NATO je logičan slijed i prirodan partner demokratske Hrvatske s kojim ćemo ne samo učinkovitije štititi svoj suverenitet i teritorijalnu cjelovitost, već ćemo i dodatno učvrstiti svoju kulturološku, gospodarsku i političku pripadnost ujedinjenoj Europi

Rezimirajući proteklo razdoblje možemo reći da je početak pregovora za članstvo u Europskoj uniji najveće dostignuće hrvatskog naroda poslije osamostaljenja i pobjede u Domovinskom ratu. Ostaje i drugi važan cilj u pristupanju međunarodnim integracijama članstvo u NATO-u.
“Što će Hrvatskoj taj NATO da toliko ulaže truda kako bi dobila članstvo, pa zar danas nije svima jasno da ćemo članstvom u NATO-u postati samo potencijalna meta terorista”, često se mogu čuti i takva mišljenja u pogledu članstva u NATO-u. Zasigurno u Hrvatskoj ima dosta onih koji gledajući vijesti inozemnih agencija iz kriznih područja, muči dilema neće li s ulaskom u NATO i Hrvatska postati metom terorista. Slike Madrida i Londona, a osobito napada Al Qaede na zgrade Svjetskog trgovačkog centra u New Yorku od 11. rujna 2001. svakako su svima nama još svježe i bude jezu.

Zaštita Europe
Na koncu II. svjetskog rata, čovječanstvo se nakon više od šezdeset milijuna poginulih u borbi protiv nacističkog totalitarizma suočilo s novom pošasti, komunističkim jednoumljem. Osobito dramatično bilo je u Europi. Razorenu i osiromašenu Europu preplavili su tenkovi Crvene armije koji su umjesto slobode, narodima Istočne Europe donijeli izolaciju, ideološki, ali i fizički teror koji je učvršćen željeznom zavjesom koja je podijelila kontinent. Ekspanzija komunističke ideologije i njegov agresivni militarizam, predstavljala je izravnu prijetnju zemljama “stare demokracije” i demokratskim vrijednostima koje su netom bile obranjenje od nacizma. Kako bi obranili slobodu, demokraciju i ljudska prava, u Washingtonu je 1949. potpisan ugovor dvanaest zemalja kojim je utemeljen North Atlantic Alliance (Sjeverno-Atlantski savez) kojom svaka zemlja članica dijeli teret zajedničkih obrambenih priprema, ali i koristi kolektivne obrane. Napad na svaku zemlju članicu, smatran je napadom na NATO. Osim vojne i političke suradnje, zemlje članice povezane su ekonomskom, znanstvenim, kulturnim i zakonodavnim vezama koje im omogućuju da budu osobito važan subjekt međunarodnih odnosa. Koliko god izgledalo paradoksalno, ali je snaga, odlučnost i nuklearni potencijal NATO-a u vrijeme Hladnog rata pridionio miru i stabilnosti u Europi.
Slom komunizma u Istočnoj Europi, dezintegracija Sovjetskog Saveza, raspad Varšavskog ugovora i ujedinjenje Njemačke, označili su kraj bipolarnog sustava međunarodnih odnosa i početak koncepta novog svjetskog poretka koji se temeljio na američkom unipolarnom liderstvu.
Danas, pedesetak godina kasnije NATO je suočen s izazovima etničkih konflikata na rubnim dijelovima Saveza, proliferacijom oružja za masovno uništenje te osobito s pojavom sveprisutnog terorizma. Zato su pred Savezom novi izazovi koji nužno traže jačanje transatlantske suradnje, održanje učinkovitih vojnih potencijala i njihova prilagodba sigurnosnim izazovima 21. stoljeća, jačanje europskog identiteta unutar saveza, stvaranje interoperabilnih europskih snaga za brze intervencije, preventivno sprječavanje sukoba na europskom tlu, upravljanje krizama te jačanje suradnje i dijaloga.
Želeći što prije implementirati demokratske vrijednosti zapadnih demokracija i učvrstiti stabilnost na kontinentu, NATO je predvidio proširenje saveza na postsocijalističke zemlje ili zemlje tzv. mlade demokracije što je razrađeno u dokumentu pod nazivom “Studija o proširenju” iz 1995. godine. Na samitu NATO-a u Madridu 1997. godine pozvane su Češka, Poljska i Mađarska da 1999. godine postanu punopravne članice Saveza. Kako bi učinkovitije olakšali pristup u punopravno članstvo zainteresiranim zemljama kandidatima, koncem 1999. usvojen je Akcijski plan za članstvo ( Membership Action Plan ). Akcijski plan promiče suradnju među državama, aspirantima na članstvo, u ekonomsko-političkim, obrambeno-vojnim, sigurnosnim i pravnim pitanjima. Reformama koje su države dužne učiniti, njihov političko-obrambeni sustav postat će kompatibilan zemljama članicama NATO-a.

