Od srednjega vijeka hrvatsko je kraljevstvo prema feudalnom pravu u slučaju opasnosti kao pomoć vladaru za obranu zemlje bilo obvezno podići vojsku. Ovisno o osobnom statusu u društvu i veličini imovine, odnosno posjeda. Stari, sada već anakroni, običaj podizanja insurekcije potrajao je sve do XIX. stoljeća kada doživljava svoj vrhunac. Ratne 1809. godine u vrijeme Napoleonskih ratova u Hrvatskoj je podignuta najveća insurekcijska vojska do tada. Ne samo da je bila najveća već je bila i najbolje organizirana. Podignuto je gotovo 20.000 ljudi, a najveći dio priprema odradio je Sabor i Kraljevinska konferencija na čelu s banskim namjesnikom, zagrebačkim biskupom Maksimilijanom Vrhovcom.

Još u ljeto 1808., a onda vrlo intenzivno od početka 1809., u siječnju na sjednici sabora kraljevine počelo se raspravljati o podizanju pučkog ustanka – Insurekcije. O Insurekciji se raspravljalo i Kraljevinskim konferencijama koje su bile osnovane kao zamjena za Sabor u slučaju rata i izvanrednih prilika kada nije bilo moguće sazvati Sabor. Kraljevinske konferencije su imale posebnog tajnika, a na njima su sudjelovali predstavnici staleža i redova izabrani po posebnom ključu ili ponajviše samo oni koji su se našli na okupu, zatim zastupnici županija i gradova. Sazivao ih je i predsjedao ban ili banski namjesnik. Za Napoleonskih ratova 1809. održavale su se češće i na njima su donošene odluke o obrani zemlje, a zaključci su bili punovažni kao i na Saboru.

Insurekcijom je zapovijedao hrvatski ban, a u slučaju njegova odsustva mijenjao ga je kapetan ili potkapetan kraljevstva. Na jednoj od sljedećih sjednica Sabora za potkapetana je izabran general Vinko Knežević, osvjedočeni vojnik i nositelj najvišeg vojnog odlikovanja ordena reda Marije Terezije. On je na toj dužnosti naslijedio podmaršala Ivana Jelačića koji je 1805. također podignuo hrvatsku insurekcijsku vojsku. Na istoj sjednici na kojoj je izabran novi potkapetan raspravljano je o popisima osoba za insurekcijske banderije, o vježbanju ustanika, o odjeći i jedinstvenoj opremi. Daljnje rasprave o Insurekciji preuzeo je poseban saborski odbor. Predloženo je da se podigne 10.000 do 12.000 ustanika.
Insurekcija ili pučki ustanak mogao je biti opći (Insurrectio generalis ili massalis) i djelomičan (Insurrectio particularis). Nadalje, razlikovala se personalna, banderijalna i portalna insurekcija (Insurrectio personalis, banderialis, portalis). Personalna insurekcija odnosila se na plemiće (Turopoljce, Kalničane, iz okolice Sv. Ivana Zeline i drugi) koji su osobno morali poći u rat u banskim banderijima, a banderijalna je u slučaju kada se podiže banderij kojeg su bili obvezni davati prelati i velikaši. Banderij je bio odred vojnika pod jednom zastavom (banderium) i vodstvom feudalnog gospodara. Podizali su ga vlasnici velikih imanja, a Sabor je određivao broj vojnika pojedinog banderija. Još od XV. stoljeća bilo je određeno da po jedan banderij podižu zagrebački biskup, kaptol, vranski prior i hrvatski ban. Banderijalisti crkvenih dostojanstvenika nazivali su se predijalisti. Portalna insurekcija se sastojala od broja obveznih vojnika iz seljačkih kuća (porta). Vrstu insurekcije određivao je Sabor, koji ju je i uzdržavao unutar granica kraljevine. U slučaju da insurekcijska vojska ratuje izvan granica kraljevine njezine troškove snosio je kralj.

