Smještena na središnjem dijelu indijskog potkontinenta i okružena susjedima s kojima je od stjecanja neovisnosti vodila nekoliko ratova, Indija je potkraj XX. stoljeća izrasla u nuklearnu silu. Na tom putu nije zanemarila ni razvoj konvencionalnih snaga. U tom konvencionalnom dijelu OS posebna je pozornost posvećena razvoju specijalnih postrojbi

Današnje indijske specijalne postrojbe nalaze se ustrojbeno u svim trima granama indijskih oružanih snaga i u sklopu policijskih snaga. Kad se govori o indijskim oružanim snagama koje u svom sastavu imaju više od 1,3 milijuna vojnika, treba znati da za Indiju vrijede neka druga pravila i odnosi. Ondje gdje, recimo zapadne specijalne postrojbe imaju po nekoliko stotina pripadnika, Indija ih mjeri na tisuće. Indijske oružane snage u svom ustrojbenom sastavu imaju sljedeće specijalne postrojbe:
• PARA-KOMANDOSI – Specijalne postrojbe indijske KoV
• MARCOS – Marine Commando Force – pomorski komandosi indijske RM
• Garud – Specijalna postrojba indijskog RZ
• SFF – Special Frontier Force – Specijalne granične snage
• SPG – Special Protecting Group – Specijalna zaštitna grupa
• NSG – National Security Guards – Nacionalna sigurnosna garda
Para-komandosi
Para-komandosi su elitne specijalne postrojbe unutar indijske KoV. Korijeni tih postrojbi sežu u 1965. godinu, u vrijeme trajanja Indijsko-pakistanskog rata. Tada je po zapovijedi vojnog vrha pukovnik Megh Sing u iznimno kratkom roku osnovao prvu specijalnu postrojbu, sastavljenu od dragovoljaca iz nekoliko različitih pješačkih pukovnija. Postrojba je nazvana Gardijskom brigadom, a bila je poznata i kao Meghdott brigada. Već sljedeće, 1966. godine, indijska vlada je odlučila da u te brigade budu pridodani i određeni dijelovi padobranske pukovnije.

Službeno nazvana 9. bojnom, ova postrojba je u svoj sastav preuzela najveći dio ljudstva iz Meghdott brigade, koji su postali njezina okosnica. U lipnju 1967. godine, dio ljudstva iz 9. bojne izdvojen je za osnivanje borbene jezgre druge specijalne postrojbe službeno nazvane 10. bojnom sa sjedištem također u Gwalioru. Mjesec dana poslije, u srpnju 1967., obje specijalne bojne napuštaju Gwalior pa 9. bojna operativno pokriva sjeverna planinska područja, a 10. bojna zapadnu pustinju. Tijekom 1969. godine obje bojne dobivaju nova imena: 9. i 10. padobranska-komando bojna. Svoja prva borbena iskustva obje bojne stekle su tijekom 1971. godine u ratu s Pakistanom. Deveta bojna se proslavila prepadom i potpunim uništenjem položaja pakistanske 172. samostalne topničke bitnice u Mandholu. Taj prepad je omogućio indijskoj 25. pješačkoj diviziji vraćanje izgubljenih položaja oko Daruchiana koje su Pakistanci u prethodnim borbama bili zauzeli. Deseta bojna također se istakla uspješnim prepadom na pakistanske položaje u Chachru i Virawahu. Kasnih 70.-tih godina prošlog stoljeća indijski padobranci počinju s uvježbavanjem i primjenom HALO-HAHO tehnika. U isto vrijeme, indijski GS odlučio je 1. padobransku bojnu reorganizirati i osposobiti kao treću specijalnu postrojbu indijske KoV. Sredinom osamdesetih godina, indijski GS se ozbiljno bavio mišlju o ujedinjavanju svih triju para-komando bojni u tzv. Pukovniju specijalnih snaga. Ideja je relativno brzo napuštena pa su sve tri para-komando bojne nastavile živjeti i djelovati odvojeno, novačeći svoje pripadnike iz “običnih” padobranskih postrojbi.

