Teroristički napadi planiraju se vrlo pozorno, u najvećoj konspirativnosti, a izvode krajnje brutalno i beskompromisno, kako bi izazvali što šokantniji učinak. Primjeri učinkovitosti takvih akcija je teroristički čin koji se dogodio na sam Dan pobjede 2002. u gradu Kaspijsk, republika Dagestan

Drugi oblik otpora koji su pobunjenici počeli primjenjivati već tijekom II. čečenskog rata, te nastavili do danas, su iznenadne i vrlo učinkovite terorističke akcije, uključujući i samoubilačke napade, čime se rat nastavio voditi na “arapski način” i time doživio važne kvalitativne promjene. U tom kontekstu, najveći problem koji još uvijek zbunjuje ruske stručnjake za protuterorističku borbu je pojava terorista-samoubojica, što je donedavno bilo karakteristično isključivo za arapske vahhabiste. Naime, u tradiciji i unutarnjem sociološko-religioznom ustrojstvu Čečena vahhabizam i ideologija samožrtvovanja oduvijek su bili strani i neprihvatljivi. Tijekom I. čečenskog rata 1994. – 1996. godine nije bilo niti jednog slučaja samoubilačkog terorizma. Po mišljenju ruskih stručnjaka i poznavatelja situacije “Čečeni su oduvijek bili hrabri borci, čak i kada se to graničilo s bezumljem, ali nikada nisu opravdavali samoubojstvo – niti u miru niti u ratu. Oni su uvijek težili slavi u ovom životu” (cit.). Drugim riječima, njima je bilo važno napraviti herojsko djelo i preživjeti, pa npr. prilikom napada na Budjonnovsk 1995. godine nije bilo niti jednog samoubojice – svi su računali da će se vratiti živi. Poginuli u tom napadu vrlo brzo su zaboravljeni, a preživjeli su postali idoli mladim naraštajima.
Lokalni “kamikaze” pojavili su se tek u II. čečenskom ratu, a njihovi korjeni leže u intenzivnom utjecaju stranih vahhabita koji su došli iz arapskih zemalja. U stvari, riječ je o dubokim promjenama društveno-socijalnog ustroja Čečena jer u tradicionalnoj čečenskoj obitelji autoritet oca je neprijeporan, dok je za vahhabitsko poimanje društva njegova obitelj džamaat, a bezuvjetni autoritet ima amir džamaata koji ne mora čak niti biti član obitelji. Njegova riječ je zakon, pa ako zapovijedi nekome ubojstvo oca ili brata, to se mora učiniti. Društvena struktura džamaata pojavila se prvi put ne u Čečeniji, nego u susjednim republikama Dagestanu, Karačajevo-Čerkeziji i Kabardino-Balkiriji, iz kojih se proširila i na Čečeniju. Po mišljenju stručnjaka, upravo na društvenoj strukturi džamaata su Šamil Basajev, Hattab i drugi pridošlice namjeravali izgraditi državni ustroj konfederacije republika Sjevernog Kavkaza.