U veljači 1809. glasine o ratu bile su sve jače, a posebno kada su graničarske pukovnije otišle iz Vojne krajine. Na Saboru je odlučeno da se uvede poštanska linija radi boljih prikupljanja obavijesti, a kako se hrvatski ban i podmaršal Ignjat Gyulay morao priključiti vojsci određeno je da njegove dužnosti u vođenju insurekcijske vojske preuzme potkapetan Vinko Knežević, a da mu kao banski namjesnik pomogne i zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac. U tom svojstvu biskup Vrhovac brine o opskrbi insurekcijske vojske odorama i oružju, te drugim vojnim poslovima o čemu nam svjedoči njegov dnevnik koji je pun informacija o događanjima 1809. godine. Na svečanoj sjednici Kraljevinske konferenije u travnju nakon koje je ban otišao vojsci, prije samog početka rata kralju je obećano 10 000 vojnika. Ipak, na kraju je prema izvještaju Maksimilijana Vrhovca caru o svojoj službi banskog namjesnika Hrvatska je za rat 1809. godine dala 17 726 ustanika, od čega 15 742 pješaka i 1984 konjanika. Od toga broja bilo je 1042 ustanika personalne insurekcije, oko 10 000 portalnih insuregenata iz županija, 29 dragovoljaca i 1644 vojnika banderijalne insurekcije. Ako tome još pribrojimo oko 2450 ustanika iz primorskih krajeva, ukupno je podignuto više od 20 000 vojnika. Bila je to najveća insurekcijska vojska u hrvatskoj povijesti. Taj broj vojnika daleko je nadilazio ono što je Hrvatska ikada dala i koji nikada nije prelazio 6000 ljudi tako da je taj broj također bio daleko iznad onog određenog ustavom. No, taj broj se sastojao od neuvježbanih, uglavnom neotesanih seljaka, a samo je mali dio njihovih časnika već prije služio vojsku. Insurekcijom je službeno zapovijedao ban Ignjat Gyulay, a u njegovoj odsutnosti potkapetan Kraljevine podmaršal Vinko Knežević. Insurekcijsko konjaništvo bilo je pod zapovjedništvom pukovnika Josipa Draškovića, a pješaštvom su zapovijedali pukovnici: Patačić, Amadeo, Peharnik, Berković, …
Prema pravnoj osnovi vojne obveze insurekcijska vojska se sastojala od dvije vrste obveznika. Veći dio su činili neplemići i podložni plemići koji su vojevali u sastavu pojedinih velikaških banderija, dok su manji dio bili srednji i sitni plemići koji su morali osobno ispuniti vojnu obvezu i oni su ulazili u sastav jedinstvenog državnog banderija. Zbog toga što su osobno ispunjavali vojnu obavezu oni su se nazivali personalistima. Siromašniji personalisti služili su kao pješaci, a oni bogatiji kao konjanici. Banderijalisti su se također dijelili na pješake i konjanike prema ključu koji je određivao Sabor a na osnovu veličine veleposjeda i tradicije. S obzirom na ovu podjelu postojale su i četiri osnovne vrste odora: za pješake, te konjanike personaliste i banderijaliste. Njihov izgled odredio je Sabor, a postojale su i posebne odore za stožerne časnike.

Insurekcija u ratu 1809.

Rat s Francuskom počeo je 6. travnja 1809. kada je glavni zapovjednik austrijske vojske nadvojvoda Karlo prešao rijeku Inn i upao u Bavarsku. Obavijest o tome kao i ratni nalog nadvojvode o podizanju pučkog ustanka stigao je u Hrvatsku tek 11. travnja. Biskup Vrhovac dao ga je odmah prevesti na hrvatski jezik i tiskati. Ipak, taman kada se insurekcijska vojska počela okupljati u noći 26. travnja Turci su, u potaknuti od francuskog maršala Marmotna u Dalmaciji, iznenada provalili preko granice i zauzeli grad Cetin. Zbog turske opasnosti Banderijalci su upućeni prema Karlovcu, a turopoljske čete su stavljene u stanje pripravnosti kod Banske krajine. Zbog francuske opasnosti iz Dalmacije i turske iz Bosne hrvatska insurekcijska vojska nije upućena na bojište već je bila koncentrirana na prostoru između Zagreba i Karlovca. Ipak, nakon poraza Austrijanaca u Njemačkoj ugarski palatin, nadvojvoda Stjepan naložio je da se insurekcijska vojska uputi u Štajersku, što je Vrhovac isprva odbio, ali na nalog bana i nakon razgovora s potkapetanom Kneževićem određeno je da se insurekcijska vojska skupi po dijelovima, obučeni kako tko može, ali ipak tako da imaju cipele, torbu i čuturu, a svaka četa po nekoliko sjekira. Prije toga dio insurekcijske vojske poslan je u Primorje gdje su čete pod zapovjedništvom pukovnika Peharnika i u suradnji s britanskom mornaricom tijekom svibnja zauzele Krk, Cres i Mali Lošinj. Na prva dva otoka hrvatski vojnici nisu naišli ni na kakav otpor, ali na Malom Lošinju situacija je bila potpuno drukčija. U napadu na tvrđavu uz pomoć britanske fregate “Spartano”, kojom je zapovijedao kapetan Brenton, fregata je oštećena i ranjen je jedan mornar, a i jedan ustanik. Međutim tvrđava se predala, a gubitci posade bili su dva ubijena. Zarobljeno je šest časnika, 164 vojnika i 17 topova različitog kalibra.

