Posljedice terorističkih akcija koje izvode pojedinci ili pojedine organizacije povod su osim za akte državnog terorizma i za jačanje i produbljivanje političkih, vjerskih, vojnih i drugih podjela u međunarodnoj zajednici

Međunarodni terorizam je jedan od krupnih suvremenih problema jer ugrožava odnose u svijetu (međunarodnoj zajednici), sigurnost država, ljudske živote, zajednička i individualna dobra. Gledano na razini međunarodne zajednice, terorizam i njegove posljedice statistički odnose manje žrtava nego prometne nesreće. Ipak, problem borbe i djelotvoran način suprotstavljanja stalno su i u dugom razdoblju prisutni u brojnim znanstvenim i političkim raspravama. O permanentnoj prisutnosti tih problema govori i podatak da je “intenziviranje terorističkih aktivnosti tijekom posljednjih godina pridonijelo da terorizam postane jednim od najvećih problema današnjice” uočio A. Sotil još 1938. godine. (Budimir Babović, Pojam i značenje međunarodnog terorizma, Priručnik za stručno obrazovanje radnika unutrašnjih poslova, 6/1989 str 45).

Kako ističe V. Dimitrijević, terorizam je vrlo dugo bio usmjeren na postizanje promjena na unutarnjepolitičkom planu, odnosno u političkom životu jedne države. Tek u razdoblju između dva rata, a naročito nakon uzastopnih ratova na Bliskom istoku i snažnih društvenih kretanja potkraj šezdesetih godina, terorizam u međunarodnoj zajednici dobiva puni zamah. (V. Dimitrijević, Pojam terorizma, Anali pravnog fakulteta, br. 5, Beograd str. 70).

Kako je navedeno u prethodnim poglavljima, dosad nije usvojena univerzalna definicija terorizma, kao ni definicija međunarodnog terorizma, što samo otežava istraživanja i analizu tog fenomena. No, u međunarodnoj zajednici ulagani su, a i dalje se ulažu znatni napori da se dođe do definicije koja bi bila prihvatljiva za sve.

Ne ulazeći ovdje u razmatranje o definiciji pojma terorizma i međunarodnog terorizma, može se reći da su razlozi za neuspjeh pokušaja utvrđivanja definicija brojni. Neki od njih su:
– Pojmom terorizma obuhvaćaju se različiti akti nasilja i ugrožavanja ljudskih prava i života, kao i javnih, odnosno zajedničkih i individualnih dobara. U tom mnoštvu i raznolikosti akata koji se svrstavaju pod pojam terorizma nalazi se dio razloga zbog kojih nije mogla biti utvrđena univerzalna i općeprihvaćena definicija.

– Važniji razlog neuspjeha pokušaja da se postigne suglasnost oko definicije međunarodnog terorizma treba tražiti u tome što je terorizam gotovo uvijek politički motiviran. U oblasti političkog delikta države po pravilu zadržavaju pravo počinitelju nekog terorističkog djela priznati ili odbiti priznati političku motiviranost. Pritom države ne polaze samo od načela koja javno deklariraju, nego i od političkih ciljeva čijem ostvarivanju teže u određenom trenutku. Na toj osnovi se pruža ili uskraćuje međunarodna pomoć u otkrivanju, izručivanju ili kažnjavanju počinitelja.

– Utvrđivanje definicije međunarodnog terorizma otežano je i stoga što ta pojava ne pripada u grupi međunarodnih zločina, odnosno nije kvalificirana kao međunarodno kazneno djelo, iako su neka kaznena djela kojima se terorizam očituje određena kao međunarodna i predmet su međunarodnih konvencija: zločin protiv civilnog zrakoplovstva, uzimanje talaca, zločin protiv osoba koje uživaju međunarodnu zaštitu itd.
– Jedan od razloga zbog kojih se u međunarodnoj zajednici nije mogla postići suglasnost o definiciji terorizma i o mjerama koje treba poduzimati u cilju njegova suzbijanja, je to što se neke države koriste terorizmom kao sredstvom svoje vanjske politike. (Michaud Yves, La Violence, Puf, Paris 1986. str. 112.).
Za kaznena djela čija pozadina ili motivacija nije politički uvjetovana nije bilo većih probleme u organiziranju međunarodne suradnje radi njihovog suzbijanja. Tako organizirano nasilje mafije, koje ima određena obilježja specifična za terorizam ali nema političku dimenziju, nije predstavljalo zapreku za uspostavljanje međunarodne suradnje u borbi i suzbijanju takvog oblika nasilja i razvija se bez teškoća.

