Zagovornici gradnje manjih i jeftinijih američkih nosača predlažu da se novac namijenjen gradnji klase Ford preraspodijeli na jeftinije nuklearne nosače te veći broj višenamjenskih brodova s ravnom palubom, a govori se i o potrebi za sve većom uporabom besposadnih zračnih i pomorskih sustava

 

Američka ratna mornarica suočava se još od šezdesetih godina s prijetnjom velikih protubrodskih projektila koji lete velikim nadzvučnim brzinama. Protiv te prijetnje razvila je brojne obrambene protumjere.

Međutim, prije desetak godina pojavila se potpuno nova potencijalna opasnost – balistički protubrodski projektili. Zapravo bi ih bilo preciznije označiti kao balističke protunosačke projektile jer su namijenjeni isključivo za pogađanje nosača zrakoplova. Takvo oružje prvo su pokušali razviti još u SSSR-u krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina: balistički projektil R-27K. NATO mu je dao oznaku SS-NX-13, a X u oznaci pokazuje da nikad nije postao operativan. Zapravo je u kolovozu 1975. formalno proglašen operativnim, ali ponajviše iz političkih razloga zbog pregovora o smanjenju strateškog naoružanja SALT.

Početkom ovog desetljeća prvi su se put pojavile vijesti da Kina razvija balistički projektil s povratnim modulom namijenjenim uništenju velikih brodova, prije svega nosača zrakoplova. Teoretski gledano, prilagodba balističkog projektila srednjeg dometa za uništavanje tako velikih i važnih ciljeva ima mnoge prednosti. Najveća je što se nosač može napasti puno prije nego što dođe u zonu djelovanja. Stoga ne čudi da su nestručni mediji to oružje odmah proglasili ultimativnim sredstvom uništenja koje će okončati eru nosača zrakoplova.

Ako i zanemarimo neprijepornu činjenicu da je vrlo mala vjerojatnost izravnog sukoba u kojem bi takvo oružje bilo korišteno, pitanje je koliko je zaista učinkovito.

Kineski balistički protubrodski projektil DF-21D ima domet veći od 2000, a neki izvori navode čak 4000 km. Da bi se na toj udaljenosti otkrili i točno pozicionirali nosači zrakoplova, mogu se koristiti sateliti, izvidničke bespilotne letjelice vrlo velikog polumjera djelovanja ili podmornice. Najlogičniji su izbor sateliti koji mogu pokriti vrlo velik prostor motrenja. Satelit otkrije poziciju nosača i podatke šalje u operativno središte. U operativnom središtu izračuna se vjerojatan smjer plovidbe nosača i procijeni točka pogotka projektila. Koordinate se unesu u sustav za navođenje DF-21D i slijedi lansiranje. Nije poznato može li sustav za navođenje projektila primati podatke o poziciji cilja tijekom leta te vršiti korekcije putanje. Najlogičnije bi bilo izvršiti korekciju nakon što se povratni modul s radarskim sustavom za navođenje i bojnom glavom odvoji od projektila. Podaci se moraju unijeti u modul prije povratka u Zemljinu atmosferu jer ionizacijsko trenje onemogućuje radiokomunikaciju. Nakon ulaska u donje slojeve atmosfere uključuje se radarski sustav samonavođenja koji mora otkriti cilj i na njega navesti povratni modul. Ako povratni modul ima nuklearnu bojnu glavu, preciznost ne mora biti prevelika. Klasična bojna glava, s druge strane, zahtijeva izravan pogodak.

Nema ultimativnog oružja

Iako su mnogi proglašavali DF-21D oružjem koje bi po svojim značajkama potencijalno moglo američke nosače zrakoplova učiniti zastarjelim, to nije istina. Još uvijek nije oružje preokreta, a ni noviji projektil DF-26. Evo i zašto…

Svaki balistički projektil kreće se po jednakim principima – lansiranje, balistički let s izlaskom i povratkom u atmosferu, poniranje povratnog modula ili cijelog projektila prema cilju. Pritom svako lansiranje stvara vrlo veliki infracrveni potpis koji se lako uočava iz svemira. Još od sedamdesetih godina, kao ostavština hladnog rata, oko Zemlje kruži velik broj satelita za rano upozoravanje kojima je glavna namjena otkrivati lansiranje balističkih projektila i izračun njihove putanje. Stoga iznenadni napad protubrodskim balističkim projektilima nije opcija.