Zašto NATO?
Strahote, razaranja i traume što ih još uvijek svi proživljavamo u reminiscencijama na Domovinski rat, naša izoliranost te prepuštenost na milost i nemilost agresoru, najbolji su odgovor zašto je dugoročno najisplativije biti članicom NATO saveza. Nema nikakve dvojbe, da smo nekom igrom slučaja, nakon stjecanja nezavisnosti postali članicom NATO-a, da velikosrpskom agresoru ne bi palo ni na pamet ugroziti suverenitet i teritorijalni integritet Republike Hrvatske. No, NATO nije samo obrambeni savez. On prije svega čini savez zemalja koje dijele zajedničke vrijednosti poštovanja demokratskog sustava vlasti, vladavine prava, očuvanja ljudskih i manjinskih prava i sloboda te načela tržišnog gospodarstva, kojima Republika Hrvatska teži od svog osamostaljenja. Zato bez ikakve dvojbe možemo konstatirati; NATO je logičan slijed i prirodan partner demokratske Hrvatske s kojim ćemo ne samo učinkovitije štititi svoj suverenitet i teritorijalnu cjelovitost, već ćemo i dodatno učvrstiti svoju kulturološku, gospodarsku i političku pripadnost ujedinjenoj Europi. Proces hrvatskog integriranja u transatlantske integracijske procese, od strateške je važnosti za realizaciju nacionalnih ciljeva kojima teži hrvatska Vlada. Povijesna turbulentnost prostora Jugoistočne Europe uči nas da se svim snagama posvetimo što bržem ulasku u NATO.

Hrvatska i Partnerstvo za mir
Završetkom Domovinskog rata, Republika Hrvatska je već 1996. godine službeno definirala članstvo u NATO-u kao jedan od prioritetnih vanjskopolitičkih ciljeva, te je u skladu s time, iste godine predala zamolbu za pristupanje programu Partnerstvo za mir (Partnership for peace, PfP). Ovaj projekt osmišljen je s namjerom da se promiče intenzivna suradnja među državama kad je riječ o pitanjima nacionalne i regionalne sigurnosti kako bi se jačala ukupna stabilnost i sigurnost na kontinentu. Zemlje kandidati za članstvo u PfP, kao preduvjete za članstvo dužne su osigurati transparentnost vojnog proračuna, demokratski nadzor nad oružanim snagama, prilagodbu zakonodavstva europskim pravnim normama te razvijajući nacionalne oružane snage pospješiti razvoj kooperativne vojne suradnje s članicama NATO saveza. Aktivno članstvo u Partnerstvu za mir drži se preduvjetom i prvim korakom prema punopravnom članstvu u Savezu. Naša je zemlja postala članicom PfP 25. svibnja 2000. kada je hrvatski ministar vanjskih poslova u Firenzi potpisao Okvirni dokument Partnerstva za mir. Tim činom Republika Hrvatska preuzela je obvezu u poštivanju demokratskih standarda, suzdržavanja od uporabe sile ili prijetnje u očuvanju svojih granica i teritorijalne cjelovitosti zemlje, kao i odlučnost u borbi protiv terorizma. Tim iskorakom učinili smo krupan pomak prema aspiraciji punopravnog članstva u NATO-u.