Postoje mišljenja kako terorizam nije isključivo politički motiviran. Takvo mišljenje naglašeno je u odluci Savjeta Lige naroda po kojoj je 10. prosinca 1934. formiran komitet eksperata sa zadaćom da izradi nacrt međunarodne konvencije kojom bi se omogućilo kažnjavanje aktivnosti ili zločina poduzetih ili izvedenih u cilju političkog terorizma.
Uz ostale, pojam “politički terorizam” rabi i P. Wilkinson, a za njega postoji još i kriminalni terorizam koji određuje kao “sustavno pribjegavanje teroru u cilju stjecanja privatne materijalne koristi”. (Paul Wilkinson, Political Terrorism, New York, Halsted Press 1974.)

I G. Wordlaw posvetio je svoju studiju političkom terorizmu, iako pritom nije naznačio karakteristike onoga što bi trebalo biti obuhvaćeno pojmom nepolitičkog terorizma.
Za V. Dimitrijevića je svaki akt terorizma određen odnosom prema vlasti, pa je “prema tome politički”. Terorizam je “poseban pravni pojam” (delictum sui generis), njegova povijest usko je vezana uz povijest političkog delikta.

Gledište prema kojem je politička komponenta jedan od bitnijih elemenata terorizma dijeli najveći broj autora koji su se bavili tim fenomenom. Takvo gledište može se zapaziti i u bilateralnim ugovorima, u zakonodavstvima velikog broja zemalja, kao i u dokumentima represivnih službi.
Problemom terorizma i određivanjem pojma međunarodnog terorizma aktivno su se bavili pravnici jednako tijekom dvadesetih i tridesetih godina, kao i nakon II. svjetskog rata a slična je situacija i danas.

Kad je riječ o primjeni zakona za sprječavanje i suzbijanje terorizma, problemi za međunarodno pravo nastaju tamo gdje određeni akt ima međunarodna obilježja, a ogledaju se u:
– državljanstva žrtava, vlasnika oštećenih dobara, počinitelja ili njihovih suučesnika,
– mjestu boravka počinitelja ili njihovih suučesnika prije, za vrijeme ili nakon izvršenja terorističkog akta,
– mjestu gdje su sredstva za počinjenje terorističkog akta proizvedena ili nabavljena,
– izazvanim posljedicama,
– prikupljanju dokaznog materijala.

U međunarodnoj zajednici neprestano se pokušavaju utvrditi pravila ponašanja država kako u fazi prevencije, tako i fazi kažnjavanja počinitelja. Kod prevencije usvojen je veći broj rezolucija i zaključaka kojima se od država traži da ne organiziraju i ne ohrabruju, odnosno ne potiču terorističke aktivnosti protiv neke druge države, ne podupiru terorističke aktivnosti i u njima ne sudjeluju.

Kad je djelo počinjeno, ono može biti predmetom međunarodne sudske pomoći i međunarodne policijske suradnje. To je faza provođenja istražnih radnji i traganja za počiniteljima u svrhu njihovog izvođenja pred lice pravde. Svaka država morala bi biti zainteresirana da počinitelj nekog terorističkog akta bude progonjen i kažnjen, kako bi se uspostavila narušena ravnoteža pravnog poretka, obeshrabrilo ponavljanje takvih akata i vratio mir građanima.

U međunarodno-pravnom pristupu problemu terorizma kao političkog fenomena moguće je razlikovati više faza. Tijekom dužeg razdoblja politički delikventi bili su tretirani “kao najgore hulje”. U prvoj polovici 19. stoljeća dolazi do promjena u odnosu prema počiniteljima političkih zločina ponajprije u kazneno pravnom tretiranju, kao i u ugovorima o ekstradiciji.
Prvi ugovori o isključivanju političkih delikata iz kruga djela za koja je ekstradicija moguća su ugovori o ekstradicji između Francuske i Švicarske iz 1832. godine, te između Francuske i Belgije sklopljen 1834. godine. (Zlatarić Bogdan, Historyof International Terrorism and its Legal control, Qaderni, vol.1, 1978.)