Uz satelite, američki nosači odnedavno imaju još jedan učinkovit motrilački sustav, koji može otkrivati objekte veličine balističkog projektila na vrlo velikim udaljenostima – E-2D Advanced Hawkeye. Taj avion koristi ultramoderni radar AN/APY-9. Radar je AESA, može otkrivati i letjelice smanjenog radarskog odraza, ali i dalje koristi samo jednu rotirajuću antenu kako bi pokrio svih 360 stupnjeva.

Službeni izvor navodi da mu je polumjer motrenja najmanje 300 nautičkih milja (555,6 km). Taj je podatak sigurno “konzervativan” jer ako AN/APY-9 ima barem 30 posto bolje mogućnosti od AN/APS-145 koji se koristi na starijem Hawkeyeju E-2C, onda mu je polumjer motrenja ciljeva veličine lovačkog aviona barem 750 km. A zasigurno je i veći, po nekim izvorima sve do 1000 km. Svi AESA radari imaju mogućnost motrenja zračnog prostora faznim pomakom elektromagnetskog zračenja te na taj način mogu neprekidno pratiti i najbrže ciljeve. To u praksi znači da se rotacija antene može zaustaviti i sve njezino zračenje usmjeriti prema točno zadanom sektoru motrenja. Faznim pomicanjem radarskih zraka taj se prostor neprestano i višestruko pregledava te se tako mogu otkriti i vrlo brzi ciljevi na vrlo velikim udaljenostima i visinama leta. U kombinaciji sa satelitima za rano upozoravanje, radar AN/APY-9 dovoljno je snažan da s visine od 11 000 metara otkrije i prati povratni modul balističkog protubrodskog projektila još prije nego što se vrati u Zemljinu atmosferu, pružajući proturaketnim obrambenim sustavima na američkim krstaricama i razaračima dostatno vrijeme za pripremu.

A vremena ima dosta, jer projektil dometa većeg od 2000 km ima vrhunac balističke putanje na oko 450 km iznad Zemlje i vrijeme leta dulje od 12 minuta.

AEGIS kao osnova

Američkoj ratnoj mornarici protubalistička borba nije nikakva novost. Još u ožujku 1994. probno je lansirala dva projektila Standard Missile Block III ER Terrier, modificirana za protubalističku obranu ugradnjom KKV-a (Kinetic Kill Vehicle) kao trećeg stupnja projektila. Kao mete služili su balistički projektili Aries koji su simulirali let projektila Scud. Prvo lansiranje s broda, krstarice USS “Richmond K. Turner”, obavljeno je 28. ožujka. Petnaest godina nakon toga, potrošenih sedam milijardi dolara na analize i razvoj sustava te probnih lansiranja, američka Agencija za obranu projektilima (Missile Defense Agency – MDA) i mornarica dobile su certificirani sustav BMD (Ballistic Missile Defence) na brodovima. Njegova je osnova radarsko-raketni sustav AEGIS, koji je dokazao učinkovitost u presretanju i obaranju balističkih projektila, kao i mogućnosti uništavanja različitih ciljeva na malim i srednjim udaljenostima, bez obzira na to jesu li pojedinačni ili grupni. Osim toga, upravo je obrana od balističkih projektila postala glavna zadaća mornarice.

Za uništavanje balističkih projektila malog dometa, koji tijekom leta ne izlaze iz Zemljine atmosfere, koristi se kombinacija radarskog sustava AEGIS i projektila površina-zrak Standard Missile SM-2ER Block IVA (RIM-156B), a od 2013. i Standard Missile SM-6 (RIM-174 Standard Extended Range Active Missile (ERAM)).

