Radikalne promjene u međunarodnim odnosima krajem XX. i početkom XXI. stoljeća uzrokovale su i globalne promjene u diplomatskom zboru, redefinirajući njegovo mjesto i ulogu. Slične promjene zahvatile su i vojno diplomatski zbor, u velikoj mjeri mijenjajući mjesto i ulogu vojnog izaslanika u sklopu veleposlanstva i u međunarodnim odnosima zemlje pošiljateljice i zemlje primateljice, što je zahtijevalo i odgovarajuće promjene u njihovu sustavu stručne izobrazbe, koje većina suvremenih zemalja provodi s više ili manje uspjeha

Nakon II. svjetskog rata, hladnoratovska politika i zaoštrenost političkih odnosa, zbog rastućeg antagonizma konfrontirajućih društveno-ekonomskih sustava i političko-socijalnih koncepcija, u velikoj mjeri odredila je ulogu i zadaće vojne diplomacije, koja je svedena uglavnom na obavještajnu aktivnost u raznim oblicima (zapravo, cijelo razdoblje “hladnog rata” uvjetovalo je da primarna uloga diplomacije u globalu bude obavještajna djelatnost). Naime, važne podatke vojnog karaktera nisu mogle prikupiti obavještajne službe same, bez odgovarajućeg oslonca i legalno instalirane baze na području države čije su oružane snage bile njihov predmet interesa (slika 1). Zbog toga je većina zemalja našla rješenje u povećanju broja i kapaciteta svojih vojno diplomatskih predstavništava, a primarna uloga vojno diplomatskih predstavnika uglavnom se vezala uz obavještajno analitičku djelatnost. Razumljivo, edukacija i priprema vojno diplomatskog osoblja u takvim okolnostima realizirana je uglavnom pod neposrednom ovlasti vojno obavještajnih službi većine zemalja koje su na taj način koncipirale svoju vojnu diplomaciju.

Raspadom socijalističkog bloka i odumiranjem blokovske politike (slika 2), u većoj mjeri dolazi do promjene sadržaja aktivnosti vojno diplomatskih predstavništava. Vojni izaslanici u suvremenoj konstelaciji međunarodnih odnosa nemaju više potrebu prikupljati podatke ilegalnim metodama ili nedopuštenim sredstvima, jer se oružane snage u velikoj mjeri otvaraju javnosti i nerijetko u lako dostupnim medijima objavljuju podatke koji su nekad bili vrhunska vojna tajna. Osim toga, s vojno-diplomatskim predstavnicima nastoje se realizirati razni oblici informiranja, preko kojih im se prezentiraju podaci o oružanim snagama i pojedinim obrambenim ili političkim segmentima društva (na temelju njihovih zamolbi ili kao zajednički programi vojno diplomatskog zbora). U skladu s općim trendovima otvaranja oružanih snaga, primarna zadaća vojno diplomatskih predstavnika sve više postaje promaknuće prijateljskih odnosa i razvoj bilateralne vojne suradnje (slika 3), ili njihovo zadržavanje na dostignutoj razini. U tom smislu približavaju se zadaćama “civilne” diplomacije, samo fokusirajući se na specijalizirani segment vojno-vojnih odnosa.

Takve aktivnosti zahtijevaju znatne organizacijske osobine vojnih izaslanika, pa poznavanje menadžmenta sve više prevladava nad vještinama i znanjima potrebnim za učinkovitu obavještajno-analitičku djelatnost. Na značaju dobivaju protokolarne i ceremonijalne aktivnosti u smislu povećanja reprezentativnosti vojno diplomatskih predstavništava (slika 4), koje su donedavno smatrane “nužnim zlom” isključivo u funkciji prikupljanja i razmjene informacija.

Odabir budućih vojnih diplomata
U povijesnom razvoju vojne diplomacije, prilikom odabira kandidata za vojno-diplomatske dužnosti, dugo vremena je vrijedilo isključivo načelo bezuvjetne lojalnosti i osobnog povjerenja vladara ili najviših vojnih zapovjednika u pojedine časnike koje su dobro poznavali i koji su se dokazali i istaknuli tijekom vojne službe (slika 5). Takvo načelo je već u samom početku sužavalo mogućnosti izbora, dovodio u neravnopravni položaj časnike koji su možda imali veći potencijal za obnašanje vojno-diplomatskih poslova od izabranih, ali nikada nisu došli u priliku to i pokazati, te generirao negativne pojave u oružanim snagama (nepotizam, poltronstvo, karijerizam i sl.), zbog čega je napušten u prvoj polovici XX. stoljeća. Pri tome, veliki utjecaj imala su iskustva i pouke iz Rusko-japanskog rata 1904. – 1905. čiji tijek i završetak su u najradikalnijem obliku pokazali opasnost negativne kadrovske selekcije i nepotizma u oružanim snagama (u ovom slučaju, ruskim).