Postrojbe para-komandosa su tijekom osamdestih i devedesetih godina korištene za operacije na indijskom tlu (operacija Bluestar – čišćenje Zlatnog hrama od militantnih Sikha 1984. godine), na Sri Lanki 1980. te 1988. na Maldivima (operacija Cactus). Od sredine devedesetih godina pa do danas uloga i namjena para-komandosa u mnogočemu se promijenila. Zajedno s policijskim NSG postrojbama koriste se kao anti-terorističke snage protiv militanata u planinskom području Kašmira. Para-komandosi su trenutačno uključeni u operaciju kodnog naziva Kukri u Sijera Leoneu kao dio indijskog kontingenta UN mirovnih snaga u toj zemlji. Štoviše, tamo je zračnim liftom iz New Delhia bilo prebačeno 120 para-komandosa radi akcije spašavanja 223 vojnika iz sastava 5. i 8. Gurka satnije koje su pripadnici Revolucionarne ujedinjene fronte (RUF) držali u okruženju 75 dana. Operacija spašavanja izvedena je uspješno bez žrtava na indijskoj strani.

Današnji ustroj
U današnjem ustroju indijskih para-komandosa ima sedam bojni: četiri bojne označene kao 1., 9., 10. i 21.imaju puni status para-komando bojne. Posljednja bojna koja se 1. veljače 1996. priključila specijalnim snagama i stekla taj status bila je 21. bojna. Osim toga još tri bojne (2., 3. i 4.) iz sastava bivše padobranske regimente integrirane su i podignule su svoju obuku i borbene mogućnosti na razinu specijalnih bojni. Po prvobitnoj zamisli svaka od specijalnih bojni bila je geografski specijalizirana za određeni tip ratovanja. Tako je 1. bojna bila specijalizirana za planinsko ratovanje, 9. bojna za ratovanje u džungli a 10. bojna za pustinjsko ratovanje. Po današnjem modelu operativne uporabe koji je na snazi od 1996. godine, svaka bojna je sposobna za djelovanje bilo kada i u bilo kojem okruženju.

Osnovna operativna postrojba para-komandosa koja djeluje na terenu je satnija. Rjeđe se dešava da se koristi čitava bojna. Svi pripadnici para-bojni izvježbani su u korištenju specijalnih taktika, borbi bez vatrenog oružja i tehnikama preživljavanja. Svi pripadnici para-komandosa su dragovoljci, neki u postrojbe ulaze iz civilstva a neki dolaze iz drugih regularnih postrojbi. Svi oni prolaze tromjesečni tečaj “kušnje” gdje se svaki pojedinac mora napregnuti do krajnjih fizičkih i mentalnih granica da bi izdržali tih 90 kvalifikacijskih dana. Temelj ovog tečaja zasniva se na stalnom fizičkom naprezanju i psihičkom stresu. Samo se manji broj psihofizički najspremnijih pojedinaca koji uspiju svladati sve zamke tog selektivnog razdoblja “kušnje” (uključujući i poremećaj biološkog sata svakog pojedinca) upućuju na daljnji, specijalistički dio obuke.

Obuka
Svi oni koji uspješno prođu tečaj “kušnje” upućuju se u padobransku školu u Agri, u saveznoj državi Uttar Pradesh. Nakon intenzivne obuke, da bi zavrijedio padobranski znak i smeđu beretku, svaki od pripadnika mora izvesti najmanje pet dnevnih samostalnih padobranskih skokova te jedan noćni skok s visina ne manjih od 400 m.
Najuspješniji pojedinci nastavljaju obuku u padobranskoj školi gdje specijaliziraju HALO-HAHO tehnike. Za dobivanje statusa specijalista za HALO-HAHO skokove potrebno je apsolvirati najmanje 50 takvih skokova s visina ne manjih od 7000 m.
Uobičajeni radni dan u padobranskoj školi započinje ranojutarnjim trčanjem na 5 km pod punom borbenom opremom, nakon čega slijedi obuka i usavršavanje u orjentaciji, inflitraciji, jurišnim tehnikama, postavljanju zasjeda. Posebna pažnja poklanja se tehnikama bliske borbe, tehnikama urbanog ratovanja, protugerilskim i antiterorističkih tehnikama. Noćne vježbe uključuju hodnje na 20 km s oterećenjem od 60 kg korisnog tereta. Svakog mjeseca organizira se po jedna vremenski limitirana noćna hodnja na 30 km, pod punom ratnom opremom s nekoliko radnih točaka koje se moraju uspješno apsolvirati. Također, zapovjedni kadar, (dočasnici i časnici) i najbolji pojedinci upućuju se također u posebna središta za obuku u nekonvencionalnom ratovanju. Među takvim središtima jesu:
• središte za komando obuku zapovjednika desetina i vodova u Belgaumu,
• središte za obuku u tehnikama planinskog ratovanja (Parvat Ghatak) u Tawangu,
• središte za obuku u alpinističkim tehnikama i visinsko ratovanje u Sonamargu (Kašmir)
• središte za prašumske tehnike ratovanja u Vairengentu (Mizoram)