Izvrsni radari

Za balističke projektile većeg dometa i brzine leta trebalo je razviti brži projektil s kinetičkom bojnom glavom. Označen je kao RIM-161 Standard Missile 3 (SM-3), a osnova mu je sustav AEGIS s PESA radarom velikog dometa motrenja AN/SPY-1. Ti će radari uskoro biti zamijenjeni znatno naprednijim AESA radarom AN/SPY-6(V)4, koji će dodatno povećati mogućnosti otkrivanja ciljeva na velikim udaljenostima i visinama. Svojstvo je sustava AEGIS da povezuje rad svih senzora na brodu: osigurava stalno motrenje zahtijevanog volumena prostora iznad skupine brodova, podupire postupke donošenja odluka u brodskom zapovjednom središtu i automatski upravlja naoružanjem. Obavljanje tih funkcija podređeno je temeljnoj potrebi za preživljavanjem napada suvremenih protubrodskih projektila. Radar AN/SPY-1 može istodobno u svim smjerovima motriti, otkrivati, identificirati i pratiti ciljeve, protiv kojih zatim automatski odabire najučinkovitije djelovanje odgovarajućeg borbenog sustava. Konvencionalni mehaničko-rotirajući radar može “opaziti” cilj kad ga radarska zraka zahvati jednom tijekom svake rotacije antene za 360 stupnjeva. Posebni radar za praćenje ciljeva tad djeluje protiv svakog cilja. Nasuprot tomu, AN/SPY-1 povezuje sve te funkcije u jedan sustav. Četiri plošne antene šalju radarske zrake (elektromagnetsku energiju) u svim smjerovima odjednom, osiguravajući mogućnost istodobnog praćenja stotina ciljeva. Izvorno razvijen tijekom hladnog rata kako bi američke nosače zrakoplova zaštitio od sovjetskih nadzvučnih protubrodskih vođenih projektila, AEGIS se lako mogao prilagoditi potrebama protubalističke zaštite.

Sastavni su dio naoružanja brodova opremljenih AEGIS-om i PZO projektili Standard, koje američka mornarica kontinuirano razvija već 54 godine (od sustava RIM-2 Terrier). Najveća je prednost te kombinacije činjenica da se nalazi na brodovima, što joj omogućuje brzo razmještanje na potencijalna krizna žarišta.

Rezultat je AEGIS BMD (Ballistic Missile Defense) Weapon System, koji integrira radar SPY-1 i vertikalne lansere MK 41 iz kojih se lansiraju vođeni projektili SM-3. Uz navedeno ide i najsuvremeniji zapovjedno-nadzorni sustav, koji brodovima opremljenim AEGIS-om omogućuje tehnologiju izravnog pogotka tijekom presretanja i uništavanja balističkih projektila malog i srednjeg dometa. Iako još uvijek nemaju mogućnost njihova uništenja, brodovi opremljeni sustavom AEGIS mogu otkriti i pratiti i interkontinentalne balističke projektile te dosta precizno odrediti položaj njihovih ciljeva. Prikupljene i obrađene podatke potom šalju drugim elementima sustava BMD.

Japansko opremanje

Trenutačno su poboljšanja na AEGIS-u usmjerena na ugradnju suvremenijeg radara SPY-6(V)4 i poboljšanje rada sustava za kontrolu naoružanja kako bi se omogućilo pogađanje ciljeva i na visinama izvan Zemljine atmosfere. Naime, balistički projektil potrebno je otkriti i identificirati na znatno većoj udaljenosti i visini nego konvencionalne ciljeve u zraku. Osim toga, ako se uništenje ne obavi na početnom ili barem srednjem dijelu putanje balističkog projektila, doći će do razdvajanja glavnine projektila i bojne glave ili povratnog modula (u kojem se nalazi više bojnih glava). Oni se moraju detektirati kao takvi i kontinuirano pratiti usprkos prisutnosti većeg broja dijelova projektila, pa čak i mamaca.