Hrvatska i Akcijski plan za članstvo
Naša je zemlja u svibnju 2002. pozvana da pristupi u Akcijski plan za članstvo (Membership action plan) čime smo započeli put prilagodbe Republike Hrvatske uvjetima koje zahtijeva punopravno članstvo u Savezu, pri čemu je ispunjenje traženih kriterija prestalo biti samo briga Ministarstva obrane i Ministarstva europskih integracija. Reforma političkog sustava i transformacija društvenih odnosa na putu u punopravno članstvo Saveza zahtijeva kordinirani napor i usklađenost svih državnih tijela zakonodavne, izvršne i sudbene vlasti u Republici Hrvatskoj. U cilju veće učinkovitosti utemeljena je i Međuresorna radna skupina za NATO, u čijem su sastavu desetak državnih dužnosnika interdisciplinarnih kompetencija.
U skladu s preuzetim obvezama, Vlada Republike Hrvatske donijela je u listopadu 2002. Godišnji nacionalni program 2002./2003., u kojem su postavljeni ciljevi i razrađena metodologija njihove realizacije. Definirana je potreba žurnog usvajanja paketa zakona iz područja obrane i nacionalne sigurnosti, u skladu s NATO-ovim standardima. Intenzivirana je vojna suradnja sa zemljama u regiji, održane su zajedničke vojne vježbe, vježbe spašavanja, traženja i humanitarnih operacija. Hrvatska je bez ikakve dvojbe postala regionalni lider u implementaciji aktivnosti za pristupanje NATO savezu.

Što je već učinjeno?
Jedna od temeljnih obveza Republike Hrvatske u procesu pristupanja Savezu je preustroj i prilagodba oružanih snaga i cjelokupnog sustava obrane, u skladu s NATO-ovim standardima, pri čemu je naglasak stavljen na prilagodbu suzbijanja etničkih sukoba, uporabe kemijskog i biološkog oružja za masovno uništenje te suzbijanja pošasti terorizma, koji svojim akcijama masovnih udara po civilnim ciljevima uzrokuju goleme ljudske žrtve i masovnu psihozu straha i nesigurnosti, predstavlja globalnu prijetnju sustavima kolektivne i nacionalne sigurnosti.
Prvi iskorak transformacije oružanih snaga uslijedio je 1998. godine, prihvaćanjem novog ustroja Hrvatske vojske koji je reducirao njezin brojčani sastav i povećao njezinu interoperabilnost. U skladu sa stupnjem integracija države u političko-sigurnosne strukture Europske unije i NATO-a , Ministarstvo obrane je u 2001. nastavilo s reformama oružanih snaga koje su rezultirale znatnim smanjenjem osoblja. Zajedničkim naporom svih državnih struktura inauguriran je program SPECTRA kojim je započet program civilnog zbrinjavanja neraspoređenog osoblja u oružanim snagama, čime je proveden prvi i socijalno – politički najosljetiviji dio reforme. U drugoj fazi reforme definirane su zadaće oružanih snaga s posebnim naglaskom na međunarodnu suradnju i s tim u svezi sastavljena je lista misija u kojima će sudjelovati pripadnici OSRH, u skladu s međunarodno preuzetim obvezama. U proljeće 2004. započeto je definiranje sveukupne strukture oružanih snaga, koje će biti u potpunosti kompatibilne standardima NATO saveza.
U suradnji s Euroatlantskim centrom za koordinaciju reakcija na katastrofe (EADRCC) , u okviru Pakta o stabilnosti za jugoistočnu Europu, održana je od 21. do 24. svibnja 2002. na širem području Makarske međunarodna terenska vježba ” Kroćenje zmaja- Dalmacija 2002″ koja je potvrdila učinkovitost hrvatskih resursa na području upravljanja krizama i spremnosti na suradnju sa susjednim zemljama u slučaju katastrofa. Navedena vježba potvrdila je visoku stručnost hrvatskog Crisses managementa i njegove potencijale za regionalno suzbijanje katastrofa i njihovih posljedica. Zbog uspješne demonstracije hrvatskih potencijala, NATO-vi stručnjaci ocijenili su da je Hrvatska na najvišem stupnju educiranosti i opremljenosti snaga za brze intervencije u regiji. Republika Hrvatska dala je velik doprinos mirovnim misijama Ujedinjenih naroda, a od 2003. godine, s vodom vojne policije sudjeluje u ISAF- ovoj misiji održanja mira u Afganistanu. Zbog visokog profesionalizma pripadnika hrvatskog kontingenta, mjerodavna tijela NATO-a zamolila su Ministarstvo obrane da poveća broj svojih pripadnika u Afganistanu, što će rezultirati brojem od 150 vojnika u misiji održanja mira u Afganistanu.
Reformski smjer Hrvatske zahvatio je i pravnu regulativu, koja je morala uskladiti operativne korake poduzetih mjera. Republika Hrvatska izmijenila je Ustav, prešavši iz polupredsjedničkog u parlamentarni sustav vlasti, Sabor je usvojio Strategiju nacionalne sigurnosti RH i Strategiju obrane, kao i niz zakona koji predstavljaju temelj prilagodbe Oružanih snaga NATO standardima.
Jedna od zamjerki NATO-a u poduzetim pripremama za članstvo je slaba potpora javnosti, tj. procjena da nije učinjeno dovoljno kako bi se senzibilizirala javnost s programom, značenjem i zadaćama koje donosi članstvo u Savezu. Stoga će u suradnji s veleposlanstvom SAD-a u Zagrebu biti oformljen “task force” koji bi prvenstveno informirao javnost što članstvo u NATO-u zbilja jest, kako bi najšira javnost mogla donijeti što kvalitetniji i kompetentniji sud. Postavlja se opravdano pitanje zašto je hrvatska javnost nedovoljno informirana o uključivanju Hrvatske u euroatlantske integracijske procese i ne bi li bilo više nego svrhovito staviti naglasak na komunikacijske projekte koji bi građanstvo uveli u meritum problematike. Drugi problem koji stoji pred Hrvatskom je to što nije ostvarila standard od 2 % izdvajanja iz proračuna za obrambeni sektor. Problem je i to što u stavci za obranu 70 % izdvajanja ide za plaće zaposlenih, nauštrb modernizacije oružanih snaga, u skladu sa smjernicama Saveza. Važno je još jednom istaknuti da pristupanje NATO-u ne obvezuje samo oružane snage, već je to slojevit proces koji će zahvatiti sve pore društvenog života hrvatskih građana i institucija. Hrvatska je učinila i daljnje korake ka članstvu, donošenjem Zakona o pravima manjina, reguliranja procesa povratka prognanika, donošenjem Zakona o Hrvatskoj radioteleviziji i sl.
U prvoj polovici ove godine dovršen je i Strategijski pregled obrane, temeljni dokument na kojem će se provoditi daljnja reforma OSRH kojom će se stvoriti moderna, mobilna i uvježbana vojna sila spremna za provedbu svih zadaća, a samim time i za članstvo u NATO savezu. Važno je napomenuti da pripadnici Hrvatske vojske imaju svježe borbeno iskustvo i pobjednički mentalitet stvoren u Domovinskom ratu.

