele, praćke, koplja za bacanje), a u borbenom postroju nalazili su se ispred prvih redova falange. Njihova zadaća bila je izazivanje sukoba s protivničkom stranom i provociranje njegovog napada na monolitni, ali slabo pokretni postroj vlastite falange. Ukoliko su svojim “čarkama” dovoljno isprovocirali protivnika da krene u napad, lako pješaštvo se sklanjalo, a glavninu boja preuzimalo je teško pješaštvo, obično naoružano kopljima i mačevima, a zaštićeno oklopom i velikim štitovima.

Osim taktičke, u pješaštvu tog vremena bila je izrazita i socijalna stratifikacija, jer su postrojbe lakog pješaštva popunjavane isključivo najsiromašnijim slojevima društva, dok su teško pješaštvo činili pripadnici srednjih i bolje stojećih društvenih klasa. Naime, naoružanje i oklop svaki vojnik tog doba nabavljao je iz vlastitih sredstava, a kako su oni predstavljali priličan imetak, razumljivo da su si bolji oklop mogli priuštiti uglavnom bolje stojeći vojnici. Tek u rimskoj vojsci, nakon reformi Marija Gaja, vojnici se potpuno opremaju naoružanjem, oklopom i drugom opremom o trošku države, a osim toga stupaju u potpuno profesionalni odnos (drugim riječima, dobivaju plaću i druge beneficije za vojnu službu).

Unatoč socijalnim razlikama, lako pješaštvo je bilo vrlo korisno vojskovođama tog doba, jer predstavlja svojevrsnu manevarsku snagu inače dosta statičnom i nefleksibilnom borbenom postroju glavnih snaga, pa npr. u sastavu rimskih legija tijekom Punskih ratova čini više od trećine postrojbe (od ukupno 4200 pješaka, 1200 bili su laki pješaci – veliti). Veliti su standardno naoružavani lakim kopljima za bacanje, a zaštićeni su kožnim kacigama i malim kožnim štitovima – slika 3). Nakon Marijevih reformi lako pješaštvo potpuno nestaje, pa glavninu rimske legije čini samo teško pješaštvo. Međutim, u to vrijeme dolazi do potpunog preustroja legije na niže ustrojbene cjeline – kohorte, manipule i centurije, koje postaju osnovni element borbenog postroja. Boj se vodi u tzv. “falangi kohorti” što predstavlja vrhunac razvoja taktike falange, jer se stvaranjem kohorti falanga raščlanila na taktičke cjeline kojima se moglo manevrirati, sukladno uvjetima terena, a vojskovođa ih je mogao postavljati u jedan ili više stupnjeva po dubini, pokretati tijekom borbe, razmicati, zbijati, pojačavati krila ili centar i sl. U svakom slučaju, lako pješaštvo kao nosilac manevra više nije bilo potrebno.

Osim pješaštva u starom vijeku postojalo je i konjaništvo kao samostalni rod vojske, međutim njegova uloga bila je sekundarnog značaja, prije svega zbog nedovoljno razvijene opreme za jahanje, pa je vojnik na konju bio prilično nestabilan i nije se mogla razviti puna brzina konja, zbog čega je i silina konjičkog udara bila relativno slaba. Osim toga, konji su bili relativno malobrojni i prilično skupi. U sukobu s pješaštvom konjanici su bili potpuno inferiorni, jer su zbog nestabilnosti lako obarani s konja, a zbog slabe ili nikakve zaštitne opreme i kratkog naoružanja kojim su bili naoružani kako im ne bi smetalo pri jahanju, nisu se mogli mjeriti s teškim pješaštvom. Konjaništvo se u bitkama uglavnom nalazilo na bokovima falangi ili je korišteno za izviđanje i prijenos poruka (odnosno kao teklići).

Usavršavanjem opreme za jahanje, pojavom sedla i uzengija konjanici dobivaju solidan oslonac u borbi, što im omogućava lakše nošenje i sigurniju uporabu oružja u borbi. Osim toga, nova oprema omogućava razvoj pune brzine konja, čime se povećava silina konjičkog udara. Razvija se i individualni oklop, ali postaje i sve teži pa ga mogu nositi samo konjanici. Sve to, zajedno s raspadom čvrstih formacija pješaštva pred raspad Zapadnog Rimskog Carstva, stvorilo je uvjete za razvoj konjaništva kao odlučujućeg roda vojske i početak razdoblja stagnacije pješaštva.