Nakon pokušaja atentata na Napoleona III, u francusko-belgijsku konvenciju unijeta je 1856. godine dopuna da se “pokušaj ubojstva šefa države ili članova njegove obitelji neće smatrati političkim zločinom ni aktom koji je u vezi s takvim zločinom, kad je pokušaj učinjen aktom umorstva, ubojstva ili trovanja”. Slične odrednice ušle su kasnije u veći broj bilatelarnih ugovora o ekstradiciji. U razdoblju između dva rata u nekima od ugovora, dijelovi kojima se određenim aktima terorizma odriče status što se priznaje političkim deliktima, proširuju se na sve delikte anarhizma. U tom razdoblju u ugovorima o ekstradiciji često su isticani ideološki aspekti.

Tendencija depolitizacije djela kojima se terorizam očituje, nastavlja se u bilatelarnim ugovorima o kazneno-pravnoj pomoći ili o ekstradiciji u razdoblju nakon II. svjetskog rata. Osim napora koji se ulažu u sklopu organizacije Ujedinjenih naroda, kao i u sklopu nekih drugih međunarodnih organizacija, o univerzalnom sazrijevanju svijesti o svim opasnostima koje terorizam rađa ili krije govori i to što je tom problemu posvećeno posebno poglavlje Političke deklaracije Osme konferencije šefova država i vlada nesvrstanih zemlja (Harare 1986.). U tom dokumentu se ističe kako “terorizam, uključujući i državni terorizam, u cijelom svijetu i u raznim oblicima ugrožava ili odnosi živote nevinih, ugrožava temeljne slobode i sve se negativnije odražava na međunarodne odnose, čime se može dovesti u opasnost i teritorijalni integritet država”. Osim univerzalnih (na razini međunarodne zajednice), usvojene su i regionalne konvencije kojima se određuju akti terorizma.

Jedna od takvih je i ona usvojena 1971. na zasjedanju Generalne skupštine organizacije Američkih država u Washingtonu. Navedena organizacija usvojila je Konvenciju o sprečavanju i kažnjavanju akata terorizma koji se očituje u obliku zločina protiv osoba od međunarodnog značenja i u obliku iznude s tim u vezi, kad takva djela imaju međunarodna obilježja.
Konvencija je važna zbog pokušaja depolitizacije djela terorizma. Naime, člankom 2. određeno je da će se kaznena djela koja Konvencija određuje smatrati kaznenim djelima iz nadležnosti općeg prava s međunarodnim značenjem, bez obzira na motivaciju. Ovaj pokušaj je relativiziran time što se rearfirmira nepovredivost prava na azil, odnosno davanja utočišta, kako je istaknuto u članku 6. Iako je Konvencija regionalnog karaktera, otvorena je za pristupanje svim zainteresiranim državama.

Unatoč postojanju određenih nejasnoća, opća je tendencija u međunarodnoj zajednici da se akti terorizma u potpunosti depolitiziraju. Ta tendencija posebno je nazočna u sudskoj praksi.  Analiza slučajeva iz Francuske, Španjolske, Engleske, Njemačke i SAD-a pokazuju da su sudovi koji su posljednjih godina rješavali kaznena djela s elementima terorizma nastojali ponajprije utvrditi terorističko djelo o kojemu su odlučivali predstavlja li ili ne protupravnu radnju koja je kao takva opisana i određena u kaznenom zakonu te države. Politički motivi ne samo što nisu uzimani u obzir, nego sudovi uopće nisu postavljali pitanje može li se grupa kojoj pripada optuženi smatrati kriminalnom grupom ili predstavlja legitimnu političku organizaciju.

Zbog učinka i zbog prisutnosti u životu pojedinih zemalja, kao i zbog česte prisutnosti u odnosima u međunarodnoj zajednici, terorizam je doveo do znatnih promjena i u domeni represivnih mjera i u nekim pravima koja su priznata na međunarodnom planu. To potvrđuje događaj iz 1988. godine, kad su predstavnici u talijanskom Senatu (komunisti, socijalisti, demokršćani), podnijeli formalan prijedlog da se pravo na azil uskrati svakoj osobi koja je optužena za terorističku aktivnost. Iz navedenog proizlazi da se terorizam u međunarodnoj zajednici tretira na više načina.

