Riječju i slikom zabilježeni trenuci boravka i rada kontingenata OSRH u operaciji ISAF u Afganistanu.
“Jedno srce – jedna duša od Vukovara do Dubrovnika”
Udruga hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata Krapinsko-zagorske županije zajedno s partnerima drugu je godinu zaredom provela projekt “Jedno srce – jedna duša od Vukovara do Dubrovnika”
Osam ratnih veterana, branitelja, krenulo je 30. svibnja, na Dan državnosti, iz Vukovara kako bi hodajući do brda Srđ iznad Dubrovnika odali počast svim braniteljima i žrtvama Domovinskog rata. Put dug više od 1100 kilometara prešli su za 35 dana zaustavljajući se i komemorirajući na mjestima postavljenih spomen-obilježja stradalima te susrećući se s članovima lokalnih braniteljskih udruga. Na Srđ i u Dubrovnik stigli su 4. srpnja.
Presreli smo ih nakon više od 1000 prehodanih kilometara, 32. dana hodnje, na vijugavom, vrelom asfaltu negdje između Pelješkog mosta i Stona. Daleko iza njih ostao je Vukovarski vodotoranj, napadalo je od njega po njima kiša, nizali su se žuljevi, uzbrdice i nizbrdice, raspadale se tenisice, beskrajni kilometri, bandaže na još od rata bolnim koljenima, pa iznenadne ljetne vreline i žege, opekline i komarci – svega je bilo na tom putu dok nisu stigli nadomak svog cilja, stotinjak kilometara do Dubrovnika. Svega je bilo, ali ničega što bi pokolebalo ove stare ratnike na putu koji prelaze pod motom “Da se ne zaboravi”. Ozareni, srdačni, zahvalni na novinarskoj pažnji gotovo uglas objašnjavaju kako je ovo što rade njihov način borbe protiv zaborava. “Ako mi ne prijeđemo ovaj put, ako se ne sjetimo stradanja i tih hrabrih ljudi koji su se borili za domovinu – onda sve tone u zaborav”, kažu, ali i priželjkuju da u sljedećim hodnjama, već dogodine, ne budu sami nego da uz njih na putu borbe protiv zaborava hodaju i neki novi, mladi ljudi.
Putem od Vukovara do Dubrovnika mnogo su puta zastali, zapalili svijeće na spomen-obilježjima, susretali su se i družili s predstavnicima lokalnih braniteljskih udruga. Neke od njih poznaju, suborci su bili, ali nisu se vidjeli od rata, druge su tek upoznali i otkrili njihove priče. Bilo je u tim susretima puno emocija, bilo je i suza i smijeha. Pomagali su im znani i neznani. Bilo je puno nepoznatih ljudi koje su putem susretali, koji su im kako su mogli i znali u tom trenutku iskazivali svoju naklonost i podršku pa im je tako, pričaju ganuti, gospođa na štandu darovala lubenice koje je prodavala. Podršku su dobili i od Ministarstva obrane pa su na svom putu prenoćili i u vojarni u Lori, tamo zapalili svijeće i prisjetili se poginulih pripadnika HRM-a.
Ideja za prvu ovakvu hodnju pojavila se prošle godine i bila je potaknuta svečanim otvorenjem Pelješkog mosta. Varaždinski branitelji tada su prepješačili tisuću kilometara od Vukovarskog vodotornja do Pelješkog mosta. Bili su među prvima koji su novootvoreni most prepješačili i tim su činom dali potporu povezivanju svih krajeva naše domovine.
Cilj je ovog projekta promicanje, čuvanje vrijed-nosti i stvaranje pozitivne percepcije javnosti o Domovinskom ratu i braniteljima. Organizatori žele svojom aktivnošću povećati razinu osviještenosti šire društvene zajednice i senzibilizirati je za potrebe branitelja i stradalnika kao i dati svoj doprinos oblikovanju kulture sjećanja. Zbog toga se posebna važnost daje zaustavljanju uz sva spomen-obilježja koja podsjećaju na događaje i ljude u Domovinskom ratu.
Uz Udrugu hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata Krapinsko-zagorske županije, u realizaciji projekta “Jedno srce – jedna duša od Vukovara do Dubrovnika” kao partneri sudjeluju Udruga veterana 104. brigade ZNG Varaždin te Udruga veterana 7. gardijske brigade PUMA.
Tko su veterani i branitelji koji su se ove godine uputili u hodnju od Vukovara do Dubrovnika? Hodali su Robert Štih, Josip Janković, Miljenko Mike Varga, Josip Hunjet, Nenad Kamenar i Božidar Sambolec, a logistička potpora i pratnja bili su im Goran Hrašćanec i Marijan Huzjak.