S obzirom na tip i način obuke ovih specijalnih postrojbi GS IOS je specificirao i glavne zadaće svojih para-komandosa:
• razvoj borbenih sposobnosti do razine najelitnije postrojbe indijske KoV
• uspostavljanje komando superiornosti u zoni borbenog djelovanja
• onemogućavanje protivničkih operacija “tihim i efikasnim” akcijama
• sabotiranje neprijateljskih komunikacija i zapovjednih mjesta
• sabotaže i uništenja vitalne infrastrukture neprijatelja u zoni borbenog djelovanja ali i u protivnikovoj pozadini.
Indijska vlada i GS u novije su vrijeme uspostavili vrlo dobre kontakte s USSOCOM (United States Special Operation Command) pa se u okviru bilateralne suradnje obavlja periodički i zajednička obuka i trening specijalnih postrojbi obiju zemalja, najčešće u tehnikama prašumskog i planinskog ratovanja u Kašmiru i Mizoramu. Slična suradnja uspostavljena je i s francuskom Legijom Stranaca. Sukladno bilateralnim sporazumima indijski para-komandosi sudjelovali su u obuci i treningu u gostima kod postrojbi sličnog tipa, najčešće u SAD.

MARCOS – pomorski komandosi
Pomorski komandosi ustrojeni su kao elitna postrojba indijske RM još 1987. godine. Želja za osnivanjem specijalne postrojbe unutar pomorskih snaga RM Indije postojala je dugi niz godina. Prije osnivanja MARCOS-a, mornarički ronioci su se obučavali uglavnom po drugim postrojbama indijskih kopnenih snaga a vrlo često su se za određene poslove (npr. podvodni nadzor ili razminiranja obale) morale uporabiti nemornaričke postrojbe. Godine 1983. konačno je odlučeno u vrhu indijskih OS da 340. samostalna brigada KoV (u čijem su ustroju bile tri bojne) iz Trivandruma, bude ustrojbeno prebačena u RM i preustrojena u elitnu postrojbu mornaričkih komandosa koja će biti sposobna za provedbu zračno-desantnih, pomorsko-jurišnih operacije te anti-terorističko djelovanje u pomorskom okruženju. Tri časnika IRM poslana su u SAD na tečaj i izučavanje ustroja i obuke američkih Navy SEAL timova. Ti pomorski časnici zapravo su bili početni nukleus indijskih pomorskih specijalnih snaga (IMSF) koje su formalno osnovane u veljači 1987. uključivanjem spomenute 340. samostalne brigade u sastav RM. Postrojba je 1991. službeno promijenila naziv u MARCOS- Marine Commandos (pomorski komandosi). Postrojba je u indijskim okvirima poznata i kao Dadiwali Fauj što bi u prijevodu s hindu jezika značilo vojska bradatih. Taj naziv nije nimalo slučajno odabran zato što je to jedina postrojba indijskih OS čijim je pripadnicima koji nisu Sikhi dozvoljeno nošenje brada. Odmah po osnivanju postrojba mornaričkih komandosa bila je upućena na svoju prvu zadaću na Sri Lanku. Poslije toga postrojba je bila aktivna gotovo u svim operacijama indijskih OS, kako na matičnom tlu – tako i na stranim teritorijima. Najpoznatije akcije su:
• operacija Pawan, 1987. godine na Sri Lanki protiv snaga pokreta LTTE (Liberation Tigers of Tamil Ealan) i uspješan prepad na njihovu bazu Guru Nagar.
• operacija Cactus, 1988. godine na Maldivima, zračni i pomorski desant na otočje i vraćanje na vlast svrgnutog maldivskog predsjednika Maumoona Abdula Gayooma.
• još uvijek aktivne operacije u područjima oko rijeke Jhelum i jezera Wullam u području Kašmira protiv militanata koji se ubacuju s teritorija Pakistana.

