Hrvatski banovi

Riječ ban u hrvatskoj povijesti ima veliko značenje i označava vrlo visoku državnu funkciju. Prvi se put spominje u ranom srednjem vijeku i upotrebljava se sve do početka Drugog svjetskog rata. Tijekom dugog niza stoljeća i promjenom povijesnih razdoblja i okolnosti njezino će se značenje stalno mijenjati

Od desetina ljudi koji su tijekom stoljeća nosili bansku dužnost i čast, Josip Jelačić ostao je najpoznatiji, praktički je njezin simbol. Njegov lik ovjekovječen je na zagrebačkom spomeniku Antona Dominika Fernkorna (1813. – 1878.) (Foto: Mladen ČOBANOVIĆ)

 

Smatra se da se titula bana u uporabi u hrvatskom jeziku pojavila u doba ranog srednjeg vijeka. Na koji je način sama riječ ušla u uporabu na naše područje etimološka je nepoznanica, stoga postoje samo pretpostavke. Premda neki jezikoslovci smatraju da se radi o nekoj ilirskoj izvedenici, većina njih pretpostavlja da riječ ban najvjerojatnije potječe od monogolsko-turske riječi bajan, koja označava poziciju visokog vojnog zapovjednika. Povjesničari većinom tvrde da se ona na hrvatskim prostorima ustalila od provale Avara, od kojih je ona vjerojatno i preuzeta. U povijesnim dokumentima naziv ban prvi se put spominje u doba hrvatskih narodnih vladara. Tad je naziv označavao visokog kraljevog dužnosnika kojem je kralj na upravu davao pojedina područja tako da je ban praktički bio produžena vladareva ruka. Kao nagradu za svoju službu najčešće je dobivao zemlju na uživanje, ona je u srednjem vijeku bila odraz imućnosti. Nerijetko je ban na kraljev zahtjev okupljao i vojsku sa svojeg upravnog područja.

Kraljev predstavnik

U ranom srednjem vijeku ban Hrvat najviše se spominje kao upravitelj tadašnjih županija Like, Gacke i Krbave. Banovi su za vrijeme narodnih vladara sve više preuzimali bitnu političku ulogu u hrvatskom kraljevstvu, često sudjelući u samom odabiru vladara pa čak i mijenjajući pojedinog kralja u odsutnosti. Tako je titula bana u jednom trenutku imala ulogu kraljeva zamjenika i suvladara. Ulaskom Hrvatske u personalnu uniju s Ugarskom u XII. stoljeću banovi su samo djelomično izgubili na svojoj važnosti. Dobili su ulogu kraljevih predstavnika na našem području od Drave do Jadrana čime su postali zakonski predstavnici hrvatskog naroda u novostvorenoj državnoj zajednici. U to vrijeme titula bana javlja se i na prostoru Bosne, gdje će ban s vremenom dobiti posve samostalnu ulogu praktički neovisnog vladara. Početkom XIII. stoljeća titula bana na hrvatskom području podijelit će se na dva dijela. Jedan ban bio je zadužen za upravljanje srednjom i južnom Hrvatskom pa je dobio naziv primorski ban, dok je drugi upravljao sjevernim dijelom Hrvatske i nazivao se ban cijele Slavonije. Pojedini povjesničari smatraju da je primorski ban bio podređen slavonskom. To, prema njima, potvrđuju okolnosti nakon završetka mongolske provale kad je ponovno trebalo obnoviti posjedovne odnose, a tu je slavonski ban imao jači utjecaj.

Romantizirani prikaz krunidbe kralja Zvonimira na slici Ferde Quiquereza (1845. – 1893.). Prije nego što je stupio na tron taj je narodni hrvatski vladar bio ban u slavonskom dukatu (Wikimedia Commons)

 

Nasljedna čast Bribirskih

Slabljenjem kraljevske moći krajem XIII. i početkom XIV. stoljeća titula bana dobila je novo značenje. Velike zasluge za to ima Pavao I. Bribirski (oko 1245. – 1312.) koji je iskoristio neprestane borbe za hrvatsko-ugarsko prijestolje i podignuo bansku titulu na novu razinu. Zahvaljujući tome što su sukobljene strane bile ovisne o njegovoj pomoći uspio je isposlovati da banska čast postane nasljedna. Tad je bansku titulu zamijenio novim nazivom – ban Hrvata. Nasljednost banske časti u hrvatskim zemljama ukinuta je tek sa slomom Pavlova sina Mladina II. Bribirskog (oko 1275. – 1341.) u Bitki kod Blizne 1322. (v. tekst Mladin II. Bribirski, HV 572). Taj potez povukao je kralj Karlo I. Robert (1288. – 1342.), i zatim opet uspostavio dvije titule, hrvatsko-dalmatinskog i slavonskog bana.