Razdoblje stagnacije
Razdoblje stagnacije pješaštva proteže se kroz cijeli srednji vijek, u kojem teško oklopljeno konjaništvo (slika 4) dominira na bojištu. Naime, oprema pješaka (u prvom redu oklop i štit) nije mogla biti toliko teška kao oprema konjanika, pa zbog toga nije mogla niti jednako štititi vojnika. Osim toga, pješačke postrojbe imale su vrlo malu mogućnost pokreta, zbog čega je njihova manevarska sposobnost bila znatno slabija od teško oklopljenih konjanika, a samim time i snaga udara.

S druge strane, u srednjem vijeku javlja se i velika socijalna stratifikacija između konjice i pješaštva, jer su konj i oklop bili izuzetno skupi i imali su ih jedino pripadnici bogatih društvenih slojeva, u prvom redu feudalci. Pješaci su bili isključivo kmetovi, kasnije i najamnici, koje su opremali i naoružavali feudalci. Na taj način je formiran i odnos društva prema vojsci, pa su konjanici uživali znatno veći ugled od manje ili više podcijenjenog pješaštva. Pješaci se često nisu niti smatrali ratnicima, jer nisu imali svoju opremu, već su bile sluge svojim feudalnim gospodarima – konjanicima. U borbenim djelovanjima, pješaštvo je gotovo uvijek bilo u centru, dok su na krilima bili konjanici, čija uloga u borbi je bila presudna. Kada je sudar konjanika završio potiskivanjem jedne strane, pobjedničko konjaništvo je nastojalo izvršiti snažni dvostrani udar na pješaštvo u centru. Vojnički nedovoljno osposobljeni i uvježbani, te slabo naoružani pješaci u takvim okolnostima konjaništvu nisu mogli pružiti ikakav ozbiljniji otpor (slika 5).

Unatoč takvim, u srednjem vijeku izuzetno raširenim, odnosima i stavovima prema pješaštvu, pojedini vladari i vojskovođe dobro su procjenjivali mogućnosti pješaštva i njegovu borbenu vrijednost, te su ih sukladno tome i učinkovito koristili. Jedan od takvih vladara bio je britanski kralj Edward III, koji se umjesto za oklopljene konjanike odlučio za pješake-strijelce naoružane tzv. “dugim lukom”. Umješnom uporabom tih strijelaca Edward je u bitki kod Crecya 1346. godine potukao francuske konjanike, u prvoj kopnenoj bitki Stogodišnjeg rata (slika 6). Iskustva iz te bitke iskoristio je i britanski kralj Henry V. u nastavku Stogodišnjeg rata, nanijevši Francuzima težak poraz u bitki kod Agincourta 1415. godine, opet uz presudnu ulogu strijelaca s “dugim lukom”.

Nakon križarskih ratova, mijenja se odnos prema pješaštvu u Zapadnoj i Središnjoj Europi, koje više ne čine samo kmetovi i sluge feudalaca, već u prvom redu slobodni građani, koji za vojnu službu počinju dobivati plaću. Takve pješačke formacije stvaraju se u europskim gradovima, u cilju zaštite od pljačkaških pohoda feudalnih vojski, a u prvo vrijeme bile su milicijskog karaktera. Bili su to prvi znaci preporoda, ali ne i prekretnice u razvoju pješaštva, jer gradske milicije u većini slučajeva ipak nisu bile dorasle bolje izvježbanim i naoružanim feudalnim vojskama, pa su gradovi počeli u svoju službu uzimati najamnike.

Taktika najamnika primarno je bila usmjerena na suprotstavljanje najopasnijem protivniku – oklopljenom konjaniku, zbog čega se razvija cijeli niz oružja za izbacivanje konjanika iz sedla ili obaranje konja zajedno s konjanikom, kao što su helebarda, partizana, glefa, šponton i sl. Napad konjice dočekuje su u zbijenom borbenom postroju s velikim brojem dugih kopalja postavljenih u prvi red, a ukoliko se konjica i probila kroz tako čvrsti zid kopalja, napadali bi ih pješaci s helebardama glefama i sl. te nastojali oboriti s konja. U Burgundskim ratovima tijekom druge polovice XV. stoljeća švicarsko pješaštvo konačno preotima višestoljetnu prevlast oklopljenih konjanika na bojištu, te od tada Švicarci postaju najtraženiji najamnici u Europi. Po uzoru na njih formiraju se i druge najamničke postrojbe, u prvom redu njemački Landsknechti, koji ubrzo postaju najveći konkurenti Švicarcima na “najamničkom tržištu”. U organizaciji landsknechta prvi put se javljaju i nove ustrojbene cjeline – satnije (kompagnies) i pukovnije (regiments), ali prvenstveno u administrativnom značenju, a ne taktičkom.