S arapskim vahhabitima uvedena je praksa terorista-samoubojica i taktika vozila-bombi, provjerena u praksi tijekom afganistanskih ratova. S njima je došla i vještina izrade eksploziva u “kućnoj radinosti”. Naime, tijekom I. čečenskog rata, a i velikim dijelom u II. čečenskom ratu nije zabilježena uporaba eksploziva na bazi salitre. Štoviše! U to vrijeme Čečeni su se najviše koristili nekim od najskupljih formacijskih eksploziva – plastidima. Osim prilično velikih financijskih sredstava kojima su raspolagali čečenski pobunjenici u to vrijeme i kojima su mogli kupovati kvalitetno naoružanje i streljivo na crnom tržištu, velika količina naoružanja, streljiva i vojne opreme pala im je u ruke tijekom početnih ratnih uspjeha (npr. samo je garnizon u Groznom pobunjenicima koji su ga zauzeli ostavio više od 50 000 komada streljačkog naoružanja, 100 borbenih vozila i nekoliko desetina tona raznih eksplozivnih naprava). U takvim okolnostima Čečenima se činila besmislenim i nepotrebnim čak i delaboracija starih projektila, kako bi došli do potrebne količine eksploziva. No, do kraja 90-ih godina pričuve formacijskog eksploziva u velikoj mjeri bile su potrošene, a crno tržište nije moglo nadoknaditi tempo njihovog korištenja (osim toga i financijska sredstva imala su svoje limite). Tada je došlo vrijeme za primjenu Hattabove škole. Prve terorističke akcije u kojima je kao eksploziv korištena smjesa salitre, šećera i aluminija u prahu izvršene su u početku sukoba u Dagestanu 1999. godine. Tom prilikom su diverzanti uvježbani u Hattabovim centrima (uglavnom se radilo o Karačevcima, Dagestancima i Tatarima) izveli seriju razaranja stambenih objekata u Bujnaksku, Moskvi i Volgodonsku. Ubrzo nakon toga započele su slične terorističke akcije u Argunu, Novogroznenskom, Gudermesu i Urus-Martanu, da bi se proširile praktički po cijeloj Rusiji. U tom razdoblju pojavili su se i prvi teroristi-samoubojice, međutim po ruskim izvorima, to baš i nije išlo lako zbog već obrazložene čečenske tradicije i društveno-socijalne strukture. Ruski stručnjaci koji su obrađivali terorističke napade tvrde kako su za te akcije u prvo vrijeme korištene psihički labilne osobe, dodatno drogirane prije polaska u akciju. U pojedinim slučajevima buduće šahide su plašili odmazdom nad njihovim obiteljima, a s druge strane, uvjersvali su ih kako će biti poštivani gotovo kao proroci, dok će njihove obitelji biti potpuno osigurane, izvedu li samoubilačke napade. Unatoč tome, utvrđeno je da organizatori samoubilačkih napada baš i nemaju previše povjerenja u svoje šahide jer su vozila-bombe i “šahidski pojasevi” (eksploziv s metalnim komadićima, čavlima i sl. koji imaju ulogu šrapnela, pričvršćen na tijelo) opremljeni najmanje s dva detonatora – jedan koji aktivira terorist-samoubojica, a drugi na daljinsko aktiviranje, kojeg je moguće detonirati iz pratećeg vozila na sigurnoj udaljenosti. Među teroristima-samoubojicama znatno pouzdanijim pokazale su se žene, koje su fanatičnije prihvatile vahhabitsko učenje i takvim akcijama pristupaju znatno odlučnije i spremnije na žrtvu. Po ruskim operativnim podacima, većina žena samoubojica bile su udovice čečenskih pobunjenika poginulih u zadnjem čečenskom ratu, a svim ostalim poginuo je netko od bliske rodbine, pa su imale žarku želju osvetiti svoje najmilije.

