Početkom trećeg desetljeća XX. stoljeća njemački su projektanti tenkova tek stjecali iskustva, koja će na kraju omogućiti razvoja nekih od najboljih tenkova svih vremena

Njemačka iskustva s uporabom teških tenkova tijekom I. svjetskog rata bila su poražavajuća. Jedini njemački teški tenk koji je uspio ući u operativnu uporabu do kraja I. svjetskog rata bio je A7V Strumpanzerwagen, a i on je bio veća opasnost za svoju posadu od čak 18 ljudi nego za protivnike. No, to nije spriječilo Nijemce da sredinom dvadesetih godina XX. stoljeća pokrenu opsežne programe razvoja novih teških tenkova. I sve to unatoč oštrim zabranama Versajskog ugovora, koji je čak imao odredbu (paragraf 24.) o kažnjavanju svih pokušaja projektiranja, razvoja i proizvodnje oklopnih vozila. Svaki takav pokušaj kažnjavao bi se sa 100 000 maraka i do šest mjeseci zatvora.

Unatoč tome, glavni stožer novoosnovane njemačke vojske (Reichswehr) već je početkom dvadesstih godina XX. stoljeća formirao skupinu časnika sa samo jednom zadaćom – proučiti sva borbena djelovanja I. svjetskog rata i na tim osnovama razviti novu strategiju i taktiku uporabe oružanih snaga. U početku se, zbog loših iskustava, razvoju novih tenkova pridavala relativno malo pozornosti. Ali to se ubrzo promijenilo snažnim lobiranjem pukovnika Heinza Guderiana, koji je imao i utjecajnog mentora generala Oswalda Lutza. Guderian se postupno izborio za obnovu razvoja tenkova, te čak progurao i ideju o osnivanju prvih oklopnih korpusa koje bi činili različiti tipovi tenkova. Jedan od njih trebao je biti “pješački” tenk, koji bi bio relativno spor, ali zato naoružan s više topova i teških strojnica. Osim toga trebao je imati snažnu oklopnu zaštitu kako bi se mogao oduprijeti paljbi neprijateljskih protutenkovskih topova i drugog topništva. Drugi je trebao biti veliki jurišni tenk čija bi glavna zadaća bila probijanje neprijateljskih crta obrane i otvaranje procjepa za prodor kombiniranih pješačko-tenkovskih snaga. Po Guderianovoj ideji, trebao je dobiti top kalibra 75 mm kako bi mogao uništavati sve neprijateljske tenkove, te debeli oklop kako bi bio imun na njihovu paljbu. Treći je trebao biti teški tenk naoružan topom (ili možda haubicom) kalibra 105 mm. Njegova osnovna zadaća bila bi uništavanje neprijateljskih fortifikacija i borba protiv teških tenkova. Takav bi tenk imao masu od 80 do 100 tona. I po standardima današnjih suvremenih tenkova bio bi pretežak, a kamoli za dvadesete godine prošlog stoljeća. Zbog toga je glavni stožer Reichswehra ubrzo odustao od ideje razvoja teškog tenka, ali je zato ideje “pješačkog” i jurišnog tenka sjedinio u jednu.

Na tim su osnovama 1925. godine tri tvrtke – Rheinmetall-Borsig, Daimler-Benz i Krupp – dobile zahtjeve za razvoj srednjih (teških) tenkova. Masa im je morala biti od 16 do 18 tona (dio izvora navodi masu od 15 tona). Zanimljivo je da je zahtjev sadržavao čak i buduće dimenzije tenka: dužinu od šest i visinu od 2,4 metra. Tenk je uz to morao imati barem jedan top kalibra 75 mm, smješten u okretnoj kupoli. Debljina oklopa trebala je biti od šest do 14 mm. Kako bi se barem djelomično izbjegli problemi s mogućim kaznama, odlučeno je da se tenkovi naprave od običnog čelika, te da se radovi na njima prijave kao komercijalna vozila. Iako ostaje pitanje koju bi to komercijalnu svrhu imali gusjeničari mase veće od 15 tona.

Sve su tri tvrtke još iste godine započele s razvojem novih tenkova, s planom da se prva testiranja u vožnji obave 1929. ili najkasnije 1930. godine. Prijedlog Daimler-Benza dobio je oznaku Grosstraktor I, Rheinmetall-Borsigov Grosstraktor II, dok je Kruppov dobio oznaku Grosstraktor III. Zbog tajnosti programa, ali i činjenice da nikada nisu ušli u operativnu uporabu, o ovim se tenkovima danas zna relativno malo. Bez obzira na to, važan su dio razvoja njemačkih tenkova pa ćemo ih ipak opisati.

