Ministarstvo hrvatskih branitelja i ove je godine raspisalo natječaj za najbolju priču o Domovinskom ratu, na koji se i ovaj put javio velik broj učenika. I ovaj, peti po redu natječaj, pokazao je zanimanje djece za tematiku vezanu uz Domovinski rat, što je još jedna potvrda ovog iznimno poticajnog projekta. Za razliku od dosadašnjih, ovogodišnji natječaj dao je priliku i učenicima srednjih škola iz Bosne i Hercegovine koje izvode nastavu prema nastavnom planu i programu na hrvatskom jeziku. U ovom broju donosimo priču učenika srednjih škola iz Bosne i Hercegovine koja je osvojila drugu nagradu

Noć se prije više od sat vremena spustila nad Zavidoviće. Petero ljudi iz gustog vrbika se spušta u rijeku Bosnu. Iz daljine odjekuje rafalna paljba. Tama se činila neprobojnom. Uvlačila se i u svaku brazgotinu u kori drveća. Tko su ti ljudi? Pa tko se još u noći kupa u rijeci? U ratnoj noći? Samo oni koji traže spas.

Prije desetak sati cijela je obitelj Marinović u svom domu u Podubravlju molila krunicu uz marijansku svijeću. Odluka je pala. Večeras napuštaju svoj dom. Pokušaj izlaska nije nimalo bezopasan, ali ostati se više ne može. Odlučujuća je bila jučerašnja poruka preko valova Radiopostaje Žepče: “Sveti Ilija, moli za sve nas patnike u ovoj zemlji kojoj si zaštitnik. Posebno za ljude na četvrtom kilometru.” To je bila šifrirana poruka da je Matej uspio izaći plivajući niz Bosnu na teritorij pod kontrolom Hrvatskog vijeća obrane. “Hvala ti dragi Bože i Presveta Bogorodice”, samo je kazala majka Marija. 

Ilija i sin Marko su se tog prijepodneva spustili na Bosnu noseći ribarske štapove. Pred samu večer Marija, kćerka Ana i nevjesta Ivana su se spustile do ceste. Na onom nepreglednom zavoju su se uskom stazom spustile preko pruge do obale rijeke. Ostatak obitelji tu ih je već satima čekao.

Odluku su donijeli prije par dana. Bošnjački vojnici su već tjednima muške članove obitelji vodili na kopanje rovova. Modrice, udarci, prijetnje… Svakim danom pritisak je rastao. Svakim danom strah je rastao. Svaki novi dan je donosio novu neizvjesnost. Ilija je rekao: “Mi ovdje više ne smijemo ostati.” Svi su znali da je to istina. Matej, uvijek odlučan i pomalo nagao, kazao je: “Jedino možemo niz Bosnu, ili pokušati naći nekoga i podmititi ga da pređemo crtu prema Žepču.”

“A kome vjerovati?”, dodao je Ilija. “A minska polja?”

“Onda niz Bosnu. Svi znamo plivati”, kazao je Marko. Njegova trudna supruga Ivana potvrdno je klimnula. Marija se već tresla od straha, ali je to vješto prikrila pred ukućanima. Samo je kratko rekla: “Neka nam pomogne dragi Bog”, i čvrsto stisnula Aninu ruku.

Večer uoči Ilindana Matej se oprostio od obitelji i s prvim mrakom se spustio ulicom do Bosne.

Obične i neobične poruke, poznate samo onima koji su dogovorili njihovo značenje, već tjednima su se mogle čuti na valovima Radiopostaje Žepče: “Darinka pozdravlja obitelj uz poruku da su svi kod kuće dobro… Tadija i Zora mole tetku Jelu da im se javi preko radioamatera… Mjesec i zvijezde su se preselile na jug… Baba Kata i baba Mara opet su skupa… Homo homini lupus est… Šta će nama šoferima kuća, kad je naša kuća putujuća…”

Među njima je na Ilindan pročitana i Matejeva o zaštitniku Bosne i Hercegovine, svetom Iliji Gromovniku. Stigao je na cilj.