Eskalacija terorizma

Teroristički napadi planiraju se vrlo pozorno, u najvećoj konspirativnosti, a izvode krajnje brutalno i beskompromisno, kako bi izazvali što šokantniji učinak. Primjeri učinkovitosti takvih akcija je teroristički čin koji se dogodio na sam Dan pobjede 2002. u gradu Kaspijsk, republika Dagestan. Tijekom parade (koja se u načelu organizira po svim ruskim gradovima na Dan pobjede), nepoznati terorist aktivirao je pozorno postavljenu i maskiranu eksplozivnu napravu pomoću daljinskog upravljanja. Mina je bila postavljena u centru gradskog trga i eksplodirala je u trenutku mimohoda. Rezultat je 34 poginulih, među kojima 12 djece i više od 130 ranjenih, od kojih oko 50 bilo u teškom stanju. Drugi, kvalitativno drukčiji, ali ne manje učinkovit, bio je teroristički napad na upravnu zgradu lokalnog sjedišta FSB-a u naselju Znamenskoe, Nadterečnog rajona, na sjeveru Čečenije. Napad su izveli čečenski pobunjenici-samoubojice 12. svibnja, kamionom tipa “KamAZ” napunjenim s oko 5000 kg eksplozivne smjese koja je odgovarala snazi otprilike jedne tone trotila (po konačnim procjenama). Vozilo je probilo ogradu, udarilo u zgradu i eksplodiralo. Eksplozija je napravila krater promjera 14 m i dubine oko 5 m, a sve u radijusu 500 m bilo je uništeno. Po konačnim podacima, poginulo je 58 ljudi, a ranjeno je 197. Osim napada u, dotada potpuno mirnom, naselju Znamenskoe, Čečeni su istog dana izveli teroristički napad u selu Groznenskoe, prilikom kojeg su poginula dva ruska vojnika. Nakon napada na moskovsko kazalište Dubrovka 2002. godine i talačke krize koja je tom prilikom nastala, a koja se tjednima nije skidala s udarnih vijesti ruskih i gotovo svih relevantnih međunarodnih medijskih kuća, čečenski pobunjenici su shvatili da im medijski i politički više vrijedi 10 poginulih Rusa u terorističkoj akciji u Moskvi nego stotinu u borbama po brdima i gudurama Čečenije. Od tada je glavni ruski grad (a isto tako i svi ostali veći gradovi Rusije) redovna meta stalnih terorističkih napada, koji se u zadnje vrijeme planiraju i realiziraju u serijama. Najpoznatija serija takvih napada, koji su prilično “uzdrmali” cijelu Rusiju, realizirana je potkraj kolovoza 2004. Prvo su 25. kolovoza oborena dva putnička zrakoplova Tu-134 i Tu-154 koji su letjeli na domaćim linijama, pri čemu je poginulo 93 putnika i članova posade. Naknadno je utvrđeno kako su pad oba zrakoplova uzrokovale Čečenke-samoubojice, koje su uspjele unijeti u zrakoplov određenu količinu eksploziva i detonirati ga u pogodnom trenutku. Istog dana eksplodirala je podmetnuta eksplozivna naprava na jednom moskovskom stajalištu gradskih autobusa, ali srećom s relativno malim posljedicama – samo četvorica lakše ranjenih. Međutim, 30. kolovoza jedna Čečenka se raznijela pred ulazom u moskovsku postaju metroa “Rižskaja”. Poginulo je 10 ljudi, a 51 je ranjen. Istragom je utvrđeno kako su sastav eksploziva i metoda izvođenja terorističkog napada identični samoubilačkom napadu kojeg je izvela Čečenka-samoubojica ispred hotela “Nacional” u prosincu 2003. godine.

Ruske snage sigurnosti još uvijek nemaju pravi odgovor na slične terorističke akcije, tim prije što su Čečeni preuzeli praksu afganistanskih mudžahedina – kampove i baze za obuku i opskrbu imaju u nepristupačnim područjima Kavkaza, obično u susjednim državama, koje su im više ili manje naklonjene. Svojedobno je u tu svrhu najviše poslužio teritorij Gruzije, odnosno Pankijski tjesnac, u kojem su čečenski pobunjenici razvili nekoliko kampova za odmor i obuku i logističkih baza, ne samo zbog slabe naseljenosti i teške pristupačnosti tom području, već i zbog činjenice da se rusko-gruzijska državna granica velikim dijelom proteže upravo slabo kontroliranim planinskim područjem Čečenije (granicu Čečenije i Gruzije /oko 81 km pogranične crte/ kontroliraju snage Argunskog pograničnog odreda FSB /oko 2500 ljudi koje podupire divizijunom VBR-a kal. 122 mm Grad/ i Specijalnog pograničnog odreda /oko 1500 ljudi/ sa sjedištem u gradiću Borzoe). To je dodatno zakompliciralo rusko-gruzijske odnose, koji ni ranije nisu bili sjajni. Nakon raspada SSSR-a ostalo je najviše otvorenih pitanja upravo u rusko-gruzijskim odnosima, što je dodatno opterećivala izrazita gruzijska težnja za što bržim uključenjem u NATO savez i opći animozitet prema Rusima. Praktično od samog početka rusko-gruzijski odnosi su oscilirali između podnošljivog i lošeg, a osnivanje baza i kampova čečenskih pobunjenika na području Pankijskog tjesnaca dovelo je do konfliktne situacije koja je rezultirala naglim zahlađenjem rusko-gruzijskih odnosa i razmatranjem mogućnosti ruske vojne intervencije na gruzijskom teritoriju u rujnu 2002. Napetost je eskalirala, kad je predsjednik Putin eksplicitno izjavio kako se na teritoriju Gruzije, na području Pankijskog tjesnaca nalaze baze za obuku, odmor i opremanje čečenskih pobunjenika, otkuda se oni nesmetano ubacuju na područje Čečenije čime se dovodi u pitanje učinkovitost ruske protuterorističke operacije na tom području. U tom kontekstu, Putin je doslovno izjavio da “ukoliko gruzijske vlasti neće samostalno neutralizirati pobunjeničke baze na svom prostoru, pri čemu po svojoj želji mogu imati svu pomoć ruskih oružanih snaga, onda će to uraditi Rusija preventivnim udarima po bazama terorista na gruzijskom teritoriju.”(cit.) Naravno, odmah je uslijedio odgovor Gruzije, pa je predsjednik Ševarnadze tu izjavu nazvao “objavom rata” i započeo diplomatsku kampanju kojom se nastojao spriječiti ruski napad.