Grosstraktor I
Iako je Daimler-Benz bila velika i renomirana tvrtke još prije početka I. svjetskog rata, ipak je razvoj novog srednjeg tenka za nju bio “velik zalogaj”. Zbog toga se za pomoć obratila dr. Ferdinandu Porscheu, koji će otprilike deset godina kasnije projektirati i prvi narodni automobil – Volkswagen Type 1, poznatiji kao Buba. Za razliku od Bube, Porsche se Grosstraktorom nije proslavio. Kao osnovu uzeo je tijelo britanskog tenka Mark V te ga ponešto modernizirao. U skladu sa zahtjevima glavnog stožera, skratio je tijelo za  otprilike dva metra na 6,65 metara. Još je veća promjena bila na širini tenka jer je u odnosu na original (širine 4,19 m) širina Grosstraktora I bila “samo” 2,78 m. Zanimljivo je da je visina, usprkos visoko postavljenoj prednjoj kupoli, bila manja od širine – 2,45 m. Uklonio je bočne turele i umjesto njih na tijelo postavio dvije kupole. Na prednji dio tijela postavio je veliku kupolu naoružanu topom kalibra 75 mm, ali koju se moglo i prenaoružati haubicom kalibra 105 mm, s mogućnošću djelovanja u svih 360 stupnjeva. U sredini je ostao odjeljak s motorom, te je na stražnji dio tijela postavio još jednu kupolu naoružanu strojnicom kalibra 7,92 mm. Iako se i druga kupola teoretski mogla okretati u svih 360 stupnjeva, zbog visine motornog odjeljka imala je ograničeno polje djelovanja. Jedna strojnica kalibra 7,92 mm postavljena je koaksijalno s topom, te još jedna u prednji dio trupa. Posada je (navodno) brojila šest vojnika, a za njihov lakši ulazak i izlazak iz vozila Porsche je na bokove postavio vrata.

Zanimljivo je da većina izvora navodi kako je Grosstraktor I, usprkos masi, mogao ploviti. Pokretao ga je veliki benzinski motor Daimler M182206 sa šest cilindara. Iz 31,2 litre zapremine “izvlačio” je tek 255 (neki izvori navode 260) konjskih snaga. Usprkos debljini oklopa od samo 14 mm, masa je bila veća od 16 000 kilograma, te je maksimalna brzina bila tek 40 km/h. Gusjenice su išle oko tijela tenka, još jedno rješenje preuzeto s tenka Mark V. Iako se takvo rješenje vođenja gusjenica pokazalo dobro tijekom I. svjetskog rata, do početka II. svjetskog rata bit će potpuno odbačeno, ponajviše jer je bilo prekomplicirano i preteško, a i oblik tijela tenkova će se tijekom tridesetih godina prošlog stoljeća iz temelja promijeniti.

Jedan je prototip (nr.41) dovršen 1929., a drugi (nr.42) godinu dana poslije. Nr.41 je dobio top KwK L/24 kalibra 75 mm. Iako će se taj top naći na velikom broju njemačkih tenkova i drugih oklopnih vozila, zbog kratke cijevi imao je ograničene mogućnosti djelovanja protiv tadašnjih tenkova. Zbog toga su nr.42 opremili topom istog kalibra, ali znatno duže cijevi (vjerojatno KwK L/40). Zajedno s preostala četiri prototipa, dva Grosstraktora I prevezena su u lipnju 1929. na probni poligon Kama kraj grada Kazana. Iako su trebali proći kroz intenzivna testiranja, oba su prototipa Grosstraktora I imala velike probleme s motorom i transmisijom, koja se stalno kvarila. Motor je uz to trošio goleme količine goriva, tako da je autonomija vozila bila zanemariva. Nakon četiri godine “mučenja” prototipovi su vraćeni u Njemačku na daljnje dorade, barem kako bi se mogli rabiti za obuku posada i uvježbavanje djelovanja s pješaštvom. Tako su sudjelovali i u prvim velikim manevrima novoformiranih oklopnih divizija u kolovozu 1935. U to vrijeme u postrojbe su počeli stizati znatno suvremeniji tenkovi te su oba Grosstraktora I završili kao eksponati. Tako je nr.41 završio u 1. oklopnoj regimenti u Erfurtu, a nr.42 u 5. oklopnoj regimenti u Wundsdorfu.