Brojčana snaga i ustrojbena shema MARCOS-a uglavnom nisu nikada službeno detaljno prezentirani. Većina boljih poznavatelja prilika u indijskim OS, uglavnom se slaže da brojčana snaga MARCOS-a doseže oko 2000 pripadnika, podijeljenih u 10 operativnih grupa, svaka po 200 pripadnika. Operativne grupe na terenu najčešće djeluju u timovima od 6 operativaca (1 časnik, 1 dočasnik i 4 vojnika). Trenutačno, operativne grupe MARCOS-a pridružene su trima glavnim pomorskim zapovjedništvima: Mumbai (zapad), Cochin (jug) i Vizag (istok). Brod indijske RM, INS Abhimanyu godinama je već operativno-obučno sjedište postrojbe na kojem se provodi jedan dio specijalističke obuke. Svaka operativna grupa u svom ustroju ima tzv QRS (Quick Reaction Section) – sekciju za brze reakcije – veličine ojačanog voda. Njegova namjena je provedba brzih protu-terorističkih akcija i specijalnih načina ratovanja.

Selekcijski i obučni proces
Kandidati za prijam u postrojbu MARCOS novače se na temelju dragovoljnog odziva kandidata iz ostalih postrojbi IRM, drugih specijalnih postrojbi indijskih OS te ostalih “regularnih” postrojbi. Kompletan program intenzivne specijalističke obuke traje 2 godine i podijeljen je na tri faze:
1. faza: trajanje 30 dana – selekcijski program temeljen na ispitivanju psihičkih i mentalnih sposobnosti pod uvjetima stresa i stalnog fizičkog napora svakog prijavljenog kandidata. Na ovoj prvoj, selekcijskoj fazi otpadne otprilike 50 %kandidata.
2. faza: trajanje 9 mjeseci – proučavanje različitih vrsta vatrenog oružja, tehnika specijalnog ratovanja, proučavanje metoda i tehnika obavještajnog rada. Također, za vrijeme ove faze prakticira se uvježbavanje operativnog i strateškog nadzora i izviđanja u različitim okruženjima: litoralnom, obalnom, riječnom ili prašumskom. U ovoj fazi otpadne još 10 – 25% kandidata.
3. faza: trajanje 12 mjeseci – započinje odmah nakon uspješno završene druge faze (slobodno se može reći: temeljne obuke). Preostali kandidati
izučavaju tzv. specijalistički tečaj koji obuhvaća: protu-terorističke taktike, zaštitu naftnih platformi, rješavanje talačkih situacija ili protupiratske
operacije. Na koncu tek 10-25 % preostalih kandidata uspije završiti dvogodišnji program obuke.
Tijekom dvogodišnje obuke uključeni su temeljni, napredni i specijalistički tečajevi iz padobranskih tehnika (uključujući i HALO-HAHO tehnike) te naravno, tečajevi borbenog ronjenja, uporabe ronilačke tehnike i sredstava, podmorskog rušenja kao i metodama razminiranja desantnih prostora. Vrlo često, indijski GS koordinira zajedničku obuku pripadnika MARCOSA s američkim SEAL timovima i britanskim SBS-om.

Garud
Garud je naziv specijalne postrojbe ustrojene u okviru indijskog ratnog zrakoplovstva. Postrojba je utemeljena 2003. godine a njena brojčana snaga procjenjuje se na 1000 do 1500 pripadnika. Naziv postrojbe vuče svoje porijeklo iz hinduističke mitologije: Garud je ime božanstva koje je predstavljeno oblikom ptice.
Osnovna želja indijskog ratnog zrakoplovstva bila je da formiranjem elitne specijalne postrojbe zaštititi najvažnije zrakoplovne instalacije. Realizacija te želje ostvarena je u rujnu 2003. godine upravo prema željama i potrebama indijskog RZ.

Trenutačno se pripadnici specijalne postrojbe garud nalaze se u Kongu u sklopu indijskog kontigenta u tamošnjoj peace-keeping operaciji. Operativci Garuda obučavaju se zajedno s pripadnicima padobranske pukovnije indijske vojske. Osim fizičke i obavještajne zaštite zrakoplovnih instalacija i samog zrakoplovstva, postrojba Garud je zadužena za akcije tipa CSAR (Combat Search and Rescue) odnosno borbene potrage i spašavanja, protuustaničke – protugerilske akcije i hitne protuterorističke odgovore na eventualne napade usmjerene prema zračnim bazama indijskog RZ.

Zanimljiv je podatak da je postojanje ove specijalne postrojbe bilo nepoznato čak i u Indiji više od pola godine od njezinog osnivanja. Prvi podaci o njezinom postojanju službeno su objavljeni 6. veljače 2004. godine.