S druge strane, najbolje uvježbano i organizirano pješaštvo u gotovo cijelom razdoblju stagnacije (koje je i najvažnija komponenta njihove stajaće vojske), imalo je Otomansko Carstvo. Iako je glavninu otomanske vojske činilo konjaništvo (prvenstveno spahije, te djelomično akindžije i delije kao lake pogranične postrojbe), pješaštvo je imalo izuzetno važnu ulogu, prije svega janjičari (slika 7) koji su kao elitne postrojbe mogli izdržati i udar konjice. Za razliku od janjičara, azapi su bili pješaštvo ustrojavano samo po potrebi, odnosno prilikom ratnih pohoda, od dragovoljaca koji za svoju vojnu službu nisu dobivali plaću, već su bili oslobođeni od svih poreza i davanja prema državi, a sudjelovali su i u podjeli ratnog plijena i pljački osvojenih područja. U ranoj povijesti Osmanlijskog Carstva odigrali su značajnu ulogu, međutim kasnije ih istiskuju janjičari, pa se uloga azapa svela na posadne snage vrlo diskutabilnog kvaliteta u pograničnim gradovima. No, unatoč različitim vrednovanjima pješaštva tijekom razdoblja stagnacije (odnosno kroz gotovo cijeli srednji vijek), njegov preporod počinje de facto tek pojavom i masovnijim korištenjem vatrenog oružja.

Preporod pješaštva
Vatreno oružje se u Europi javlja prilično rano, pa se u literaturi navodi pojava vatrenog oružja u Španjolskoj 1305. Češkoj 1310. Škotskoj 1318. Njemačkoj 1323. itd. međutim prvi dokumentirani podaci o uporabi vatrenog oružja potječu iz 1364. tijekom bitke kod Perugie. Zbog zanatskog načina proizvodnje i niskog stupnja tehnološkog razdoblja tog vremena, vatreno oružje bilo je vrlo različito po obliku, materijalu iz kojeg je izrađivano, načinu obrade, sastavu baruta i sl. zbog čega je bilo vrlo nepouzdano, pa nerijetko i opasno za njegovog vlasnika. Osim toga, zbog vrlo složenog punjenja i načina opaljenja imalo je malu brzinu gađanja (npr. dok je jedno takvo oružje ispalilo projektil, strijelac naoružan lukom mogao je izbaciti 12 do 15 strijela, a samostrijelom 2 – 4 strijele). Isto tako, zbog velikog slobodnog prostora između cijevi i projektila, te nedovoljnog brtvljenja, projektil je imao malu početnu brzinu i samim time vrlo kratki učinkoviti domet (maksimalno do 50 metara, dok su lukovi i samostrijeli nosili i do 150 m). S obzirom da u to vrijeme još nisu bile konstruirane ciljničke sprave, točnost gađanja bila je isto tako izuzetno mala, pa vatreno oružje praktično do kraja XV. stoljeća nema veći utjecaj na tijek ratnih operacija, niti na organizaciju i taktiku postrojbi.

Ozbiljnu promjenu percepcije vatrenog oružja donose iskustva iz bitke kod Cerignole 1503. godine, u kojoj je španjolski vojskovođa Fernandes de Cordoba potpuno razbio francusku vojsku približno iste jačine kakva je bila i njegova, prvenstveno zbog korištenja vatrenog oružja. Prvi put u povijesti taktike, Fernandes je svrsishodno kombinirao stalnu fortifikaciju (rov s bedemom), koncentriranu vatru streljačkog i topničkog naoružanja i udar (protunapad), što je od tada postalo temeljnim sadržajem obrambene bitke. Francuzi su izgubili između 3 000 i 4 000 vojnika, dok su španjolski gubitci bili zanemarivi, međutim, ručno vatreno oružje prvi put je imalo presudan utjecaj na tijek bitke. Naravno, takvom uspjehu prethodio je i odgovarajući razvoj streljačkog naoružanja.