SPY-1/SPY-6(V)4 mora navoditi projektil SM-3 na cilj tako da, optimalno, na vrijeme izračuna točku presretanja i udari u cilj pri brzini od 4000 m/s na udaljenosti od 300 km od broda. Navođenje u završnoj fazi leta na sebe preuzima infracrveni sustav. Radar mora tijekom navođenja istodobno pratiti povratni modul (ili bojnu glavu) i sam projektil. Kako oba lete vrlo velikim brzinama, obavljanje BMD zadaća zahtijeva da se radaru SPY-1 poveća volumen motrenja. Osim toga, nužno je instalirati nove računalne programe koji mogu podržavati navođenje SM-3 projektila te ugraditi sustav za održavanje neprekidne veze između AEGIS-a i projektila tijekom leta. Najnovija inačica RIM-161D (SM-3 Block II) duga je 6,55 m i promjera tijela 53,3 cm. Masa u trenutku lansiranja iznosi tonu i pol. Četiri stupnja projektila dostatna su za najveći domet od 2500 km.

 

Američki brodovi opremljeni AEGIS sustavima dopunjenim BMD mogućnostima već se dulje vrijeme raspoređuju oko potencijalno opasnih područja, prije svega u blizini Sjeverne Koreje. Zbog straha od napada sjevernokorejskih balističkih projektila, japanska mornarica izgradila je početkom devedesetih godina četiri razarača klase Kongo, koji su gotovo jednaki američkim razaračima klase Arleigh Burke. Opremljeni su borbenim sustavom AEGIS, radarom AN/SPY-1D te projektilima Standard SM-3. To znači da i američka i japanska mornarica već imaju u naoružanju projektile površina-zrak koji su više nego sposobni uništavati balističke projektile srednjeg i velikog dometa jednakih značajki kakve imaju kineski protubrodski projektili DF-21D i DF-26, te njihova prijetnja za nosače zrakoplova nije ni približno tako velika kako su neke analize pokušale prikazati. Zapravo je manja nego od nadzvučnih protubrodskih projektila koji bi bili lansirani iz podmornice u zaronu s relativno kratke udaljenosti (recimo manje od 100 km) od cilja.

Preveliki nosači za premalo aviona

Američki Ured za procjenu troškova i evaluaciju programa (Office of Cost Assessment and Program Evaluation – CAPE) u obrazloženju prijedloga otpisa dvaju nosača zrakoplova (vidi prvi dio teksta, HV 609), kao jedan od glavnih razloga navodi vrlo visoku cijenu gradnje i operativnih troškova. I nije daleko od istine.

Admirali američke mornarice od kraja Drugog svjetskog rata teže izgradnji što većih nosača zrakoplova. Od raspada SSSR-a i okončanja hladnog rata na njih ukrcavaju sve manje borbenih aviona, koji su sve skuplji. Trenutačno tipičnu zrakoplovnu skupinu na nosaču čine 44 višenamjenska borbena aviona, pet letećih radara, pet aviona za elektroničko djelovanje, 19 helikoptera i dva tiltrotora ili transportna aviona, ukupno 75 letjelica na nosačima duljima od 300 metara i istisnine veće od 100 000 tona. Stvarni je kapacitet znatno veći, a najveći čak 120 letjelica. No tad su letna paluba i hangar doslovno popunjeni do zadnjeg milimetra te je rad znatno otežan.

 

Cijena “gole” gradnje jednog nosača klase Ford kreće se oko 13 milijardi dolara. Kad bi neka vrlo bogata država, recimo Japan, odlučila da joj je potreban takav nosač, ukupni troškovi uvođenja u operativnu uporabu bili bi otprilike 100 milijardi dolara. Te troškove američka mornarica bilježi u drugim programima pa nisu posve vidljivi. Tako se troškovi razvoja palubnog višenamjenskog borbenog aviona F-35C vode kroz posebni program Joint Strike Fighter (JSF), izravno financiran iz Pentagonova proračuna.

