Vojnici su u prvim pomorskim sukobima rabili praćke iz kojih su izbacivali kamenje, bacali koplja i odapinjali strijele. Ništa od toga nije moglo potopiti protivnički brod

 

Prva poznata uporaba brodova u ratne svrhe datira 2450. pr. Kr., kad su vojnici egipatskog faraona Sahure brodovima prevezeni na obale današnjih Libanona i Izraela. Egipćani su često rabili desantiranje snaga pa su okolne zemlje, kako bi se obranile, počele razvijati brodove koji će im se suprotstaviti i prije nego što dođu do obale. Ili će ih barem na vrijeme otkriti i obavijestiti snage na kopnu. Otprilike u isto vrijeme javila se i praksa gusarstva i piratstva. Gusari su pljačkali trgovačke brodove neprijateljskih vladara za račun svojeg vladara, a pirati za svoj. U svakom slučaju, vladari su morali oformiti posebne pomorske snage kojima će štititi svoje trgovačke brodove i pomorske trgovačke rute.

U počecima pomorskog ratovanja brodovi nisu bili namjenski građeni kao ratni. Bili su to manje-više trgovački brodovi zvani galije, na koje su se ukrcavali vojnici. U pomorskoj literaturi pod tim se nazivom razumijevaju svi brodovi iz prošlosti s većim brojem vesala (npr. grčka trijera, rimska birema, trirema i liburna), a njezin je izravni prethodnik bizantski dromon. Galije su za pogon rabile ili snagu vjetra (najčešće su imale jedan jarbol s jednim jedrom) ili snagu veslača.

Problematično probijanje

Vojnici su u prvim pomorskim sukobima rabili praćke iz kojih su izbacivali kamenje, bacali koplja i odapinjali strijele. Ništa od toga nije moglo potopiti protivnički brod. Jedini način da ga osvojite bio je da vaše snage skoče na njegovu palubu te da pobijete ili zarobite vojnike i posadu. Jedan od malobrojnih učinkovitih načina potapanja broda bio je da ga zapalite.

Postojao je još jedan način – zabijete se u protivnika i toliko mu oštetite trup da počne tonuti. Zabiti ste se mogli jedino pramcem, a kako ne biste istodobno potopili i svoj brod, morali ste ojačati pramac da izdrži udarac. Tako je počela gradnja namjenski projektiranih ratnih brodova koji su u pramcu imali uglavnom metalno ojačanje zvano rilo (engl. ram). Rilo je konstrukcijski bilo sastavni dio ojačanog pramca, a nalazilo se neposredno ispod vodne linije i protezalo znatno ispred pramčane okomice. No, njegova uporaba ipak nije bila jednostavna. Čak i kad biste svojim rilom uspjeli pogoditi trup protivničkog broda i probiti ga, ono bi se često zaglavilo i onemogućavalo povlačenje. To bi se često događalo kad bi se manji (i okretniji) brod zabio u veći. Uslijedila bi borba prsa o prsa, često na štetu manjeg broda koji bi imao manje vojnika i posade. Stoga su punske bireme rabile uperena rila koja su se nakon udara u protivnički brod lako lomila i odvajala od pramca. Na taj se način onemogućavalo da brod ostane zaglavljen, a napadači su imali priliku za uzmak te su mogli pričekati da napadnu brod ili ponove napad drugim oružjima dok je posada bila zauzeta sprečavanjem prodora vode kroz oštećenje na trupu.

Smrtonosna mješavina

Činjenica je da su pomorski sukobi u antičko doba vrlo rijetko završavali potapanjem protivničkog broda. Puno isplativije bilo je njegovo zarobljavanje, pa čak i jako oštećenog. Naime, kao i danas, i tad su gradnja i opremanje ratnih brodova bili vrlo skupi. Potopiti protivnički brod bilo je korisno, no još je puno korisnije bilo zarobiti ga kako bi ga se uvrstilo u vlastitu flotu.

Ako ste željeli izbjeći pokolj na palubi, morali ste imati oružje koje će vam omogućiti da protivnički brod uništite barem s nekoliko desetaka metara. Kamenje izbačeno iz praćki, koplja i strijele to nisu mogli. Jedno od prvih uspješnih rješenja bila je tzv. grčka vatra. Njom su se posebno uspješno koristili Bizantinci na svojim brodovima. Iako se kao godina otkrića spominje 668., vjerojatno je u nekom obliku postojala i ranije. Grčka vatra koristila se tako da je obično na pramac broda ugrađivana metalna cijev (najčešće brončana), svojevrstan bacač plamena. Sastojala se od sumpora, smole i kučine, a poslije joj je dodavano živo vapno i sirova nafta. Ta je smjesa nastavljala gorjeti i na morskoj površini. Smjesom su punili i posude napravljene od keramike i stakla, rjeđe i metala. Posude su bile različitih veličina te su se mogle bacati na protivničke brodove.