Načelno, politički karakter terorizma se ne dovodi u pitanje i s gledišta počinitelja terorističkog akta on bi ih trebao zaštititi od međunarodne sudske i policijske suradnje.
Nasuprot tomu, politički karakter velikog broja kaznenih djela u kojima se terorizam očituje, osporen je u međunarodnom pravu usvajanjem univerzalnih i regionalnih konvencija, kao i u bilateralnim ugovorima. Taj stav je odraz želje da se naglasi preventivni karakter međunarodnih konvencija kao međunarodni instrument suprotstavljanja terorizmu.
Stav kojim se počiniteljima terorističkih akata de facto ne priznaje politička motivacija nalazi se u temelju svih dosad usvojenih konvencija koje se odnose na borbu protiv terorizma ili protiv nekih njegovih pojavnih oblika. Time što je akte terorizma označila kao kaznena djela iz nadležnosti općeg prava, međunarodna zajednica je u biti omogućila međunarodnu suradnju u sprečavanju i represiji terorizma.

Takav odnos ne dovodi u pitanje i samo označavanje akata terorizma kao kaznenih djela političkog karaktera jer su pravne posljedice i praktična primjena neke otmice zrakoplova koja je izvedena iz političkih pobuda zanemarive ukoliko se na počinitelje primjeni ili bi se trebale primijeniti odredbe člana 7. i 8. Haške konvencije, prema kojima okrivljeni trebaju biti izručeni ili im se treba suditi kao običnim kriminalcima. Može se konstatirati da ima dosta međunarodnih instrumenata za borbu protiv terorizma i da se problemi u vezi s terorizmom ne javljaju zbog nepostojanja multilatelarnih i bilatelarnih sporazuma. Ipak, međunarodni terorizam se stalno širi, prema određenim analizama, međunarodni terorizam raste za oko 15% godišnje.

Širenje ekstremnih sekti islama
Balkanske zemlje predstavljaju poseban problem u borbi protiv terorizma. Nije jedini problem što je u tom području terorizam dugo bio tradicija, već što se nalazi na putu između srednjeg Istoka i zapadne Europe. Uz to, istim putem kojim se u zapadnu Europu pokušavaju ubacivati teroristi, putuju i ilegalni trgovci drogom, oružjem i ljudima.

Na području Balkana islam je kao religija prisutan stoljećima, ali su balkanski muslimani oduvijek bili umjereni i tolerantni. Na području Balkana živi oko 8 milijuna muslimana, trećina svih muslimana u Europi, a svi pripadaju tolerantnoj i miroljubivoj sekti Hanafi Sunni. No vanjske grupe ekstremnih islamista, posebno sekte Wahabista iz Saudijske Arabije, pokušavaju nametnuti svoje radikalne poglede i ideologiju na području Balkana. Unošenje ekstremnih vjerskih učenja jednako je opasno kao i unošenje oružja i droga. Agencija Associated Press citirala je izvor iz obavještajne zajednice koji ocjenjuje kako su radikalne islamističke grupe počele novačenje u Bosni i Hercegovini 2002., kad su arapski militanti počeli osjećati teškoće ulaska u zapadne zemlje poslije terorističkog napada na New York i Washington 11. rujna 2001. Izvor je potvrdio i da se kroz regiju pokušava uspostaviti put za krijumčarenje droga, oružja i terorista prema zapadnoj Europi. Krijumčarenje droga, a vjerojatno i krijumčarenje ljudi, služe i kao dodatni izvor financiranja za terorističke organizacije koje se pokušavaju prebaciti do zapadne Europe preko balkanskih zemalja. Wahabizam je bio posve nepoznat u ovom dijelu svijeta, ali su agresivni nosioci te ekstremne sekte uz pomoć financijske pomoći organizacija iz Saudijske Arabije počeli nametati sektu i u regiji širiti netolerantnu i radikalnu granu islama. U tome su pomagale bogate organizacije iz Saudijske Arabije koje su gradile džamije, podizale vjerske centre i stipendirale mlade ljude kako bi odlazili na studije u Saudijsku Arabiju, zemlju u kojoj je Wahabizam prevladavajuća grana islama. Fenomen Wahabizma najprije se pojavio u Albaniji. Pozornost javnosti privukli su vandalski incidenti, jer su radikalni wahabisti na grobljima uništavali natpise na spomenicima i fotografije jer se to protivi učenjima sekte. Slično je bilo i u Bugarskoj, gdje je grupa koju je predvodio Fikri Sali optužena za širenje radikalnih učenja. Policija je utvrdila da je povezan s nizozemskom terorističkom organizacijom Al Waqf Al islami, za koju se vjeruje da je dio Al-Qa’ide.