Pavao I. Bribirski (Arhiva Hrvatskog vojnika)

Krajem XV. stoljeća ponovno dolazi do ujedinjenja banske vlasti za čitavo hrvatsko područje, premda su dužnost ponekad obnašale i dvije osobe. Banovi su posebno veliku ulogu imali za vrijeme osmanlijskih napada tijekom XVI. stoljeća kad su, poput bana Petra Berislavića (1475. – 1520.), bili jedni od najzaslužnijih osoba za obranu, ne samo naših prostora već i cijele Europe, šireći spoznaju o važnosti ujedinjenja cijele kršćanske Europe u zaustavljanju osvajača. Tijekom tog burnog XVI. stoljeća ban je na našim prostorima često imao ulogu potkralja, a birao ga je kralj na prijedlog Hrvatskog sabora. Titulu su mogli dobiti samo plemići koji su imali stalno boravište i posjedovali zemlje na hrvatskom području.

Kraljevo marginaliziranje

Za vrijeme vladavine Habsburgovaca, koja je počela 1527., banska je vlast izgubila na značaju, prije svega zbog toga što austrijski vladari nisu htjeli dopustiti da titula bana ima velik utjecaj na hrvatskim područjima. Neki dijelovi poput Vojne krajine izuzeti su od banske časti, a na ostalom području uloga bana svedena je gotovo na simboličnu bez nekih pretjerano bitnih ovlasti. Kralj je imao pravo biranja bana, a Sabor ga je, za razliku od prije, samo potvrđivao. Ban više nije osobno dobivao zapovijedi i naloge od kralja nego mu ih je kralj prvo uručivao preko Ugarske dvorske kancelarije, a s vremenom preko Dvorske kancelarije u Austriji ili Dvorskog ratnog vijeća. Sve banove odluke morao je prije provedbe potvrditi i odobriti kralj. Zbog takve politike centralizacije pojedini hrvatski banovi, među kojima treba istaknuti Nikolu VII. Zrinskog (1620. – 1664.) i njegova brata Petra IV. Zrinskog (1621. – 1671.), sukobljavali su se s austrijskom vlasti (v. tekst Urota zrinsko-frankopanska, HV 581). Ukidanjem hrvatskog staleškog sabora 1848. titula bana ponovno je doživjela promjene. Promjenom društvene slike ban je sad trebao svoju dužnost vršiti u skladu sa zahtjevima cjelokupnog naroda. Upravljao je zajedno s vladom i imao obvezu sazivanja Sabora jednom godišnje. U tom je razdoblju bansku čast svojim djelovanjem na viši značaj podigao ban Josip Jelačić (1801. – 1859.), koji je imao jednu od ključnih uloga u slamanju revolucije u Ugarskoj. Za vrijeme svojeg banovanja uspio je sjediniti ulogu bana s ulogom vrhovnog vojnog zapovjednika Vojne krajine te guvernera Rijeke i Dalmacije. Usprkos jačanju titule bana nije došlo do spajanja svih tih službi na ustavnoj razini, a nakon smrti bana Jelačića i još više Hrvatsko-ugarskom nagodbom 1868. godine položaj bana je smanjen. Gotovo u potpunosti gubi značaj i utjecaj nakon što je odlučeno da će bana imenovati kralj na prijedlog ugarskog ministra predsjednika.

Vojskovođa Krsto Frankopan (Ilustracija: Velimir VUKŠIĆ)

Odraz državnosti

Nakon tih događaja, osim rijetkih dobrih primjera poput bana pučanina Ivana Mažuranića (1814. – 1890.) koji je u mnogo čemu modernizirao Hrvatsku, na bansku su čast bile izabrane osobe vjerne ugarskoj vlasti koje nisu vodile računa o hrvatskim interesima. Primjeri su bili Levin Rauch (1819. – 1890.) i pogotovo Karoly Khuen-Héderváry (1849. – 1918.) koji nije prezao niti od nasilja kako bi u Hrvatskoj ojačao ugarski utjecaj.

Nakon Prvog svjetskog rata i ulaska Hrvatske u novu državnopravnu zajednicu titula bana gotovo je zamrla. Vidovdanskim ustavom 1921. godine Kraljevina SHS podijeljena je na banovine, a ban je postao običan državni činovnik, ovisan o željama vlasti. Zadnji put titula bana u hrvatskoj se povijesti javlja i ima na važnosti 1939. kad je uspostavljena Banovina Hrvatska. Ulogu bana obnašao je Ivan Šubašić (1892. – 1955.), koji je do 1941. i kapitulacije Kraljevine Jugoslavije imao veliku neovisnost u donošenju odluka, iako je politički morao račune podnositi kralju i Saboru.

Titula bana, više od deset stoljeća, imala je različite uloge i značaj u hrvatskoj povijesti. Ono što je zajedničko svim tim vremenima jest da je banska čast na neki način uvijek odražavala neki oblik neovisnosti i državnosti Hrvatske u svim državnim zajednicama u kojima se nalazila.

Josip BULJAN