Istarski poluotok obiluje srednjovjekovnim utvrdama, a među najbolje očuvanim ona je u sjedištu tamošnje županije. Nalazi se na vapnenačkom brežuljku iznad Pazinske jame. Kompleks je to iznimno bogate povijesti, koji je bio izvorišna točka i za nastanak samog grada

 

Srednjovjekovni kašteli jedno su od glavnih obilježja i prepoznatljivosti unutrašnjosti Istre. Feudalci su ih gradili na strateški važnim mjestima poput uzvisina, gdje su imali dobar pregled okolice i mogućeg neprijateljskog napada. Zajedničko im je da su locirani u blizini potoka i rijeka te da su građeni od kamena. Sličnosti u gradnji vide se i u sadržaju prostora pa se tako sastoje od zidina u sklopu kojih se nalazi glavna kula, zatim gospodarskih prostorija, stambenog kompleksa i dvorišnog prostora.

Na litici iznad rijeke Pazinčice svoje mjesto našao je Pazinski kaštel, najveći i najbolje očuvan kaštel u Istri. Jedini pristup fortifikaciji bio je preko pokretnog mosta iznad ponora Pazinske jame. Kaštel se prvi put u dokumentima spominje daleke 983., kad je Oton I., car Svetog Rimskog Carstva, izdao darovnicu kojom ga stavlja u vlasništvo porečkog biskupa. Kaštel je u XII. stoljeću prešao u vlasništvo njemačkog plemića Majnharda (Menarda) Schwarzenburškog, a poslije ženidbenim vezama u posjed grofova Goričkih. Tako je bilo sve do 1374., kad je smrću goričkog markgrofa Alberta IV. kaštel prešao u vlasništvo obiteljske loze Habsburga, zahvaljujući prethodnom nasljednom ugovoru. 

Neprobojan za Mlečane

Habsburgovcima je kaštel služio kao središnje mjesto iz kojeg se upravljalo Pazinskom grofovijom. Kako gospodari u njemu nisu provodili većinu vremena, kaštelom su rukovodili njima podređeni plemići, koji su dobivali titulu kapetana. Oni su zbog blizine mletačkog teritorija i njihova otvorenog posezanja za područjem Pazinske grofovije kod utvrde i u njoj držali brojnu posadu. Podno zidina polako se razvijao gradski život u kojem su posebnu ulogu imali brojni trgovci i obrtnici, a bilo je sve više i običnog radnog stanovništva koje je uglavnom služilo na plemićkim poljoprivrednim imanjima. Mlečani su više puta pokušali osvojiti kaštel, ali su zbog njegove nepristupačnosti i teško osvojivih debelih kamenih zidina u tom naumu uspjeli tek kratkotrajno i to 1508. godine. U tom naletu kaštel je doživio dotad najveća oštećenja koja mu je nanijelo mletačko topništvo. Habsburgovci su ga već iduće godine vratili u svoj posjed, u kojem ostaje sve do druge polovine XVIII. stoljeća. Za to vrijeme gradsko stanovništvo uživalo je sve veće slobode i autonomiju, što često nije bio slučaj u bližoj pazinskoj okolici. 

 

Kaštel je zbog sve češćih pograničnih sukoba s Mlečanima pretrpio brojna oštećenja, stoga se u XVI. stoljeću pristupilo njegovoj obnovi i dogradnji. Ipak, bolje utvrđivanje, održavanje i prilagodba u svrhu obrane od djelovanja vatrenog oružja tražili su prevelike financijske izdatke pa su vlasnici na koncu odustali od daljnje rekonstrukcije i adaptacije. Tako Pazinski kaštel, kao i oni u drugim istarskim gradićima, zbog sve inovativnijeg razvoja vatrenog oružja tijekom XVI. stoljeća polako počinje gubiti na važnosti. Posebno se to odnosi na topništvo, koje sve lakše probija debele zidove utvrda. Vjerojatno iz tog razloga, Habsburgovci su u XVIII. stoljeću odlučili prodati Pazinski kaštel modenskoj veleposjedničkoj obitelji Montecuccoli, zadržavši pritom samo prava iz teritorijalnog suvereniteta.

Roman Julesa Vernea

Vrlo brzo nakon prodaje kaštela, 1797. godine, Napoleon Bonaparte ukida Mletačku Republiku, a područje Istre i grad Pazin dolaze pod francusku upravu. Nakon konačnog Napoleonova sloma vraćeni su Habsburškoj Monarhiji. Obitelj Montecuccoli zadržala je posjed kaštela sve do kraja Drugog svjetskog rata 1945. godine: nakon toga grad i kaštel dolaze u sastav Hrvatske, tad federalne jedinice bivše Jugoslavije. Tijekom gotovo dva stoljeća što ga je posjedovala, obitelj Montecuccoli nekoliko je puta preuređivala i dograđivala kaštel. Uglavnom je prenamjenjivan iz obrambenog u (vrlo veliki) stambeni objekt, a takav oblik zadržao je i do danas. Često ga nazivaju i Kaštel Montecuccoli. Unutar zidina možete saznati njegovu cjelokupnu povijest, no i steći uvid u običaje vezane uz srednjovjekovni i novovjekovni život pazinskog i istarskog stanovništva jer u njemu su smješteni Etnografski muzej Istre i Muzej grada Pazina.

Posebna je zanimljivost koja se veže uz Pazinski kaštel i jamu ta da ih je glasoviti francuski pisac znanstvene fantastike Jules Verne iskoristio kao središnje mjesto radnje svojeg romana Matijaš Sandorf iz 1885. godine. U romanu daje njihove detaljnje opise na temelju putopisa svojeg sunarodnjaka i kolege pisca, ali i ilustratora Charlesa Yriartea, te fotografija koje mu je poslao tadašnji pazinski gradonačelnik Giuseppe Cech. U spomen na to djelo u Pazinu se svakog lipnja obilježavaju Dani Julesa Vernea, a u blizini samog kaštela jedna ulica nosi njegovo ime.

Tekst Josip BULJAN

Foto: NUNU Production, Julien Duval / Turistička zajednica središnje Istre