Zaključak
Geopolitički položaj Republike Hrvatske, njezina burna povijest kao i globalni procesi potvrđuju neizbježnost i logiku hrvatskih težnji i dosljedne opredijeljenosti euroatlantskim integracijama i njegovanju transatlantske veze. Time smo nedvojbeno posvjedočili svoju predanost nastojanjima da postanemo moderna europska država koja svoje vrijednosti temelji na demokratskom sustavu vlasti, poštovanju ljudskih i manjinskih prava i sloboda, vladavini prava i tržišnog gospodarstva kako bismo postali dio zapadnog svijeta kojem pripadamo svojom kulturom, poviješću i tradicijom. Uostalom nameće se pitanje koje glasi: Koja je uopće alternativa NATO-u, postoji li i ako postoji, koja je? Mislimo da je nema, a i ne bi u ovako trusnom okruženju spokojno gledali na budućnost bez kolektivne sigurnosti koju pruža NATO. Alternativa NATO-u bila bi samostalno razvijanje vlastitih oružanih snaga u punom opsegu, što naravno ima i svoju ekonomsku, ali i političku cijenu, koju na žalost samo rijetki mogu platiti. Izolacija pak nije rješenje, a u ovakvom geopolitičkom okruženju ne bi je nikako trebalo poželjeti.

Ivana ŠESTIĆ