Grosstraktor II
Prijedlog tvrtke Rheinmetall-Borsig u osnovi nije bio znatno drukčiji od Daimlerova. Zadržan je sličan oblik tijela s gusjenicama, koje su išle oko njega. Na prednji dio tijela postavljena je kupola s topom KwK L/24, te je uz nju spregnuta strojnica kalibra 7,92 mm. Na jednoj fotografiji na kojoj se navodno vidi Grosstraktor II na stražnjem dijelu se nalazi kupola sa strojnicom 7,92 mm, slična kakva se nalazi i na Grosstraktoru I. Uz spregnutu i u stražnjoj kupoli, tenk je imao još jednu do dvije strojnice, sve kalibra 7,92 mm. Ako je to točno, onda je vjerojatno da su sva tri tenka imala i tu drugu kupolu, te da je ona bila sastavni dio zahtjeva glavnog stožera. Ostao je podatak da je borbeni komplet brojio 104 granate za top i 6000 metaka za strojnice. I Grosstraktor II je imao mogućnost plovidbe te vrata na bokovima.

Za pogon je odabran BMW-ov benzinski šestcilindrični motor Va, za koji izvori navode da je imao zapreminu 31,2 litre. To je bilo dovoljno za maksimalnu snagu od 250 konjskih snaga (neki izvori navode snagu od 300 KS). Prijenos snage obavljao se preko mjenjača sa šest brzina za vožnju naprijed i dvije za natrag. Maksimalna brzina bila mu je 40 km/h. Zanimljivo je da je za Grosstraktor II ostao podatak o autonomiji – “čak” 150 kilometara.

Proizvodnja oba prototipa započela je u kolovozu 1928. u Rheinmetallovu pogonu u Unterluessu. Prvi je prototip nr.45 dovršen još iste godine. Godinu dana kasnije isporučen je i nr.46. Zajedno s ostalim prototipovima prebačen je na poligon Kama. Testiranja su pokazala da i Grosstraktor II pati od problema s pouzdanošću motora i transmisije te su tijekom 1930., 1932. i 1933. obavljene velike modifikacije, ali bez većih uspjeha. Oba su prototipa rabljena na već spomenutim manevrima u kolovozu 1935. Jedan je prebačen u školu za tenkovske topnike u Putlosu, gdje je rabljen do 1937. godine. Drugi je rashodovan te je poslužio kao meta.

Grosstraktor III
O Kruppovu Grosstraktoru zna se najmanje. Po općim odlikama bio je sličan s prva dva, ali opet po mnogim detaljima različit od njih. Razlika se vjerojatno očitovala u činjenici da su kao osnova za njihov razvoj uzeti britanski tenkovi Medium Tank Mk III i Medium Tank Mk C. Prvi prototip (nr.43) dovršen je 1928., a drugi (nr.44) godinu dana poslije. Masa im je bila oko 16 400 kilograma, te su mogli postići maksimalnu brzinu od 40 do 44 km/h. Nakon prvih testiranja, oba su prototipa 1930. godine prošla kroz temeljne modifikacije, ali bez većih uspjeha. Navodno su služili za obuku posada do 1937. godine.

Tank Grotte, jedini tenk koji je nastao u njemačko-sovjetskoj suradnji
Iako nijedan od njih nije ušao u operativnu uporabu, ipak su njemačkim stručnjacima dobro poslužili za stjecanje neophodnih iskustava. Prije svega, odustali su od razvoja tenkova na osnovama britanskih tenkova iz I. svjetskog rata. Uz to definitivno su prihvatili konfiguraciju kod koje se motor nalazi u stražnjem dijelu vozila, (jedna) kupola u srednjem i vozač u prednjem. Odustali su i od velikih gusjenica koje kruže oko tijela vozila u korist znatno kompaktnijih postavljenih na ovjes bočno od tijela. Iako je KwK L/24 imao kalibar od 75 mm, što je bilo više od većine tenkovskih topova tog vremena, zbog vrlo kratke cijevi imao je slabe mogućnosti protutenkovske borbe. Taj je problem tek djelomično riješen uporabom topa KwK L/40.