Iz krajnje nepouzdanih i nepreciznih “ručnih topova” (bolje rečeno jednostavnih cijevi zatvorenih na jednom kraju, koji se učvršćivao u zemlji) razvijene su ručne kulevrine, koje su postale preteča prvih pušaka arkebuza. Arkebuze su stvorene nakon 1470. godine, kada je izrađen prvi kundak i jednostavni mehanizam pripale pomoću fitilja. Radilo se o glomaznim pretečama pušaka (mase oko 10 kg) koje su se sastojale samo od cijevi, kundaka i jednostavnog mehanizma za okidanje s fitiljem (slika 8), a zbog svojih dimenzija i mase koristile su se primarno kao oružje tvrđavske obrane. Arkebuzu je početkom XVI. stoljeća zamijenila musketa – lakše i manje individualno oružje sa snažnijim punjenjem i većim dometom, koje je strijelac mogao nositi i koristiti izvan stalnih fortifikacija. Projektil ispaljen iz muskete mogao je probiti gotovo svaki oklop, što je predstavljalo vrlo ozbiljnu ugrozu teško oklopljenim konjanicima i ubrzo njihovu oklopnu zaštitu učinilo beskorisnom.

S druge strane, zapazivši vrijednost vatrenog oružja, relativno brzo počeli su ga usvajati i konjanici, međutim u prvobitnom obliku bilo je to glomazno i nespretno oružje koje im je više smetalo nego koristilo. Zbog toga je za potrebe konjaništva razvijano vatreno oružje kraćih dimenzija i s malim kundakom, koje se pri gađanju oslanjalo na prsa tzv. petrinal (još se nazivao i petronel – slika 9). Kratki kundak petrinala pokazao se neučinkovitim, pa je ubrzo uklonjen i stvoreno je vatreno oružje kojim se gađalo iz ruke – pištolj. Pištolji su postali gotovo idealno oružje konjanika, ali uz njih razvijeno je i drugo oružje kraćih dimenzija, ali povećane preciznosti – musketoni i kasnije karabini. Drugim riječima, razvoj vatrenog oružja u dva osnovna smjera kakve poznajemo danas – tzv. “duge cijevi” i “kratke cijevi” usmjeren je potrebama dvaju prvobitnih rodova kopnene vojske – pješaštva i konjaništva.

Razvojem vatrenog naoružanja jača borbena vrijednost pješaštva i vraća se njegova dominantna uloga u oružanim snagama. U prvim godinama XVI. stoljeća dugo koplje zamjenjuje puška, iako su kopljanici (pikeniri) zadržani u pješaštvu gotovo do kraja tog stoljeća. S obzirom da muskete probijaju gotovo svaki oklop, on se u pješaštvu potpuno gubi, a borbeni postroj postaje sve širi i plići kako bi koncentrirana vatra strijelaca imala što veći učinak, te što je moguće veći broj strijelaca istovremeno gađao. To je utjecalo na razvoj velikog broja manjih taktičkih postrojbi, koje u borbi imaju veću ili manju samostalnost. Brojnost pješačkih postrojbi u većini oružanih snaga ubrzano raste i već početkom XVII. stoljeća brojnost pješaštva ponovo znatno nadmašuje konjaništvo. Krajem XVII. stoljeća pikeniri definitivno nestaju, a koplje se zamjenjuje puškom s bajonetom, koja postaje osnovno naoružanje pješaštva. Istovremeno, javljaju se i specijalizirane vrste pješaštva, koje koriste posebne taktike ili vrste naoružanja, pa se formiraju grenadiri naoružani prvim ručnim bombama koje su bacali na protivnika neposredno pred stupanje u blisku borbu. Krajem XVIII. stoljeća javljaju se i prve postrojbe obučene i uvježbane za iznenadna i zasjedna djelovanja posebno odabrani strijelci (detaljnije u “Snajperska djelovanja (I. dio)”, Hrvatski vojnik br. 197/198 od 17. 07. 2008.).

Sredinom XVIII. stoljeća odnos pješaštva i konjaništva potpuno je izmijenjen u korist pješaštva i kreće se u odnosu od 3:1 u pruskoj, do 6:1 u francuskoj vojsci. Najveće pješačke postrojbe su brigade, koje krajem XVIII. stoljeća prerastaju u divizije i korpuse. Linijski borbeni postroj postao je dominantna taktika pješaštva (slika 10), ali u to vrijeme već pokazuje krupne nedostatke, pa npr. u bitki kod Lexingtona tijekom Američkog rata za nezavisnost, ustanici iz raspršenog borbenog postroja i zasjeda vrlo preciznom paljbom razbijaju linijski postroj Britanaca i nanose im teške gubitke. Linijski postroj zamijenjen je streljačkim postrojem kojeg prvi put primjenjuje francuska revolucionarna vojska u borbama kod Briquenaya i na rijeci Aire 1792. godine, pri čemu je težište dano na udar bajonetom. Vremenom je izgrađivana i usavršavana nova taktika, kombinacijom streljačkog postroja, linije i kolona, dodatno usavršena tijekom niza borbi, bojeva i operacija u Napoleonovim ratovima.

Marinko OGOREC