U svojoj tiskovnoj konferenciji, tadašnji zamjenik načelnika glavnog stožera ruskih oružanih snaga, general pukovnik Jurij Baluevskij izjavio je da su planovi mogućih vojnih operacija već predloženi predsjedniku Putinu i razrađeni u dvije moguće inačice. Prva se temeljila na procjeni situacije i metodologiji izvođenja borbenih operacija na planinskom području po klasičnim načelima i pravilima sovjetske armije. Na taj način izvršio bi se prodor i blokiranje cjelokupnog prostora Pankijskog tjesnaca (oko 1200 km2) snagama i sredstvima 42. motostreljačke divizije, stalno razmještene u Čečeniji. Tijekom operacije ruske snage trebale bi zauzeti sve dominantne visove na obje strane tjesnaca i koristiti se njima kao platformom za uporabu topništva. Istodobno, u samom tjesnacu provodila bi se klasična napadna kopnena operacija uz znatnu potporu zrakoplovstva i borbenih helikoptera, s ciljem čišćenja cijelog prostora (zemljovid br. 3). Zbog toga u svim zračnim bazama Sjeverno-kavkaske regije okupljeno taktičko zrakoplovstvo u visokom stupnju borbene spremnosti.

Po drugoj inačici, na prostoru Pankijskog tjesnaca organizirala bi se vrlo snažna izvidnička operacija u cilju pronalaženja i lociranja baza pobunjenika, koja bi se ostvarila kombiniranim zračnim izviđanjem i ubacivanjem manjih skupina “Specnaza”. Nakon lociranja pobunjeničkih baza, prišlo bi se njihovom uništenju optimalnim sredstvima (ukoliko je bliže ruskom teritoriju predviđala se uporaba dalekometnog topništva i VBR-a, a ako je udaljenija glavni nositelji udara bilo bi taktičko zrakoplovstvo i taktički raketni sustav Točka-M s klasičnim ili termobaričkim bojnim glavama). Završno čišćenje nakon provedenog topničkog, raketnog ili zračnog udara izvele bi postrojbe “Specnaza” koje bi se u međuvremenu povećale i ojačale sredstvima neposredne potpore i borbenim vozilima. Srećom, kriza je riješena pojačanom suradnjom Gruzije i angažiranjem vlastitih snaga na rješavanju problema čečenskih baza u Pankijskom tjesnacu, tako da ni jedna od planiranih ruskih inačica nisu provedene, što bi svakako rezultiralo dalekosežnim posljedicama na stanje u cijeloj regiji Zakavkazja.