Danas se u većini suvremenih oružanih snaga izbor kandidata za vojno-diplomatsku službu obavlja internim natječajem ili sustavom permanentnog praćenja i odabira časnika tijekom školovanje profesionalne karijere, a moguća je i kombinacija tih dvaju modela (koji će se od tih izbornih modela primjenjivati ovisi prije svega o političkom sustavu zemlje, te društvenoj ulozi i strukturi oružanih snaga). Načelno se interni natječaj češće provodi u oružanim snagama tradicionalno demokratskih zemalja, dok je sustav permanentnog odabira kroz praćenje časnika u službi karakterističan za zemlje s naglašenom ideološko-politički koncipiranom vojnom silom, no to ipak nije pravilo.

Interni natječaj praktično daje jednaku priliku svim kandidatima koji ispunjavaju propisane uvjete, pri čemu se prednost daje stručnosti (obično se u sklopu natječaja provodi testiranje usmjerenog tipa i drugi oblici provjere znanja i kvalifikacija potencijalnih kandidata), dok odabir praćenjem u službi može biti subjektivnijeg karaktera, bez realne konkurencije i komparacije, te s određenom, više ili manje izraženom mogućnošću kadrovske manipulacije (u praksi, pri odabiru praćenjem kroz službu često se više potenciraju karakterne osobine, politička ili osobna lojalnost, te ideološka ili religiozna opredijeljenost pojedinog kandidata nego njegova stručnost).

Izobrazba vojnih diplomata
Iako diplomacija postoji praktično otkad i država kao institucionalizirani oblik organizacije društva, specijalizirano školovanje diplomata organizira se dosta kasno (naime, dugi niz stoljeća vjerovalo se kako je osoba koja ima pretpostavke za slanje u diplomatsku misiju toliko sposobna i pripremljena da nema posebne potrebe za njezino dodatno školovanje). Sustav školovanja vojno diplomatskih predstavnika imao je sličnu genezu – dugo vremena vladalo je uvjerenje kako je za dobrog vojnog izaslanika dovoljno samo učenje stranih jezika, a vojno-stručno znanje ionako je stjecao u vojnim školama i tijekom prakse u postrojbama i stožerima.

Razvojem vojno-diplomatske prakse uočeno je kako za učinkovito obavljanje vojno diplomatskih dužnosti nije dovoljno čisto vojno obrazovanje niti iskustvo stečeno u zapovijedanju postrojbama ili vođenju oružane borbe i nametnula se nužnost specijaliziranog obrazovanja vojnih diplomata. Zbog toga većina oružanih snaga krajem XIX. i početkom XX. stoljeća organizira razne tečajeve i individualne pripreme svojih vojno diplomatskih predstavnika u sklopu odgovarajućih tijela obavještajnih službi (što se, naravno, nije “davalo na sva zvona”) i pod neposrednim nadzorom glavnih stožera (što se uglavnom nije pokušavalo prikriti). Težište takvog osposobljavanja bilo je na proučavanju političkih, vojnih, gospodarskih i demografskih prilika u državi budućeg službovanja, na učenju službenog jezika te države, njezine povijesti, zemljopisa i odnosa sa susjednim državama, saveznicima i protivnicima. Vojni diplomat je prije odlaska na dužnost bio redovito testiran i ispitivan iz navedenih područja. Osim navedenog, proučavani su diplomatska povijest, međunarodno pravo i međunarodni odnosi, a isto tako prorađivane su pojedine protokolarne aktivnosti, kao što su društveni običaji zemlje primateljice, etikecija, kurtoazija i sl. Takav sustav osposobljavanja vojno diplomatskih predstavnika polazio je od načela njihovog dobrog poznavanja vojne organizacije po granama, rodovima i službama; ustroja zapovjedništava, ustanova i postrojbi; strateških opredjeljenja uporabe postrojbi; koncepcije, strategije i taktike vođenja oružane borbe i ratnih djelovanja; sastava i vrste naoružanja, te borbenih i tehničkih sredstava kojima su oružane snage zemlje primateljice opremljene, ali i dopunskih znanja i vještina koje su stjecali vrlo specijaliziranom i usmjerenom vojno-diplomatskom izobrazbom.