U Makedoniji su Wahabisti postali nasilni i pretukli glavnog imama skopske Hudaverli džamije Šabana Ahmetija. Fizički su napadnuti i drugi imami u Makedoniji, a poglavar Islamske vjerske zajednice u Makedoniji Arif Emini je 2005. natjeran da podnese ostavku, poslije brutalnih pritisaka vođe wahabista Zenona Berishe. I na Kosovu su wahabisti bili aktivni, a njihov vođa je radikalni Albert Haziri Zejdi iz Gnjilana. Njegovi pristašw su više puta napali imame u kosovskim džamijama koji nisu htjeli prihvatiti fundamentalističku doktrinu Wahabizma. U su i u Bosni i Hercegovini Wahabisti. Bosanskohercegovačka obavještajna služba pomno kontrolira aktivnosti više desetaka mudžahedina i pristaša Wahabizma poslije više krvavih incidenata, kao što je bilo ubojstvo cijele hrvatske obitelji na Badnjak u središnjoj Bosni prije nekoliko godina i otkriće grupe terorista koji su se pripremali za napad bombama na jedno od zapadnih veleposlanstava u Sarajevu. U oba slučaja počinitelji su bili pripadnici Wahabi sekte. Grupi koju je vodio 19-godišnji Bošnjak Mirsad Bektašević upravo se sudi u Sarajevu, a policija posebno pomno prati djelatnost Nezima Halilovića, glavnog muftije Kulturnog centra Kralja Fahda, džamije koja je izgrađena donacijama iz Saudijske Arabije, kao i još desetak novih džamija u okolici Sarajeva. Obavještajci smatraju i da su dvije grupe mladih ljudi u Bosni i Hercegovini opasne za sigurnost zemlje. To su Mladi Muslimani i Aktivna islamska omladina (AIO).

Glavni inspektor Državne pogranične službe Bosne i Hercegovine Milan Banjac kaže kako je granice vrlo teško kontrolirati, pa se oslanja na pomoć snaga NATO-a iz EUFOR-a, ali i stručnjaka iz britanske policije. Od 2002. do danas policija je u Bosni i Hercegovini otkrila i zaplijenila 32 000 komada vatrenog oružja, više od 9 milijuna komada streljiva, 125 000 ručnih bombi, 15 000 mina i 27 000 kilograma eksploziva, dovoljno da se naoruža cijela vojska. Time se najbolje može ilustrirati opasnost od širenja utjecaja ekstremista u zemljama Balkana, opasnost za same balkanske zemlje, ali i za zapadnu Europu u koju “bijeli muslimani”, stanovnici zemalja Balkana, ulaze lakše i mogu se bolje prikriti ako žele izvesti terorističke napade.

Zajednički rat protiv terorista na internetu
Teroristi se koriste internetom kako bi skupljali novac, razmjenjivali informacije, pa i uvježbavali unovačene teroriste kako da sastave bombu i kako da je upotrijebe. To već odavno nije tajna, ali je dosad bilo malo pokušaja da se teroristima onemogući korištenje goleme svjetske komunikacijske mreže. No Njemačka, Britanija i Rusija su pokazale kako se valja boriti protiv terorizma na internetu. Njemačka je nedavno stvorila novi zajednički antiteroristički centar kako bi identificirala, pratila i onemogućila korištenje interneta za terorističke napade. Britanska vlada aktivno pomaže umjerene muslimane kako bi se svojim djelovanjem na internetu suprotstavili ekstremistima vlastitom antiterorističkom promidžbom. Rusija se također suprotstavlja cyberterorizmu za koji vlasti kažu da je nastavak cyberkriminala, a sve tri zemlje u tome i surađuju.

Potkraj prošlog mjeseca njemačka vlada je objavila priopćenje u kojemu se kaže kako je nekoliko manjih postrojbi za praćenje prometa na internetu ujedinjeno u Saveznom uredu za kriminalistička istraživanja, a povezano i s Uredom za zaštitu ustava (njemačkom saveznom obavještajnom službom). Tako će sve njemačke službe koje istražuju i prate internet biti ujedinjene u posebni internetski centar. Njemačka novinska agencija DPA kaže da će taj novi centar biti operativan početkom 2007 godine.
Terorističke grupe i njihovi pomagači redovno komuniciraju i razmjenjuju informacije putem interneta. Dva mladića koji su u kolovozu ove godine pokušali bombama napasti njemačke željeznice “skinuli” su informacije o sastavljanju eksplozivne naprave s interneta. Teroristi koji su 2005. bombama napali londonsku podzemnu željeznicu i autobus izradili su bombe u naprtnjačama prema uputama koje su bile objavljene na sličnoj internetskoj stranici.