CAPE je potpuno u pravu kad kaže da bi se trebala razmotriti mogućnost da se preveliki i preskupi nosači klase Ford uskoro zamijene manjim. Francuski nosač zrakoplova na nuklearni pogon “Charles de Gaulle” dug je 261,5 m i istisnine 42 000 t, a letna skupina ima 40 zrakoplova. Britanski nosači klase Queen Elizabeth dugi su 280 m i istisnine 65 000 t. Tipična letna skupina sastoji se od 40 zrakoplova, ali najveći je kapacitet 72. Manji nosači znače manje troškove gradnje a i manji su cilj, barem po logici CAPE-a.

Problemi i nedostaci letne skupine

Američka ratna mornarica nakon što je iz operativne uporabe povučen F-14 Tomcat nije pokrenula razvoj njegova nasljednika. Političke okolnosti s kraja XX. i početka XXI. stoljeća nisu uvjetovale pokretanje tako skupog programa. Dapače, ubrzo su odustali i od proizvodnje najnaprednijeg borbenog aviona na svijetu F-22 Raptora.

Tako su na letnim palubama nosača ostali samo Horneti i razvijena je njihova naprednija inačica F/A-18E/F Super Hornet. To je odličan višenamjenski borbeni avion, ali ne tako dobar lovac. Problem je nastao kad je sve više zemalja počelo kupovati ruski Su-27 i njegove inačice. Mnoge od njih bile su potencijalne protivnice SAD-a. U bliskoj zračnoj borbi Su-27 nadmoćan je u odnosu na Hornet, a naprednija avionika u američkom avionu to je samo djelomično anulirala. Prvi put od Drugog svjetskog rata tehnološka se nadmoć američkih palubnih borbenih aviona počela smanjivati.

Kako nije razvijena zamjena za F-14 koja bi bila na razini F-22, jedina je mogućnost bio program Joint Strike Fighter (JSF) s tri inačice: F-35A (za zrakoplovstvo), F-35B (za Marinski korpus) i F-35C (za nosače zrakoplova). Kad su se postavljali prioriteti, razvoj F-35C bio je na zadnjem mjestu, prije svega zato što se očekivalo da će strani kupci naručivati druge dvije inačice. Problem s razvojem i početkom serijske proizvodnje doveo je do velikog kašnjenja u testiranjima i uvođenja u operativnu uporabu pa je F-35C tek u veljači 2019. dobio sposobnost ograničene operativne uporabe.

Golema sredstva i vrijeme utrošeni na razvoj F-35 snažno su utjecali na razvoj drugih programa, pa i onih povezanih s nosačima. Neki nisu ni počeli, neki su prekinuti, a neki su imali neobične smjerove razvoja.

Najbolji su primjer potonjeg bespilotne letjelice MQ-25 Stingray. Program je trebao razviti veliki borbeni avion bez posade i tako je i počeo, no završava letjelicom koja će umjesto izvršavanja najsloženijih i najopasnijih borbenih zadaća služiti tek kao leteća cisterna za F-35.

Prekinuti program

Primarna zadaća Stingraya bit će povećanje borbenog polumjera djelovanja F-35C, koji bez dopune goriva u zraku iznosi oko 1100 km, i to za unaprijed poznate ciljeve na poznatoj poziciji. Kako američki admirali žele nosače zrakoplova što više udaljiti od zone djelovanja, moraju povećati dolet F-35C. Osnovni zahtjev za prvu palubnu bespilotnu leteću cisternu bila je mogućnost prekrcaja barem 6800 kg goriva na udaljenosti od barem 500 nautičkih milja (926 km), što bi trebalo biti dostatno za četiri do šest aviona.