Specijalne granične snage
Specijalne granične snage (SFF) svakako su brojčano najveća indijska specijalna postrojba. Njezina brojčana snaga procjenjuje se na 10 000 – 12 000 pripadnika. SFF je formirana 1959. godine, takoreći u samo predvečerje početka velikih napetosti s NR Kinom koje su kasnije dovele do Indijsko-kineskog rata (1962). Njezin operativni sastav popunjavali su gotovo sve donedavno isključivo Tibetanci (velikim dijelom izbjeglice s područja koje je zauzela NR Kina) jer je postrojba bila namijenjena isključivo za nadzor granice i planinsko ratovanje po vrletima Kašmira i Himalaje. Časnički kadar je najvećim dijelom sastavljen od Indijaca a zapovjednik SFF (u činu brigadnog generala) uvijek je bio Indijac. Nemogućnost standardnih vojnih graničnih postrojbi da nadziru 15107 km dugačku kopnenu graničnu crtu (od čega na granicu s NR Kinom otpada 3488 km, Pakistanom 3323 km, Bangladešom 4096 km, Nepalom 1751 km, Mijanmarom 1643 km, Butanom 699 km te s Afganistanom tek 106 km) rezultiralo je velikim pritiskom indijske obavještajne zajednice na tadašnju Nehruovu administraciju za formiranjem posebne masovne postrojbe koja bi mogla uspješno odgovoriti na zahtjeve sigurnosti indijskih granica.

Tijekom indijsko-kineskog rata, a posebice nakon njega, SFF je doživio snažan zamah i razvoj kako po brojnosti sastava tako i po kvaliteti obuke koju prolaze njegovi pripadnici. Nakon kratkotrajnog rata s Kinezima, SFF je dobio još jednu zadaću – prikupljanje obavještajnih podataka. Takve aktivnosti su osobito bile česte nakon 1963. kada je SSSR snažno podupirao razvoj kineske A-bombe. Približavanjem prvog kineskog nuklearnog testa na poligonu Lap Nor, intezivirane su aktivnosti uz granice u potrazi za informacijama. Također, od travnja 1978. pa u sljedećih desetak godina SFF je strogo nadzirao šire područje oko ledenjaka Nanda Devi (zona u kojoj izvire indijska sveta rijeka Ganges). SFF je isto tako imao vrlo zapaženu ulogu u Indijsko-pakistanskom ratu 1971. godine.

Prema raspoloživim informacijama, SFF je ustrojen u 10 – 13 bojni koje imaju po 900 pripadnika. Svaka bojna u svom sastavu ima 6 satnija, po 123 pripadnika. Unutar SFF postoji također posebna postrojba sastavljena od 700 Gurka. Obuka postrojbi SFF obavlja se u njihovom obučnom središtu u Chakrati. Intezivna obuka traje 10 mjeseci i sastavljena je od tečajeva primjene gerilskih taktika, planinskog i prašumskog ratovanja, korištenja različitih vrsta oružja i MES, upoznavanje tehnika i opreme za prikupljanje informacija, tehnikama preživljavanja itd. Svaki pripadnik SFF dobiva padobransku kvalifikaciju nakon najmanje pet samostalnih skokova. Radi osvježavanja padobranskih sposobnosti svaki pripadnik je dužan godišnje obaviti najmanje tri padobranska skoka. Od 1984. godine unutar ustroja SFF-a egzistira i tzv. Specijalna grupa koja je po svojoj strukturi vrlo slična britanskom SAS-u. U sastav Specijalne grupe SFF ulazi stožer, podržan operativnim, obavještajnim, planskim, obučnim i signalnim odjeljkom. Operativni dio Specijalne grupe sastoji se od četiri borbene satnije (svaka po 100 ljudi). Svaka satnija je podijeljena na četiri voda od 25 pripadnika. Unutar satnije svaki vod je posebno specijaliziran za jednu od sljedećih zadaća: planinsko ratovanje, amfibijske operacije, padobransku inflitraciju i prašumsko ratovanje.