To načelo je praktično ostalo do današnjeg dana – drugim riječima, časnici (potencijalni vojni diplomati) svoju temeljnu edukaciju moraju steći na odgovarajućim vojnim školama, a iskustvo i praktično vojno znanje tijekom rada u postrojbama i institucijama oružanih snaga, dok se školovanje za vojnu diplomaciju realizira isključivo kao specijalizirana nadgradnja. Zbog toga je i razumljivo upućivanje uglavnom viših časnika na vojno-diplomatske dužnosti, jer su tijekom svoje vojne karijere promijenili niz dužnosti i stekli dovoljno vojno-stručnih znanja i organizacijsko-menadžerskog iskustva za strogo stručno-specijalizirani dio poslova koje moraju obavljati na vojno-diplomatskim dužnostima. Naravno, koji će čin, zvanje i rang imati vojni izaslanik ovisi o njegovoj zemlji, međutim, imajući u vidu kako je nužno veliko osobno iskustvo i visoka vojna edukacija, u praksi se na te dužnosti određuju visoki časnici u činu pukovnika i višim činovima (brigadiri, a vrlo često i generali). Časnici nižih činova koji se upućuju u vojno diplomatska predstavništva, uglavnom se postavljaju na niže dužnosti – pomoćnika vojnog izaslanika, tajnika i sl. Pri određivanju visine čina i ranga vojnog izaslanika, zemlja pošiljateljica vodi se uglavnom političkim motivima prema zemlji primateljici, od kojih veću “težinu” imaju npr. međunarodno politički značaj i uloga zemlje primateljice, vanjskopolitički interesi zemlje pošiljateljice, razvijenost međusobne vojne suradnje, tradicija, običaji i propisi zemlje pošiljateljice, reciprocitet i dr. (obično je međunarodni položaj i utjecaj zemlje primateljice proporcionalan visini činova vojnih izaslanika koji su u njoj akreditirani, drugim riječima, što je neka zemlja utjecajniji i važniji subjekt međunarodnih odnosa, zemlja pošiljateljica će se lakše odlučiti na slanje vojnog izaslanika višeg čina i ranga ukazujući time zemlji primateljici svojevrsno uvažavanje).

Sama vojno diplomatska izobrazba podrazumijeva vrlo usku specijalizaciju, koja već formiranim, uspješnim i perspektivnim časnicima, provjerenim tijekom godina rada u praksi i kroz školovanje na vojnim školama različitog profila i razine, omogućava dodatna saznanja za poslove koji ih očekuju. To školovanje prilično se razlikuje od zemlje do zemlje, odnosno od oružanih snaga do oružanih snaga, imajući u vidu osnovno pravilo da svaka država školuje i priprema svoje vojno-diplomatske kadrove strogo interno, u duhu svojih političkih i doktrinarnih opredjeljenja i mogućnosti, polazeći od državnih i nacionalnih interesa koji određuju njihov profil i angažiranje. Sukladno tome, velika je razlika u trajanju školovanja, predmetima koji se izučavaju, nastavnim sadržajima i sl, a osim toga, razlika u diplomatskoj funkciji i internim zadaćama određuje opseg i način školovanja i priprema za vojno-diplomatsku dužnost. Proces školovanja vojnih izaslanika traje od nekoliko mjeseci do nekoliko godina (što ovisi o cijelom nizu elemenata, uglavnom subjektivnih (npr. je li to prva diplomatska služba pojedinom časniku, koliko poznaje buduću zemlju primateljicu, koliko vlada njezinim službenim jezikom, na kojim dužnostima je bio ranije i sl.), a program i nastavni sadržaji promjenjivog su karaktera i prilagođavaju se aktualnim međunarodnim odnosima. Vodeće vojno-političke sile riješile su školovanje svog vojno-diplomatskog osoblja institucionalizirano, sustavom stalnih tečajeva ili vojno diplomatskih škola, koje se obično nalaze u sklopu vojno obavještajnih struktura.