Oko Stingraya sve je nekako tajnovito. Ni Boeing, ni Pentagon, ni mornarica nisu objavili čak ni podatke o dimenzijama. Nema ni najosnovnijih službenih podataka o duljini i rasponu krila, a kamoli o masama. No, poznato je da je po općim značajkama MQ-25 svojevrstan korak unazad u odnosu na X-47B, prototip borbene bespilotne letjelice kojom je program i počeo. U obliku letećeg krila, bila je relativno mala s duljinom od 11,63 m i rasponom krila od 18,92 m. Kako nije bilo potrebno osigurati smještaj za pilota, projektanti su mogli projektirati letjelicu vrlo malog radarskog odraza, dvostruko manjeg u odnosu na F-35. Letna testiranja bila su toliko uspješna da je umjesto predviđenih 50 letova bilo dovoljno 16, a 2013. obavljena su polijetanja i slijetanja s nosača. Troškovi cijelog programa iznosili su “samo” 813 milijuna dolara pa je proizvođač Northrop Grumman očekivao da će dobiti sredstva za razvoj još naprednijeg X-47C, koji je trebao dokazati borbenu uporabljivost. Zbog toga je trebao biti znatno veći od X-47B i imati korisnu nosivost od najmanje 4500 kg. Međutim, program je prekinut.

Posada napušta plovilo

Svi su svjetski mediji u veljači 2020. prenijeli dio izlaganja Elona Muska koje je održao u dvorani punoj pilota američkog zrakoplovstva: ustvrdio je da su borbeni avioni s pilotima prošlost te da je budućnost u bespilotnim letjelicama. Na sličnom su tragu i CAPE-ove preporuke. Američka ratna mornarica trebala bi u operativnoj uporabi zadržati 80 do 90 velikih ratnih brodova (nosači, krstarice i razarači), te od 55 do 70 malih (Littoral Combat Ship (LCS) i nove fregate). Posebno se preporučuje ubrzan razvoj i gradnja ratnih brodova bez posade odnosno s minimalnom posadom. Prijedlog je da se do 2030. izgradi čak 355 takvih plovila. Jedan je od kandidata podvodno plovilo Orca koje je razvila tvrtka Boeing, dugo 15,54 m i istisnine oko 50 t. Doplov mu je oko 7500 nautičkih milja iako će u borbenim uvjetima zbog nošenja naoružanja pasti na oko 6500. Autonomija djelovanja čak je šest mjeseci, a pogon je jednak kao kod dizelsko-električnih podmornica – baterije koje se pune s pomoću agregata. Doplov na baterijama veći je od 150 nautičkih milja pri krstarećoj brzini ne većoj od tri čvora. The Drive navodi podatak da je najveća dubina zarona čak 11 000 stopa (3352,8 m). Orca će se moći naoružati minama, teškim vođenim torpedima Mk.48 i lakim vođenim torpedima Mk.46. Najveća je prednost Orce mogućnost djelovanja duboko u protivničkim vodama, ponajviše neposredno ispred njegovih pomorskih baza. Američka ratna mornarica naručila je četiri sustava Orca XLUUV (Extra Large Unmanned Undersea Vehicle), koji će poslužiti kao prototipovi za testiranja.

Iako su podvodna plovila bez posade najopasnija i najubojitija, moguće je razviti i slična površinska. Američka ratna mornarica najdalje je otišla u razvoju besposadnih plovila namijenjenih otkrivanju i neutralizaciji morskih mina. Najviše ih je razvijeno za uporabu na ne baš uspješnom projektu Littoral Combat Ship pa se mora priznati da su ta plovila najuspješnija upravo kao lovci mina. To je prije svega zasluga brojnih sustava za otkrivanje i neutralizaciju.

 

Američka ratna mornarica kasni s razvojem površinskih borbenih besposadnih ratnih brodova. Kongres je 2019. godine odobrio 209,2 milijuna dolara za gradnju dvaju velikih plovila LUVS (Large Unmanned Surface Vessels), koja će poslužiti za testiranja. Iako je prvotno početak gradnje bio planiran za proračunsku godinu 2020., naknadno je odgođen za 2022. Mornarica je za 2021. zatražila dodatnih 238,6 milijuna dolara za još dva LUVS-a. Istodobno se razvija i program srednjeg plovila MUSV (Medium Unmanned Surface Vehicle). No, to je tek početak vrlo dugog procesa razvoja, testiranja i poboljšanja koji će trajati barem deset godina prije nego što takva plovila postanu operativna.

