Trogir je 1420. pao u ruke Mlečana kao posljednji dalmatinski grad. U borbama je bio teško oštećen pa su osvajači odlučili iznova obnoviti fortifikacije. Tako su na jugozapadnom dijelu uz more počeli gradnju velikog kaštela

Grad Trogir, čiji počeci sežu još u III. stoljeće prije Krista, ima vrlo burnu povijest. Smatra se da su ga osnovali grčki kolonisti s Visa (tadašnja Issa), koji su na području današnje stare jezgre podigli naselje. Trogir je u I. st. postao rimski municipij, a pisac Plinije Stariji (23./24. – 79.), spominje ga kao mjesto poznato po kvalitetnom kamenu za gradnju. U kasnoj antici na trogirskom je području uvelike bilo rašireno kršćanstvo, oblikujući tako neku novu kulturu grada i njegova stanovništva. Trogir padom Rimskog Carstva krajem V. st. neko vrijeme ostaje neovisan, a u VII. st. u sastavu je bizantske Dalmacije. Formiranjem i jačanjem hrvatske srednjovjekovne države Trogir je hrvatskim vladarima od druge polovine IX. st. plaćao danak za neku vrstu autonomije. Mlečani su pak od X. st. jačali pritisak na grad te ga 1000. godine osvojili na čelu s duždom Petrom II. Orseolom (umro 1009.). U to vrijeme nastaje i samostalna Trogirska biskupija, ukinuta tek u XIX. stoljeću. Početkom XII. st. Trogir uz privilegije dolazi pod vlast hrvatsko-ugarskog kralja Kolomana (prije 1074. – 1116.).

Nedugo nakon osvajanja

Iduća će se tri stoljeća u Trogiru izmjenjivati mletačka uprava, vlast hrvatsko-ugarskih kraljeva ili feudalnih obitelji poput bribirskih knezova Šubića. Razdoblje razvijenog srednjeg vijeka ono je u kojem će se u grad doseliti brojno hrvatsko stanovništvo i u kojem će nastati trogirska komuna sa širokim sustavom autonomije. U to se vrijeme dogodio i gospodarski i kulturni procvat grada. Nakon što je stoljećima bio meta Mlečana i nekoliko puta kratkotrajno padao pod njihovu vlast, Trogir ju je 1420. kao posljednji dalmatinski grad morao priznati. Taj će put ona biti dugotrajna, odnosno sve do ukidanja Mletačke Republike 1797. godine. Kampanju osvajanja vodio je zapovjednik mletačke flote Pietro Loredan (1372. – 1438.). Napadi su teško oštetili gradske zidine s obodnim kulama, zatim vjerske i objekte gradske uprave te znatan dio palača. Trogir nije mirno predavao vlast i Mlečani su imali jako malo pristaša pa su za utvrđivanje vlasti morali dovesti velik broj vojnika plaćenika. Isto tako, prionuli su obnovi Trogira prema svojim zamislima, koje su se bazirale na sprečavanju napada s mora i mogućih unutarnjih pobuna. Stoga je već dva mjeseca nakon osvajanja grada na njegovu jugozapadnom dijelu počela gradnja kaštela. Prethodno je dužd Tommaso Mocenigo (oko 1343. – 1423.) izabrao komisiju za gradnju, sastavljenu od renomiranih vojnih inženjera. Nedugo nakon toga postavljeni trogirski knez Šimun Detrico (umro oko 1448.), potomak zadarske plemićke obitelji romanskog podrijetla, angažirao je trogirskog graditelja i klesara Marina Radojeva da izradi kamen za temelje kaštela. Komuna se obvezala da će mu tijekom izvođenja radova osigurati posadu i brod koji će dopremati kamen iz obližnjih kamenoloma.

Zbog izgradnje kaštela koji je uključivao i okolni opkop, dio bivših trogirskih plemića i građana ostao je bez posjeda. Radovi su se velikim dijelom financirali prihodima komune od prodaje soli, zbog čega se gradnja oduljila. Sporost gradnje prisilila je mletačke vlasti da izravno ulože novac u završetak kaštela te obnovu gradskih zidina na mjestima gdje im je prijetilo urušavanje. Kaštel je dovršen 1437., nakon sedamnaest godina gradnje. Njegov tlocrt trapeznog je oblika, a u njemu dominira poligonalna Kula od Veriga. Kaštel je dobio ime Kamerlengo po nazivu za mletačkog državnog službenika koji je vodio financijsko-gospodarske poslove gradske komune. Kamerlengo je, osim toga, mogao obnašati dužnost kaštelana i zamjenika gradskog kneza. Stanovao je unutar kaštela, a osim njegovih stambenih prostorija tu su bile i one za kaštelana i vojnu posadu. Osim toga, u dvorišnom dijelu nalazio se bunar i izgrađena je kapelica sv. Marka. Kaštel Kamerlengo od grada je bio odijeljen obrambenim opkopom, a u njegovu se unutrašnjost ulazilo preko drvenog mosta. Nekoliko metara od zidina postojao je i vanjski obrambeni zid kao zaštita od napada teškim naoružanjem.

S prestankom osmanlijske opasnosti gradske utvrde gube na važnosti pa posebno za vrijeme habsburške vladavine dolazi do potpunog zapuštanja kaštela. Usprkos tomu, uspio je zadržati izvorni oblik. Stara jezgra grada Trogira nalazi se od 1997. godine na UNESCO-ovu Popisu svjetske baštine, a njezin je nezaobilazan turistički dio upravo i kaštel Kamerlengo.

Tekst i foto Josip BULJAN

POTPIS

Stara jezgra Trogira nalazi se od 1997. na UNESCO-ovu Popisu svjetske baštine, a kaštel je njezin nezaobilazan turistički dio