Nakon nekog vremena među insurekcijskom vojskom stacioniranoj još uvijek u Hrvatskoj izbili su neredi. Naime, 14. svibnja zbog prekomjernog uživanja vina među plemićkom vojskom u Svetom Križu izbio je sukob. Došlo je do galame i tučnjave pri čemu su ranjena dvojica časnika. Novi neredi među ustaničkom vojskom izbili su pod utjecajem francuske propagande koja je proširila vijest da će Insurekciju uvrstiti u redovnu vojsku. Zbog toga su 23. svibnja uznemireni ustanici prosvjedovali na trgu Harmici u predgrađu i svojim negodovanjem dali do znanja da se žele vratiti kućama. Neuspješno je bilo odgovaranje njihovih časnika, prisutnost zapovjednika bana Gyulaya, potkapetana Kneževića, biskupa i velikog župana te ustaničkih brigadira koji su govorima pokušali umiriti buntovnike. Ban je čak potegao sablju na jednog galamdžiju što je utjecalo na prisutne koji su prestrašeni tim iznenadnim kažnjavanjem ostali okamenjeni i odmah se svrstali u redove. Nakon toga bili su ukoreni jer je njihova bojazan bila neosnovana, te odvedeni u konačišta. Za ostalima koji su se već prije udaljili i uputili prema Varaždinu poslan je odred konjanika i dva topa, a topničkom časniku je izdana zapovijed da puca kartečama po onima koji bi se silom htjeli probiti. Takva ozbiljna zapovijed imala je učinka pa su se odbjegli vratili natrag u svoje postrojbe. Unatoč banovoj istrazi začetnici nereda nisu pronađeni tako da nitko nije bio sudski optužen zbog nereda. Sljedećega dana kada su varaždinski i križevački opći pučki ustanici prebačeni u Samobor jedna četa je ponovno odbijala krenuti dalje. Ipak ih je nakraju pukovnik Berković uspio nagovoriti. U svom izveštaju caru o tom događaju biskup Vrhovac kao glavni razlog iznosi pijanost vojnika.
Iako je prema Štajerskoj trebala krenuti i insurekcijska vojska iz Slavonije zbog mogućnosti turskog upada i osiguranja osiječke tvrđave ugarski palatin, nadvojvoda Josip, zapovjedio je 24. svibnja da ona ne treba ići na druga ratišta već ostati u Slavoniji. No, kako su Francuzi prodirali prema Štajerskoj i Ugarskoj, uskoro je i ta ustanička vojska morala poći prema Štajerskoj i pridružiti se korpusu bana Gyulaya. Te su postrojbe postupno opremane i tijekom mjeseca lipnja i srpnja upućene prema Gyulayevom korpusu. Ipak, oblačenje i opremanje slavonske insurekcijske vojske išlo je vrlo sporo jer tijekom čitavog trajanja rata sve do listopada, nedugo prije zaključenja primirja banski namjesnik, zagrebački biskup Vrhovac vodi korespondenciju o nabavama odjeće, cipela i opreme. Odmah početkom lipnja Vrhovac je poslao banu 436 opanaka za ustanike, koliko se na brzinu moglo dobiti, a za virovitičku i srijemsku ustaničku vojsku javlja da će biti spremne za dvadesetak dana. Svi opremljeni ustanici i dobrovoljci krenuli su odmah preko Krapine prema bojištu. No s daljnjim upućivanjem slavonskih ustanika na bojište bilo je problema. Podanici valpovačkog vlastelinstva odbili su 20. lipnja krenuti na bojište i počinili su nerede. Naređeno je da se još jednom pozovu, a ako odbiju ponovno ići da im se zaprijeti da će kao novaci biti predani u regularne pukovnije. Biskup Vrhovec odredio je da se pošalju tri čete vojnika s dva topa da umire ustanike, no nasreću nije bilo potrebe primijeniti silu.
U međuvremenu se dio ustaničke vojske već iskazao u borbi. Grof Oršić je s biskupijskim banderijalnim husarima 14. lipnja 1809. na izviđanju prema Postojni zarobio jednog pukovnika, tri časnika i jednog tekliča i doveo u Rijeku. Osim toga ti husari su spriječili već započeto rušenje opkopa u Razdrtom, koje je zapovijedio francuski maršal Marmont, i otjerali radnike. Dvanaest dana poslije, 24. lipnja, bojnik grof Oršić je dobio zadatak da s podređenom mu satnijom iz biskupskog banderija ponovno rastjera radnike koji su rušili opkope kod Razdrtog. Nakon što su to učinili saznali su da se u Vinci nalazi 60 francuskih husara koji utjeruju namete i štite radnike. Oršić se s biskupskim banderijalcima noću preko Razdrtog uputio prema tamo i u tri sata ujutro naletio na predstraže koje je nakon snažnog otpora odbacio. Zatim je velikim naletom prodro u trgovište zakrčeno seljačkim kolima. Nakon što su napravili prolaz udarili su na ostale husare koji su se unatoč upornoj obrani morali predati. Francuzi su imali 13 mrtvih, više ranjenih, a zarobljen je jedan časnik i 40 husara, te 26 konja. Banderijalci su imali tri lakše ranjena i 13 dijelom mrtvih i dijelom ranjenih konja. Konji su odmah zamijenjeni zarobljenim francuskim konjima.