Budućnost ruskog Kavkaza
Nestabilna situacija na Sjevernom Kavkazu vrlo negativno utječe na cjelokupni društveni, politički i gospodarski život Rusije, što se neposredno odražava na vođenje unutarnje i vanjske politike, funkcioniranje državnog aparata, razvoj demokratskih procesa i stanje nacionalne sigurnosti u globalu. Ako se u idućih nekoliko godina nastavi ili proširi sadašnja nestabilnost na tom području, neizbježno će dovesti do većih degradacija u demokratizaciji ruskog društva, daljnjem udaljavanju Kavkaza od Rusije, te njegovu potpunu derusifikaciju i islamizaciju. Najbolji primjer je upravo Čečenija, gdje ruska državna struktura postoji samo formalno i to u najvećim naseljima, Čečeni ne služe u ruskoj vojsci, a golema većina Rusa koji su živjeli u Čečeniji prije 1989. uglavnom se iselila, dok ostali žive u malim enklavama neprekidno štićeni svojim vojnim i policijskim postrojbama. S druge strane, mlađi naraštaji Čečena ne osjećaju bilo kakvu povezanost s ruskom državom, kulturom ili društvom u cijelosti, koje doživljavaju kao strano, njima neprihvatljivo tijelo. Takav proces širi se i na druge kavkaske narode, koji se postupno, ali postojano udaljavaju od ruskog društva i sustava vrijednosti (međutim, taj proces je znatno sporiji nego kod Čečena) i usmjeravaju prema islamu, koji razvidno postaje najvažniji čimbenik identiteta Sjevernog Kavkaza.
Na isti način većina Rusa doživljava Sjeverni Kavkaz kao neku vrstu zloćudne enklave, strano tijelo na području Ruske Federacije iz kojeg samo dolaze problemi i s kojima njihova Rusija nema ništa zajedničkog. Takva je i reakcija ruske javnosti prema zbivanjima na tom području uglavnom ih doživljavaju kao informacije iz inozemstva, a tako dugo dok se tragedije događaju “?tamo” (osim posebno šokantnih i zastrašujućih, kakav je npr. bio napad na školu u Beslanu), javnost je prema njima indiferentna. To je najbolji pokazatelj da se Kavkaz udaljava od Rusije, ne samo u mentalnom sklopu, religioznim i ideološkim obilježjima naroda koji ga naseljavaju, te aktualnim političkim, društvenim i gospodarskim procesima koji su ga zahvatili, već i u svijesti samih Rusa. Na kakav način će se Rusija nositi s problemima Kavkaza, u velikoj mjeri će ovisiti rješenje njezinih temeljnih pitanja, kao što su opstanak federacije, njezin budući oblik, politički, administrativni i društveni sustav, te stabilnost i sigurnost države. Osim toga, o daljnjem razvoju situacije na Sjevernom Kavkazu ovisit će ruska pozicija u široj regiji i njezin utjecaj na nove, postsovjetske države Gruziju, Armeniju i Azerbajdžan, jer želi li zadržati svoju dosadašnju poziciju i ojačati svoj južni “meki trbuh”, Rusija mora osigurati potpunu stabilnost i sigurnost na Sjevernom Kavkazu.

Perspektive šireg prostora
Osim ruskog Sjevernog Kavkaza, cjelinu Zakavkazja zatvaraju tri postsovjetske države, koje su još uvijek u više ili manje problematičnim tranzicijskim procesima. Njihove zajedničke karakteristike su nedovoljno razvijen i učinkovit državno-administrativni aparat, više ili manje izražena autoritarnost središnjih vlasti, te dinamičnost društvenih procesa koji u velikoj mjeri utječu na stabilnost gospodarsko-političkog sustava i relativno izraženu mogućnost burnih promjena.

U zadnje vrijeme pozornost međunarodne javnosti bila je usmjerena na izbore u Azerbajdžanu – države s dinamičnim razvojnim gospodarstvom i veoma tvrdokornom vlašću autokratske, postsovjetske strukture. SAD i Rusija su tijekom 2003. godine sve učinili kako bi poslije smrti Hajdara Alijeva vlast u Azerbejdžanu ostala u rukama stare elite i kako bi novi predsjednik države postao njegov sin Ilham. Za Rusiju je nova-stara vlast bila jedini optimalni izbor, kako bi sačuvala svoj dotadašnji politički utjecaj, a SAD je investirala znatna sredstva u zemlju koja doslovno pliva na nafti, za što je imala punu potporu dotadašnjeg državnog establišmenta. Razumljivo, SAD-u novi-stari režim Alijeva mlađeg nije išao u prilog zbog opće poznatih demokratskih načela, međutim, dok je bio u potpunosti predvidljiv i lojalan, američkim korporacijama u Azerbejdžanu nisu trebale nikakve revolucije ili eventualna destabilizacija postojećeg stanja. Alijev mlađi nije se pokazao dorastao neospornom autoritetu svog oca, zbog čega je oporba nakon zadnjih izbora pokušala kopirati ukrajinsku “narančastu revoluciju”. Odgovor aktualne vlasti bio je neočekivano energičan da bi (inače prilično mlako organizirana) kopija narančaste revolucije uspjela, ali i dovoljno popustljiv da bi se ušlo u novi krug izbora, pri čemu je Alijev počeo uključivati oporbene vođe u politički prostor, kako bi smanjio njihov pritisak. Imajući u vidu kako daljnja destabilizacija Azerbejdžana nikome nije u interesu (ni vlasti, ni oporbi, a najmanje ključnim međunarodnim čimbenicima), očekivati je da bi na vlasti i dalje mogla ostati dosadašnja politička struktura, više ili manje dopunjena iz oporbenih struktura, a procesi društvene izgradnje nesmetano će se razvijati, osobito nakon porasta strateške važnosti tog prostora puštanjem u pogon naftovoda Baku – Tbilisi – Cejhan.