Tank Grotte (TG)
O ovom se tenku također zna vrlo malo, iako nešto više nego o Grosstraktorima. Njegov je razvoj započeo 1930. kao dio zajedničkih vojnih projekata Sovjetskog Saveza i Njemačke. Njemačka je na taj način pokušala izbjeći ograničenja Versajskog ugovora, a Sovjetski Savez doći do tako neophodnih tehnologija i tehničkih rješenja. Zbog toga je u ožujku 1930. u Sovjetski Savez došla veća skupina njemačkih inženjera, predvođena Erichom Grottom. Njemački su inženjeri, u suradnji sa sovjetskim kolegama, započeli razvoj čak pet projekata, ali samo je jedan došao do faze prototipa. Ostali su okončani još u fazi projekta. Iako su u osnovi trebali napraviti laki tenk sa snažnim naoružanjem, od projektanata se očekivalo i da mu daju najveću moguću razinu oklopne zaštite.

Projektiranje je započelo u lenjingradskim Boljševik zavodima, pod kontrolom sovjetskog inženjera Ujuka. Po ukupnom izgledu i koncepciji tenk je bio u potpunosti jedinstven za svoje vrijeme. Grotte je zamislio da će napraviti vrlo moderan tenk, koji će do maksimuma rabiti najsuvremenije tehnologije. Tako je za spajanje čeličnih ploča, umjesto zakivanja, rabio varenje. Tijelo tenka je snizio do maksimuma, tek toliko da u njega stane motor i mjenjačka kutija. Gusjenice je postavio na moderan ovjes, posebno zaštićen dodatnim oklopom. Osnovu je činio pet velikih čeličnih kotača s gumenim obrubljenjem. Motor i mjenjač, smješten u stražnjem dijelu vozila, pokretao je pogonski kotač koji je također bio smješten straga. Iako se to danas čini razumljivim samo po sebi, početkom tridesetih godina prošlog stoljeća to i nije bilo tako uobičajeno rješenje. Za lakše pokretanje gusjenica, na svaki su ovjes postavili šest dodatnih potpornih kotača, koji međutim nisu bili jednaki. Četiri korača smještena su od sredine vozila prema kraju, dok su na prednji dio, odmah iza ljenivca, postavili dva manja kotača, koja su rabljena za održavanje optimalne napetosti gusjenice.

Za svoje vrijeme Tank Grotte je dobio vrlo debeli oklop. Prednji oklop je imao debljinu od 38 pa sve do 50 mm, dok su bočne stranice napravljene od čeličnih ploča debljine 16 mm. Ostatak tijela napravljen je od ploča debljine 10 mm.

Još jedno jedinstveno rješenje Tank Grottea bila je uporaba dviju kupola, smještenih jedna na drugu. Na taj je način Grotte želio na relativno malo vozilo staviti maksimalnu količinu oružja. Malo iza sredine vozila postavljena je velika (glavna) kupola, u koju su postavili top kalibra 76,2 mm i dužine cijevi 19 kalibara. S tim je topom Tank Grotte bio najbolje naoružan tenk na početku tridesetih godina prošlog stoljeća. Pokraj topa, na svaki bok kupole ugradili su po jednu strojnicu Maxim M 1919 kalibra 7,62 mm s vodenim hlađenjem cijevi. Treću su ugradili u stražnji dio glavne kupole. U manju kupolu Grotte je ugradio top PS-2 kalibra 37 mm. Uz to, u prednji je dio vozila namjeravao ugraditi još dvije strojnice DT kalibra 7,62 mm, jednu za vozača, a drugu za strojničara. Takvo impozantno naoružanje moralo je imati i podjednako impozantan borbeni komplet. Za top kalibra 76,2 mm Tank Grotte je nosio čak 50 granata. Tristo granata bilo je namijenjeno topu kalibra 37 mm, dok je za pet strojnica kalibra 7,62 mm u vozilu bilo mjesta za 5000 metaka.

Iako to prvobitno nije bilo tako predviđeno, ali zbog problema tijekom proizvodnje prototipa, samo se gornja kupola mogla okretati, dok je donja morala biti uglavljena u tijelo tenka. Kod prototipa to i nije bio neki problem, ali bi bio kod serijskih primjeraka, koji bi zbog toga imali znatno ograničenu mogućnost djelovanja topom kalibra 76,2 mm.