Robert Štih nekadašnji je pripadnik 1. “A” brigade Tigrovi pod zapovijedanjem Damira Tomljanovića Gavrana, a zatim pripadnik Bojne Frankopan
“Dva puta sam operirao koljeno, imao sam tumore na plućima i na vratu, zdravlje pomalo popušta, ali svejedno – tu sam i ništa me nije spriječilo da krenem na ovu hodnju. Ona je bila izazov. Motiv da krenem želja je da se ne zaborave nestali i poginuli, da se ne zaborave branitelji. Želja mi je da se njeguje i čuva sjećanje na njih, da ih se zapamti, da se i danas čuje za njih. Dobio sam u ovoj hodnji žuljeve, ali hodao sam i takav – kad se sjetiš svih onih kojih više nema dobiješ neku snagu, dobiješ volju pa ti i ono što je teško nije preteško. Treba biti jak u glavi. Sjećanja na suborce i prijatelje pomogla su mi da nadvladam poteškoće hodnje.”
Josip Janković nekadašnji je pripadnik 103. brigade i 31. inženjerijske. Sa svoje 64 godine najstariji je sudionik hodnje
“Bavim se sportom, 40 godina sam u biciklizmu i vjerojatno zbog toga sve ovo za mene nije bio prevelik napor. Ovdje sam zbog naših poginulih branitelja, zbog svih stradalnika velikosrpske agresije i želim da ih se sjećamo, da pamtimo, da ne budu zaboravljeni.”
Miljenko Mike Varga bio je pripadnik 5. bojne 1. “A” brigade, a nakon ranjavanja u Rajićima prelazi na dužnost bolničara. Kasnije postaje pripadnik Samostalnog diverzantskog voda 104. brigade pod zapovjedništvom Nenada Kamenara, na dužnostima bolničara, ali i izviđača
“Krenuo sam u rat s nepunih 18 godina i ja sam u ovoj ekipi najmlađi. Žuljeva nemam, imao sam malih problema s koljenom, ali to je stara ozljeda, još iz rata, i rješavam taj problem kremama, masažama, steznicima, u hodnji – kako god, ide se dalje, nema odustajanja. Moj motiv, ali i naš zajednički motiv je da se ne zaborave svi pali u Domovinskom ratu, i vojne i civilne žrtve. Pod sloganom ‘Da se ne zaboravi’ i prošle smo godine hodali do Pelješkog mosta. A što je bilo najteže? Pa najteže mi je što ne vidim kćer. Nedavno je napunila 18 godina, jučer je imala maturalnu večer, a ja nisam bio tamo da je ispratim. Ali, razumije me ona i daje mi podršku.”
Josip Hunjet na početku rata uključio se u MUP, nastavio je u 5. bojni 1. “A” brigade, a zatim je među prvima koji ulaze u 7. gardijsku brigadu Pume
“Iznimna mi je čast sudjelovati u projektu kao hodač, u čast i slavu poginulih i nestalih hrvatskih branitelja, ali i onih umrlih nakon rata. Hodam i za sve stradalnike koji nose ožiljke iz ratnih devedesetih, za civile i za hrvatske branitelje. Bila su to teška vremena.”
Nenad Kamenar bio je pripadnik specijalne postrojbe GS HV-a Bojna Frankopan, a kasnije pripadnik 104. brigade. Idejni je začetnik hodnji
“Do ideje je došlo spontano – kada je počela gradnja Pelješkog mosta, rodila se ideja da organiziramo braniteljsku hodnju i čim se most otvori da organizirano prijeđemo preko njega. Nije bilo previše prepreka jer su ljudi s oduševljenjem prihvaćali ideju i rado su nam izlazili ususret. Poznanici, prijatelji iz rata, svi su se priključivali, nudili se da pomognu, davali ideje kako još bolje sve organizirati i riješiti. Veliku nam je pomoć prošle godine dalo Ministarstvo hrvatskih branitelja i sam ministar Tomo Medved. Problem na koji prošle godine nismo mogli utjecati bio je dugo vremena nedefiniran plan hodnje budući da nismo znali kada će točno biti otvoren Pelješki most, a onda kad smo saznali morali smo malo prilagođavati naše hodačke rute. Ove smo godine malo pametnije napravili rute, lakše smo ih organizirali i napravili hodogram. Prošle smo godine dnevno prelazili veću kilometražu, a ove smo je bolje prilagodili našim mogućnostima.
Pred ciljem smo i to je dobar osjećaj. Svi su dečki oduševljeni, vidim da se čvrsto drže. Ove smo godine imali i malo sreće s vremenom jer nije bilo prevruće, a i organizirali smo se tako da krećemo rano ujutro i hodamo otprilike do podne, što prošle godine nismo radili nego smo ponekad hodali do pet popodne. Sad smo pametniji, a u pripremi hodnje dogodine ćemo biti još više.”