Specijalna zaštitna grupa
Specijalna zaštitna grupa (SPG) zapravo je posebna postrojba Nacionalne policije formirana s ciljem da se brine o osobnoj sigurnosti indijskog premijera i članova njegove najbliže obitelji. Postrojba je oformljena 1985. godine kao odgovor na atentat u kojem je ubijena predsjednica vlade Indira Gandi. U proteklih 22 godine SPG je izrastao u jednu od najcjenjenijih ali svakako i najsposobnijih specijalnih postrojbi takvog tipa u Aziji. Samo šest godina poslije atentata na Indiru Gandi, desio se i drugi atentat, 21. svibnja 1991. u kojem je izgubio život i Indirin sin Rajiv, koji u trenutku napada nije bio pod direktnom zaštitom SPG. Od tada su zaštitne mjere oko predsjednika znatno pooštrene pa do danas nije zabilježen sličan napad na najviše indijske političke dužnosnike. Prema indijskim službenim podacima SPG ima više od 3000 pripadnika čija je osnovna zadaća osobna zaštita premijera, njegove obitelji, VIP osoba i visokih stranih, vojnih i političkih dužnosnika prilikom njihovih službenih posjeta Indiji.

Novačenje kadrova za SPG obavlja se pažljivim odabirom dragovoljaca, mahom najboljih pripadnika ostalih vojnih i policijskih specijalnih postrojbi (kao što je NSG) i što nije nevažno – etničkih, i odanih, Indijaca. Organizacija i unutrašnji ustroj SPG-a najvećim dijelom nije transparentan. Obuka pripadnika je vrlo intenzivna i rigorozna te utemeljena na protuterorističkim taktikama, poznavanju komunikacija, taktikama borbe u urbanoj sredini, poznavanju MES i njihovom deaktiviranju, fizičkom i psihičkom kondicioniranju itd.

NSG – Nacionalna sigurnosna garda
Nacionalna sigurnosna garda (NSG) primarna je indijska policijska postrojba namijenjena za protu-terorističko djelovanje. Formirana je 1985. godine i nalazi se pod direktnim zapovjedništvom ministarstva unutarnjih poslova. Postrojba je formirana kao odgovor na operaciju Bluestar iz 1984. godine, u kojoj su regularne vojne postrojbe uporabljene za slamanje otpora militarističkih pobunjenika koji su zauzeli Zlatni hram. Akcija je okončana s velikim brojem žrtava, pogotovo među zatočenim civilima te velikim oštećenjima hrama. Pripadnici NSG su također poznati širom Indije i pod nadimkom Crne mačke zbog kombinezona, jurišnih kaciga i šilt-kapa crne boje koje su sastavni dio njihove opreme. Zadaće NSG-a uključuju: VIP zaštitu, provođenje anti-terorističkih provjera, spašavanje talaca, neutralizaciju terorističkih prijetnji vitalnim državnim ustanovama te također brzi odgovor na otmice transportnih sredstava (posebice zrakoplova) i pojave pomorskog piratstva. NSG ima ukupnu brojčanu snagu koja se prema posljednjim podacima kreće od 7500 pa do 14000 pripadnika. Ustrojbeno, NSG je podijeljen na dvije manje postrojbe:
• SAG – Special Action Group (specijalna akcijska grupa)
• SRG – Special Rangers Group (specijalna rendžerska grupa)
SAG je ofenzivna postrojba sastavljena uglavnom od bivših pripadnika vojnih specijalnih postrojbi (Para-komandosa i MARCOS-a). SRG je sastavljen od bivših pripadnika ostalih specijalnih postrojbi kao što su SFF – specijalne granične snage i od pripadnika CRPF-a (Central Reserve Police Force) odnosno Centralne pričuve policijskih snaga. NSG obučava svoje pripadnike i održava njihove sposobnosti u svom vlastitom obučnim središtima Center of Exellence i National Bomb Data Center. Osim održavanja i nadogradnje svojih vojničkih i vojno-policijskih znanja i vještina, svi pripadnici NSG-a moraju stalno održavati i svoje padobranske vještine. Od osnivanja 1985. godine postrojba je bila uporabljena u nekoliko značajnijih intervencija te čitav niz manjih. Među najpoznatije operacije spadaju svakako :
• 12. 5.1988. akcija oslobađanja Zlatnog hrama u operacije Black Thunder II
• 25. 4.1994. akcija oslobađanja talaca prilikom otmice indijskog Boeinga 737
• 10 mj.1998. borbene zadaće protiv militanata u Jammu i Kašmiru
• 15.07.1999. oslobađanje 12 talaca i eliminacija islamističkih aktivista u Kašmiru
• 25. 9.2002. oslobađanje talaca i eliminacija terorističke grupe u Akshardanskom hramu u gradu Ahmedabadu

Igor SPICIJARIĆ