Policija je u listopadu u Škotskoj uhitila mladog muslimana Mohammeda Atifa Siddiqua i optužila ga da je kreirao internetsku stranicu koja je pružala posjetiocima informacije o izradi vatrenog oružja i eksploziva, a uz to je davala savjete kako aktivirati bombu da prouzroči maksimalne ljudske žrtve. Otkrilo se da je Siddique član Al-Qa’ide te da se i ranije koristio internetom kako bi distribuirao prijetnje samoubilačkim bombaškim napadima. Taj 20-godišnji student računalnih znanosti živio je s roditeljima u gradu Alva, a godinama je, još kao tinejdžer, na internetu distribuirao pozive na terorističke akcije, kaže se u optužnici.

Britanski ministar unutrašnjih poslova John Reid izjavio je novinarima da je jednako opasna i “bitka ideja” koju ekstremisti vode na internetu kako bi mlade ljude naveli na radikalne ideje i unovačili ih za terorističke grupe. Zato su britanske vlasti financijski pomogle grupi alternativnih internetskih stranica u kojima umjereni muslimani pozivaju na mir i suživot. Ta se inicijativa u Britaniji naziva Radikalni srednji put, a mlade ljude želi privući glazbom i videom koji su popularni u zemlji. Oni su na britanskim sveučilištima podijelili više od 100 000 CD-a kojima upućuju poruke mira i umjerenosti, a za koje stručnjaci kažu da su “protuotrov” radikalnim pozivima na sveti rat, džihad.

I u Rusiji se poduzimaju mjere protiv cyberterorizma, kako policijski general major Konstantin Mahabeli nazive terorističke stranice na internetu. On stoji na čelu Ureda za posebne tehničke namjene, dosad tajnog odjeljenja ministarstva unutrašnjih poslova. Dosad se ništa nije znalo o tom odjeljenju, ali je general Mahabeli u poznatom moskovskom dnevniku Gazeta dao intervju u kojemu je otvoreno govorio o naporima da se teroriste onemogući da se koriste internetom. Otkrio je da njegovo odjeljenje radi već 14 godina, a pohvalio se da se sada služe “inovativnim tehnikama”. Dosad su se vrlo uspješno borili protiv prijevara, pranja novca, ilegalnih transfera novca i drugih vrsta takozvanog cyberkriminala. No najnovija prijetnja na internetu je cyberterorizam, koji je Mahabeli definirao kao “korištenje interneta za novačenje članova terorističkih organizacija i za distribuciju informacija kojima je svrha izazivanje međuetničkih sukoba i rasne netolerancije”. On upozorava da internetske stranice koje održavaju teroristi nisu samo promiđbe oruđe. Kaže i da se na tim stranicama čak nude i usluge plaćenih ubojica, daju upute za pripravljanje droga i eksplozivnih naprava. Prema njegovim riječima služba stalno traži takve internetske stranice na teritoriju Rusije. Kad ih nađu, najprije upozore tvrtku koja pruža internetske usluge. Pružatelji usluga bez iznimke odmah zatvaraju takve stranice, a ako se ogluše na upozorenje, njegova služba ima tehničke mogućnosti da sama onemogući takve stranice. No, 85 posto takvih internetskih stranica nalaze se izvan područja Rusije, pa se on zalaže za tješnju međunarodnu suradnju. Dosad takve suradnje nije bilo, pa je Rusija organizirala međunarodnu konferenciju o borbi protiv cyberterorizma. Na njoj se okupilo oko 250 stručnjaka desetak zemalja, uglavnom pripadnika policijskih i obavještajnih službi. Rezultat konferencije je prijedlog da međunarodne organizacije i vlade usvoje tri glavna programa: čisti net, čiste kodove i čiste komunikacije. Suradnja je tako počela, a upravo se radi i na stvaranju zajedničke platforme za borbu protiv terorizma na internetu.

Božo VUKASOVIĆ