Božidar Sambolec od ožujka 1991. bio je djelatnik Zasebne postrojbe policije PU varaždinske. Vukovarski je branitelj, dragovoljac, sudionik borbi na ratištima širom Hrvatske
“Nije problem hodati, to je zadovoljstvo. Hodamo zato da se ne zaborave svi naši heroji, ali i zato da potaknemo mlade, da ih zainteresiramo pa da oni nastave kad nas više ne bude. Kad na ovaj način prolazite kroz Hrvatsku imate prilike pažljivije promatrati i uočavati svu ljepotu naše zemlje. Zbog problema s koljenom nešto teži su mi bili oni dijelovi hodnje u kojima smo se spuštali. Za mene je najljepši dio hodnje bio obilazak svih onih spomenika poginulim herojima u Domovinskom ratu na koje smo putem nailazili. Svima smo zapalili svijeću, zastali i odali im dužno poštovanje za sve što su napravili za našu zemlju. Zbog toga smo i krenuli na ovaj put, zato hodamo da se njih ne zaboravi. Ima puno spomenika za koje ranije nismo ni znali da postoje, otkrili smo ih na ovom putovanju. Ima i onih koji su zapušteni, zarasli su u travu, izblijedjela su slova, ne vidi ih se i kao da su zaboravljeni. Na ovom dijelu, sve do Prevlake bio sam u Domovinskom ratu. Sad sam se vratio hodajući – zato što sam imao sreće. Neki nisu imali sreću. I, naravno, dogodine ću ponovno hodati.”
Goran Hrašćanec umirovljeni je časnik HV-a. Pripadnik je 104. brigade ZNG-a, kasnije operativac i obnašatelj dužnosti zapovjednika 24. domobranske pukovnije u Varaždinu, a vojnu karijeru završava 2006., u Obavještajnoj upravi GS-a. U hodnji sudjeluje kao koordinator i logističar
“Osobno, drži me želja i volja ovih momaka koji hodaju. Marijan Huzjak i ja tu smo u potpori: organiziramo im smještaj, organiziramo sve što im treba, koordiniramo pratnju. Ja sam imao infarkt pa ne mogu hodati, ali rado bih da mogu. Poteškoće s kojima smo se susretali bile su vremenske prilike tijekom kojih smo morali hodati – od kiša i lošeg vremena koji su nas pratili kad smo krenuli iz Vukovara i tijekom prolaska kroz Slavoniju do velikih vrućina koje nas prate sada, na jugu. Zbog vrućina smo morali kretati sve ranije pa tako sada ustajemo između tri i četiri ujutro da bismo uspjeli ishodati planirane dionice prije vrućina po kojima ne možemo hodati. Tim je izvrstan. Neke od ovih momaka poznajem i iz rata. Suradnja među nama, prijateljstvo i zajedništvo na iznimnom su nivou.
U pripremi ovog projekta surađivali smo i telefonski koordinirali s udrugama branitelja širom Hrvatske, no susreti s njima uživo, tijekom ove hodnje bili su posebno srdačni i emotivni. Susretali smo se s ljudima koje smo upoznali još u Domovinskom ratu, s kojima smo bili u različitim akcijama, a najviše u Bljesku i Oluji. Sada, kad smo se ponovno vidjeli prisjećali smo se nekih trenutaka, prepričavali ih, bilo je i suza i smijeha.
Zahvalio bih prije svega braniteljskim udrugama koje su nas podržale, a onda i načelnicima općina koji su bili na rutama kroz koje smo prolazili i koji su nas divno primili.Dogodine planiramo nastaviti ovaj projekt, ali voljeli bismo da uz nas tada krenu i mladi ljudi. Mi više nismo toliko zdravi, godine čine svoje i neke stvari postaju nam preteške – ali puno bi nam značilo kada bismo znali da će i poslije nas netko htjeti da se ne zaboravi. Da će to nekome biti važno.”
Marijan Huzjak kratko je bio u 5. bojni 1. “A” brigade, zatim sve do 1996. godine u 104. brigadi, s kojom je prošao cijeli ratni put. U hodnji sudjeluje kao koordinator i logističar
“Moja je uloga logistička, dajem potporu i pomažem u organizaciji kako bi ovi hrabri momci koji hodaju uspješno stigli do svoga cilja. Silna je to kilometraža koju oni prolaze, treba im tu i tamo na putu dodati vodu, organizirati i nabaviti ako nečega nema – i to je ono što ja radim. Trudim se biti im koristan. Svi mi koji smo se od početka dragovoljno uključili u Domovinski rat, koji smo prošli sva ta ratišta, svi mi imamo motiv sudjelovati u ovakvim projektima, ali i pomoći jedan drugome.
Ovo je hvalevrijedan projekt, želja je obići sva područja ratovanja i stradavanja, obići spomenike žrtvama, sjetiti se poginulih hrvatskih vitezova i čast mi je sudjelovati u tome na bilo koji način. Uostalom, kao što sam dragovoljac bio tada, tako sam dragovoljac i sada.”
TEKST Lada Puljizević
Foto Lada Puljizević, arhiva Udruge