Sa svim tim oklopom i naoružanjem masa Tank Grottea nije mogla biti mala. Iako je bio dugačak samo 5,88 m, širok 2,2 m i visok 2,21 m, masa mu je bila čak 28,5 tona. Zanimljivo je da je usprkos drugoj kupoli visina bilo gotovo identična širini. Opremili su ga (vjerojatno benzinskim) motorom M6 s osam cilindara, za koji se navodi pomalo nevjerojatna snaga od čak 300 konjskih snaga. Nevjerojatna zbog toga što su tadašnji benzinski motori imali odnos zapremine i snage otprilike 10/1, a u ograničeni prostor Tank Grottea nisu mogli smjestiti motor zapremine 30 ili čak 35 litara, a koji bi mogao dati tako veliku snagu. Zanimljivo je da je uporabljena mjenjačka kutija sa šest brzina, koje su se mogle rabiti jednako za vožnju naprijed i unatrag. Zbog toga je Tank Grotte mogao jednakom brzinom voziti naprijed i unatrag. Takvo se rješenje danas rabi na najsuvremenijem njemačkom tenku Leopard 2. Maksimalna brzina Tank Grottea bila je ne baš oduševljavajućih 34 km/h.

Posadu je činilo pet ljudi. Vozač i strojničar sjedili su u (uvjetno rečeno) prednjem dijelu vozila. Na raspolaganju su imali tri prozora smještena jedan pokraj drugog. Prozori su se mogli zaštititi posebnim čeličnim štitnicima.

Zbog prevelike složenosti za proizvodnju i visoke cijene proizvodnje, Tank Grotte je svoj razvoj završio kao tek jedan prototip
Međutim, prozori su bili postavljeni nisko, u visini gusjenica. Zbog toga je vozač imao velike mrtve kutove prema bokovima vozila. Zapravo je pri svakom oštrijem zaokretanju to radio “naslijepo”. Taj je problem tek djelomično riješen postavljanjem otvora iznad vozača i strojničara. Osim što su ti otvori služili za ulazak i izlazak iz vozila, vozač je svoj mogao rabiti i tijekom vožnje jer bi mu on pružao bitno bolju preglednost. Preostala tri člana posade sjedila su u glavnoj kupoli. Još jedno zanimljivo rješenje s obzirom na to da je samo glavna kupola imala top i tri strojnice. Tome se treba pridodati i top u manjoj kupoli. Iako ne postoje podaci kako je Grotte riješio ovaj problem, najvjerojatnije je rješenje da je zapovjednik sjedio u najvišoj kupoli. Jedan od preostala dva člana posade bio je ciljatelj topa kalibra 76,2 mm, dok je drugi služio kao punitelj i operater na strojnicama.

Prvi i jedini prototip dovršen je u travnju 1931., a prva su testiranja započela u srpnju iste godine. Ona su pokazala da unatoč velikoj masi Tank Grotte ima dobre manevarske mogućnosti, što baš i nije bio slučaj za slične tenkove tog vremena. S obzirom na masu, čak je i maksimalna brzina ocijenjena zadovoljavajućom. Sve u svemu, pokazao se kao iznenađujuće dobar, s obzirom na revolucionarnost nekih rješenja. Međutim, upravo zbog te revolucionarnosti nikad nije odobren za serijsku proizvodnju. A ni cijena mu nije bila baš mala ? 1,5 milijuna rublji po primjerku. Povrh svega, zbog svoje složenosti Tank Grotte nisu mogli proizvoditi priučeni radnici već iskusni majstori, a njih u tadašnjem Sovjetskom Savezu nije bilo dovoljno. Uz to je tehnički bio vrlo zahtjevan za održavanje. Za usporedbu, cijena tenka BT-2 bila je tek 60 tisuća rublji po primjerku. Tako je prvi prototip ostao i jedini.
S druge strane, jedini njemački interes u razvoju Tank Grottea bio je stjecanje novih iskustava u razvoju tenkova. Odatle i neka radikalna rješenja primijenjena na Tank Grotteu, koja poslije više nisu viđena ni na jednom tenku. On je za Nijemce bio tek još jedno eksperimentalno oklopno vozilo, koje i nije trebalo ući u serijsku proizvodnju.

Bilo bi zanimljivo vidjeti da su sovjetski stručnjaci dovršili razvoj Tank Grottea, te da je on bio u operativnoj uporabi 1941. godine, u trenutku nacističkog napada na Sovjetski Savez. Umjesto toga sovjetski su se stručnjaci tijekom tridesetih godina prošlog stoljeća okrenuli razvoju teških tenkova, koji se baš i nisu pokazali naročito uspješni u prvim mjesecima njemačkih prodora kroz Sovjetski Savez.

Srećko RADOVIĆ