Jedna od najznačajnijih hrvatskih novovjekovnih velikaških obitelji stoljećima je imala velik utjecaj u političkom i kulturnom životu naše zemlje

O genealogiji Draškovića nema previše podataka sve do XV. stoljeća. Postoje tek pojedini šturi zapisi, iz kojih se ne može sa sigurnošću potvrditi da zaista govore o pojedinim članovima baš te loze. Vjerojatni začetnik obitelji bio je Ivan (umro 1234.) koji se 1220-ih godina istaknuo u križarskoj vojni ugarskog kralja Andrije II. Arpadovića (oko 1176. – 1235.). U obrani od najezde Tatara 1241. spominje se i izvjesni Nikola, a sredinom XIV. stoljeća u službi Ludovika I. Anžuvinca (1326. – 1382.) ime Petar. Prvo potvrđeno spominjanje obiteljskog imena datira iz Modruškog urbara. Riječ je o pravnom dokumentu iz 1486. koji je izvorno pisan glagoljicom. U njemu je zapisano da obitelj Drašković pod svojim vlasništvom ima nekoliko posjeda. Istraživači su iz tog zaključili da obitelj potječe iz Like i da su u to vrijeme pripadali nižem plemstvu. Članovi Draškovića spominju se i u trima ispravama na glagoljici iz 1490-ih, a među njima posebno se ističe ime Jurja I. Draškovića (oko 1450. – oko 1490.). Idući spomen obitelji datira s Cetinskog sabora 1527. Tad su, neposredno nakon katastrofalnog kraja Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva na Mohaču, vodeći hrvatski plemići za kralja izabrali Habsburgovca Ferdinanda I. (1503. – 1564.). Jedan od sudionika bio je Bartol Drašković Kninjanin. Zbog osmanlijske opasnosti bio je primoran napustiti posjede zapadno od Knina i preseliti se na sjever u Pokuplje. 

Generacije u usponu

Najzaslužniji za jačanje ugleda obitelji bili su Bartolovi sinovi Juraj II. (1525. – 1587.) i Gašpar (1530. – 1591.). Stariji sin istaknuo se kao hrvatski ban i kardinal, dok su Gašpar i njegov sin Ivan II. (oko 1550. – 1613.) zaslužni što je obitelj 1567. zaslužila titulu baruna. Dobili su je od kralja Maksimilijana II. (1527. – 1576.). Dvije godine poslije Draškovići su došli u posjed grada Trakošćana, a nedugo zatim i Klenovnika. Svi daljnji potomci Draškovića potjecali su od Gašpara jer je treći brat Ivan I. kao suborac Nikole Šubića Zrinskog 1566. godine poginuo u obrani Sigeta. Gašparovi sinovi Petar (1555. – 1614.) i Ivan II. osnivači su dviju obiteljskih loza. Treći sin Juraj III. (oko 1560. – nakon 1607.) nije imao potomaka, ali kao general istaknuo se u Bitki kraj Siska 1592. i za oslobođenje Petrinje nekoliko godina poslije.

Početkom XVII. stoljeća Draškovići dodatno šire svoj utjecaj na sjeverozapadu Hrvatske te 1604. dolaze u posjed Medvedgrada. Općenito, to je stoljeće bilo najplodonosnije doba za obitelj. U tom se razdoblju posebno ističe Ivan III. (1603. – 1648.) koji je dogurao do titule hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog bana i ugarskog palatina. Kao general istaknuo se u borbama protiv Osmanlija zbog čega mu je kralj Ferdinand II. (1578. – 1637.) dodijelio grofovsku titulu i imenovao ga za savjetnika. Titulu grofova od tada nose svi obiteljski nasljednici. Osim toga, Ivan III. zaslužan je za veliko proširenje obiteljskih posjeda. Njegov sin Ivan IV. (1630. – 1692.) sudjelovao je u bitkama protiv Osmanlija u Ugarskoj i Slavoniji. Međutim, imao je i jednu ulogu koja bi se mogla ocijeniti negativnom. Naime, bio je osumnjičen zbog povezanosti s vinovnicima Zrinsko-frankopanske urote, da bi poslije dao doprinos osuđujućim presudama i izvukao se neokrznut. Iskupio se bečkom dvoru hrabrošću protiv Osmanlija, čak je 1685. godine zbog ratnih zasluga nagrađen vlastelinstvom Božjakovina, a 1689. dobio čin podmaršala. Njegov sin Ivan V. (1660. – 1733.) dogurao je do titule hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog bana, a kao i mnogi njegovi preci posjedovao je iznimne vojničke sposobnosti zbog čega je dobio i čin generala. Njegovo ime donedavno je nosila i vojarna Hrvatske vojske u Varaždinu.

Slavni narodni preporoditelj

Nakon prestanka osmanlijske opasnosti članovi obitelji Drašković s vojničkih su djelovanja svoje zanimanje prebacili na politiku, kulturu i umjetnost. Mnogi od njih pisali su knjige, poticali preporod hrvatskog društva, bili istaknuti mecene za kulturne i umjetničke ustanove. Mogli su se pohvaliti i iznimno bogatom obiteljskom knjižnicom. U političkom i kulturnom životu Hrvatske tijekom XIX. stoljeća posebno se istaknuo grof Janko Drašković (1770. – 1856.). Za vrijeme pojačanog mađarskog nacionalizma 1830-ih priključio se građanskoj inteligenciji koja je zakotrljala kotačić hrvatskog nacionalnog preporoda. Janko je u Karlovcu 1832. tiskao svoje znamenito djelo Disertatia. Bila je to prva programska politička brošura pisana na štokavskom narječju. Autor se zalagao za obnovu banske časti i samostalnu hrvatsku vladu u sklopu Habsburške Monarhije. Drašković je izrazio i želju da se na području hrvatskih zemalja štokavski jezik uvede kao službeni. Sudjelovao je i u izgradnji institucija preporodnog pokreta, a nakon zabrane ilirskog imena u potpunosti se okrenuo političkom djelovanju. Kao jedan od predvodnika Narodne stranke čvrsto je branio hrvatske interese i državna prava od mađarskog nacionalizma sve do svojeg povlačenja 1848.

U hrvatskom političkom i kulturnom društvu nakon Jankove smrti nije više bilo toliko značajnog člana obitelji Drašković. Velik dio svojih stoljećima stjecanih imanja Draškovići su izgubili nacionalizacijom nakon Drugog svjetskog rata zbog čega su napustili Hrvatsku i odselili u Austriju. Nakon pada komunizma i uspostavom Republike Hrvatske član posljednjeg ogranka obitelji Karlo Drašković (1923. –  2019.) vratio je u vlasništvo nekadašnji obiteljski posjed u Velikom Bukovcu kod Ludbrega. Tako se ta za našu povijest iznimno značajna velikaška obitelj ponovno vratila na hrvatski teritorij i nastavila svoju višestoljetnu tradiciju.

Tekst: Josip BULJAN Foto: Tomislav BRANDT