Pri izbacivanju iz metalnih cijevi grčka vatra bila je učinkovito pomorsko oružje. Doduše, domet joj je bio oko 15 metara, što nije bilo dostatno da posadu zaštiti od neprijateljskih strijela, ali više nego dovoljno da spriječi pokušaj uskakivanja i borbu prsa o prsa. Osim toga, temperatura zapaljene smjese iznosila je do 1000 Celzijevih stupnjeva. To je bilo više nego dovoljno da spali cijeli brod s ljudima i teretom. U pomorskoj bitki često je bilo dovoljno da bizantski brod zapali samo jedan protivnički pa da se svi ostali u panici povuku. Iako je grčka vatra bila vrlo učinkovito pomorsko oružje, s nestankom Bizanta prestala je i njezina uporaba. U novom će se obliku javiti u Prvom svjetskom ratu, kao bacači plamena koje su vojnici nosili na leđima i kojima su efikasno “čistili” rovove, ali i sprečavali juriše.

Ukrcavanje kamenja

Jedini način potapanja ili onesposobljavanja protivničkog broda s udaljenosti veće od dometa strijela bila je uporaba nekog oružja koje će izbacivati projektile s barem 50 metara. Najlogičnije rješenje bila je bacačka sprava kojom bi se izbacivali projektili (najčešće kamenje) na veliku udaljenost. Kao izvor kinetičke energije nužne za izbacivanje projektila služila je elastičnost drva, roga ili čelika spojenog s naponom uvijenih konopaca ili žila životinjskog podrijetla. Jedan je dio kao pogonsku snagu rabio kombinaciju gravitacije i centrifugalne sile. Bacačke su se sprave kroz stoljeća javljale pod različitim nazivima: katapult, petrobol ili balista, onager, karobalista, mange, patrarija, ruta, bilda, frondibola, bifa itd. Bacačke sprave prvi se put spominju u VII. st. pr. Kr. u Babilonu, a u Europi su ostale u uporabi sve do kraja XVI. stoljeća.

Nisu sve bacačke sprave bile prikladne za uporabu s brodova, primjerice najpoznatija – katapult. Doduše, taj je naziv s vremenom mijenjao značenje te se veže uz nekoliko vrsta bacačkih sprava, no u ovom slučaju rabimo ga za onu koja izbacuje kamenje. Katapulti su, ovisno o veličini, imali dostatnu snagu za izbacivanje povećeg kamena na udaljenosti veće od sto metara. Najteži su bacali projektile mase veće od jedne tone na udaljenost od 120 do 500 m, dok su manji mogli izbacivati projektile mase nekoliko desetaka kilograma na udaljenost od 400 do 500 m.

Međutim, katapulti nisu bili idealno oružje za uporabu na brodovima osim u slučaju opsade neke utvrđene luke. Recimo, Aleksandar Veliki uspješno je uporabio kombinaciju brodova i katapulta pri opsadi Tira u današnjem Libanonu 332. prije Krista. Problem je bio u načinu djelovanja. Naime, katapult izbacuje projektile u visokom luku pa oni lete daleko, ali relativno sporo. Osim toga, katapulti su preveliki da bi se njima moglo precizno gađati. Kako bi ih usmjerili prema cilju, trebalo je zakretati cijeli brod. Stoga je bilo vrlo teško, gotovo nemoguće, pogoditi brod u plovidbi s broda koji je mirovao. Pokušaji gađanja s plovećeg broda prema plovećem brodu bili su nemogući. Brodovi opremljeni katapultima bili su donekle učinkoviti ako su ih velik broj grupirali na jednom mjestu, usmjerili ih prema brojnim protivničkim brodovima te gustoćom paljbe pogodili koji. Katapulti su imali i vrlo malu brzinu paljbe te su zahtijevali brojne poslužitelje. Najbolji su se pokazali mali katapulti koji su imali ograničen domet, a iz kojih su se izbacivali mali projektili na ograničenu udaljenost. Pritom su se rabile male kamene kugle mase nekoliko kilograma koje nisu bile dostatne za ozbiljnije oštećenje protivničkog broda, ali itekako su mogle onesposobiti veslače. Smanjenjem broja veslača smanjivala se i pokretljivost galija koje su onda postajale još osjetljivije na druge vrste napada, prije svega udar rilom.

Kad se Rimsko Carstvo oko 70. godine proširilo Sredozemljem, važnost gradnje velike ratne mornarice znatno je smanjena. Rimljani nisu vidjeli svrhu velikih i skupih ratnih brodova, nego znatno manjih, koji su prije svega korišteni u borbi protiv pirata, ali i u brojnim građanskim ratovima. No, za borbu protiv pirata niste trebali bacačke sprave, nego samo “pokazivati zastavu” te s vremena na vrijeme spaliti pokoji njihov brod ili, još bolje, naselje.

---

Veliki samostrel

Na brodovima su znatno uspješnije od katapulta bile bacačke sprave koje su ispucavale strijele. Nalik na samostrel, ali znatno većih dimenzija, mogle su izbaciti vrlo velike strijele solidnom brzinom na veliku udaljenost. Pritom je strijela imala znatno položeniju putanju, što je omogućavalo lakše gađanje. Kako su brodovi bili građeni od drva, zapaljive strijele bile su posebno učinkovite.

Mario Galić