Manje je bolje

Američka ratna mornarica trenutačno u operativnoj uporabi ima deset nosača zrakoplova na nuklearni pogon klase Nimitz. Primopredaja najstarijeg od njih, USS “Nimitz” (CVN-68), obavljena je 1975. te je na samom kraju operativnog vijeka koji traje oko 50 godina. Kako je prvi nosač klase Ford, USS “Gerald R. Ford” (CVN-78), kad jednom konačno postane potpuno operativan, zapravo zamjena za već otpisani nosač USS “Enterprise” (CVN-65), Nimitza bi trebao “naslijediti” drugi po redu nosač klase Ford – USS “John F. Kennedy” (CVN-79). U gradnji su moduli za treći nosač klase Ford – USS “Enterprise” (CVN-80), s polaganjem kobilice planiranim za veljaču 2022. godine. U tijeku su pripreme za početak gradnje četvrtog nosača, USS “Doris Miller” (CVN-81), čije je polaganje kobilice planirano za 2026. godinu. Osigurana su proračunska sredstva i za početak gradnje zasad neimenovanog petog nosača, oznake CVN-82, s planiranim polaganjem kobilice za 2027. godinu.

Pet nosača klase Ford nije dostatno za zamjenu deset iz klase Nimitz, no ako propisani fiksni broj tih brodova bude jednak, uslijedit će nove narudžbe. Trošak gradnje prvih triju nosača klase Ford iznosi 38 milijardi dolara, tj. oko 12,7 milijardi po brodu. U to je uračunat trošak izrade planova i razvoj novih brodskih sustava od oko 3,3 milijarde dolara. Zbog toga se očekuje da će troškovi gradnje idućih dvaju nosača biti manji.

Međutim, dio američke stručne javnosti (a i one ne baš stručne, ali zato glasne), propitkuje isplativost gradnje tako velikih i skupih brodova. Manji dio zagovara potpuni prestanak gradnje nosača zrakoplova, ali pritom baš i ne nudi suvisle prijedloge zamjena. Veći dio zagovara nastavak gradnje nosača, ali znatno manjih i jeftinijih. Pritom upućuju na britansku klasu Queen Elizabeth iako su ti nosači često vrlo kritizirani, a nisu ni jeftini (opširnije u tekstu Najveći brodovi Njezina Veličanstva, HV 522). Spominje se i francuski nosač na nuklearni pogon “Charles de Gaulle”, znatno manji od klasa Nimitz i Ford, koji može ukrcati do 40 klasičnih zrakoplova. No opremljen je dvama parnim katapultima pa s njega mogu djelovati i veći avioni kao što su leteći radari.

Zagovornici gradnje manjih i jeftinijih američkih nosača predlažu da se umjesto (pre)skupih brodova klase Ford sredstva preraspodijele u gradnju jeftinijih nuklearnih nosača te u veći broj amfibijskih jurišnih brodova s ravnom palubom kao što je klasa America. Njihov je prijedlog da s jeftinijih nuklearnih nosača djeluju veliki avioni kao što su (nužni) leteći radari i bespilotne leteće cisterne, te avioni koji će biti zaduženi za zaštitu flote (F-35C), dok bi s amfibijskih jurišnih brodova djelovali STOVL borbeni avioni F-35B. Osim što bi dodatno štitili borbenu skupinu, osiguravali bi i uništavanje ciljeva na kopnu i morskoj površini. Američki admirali nisu oduševljeni takvim rješenjem, ali ono postaje realnije s obzirom na trenutačnu i buduću ekonomsku situaciju u SAD-u i svijetu…

Mario GALIĆ