Već ranije 6. lipnja oko dva sata poslije ponoći pukovnik grof Josip Drašković s banderijalnim pješaštvom i konjaništvom, uz nekoliko Frimontovih husara, došao je u Bistricu i kada je čuo da su Francuzi sa 100 pješaka i 8 kola streljiva, dvojim kolima prtljage i jednim opskrbnim kolima otišli prema Mariboru, poslao je 50 husara da ih žurno slijede. U šumi kod Polskave oni su se sukobili s Francuzima koji su se u šumi razišli. Nakon jednosatne borbe sasjekli su insurekcijski husari nekoliko Francuza, zarobili ih devet i zaplijenili dvoja kola sa streljivom, dvoja prtljažna kola i jedna opskrbna sa 16 konja. U sukobu su ustrijeljena dva insurekcijska husara i dva konja, a jedan husar je smrtno ranjen.
Nadalje su hrvatski insurekcijalci sudjelovali u borbama za Graz u kojem su Francuzi pod opsadom držali tvrđavu Schlossberg. U čarkanju kod Ernovža, posebno su se istaknuli združeni biskupski i kaptolski eskadroni pod zapovjedništvom kapetana Forgača. Prema izvještaju od 18. lipnja neprijatelj je s 30 do 40 konjanika kao pješaka zaposjeo most, a ostalih više od 300 vojnika utaborilo se s druge strane potoka Wildona. Nekoliko husara dobrovoljaca iz Forgačevog banderija sišlo je s konja i domoglo se mosta. Iznenadili su Francuze koji su upravo izvodili konje na pojilo i rastjerali ih. Ubijeno, ranjeno i zarobljeno je oko sto Francuza, a devetorica banderijalaca su ranjena. Jedan banderijalist je zadobio devet rana. Da nisu srušili most, gotovo svi Francuzi bi bili zarobljeni.