Ponijeli su samo pokoju fotografiju, dokumente i nešto novca što im nisu oduzeli u tih gotovo mjesec dana kada im je kuća često bila pretresana. Suze su potekle na oproštaju, ali brzo su ih zatomili strah i tjeskoba.

Prvi se u Bosnu spustio Ilija, Marko, zatim Marija, Ana i Ivana. Ni sami nisu znali koliko kilometara moraju plivati i gaziti Bosnom do izlaska na slobodni teritorij u Dolini. Bosna ljeti oplića, ali i dalje krije opasne virove. Ohrabrila ih je ta gusta tama. Valjda ih nitko neće primijetiti.

Voda je već nakon pola sata postala vrlo hladna. Nakon sat vremena plivanja, odguravanja kroz plićake, ponekad i uz hod uz samu obalu, približili su se jednoj izbočini. Odmor im je bio prijeko potreban. Ivani posebno.

Ilija i Marko su ponovno razmišljali gdje je točno četvrti kilometar i što se tamo krije. Negdje iza ušća Krivaje u Bosnu. Dogovorili su se da u poruci bude naznačeno najkritičnije mjesto na cijelom tom putu. Što ih tamo čeka? I gdje točno?

Nakon odmora od dvadesetak minuta nastavili su dalje. Ponovno su zastali ispred ušća u skrovitosti gustog šipražja. Dok su odmarali, iznad sebe su čuli korake i glasove. Vojnici. Zaustavili su se točno iznad njih. Od straha su pretrnuli. Uopće nisu čuli o čemu govore…

Zar su ih primijetili? Da se jave prvi? Što ako otvore vatru? Netko je ispalio signalnu raketu. “Nas traže…” Jedva da su disali. Što učiniti? U tom času se čuo nečiji ljutiti glas: “Nije ti ovo igraonica budalo.” “Izvinite, mislio sam da ova nije ispravna…” I potom gomila psovki. Uskoro se koraci udaljiše.

Marinovići su bili ponovno u hladnoj vodi. Tamna noć i oslabljeni, ali ipak postojani huk rijeke i dalje im je davao zaštitu. U jednom trenutku Marko tiho, ali oštro reče: “Stanite! Ispred nas je lanac pun starih limenki i zvona. To je ‘četvrti kilometar’.”

To je bila ta zamka. Znači to sprječava izlazak i ulazak na teritorij pod kontrolom bošnjačke vojske. Ali to govori i da je slobodni hrvatski teritorij u blizini. Svi su se dohvatili riječnih stijena i čekali što će dalje učiniti. Marko i Ilija oprezno su se približili lancu. Ubrzo je Marko došao do ostalih: “Idite, plivajte, najtiše i najopreznije. I točno za mnom. Na dijelu ispred nas imamo bar 60, 70 cm da se provučemo ispod lanca.”

Pogledi su im letjeli ka obali. Tamo mora biti straža. Samo da ih ne čuju. I zaista, čuli su glasan razgovor. Vjetar bi ponekad zanjihao limenke koje bi tiho zazvečale. “Naša sreća”, pomisli Marko.

Nakon desetak minuta lanac je ostao iza njih. Marija je dodirnula limenke. “Glasni” stražari to nisu čuli, no zato su srca svim ostalim Marinovićima na trenutak zastala…

Na nebosklonu je rudila zora. Ugledali su obrise poznate im, a davno napuštene, vodenice. Tu su često prije rata pecali. Sloboda, najzad.

“Hej, ima li koga?”, povika Ilija. “Stoj, tko je to?”, začu se glas iza vodenice. “Mi smo. Naši. Spustili smo se niz Bosnu…”

Marija je i dalje čvrsto stiskala krunicu oko ruke dok je sva promrzla izlazila iz rijeke. “Bože hvala ti, Blažena Djevice Marijo, sv. Josipe i, naravno, dragi Ilija Gromovniče, hvala vam.”

Svaki put kada šeta u Zagrebu uz Savu, Marija se uvijek sjeti rijeke Bosne i blagdana sv. Ilije proroka. Ilindanske noći.

Petar Antolović, učenik 1. razreda Katoličkog školskog centra “Don Bosco” Žepče