U potpuno drukčijoj poziciji je Armenija, koja se nalazi na vrlo lošem geostrateškom položaju, s obzirom na to da nema dostatne prirodne resurse, nema jaku industriju, nema izlaz na more i nema zajedničku granicu s Rusijom ? svojim jedinim povijesnim i strateškim saveznikom. Takvo stanje dodatno opterećuju veoma zategnuti odnosi sa susjedima – Azerbejdžanom zbog pretenzija na Nagorni Karabah i Turskom zbog armenskog genocida koji je počinjen još početkom XX. stoljeća, tijekom Otomanskog Carstva. S obzirom na zatvorenost granice, Armenija je transportno ovisna o Gruziji, kroz koju ostvaruje gospodarsku suradnju s Rusijom i drugim europskim zemljama. Za Armeniju potpora Rusije je vrlo važna zbog njezinog nepovoljnog položaja i loših odnosa sa susjedima, ali je i Rusiji Armenija vrlo važan partner jer predstavlja strateško uporište prema ostalom dijelu Zakavkazja i Turskoj.

S druge strane, Gruzija u potpunosti odstupa od političke pozicije većine postsovjetskih država. Tzv. “revolucija ruža” u kojoj su primijenjene revolucionarne demokratske metode, predstavlja očiti američki uspjeh. Dobivši potpuni nadzor nad Gruzijom i nepodijeljenu političku lojalnost njezine vladajuće strukture, SAD se implementirala na Zakavkazju s osiguranim uporištem za ostvarenje svojih strateških interesa. No, aktualni predsjednik Mihael Sakašvili sve više se pokazuje kao emocionalna osoba, oštrih i nepredvidivih reakcija, koja postaje opterećenje američkoj politici, svojim stalnim izazivanjem Rusije. Slabljenje američkog oslonca Sakašviliju nepunih godinu dana nakon “revolucije ruža” postupno dovodi do novog zaoštravanja unutarnje situacije, s obzirom na to da je američka pomoć, kojom se ublažilo teško socijalno stanje većine pučanstva, bila dovoljna samo za prvo vrijeme. Postupno pogoršanje općeg standarda, dovodi do pada kredibiliteta nove vlasti jer nezadovoljstvo životnim standardom i socijalna besperspektivnost pučanstva prerasta u nezadovoljstvo prema Sakašvilijevom režimu.

U svakom slučaju, razvidno je kako područje Kavkaza, koje obiluje iznimnim prirodnim resursima u geostrateškom smislu postaje pozornica ozbiljnih događanja glavnih međunarodnih čimbenika. Tijekom zadnjih desetak-petnaestak godina SAD su uspjele potisnuti Rusiju s prostora Zakavkazja i u velikoj mjeri smanjiti njezin utjecaj u postsovjetskim državama, međutim, dolaskom Putina započeo je novi uspon Rusije, koja ponovo nastoji ojačati svoj utjecaj na tom području, na što je u neku ruku prisiljena i zbog svog problematičnog Sjevernog Kavkaza. Kao nastavak geostrateške bitke, završava se razdoblje privremeno uspostavljene ravnoteže i otvara se nova faza istiskivanja protivnika, a u tu svrhu se koriste svim političkim strukturama kavkaskih država, zbog čega se može očekivati da će i dalje Kavkaz biti područje sukoba interesa i stalni generator krize.

Marinko OGOREC