Sljedećega dana, 20. lipnja general Splenyi s prethodnicom, u kojoj su bile 3 konjaničke satnije banderijalaca pod pukovnikom Draškovićem i Gerlecijeva bojna pučkih ustanika, potisnuo je Francuze sve do Graza. Tom prilikom Francuzi su izgubili oko 100 vojnika, a dva časnika i 40 pješaka je zarobljeno. Kod Völkermarkta konjanički banderijalci su spasili čitavo skladište. Graz je 25. lipnja 1809. zauzeo hrvatski ban Gyulay sa svojim korpusom kako bi opskrbio utvrdu. Ali odmah po ulasku i opskrbi tvrđave Francuzi su počeli uznemiravati njegove predstraže. Iako su se u ranijem okršaju kod Sv. Petra blizu Graza banderijalci držali izvrsno, a najveći dio pučkog ustanka dobro u novom okršaju je odmah na početku boja među pješaštvom zavladao nered, mnogi su poginuli i gotovo svi su raspršeni. Turopoljci i drugi personalisti tom su prilikom izgubili obje svoje zastave. Borba je potrajala cijelu noć, 25. na 26. lipnja, a zbog mraka među personalistima je zavladao nered, a tom prilikom su zarobljeni bojnik Manić, satnik Benko i poručnik Mađerić s 200 vojnika, djelomice banskih graničara, a dijelom personalista. Sljedećega dana, 26. lipnja u šest sati ujutro bitka se ponovno razmahala. General Kalnassy je s ličkim graničarima, pješacima banderijalcima i husarima personalista napao neprijateljsko desno krilo i odbacio ga i progonio u brda. Tom prilikom oslobođeni su ranije zarobljeni vojnici, a zarobljena su 3 topa i 280 francuskih vojnika dok je tvrđava konačno potpuno opskrbljena. U sljedećim borbama oko Graza konjanički satnik grof Lazar s nekolicinom Frimontovih husara i banderijalaca napao je i zarobio u Leobenu divizijskog generala Puqueta s devetoricom, dijelom stožernih, časnika upravo kada su htjeli sjesti za večeru.
Istodobno s borbama oko Graza drugi dio ustanika borio se u Štajerskoj kod Novog Mesta. Sukob je počeo u 19. lipnja u 4 sata ujutro kod savskog mosta koji je branio satnik Tumara iz 3. ogulinske bojne sa svojim odjelom i 1. eskadronom banderijalnih husara. Boj je potrajao do 1 sat popodne. Dvaput je odbijen francuski napad i naneseni su im veliki gubitci. No, kako nitko nije pritekao u pomoć Tumara se morao povući prema Celju, a kroz samo Celje se vodila oštra borba. Tumara je izgubio sve ljude koji su ili ubijeni ili ranjeni ili su se raspršili. Ipak, dva dana poslije stiglo je vrijeme za osvetu prethodnog poraza. U Dubravama kod Vinice oko 500 vojnika Marmontove prethodnice sukobilo se između Bistrice i Polskave s insurekcijskim husarima koji su ih rastjerali. Nastavili su ih progoniti, ali mnogi su uspjeli pobjeći u Celje i Vitanje. Zaplijenjeno je nešto streljiva, oko 50 konja, više od 50 Francuza je zarobljeno kao i mnogo prtljažnih kola. U tom okršaju razbijena je Marmontova prethodnica poslana iz Slovenske Bistrice prema Mariboru kako bi prikrila pokrete ostalih četa.
Dio ustanika koji se nalazio u Primorju i Istri krenuo je s vojskom na pohod na grad Trst koji nije uspio. Iz Rijeke je 3. srpnja krenulo pet četa 4. korpusa pučkih ustanika pod zapovjedništvom bojnika Portnera, eskadron banderijalnih husara, bojna istarske zemaljske obrane i više drugih manjih odjela. S morske strane trebali su doći Englezi s dva linijska broda i tri fregate. Ipak pohod na Trst je odgođen. Došlo je samo do sukoba između predstraža. U eskadronu iz satnije grofa Jurja Oršića pod zapovjedništvom satnika Rajkovića tom je prilikom bilo šest ubijenih i više ranjenih. Osim toga Istrani su zabunom trima kuglama ubili i husara Greguranića misleći da je neprijateljski vojnik i ranili jednog konja.

U međuvremenu se insurekcijska vojska još uvijek okupljala i opremala u Slavoniji, ali ne bez problema. Ustanici u Valpovu su polovinom lipnja odbili otići na bojište. Pobunili su se i napali baruna Prandaua kojega su dvojica istukla, no ubrzo su smireni. I dalje je bilo problema s njihovim odjevanjem i opremanjem, ali se to postupno rješavalo i pomalo su preko Zagreba upućivani na bojišta u Štajerskoj i Ugarskoj. Virovitički ustanici došli su dobro opremljeni, a u svojoj pratnji su imali čak i vlastitu vojnu glazbu. No s drugim postrojbama nije bilo baš tako. Za slavonske pučke ustanike još uvijek nije bilo odjeće ni opanaka koji nisu bili isplaćeni, a ustanici su se tužili na težinu pušaka.
Nakon poraza Austrijanaca u bitci kod Wagrama i Znojma 12. srpnja 1809. sklopljeno je primirje. Unatoč tome insurekcija u Salvoniji se i dalje postupno opremala, a to je potrajalo sve do sklapanja mira u Schönbrunnu 14. listopada 1809. Naime još u kolovozu, pa čak i u rujnu stizala je naručena odjeća i obuća za pojedine ustaničke postrojbe. Unatoč tome još nije bilo plašteva ni dovoljno cipela pa su često umjesto njih ustanici dobivali opanke. Nakon sklapanja primirja, u kolovozu 1809. dobio je biskup Vrhovac nalog da sve postojeće postrojbe insurekcijske vojske u Hrvatskoj krenu prema Ugarskoj. To je bio uzrok dezertiranju mnogih vojnika koji nisu željeli ratovati izvan Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Znale su pobjeći čitave čete pučkih ustanika s odorama i oružjem. No, ipak 22. kolovoza sve čete iz Hrvatske su otišle u Ugarsku, a granica prema Štajerskoj i Kranjskoj gdje je još uvijek bilo Francuza ostala je potpuno prazna dok je Rijeka bila slabo zaštićena. Mirom u Schönbrunnu 14. listopada 1809. završio je rat, a time je prestao razlog za insurekcijom pa je ona vrlo brzo raspuštena.

Vladimir BRNARDIĆ