Struktura vojno diplomatske izobrazbe
Na školovanje i pripreme suvremenih vojnih diplomata u velikoj mjeri utječu bitne promjene sadržaja aktivnosti vojnih izaslanika, odnosno cjelovite promjene vojno diplomatske prakse današnjeg doba. Razmišljanje po kojem se vojna diplomacija isključivo bavi obavještajnom, a po potrebi eventualno i subverzivnom djelatnošću, odavno je zastarjelo i nestalo zajedno s razdobljem blokovske bipolarizacije i hladnoratovske politike. Suvremena vojno diplomatska izobrazba mora pripremiti buduće vojne diplomate prije svega kao svojevrsne menadžere i PR djelatnike specijalizirane za vojno sigurnosne poslove u okviru veleposlanstava, te kvalitetne promicatelje nacionalnih interesa zemlje pošiljateljice i njezinih oružanih snaga, pred oružanim snagama i ministarstvom obrane zemlje primateljice (slika 8). Zbog toga moraju biti osposobljeni za samostalno odlučivanje, s potrebnom infrastrukturom i ovlastima koji im to omogućuju.

Nastavni sadržaji koji se realiziraju tijekom školovanja budućih vojno-diplomatskih predstavnika razlikuju se u skladu s koncepcijom izgradnje i razvoja vojne diplomacije svake pojedine zemlje (odnosno njezinoga ministarstva obrane i oružanih snaga), ali u većini slučajeva sastoje se od dvije velike cjeline – opće vojno-diplomatske izobrazbe i stručno-specijalističke pripreme. Načelno, glavni cilj opće vojno-diplomatske izobrazbe je upoznavanje budućih vojno diplomatskih predstavnika s generaliziranim znanjima i vještinama diplomatske i vojno diplomatske prakse, zbog čega izučavaju osnove diplomacije, međunarodnog prava, teorije međunarodnih odnosa i sl. a nerijetko i pojedine vojno-stručne sadržaje ili usavršavaju poznavanje stranih jezika. Drugim riječima, taj segment izobrazbe koncipiran je davanju općih edukativnih sadržaja potrebnih budućim vojno-diplomatskim predstavnicima i tako je strukturiran. Osim toga, opća vojno-diplomatska izobrazba nerijetko je zadnji filtar prilikom izbora potencijalnih kandidata, jer zbog specifičnosti školovanja i u pravilu malobrojne nastavne skupine, omogućava dobro upoznavanje svakog polaznika.

Nakon uspješnog završetka općeg dijela, za izabrane vojno diplomatske predstavnike obično se organizira stručno-specijalistička izobrazba, koja se odnosi uglavnom na zemlju u kojoj će biti akreditirani. Temeljna je svrha te izobrazbe osposobljavanje već izabranog vojno diplomatskog predstavnika za rad i izvršenje konkretnih zadaća u uredu vojnog izaslanika pri diplomatskom predstavništvu zemlje pošiljateljice. U ovom slučaju, sama izobrazba je puno konkretnija i u potpunosti individualnog karaktera, jer se odnosi na konkretnog časnika, na već poznatu dužnost koju će obnašati i zemlju u kojoj će biti akreditiran. Samo vrijeme trajanja stručno-specijalističke izobrazbe, nastavni sadržaji, metodološki pristup i sl. vrlo su različiti i prilagođeni potrebama svakog kandidata ponaosob (npr. ne može biti jednaka specijalistička izobrazba za časnika koji je već obnašao neku vojno-diplomatsku dužnost ili onoga koji se prvi puta na nju upućuje, isto tako ne mogu biti slični nastavni sadržaji za vojnog diplomata koji je već ranije imao prilike upoznati buduću zemlju primateljicu od onoga koji prije nije imao takvih mogućnosti). Obično je tijekom stručno-specijalističkog dijela izobrazbe osobita pozornost posvećena učenju službenog jezika zemlje primateljice, njezinoj povijesti, državnom uređenju, gospodarskim karakteristikama, a posebno detaljno obrađuju se njezine oružane snage. Završetkom te izobrazbe, vojni diplomat načelno je spreman za dužnost koja ga očekuje.

Marinko OGOREC