Analitičari međunarodnih odnosa, sociolozi, psiholozi i drugi stručnjaci iznose mnogobrojna objašnjenja zašto terorizam postaje dominantnim dijelom političke borbe i sučeljavanja u svijetu i sve većim problemom sadašnjice

Kao što je teško definirati terorizam, tako je teško govoriti i o njegovim uzrocima. Ispravno kaže Klarin da je terorizam lako osuditi i odbaciti, ali ga je mnogo teže objasniti, otkriti njegove korijene i uzroke, otkloniti predrasude i emocije koje neizbježno otežavaju razumijevanje fenomena. Istraživanje uzroka i korijena terorizma uvijek je ostavljalo nekoliko nedoumica, na koje nije jednostavno odgovoriti. Naime autori koji su isticali korijene terorizma u društveno – političkim sustavima nisu mogli obrazložiti zašto u sredinama u kojima postoje identični uvjeti ponekad ima, a nekad uopće nema terorizma. Dodatno pitanje koje se istodobno postavlja zašto neki ljudi posežu za nasiljem, a drugi koji su objektivno težoj ili goroj situaciji ne prilaze terorizmu kao načinu rješavanja svojih problema.

Stoga se nametnula potreba da se analiziranjem ne samo društvenih, političkih, povijesnih, socijalnih, vjerskih i inih okolnosti koje vjerojatno potiču ili čak prouzrokuju terorizam, nego i svih obilježja i karakteristika ličnosti aktera terorizma, koji nedvojbeno svojom osobnošću imaju udjela u njegovoj pojavnosti. Analitičari međunarodnih odnosa, sociolozi, psiholozi i drugi stručnjaci iznose mnogobrojna objašnjenja zašto terorizam postaje dominantnim dijelom političke borbe i sučeljavanja u svijetu i sve većim problemom sadašnjice. Po jednima, riječ je o tome da pojedine društvene i političke skupine u danim okolnostima jednostavno ne mogu na drugi način iskazati svoje nezadovoljstvo s političkim okruženjem i privući pozornost svjetske javnosti na ideje ili programe koje zastupaju. Drugi, pak iznose tvrdnje da je zapravo riječ o svojevrsnoj političkoj, socijalnoj i psihološkoj patologiji koja nije bitna odrednica samo našeg doba, nego se njezin trag može slijediti duboko u ljudsku prošlost. No, obje strane zaključuju da je terorizam, bez obzira na uzroke, najotvoreniji napad na demokratske političke stečevine i kako se nasiljem, posebice onim usmjerenim prema civilima i nepolitičkim dijelovima društva ne može na duži rok postići bilo kakva pobjeda. No, nedvojbeno je da ako terorizam ne može promijeniti tijek političkih zbivanja, onda ih barem može usporiti, što također dovodi do neželjenih posljedica na političko – gospodarskom polju. (Prema: Christopher C. Harmon, “Terorizam danas”, Golden marketing, Zagreb, 2002. )

Svatko ima pravo da ostvaruje svoje interese i ciljeve, ali da pritom ne dovodi u poziciju da se drugima ugrožava njihova ljudska sloboda i prava. Na isti način pravo imaju i narodi i etničke manjine prevladati određena stanja (vlastite ugroze, nepovoljnih društvenih i životnih uvjeta) probleme i proturječnosti koje uveliko pridonose općem nezadovoljstvu i nesigurnosti. U takvim slučajevima pojavljuju se pojedinci ili skupine, koje različito percipiraju konfliktna ili problemska stanja i različito prilaze njegovom rješavanju, zbog čega se nerijetko služe i najdrastičnijim sredstvima i oblicima njihova ostvarenja jer smatraju da su demokratska sredstva i procedura zatajili, a međunarodna zajednica inertna, spora i nedjelotvorna da se aktivnije uključi u rješavanja biti problema. U kojoj mjeri sama državna politika pridonosi razvijanju organiziranog nasilja nema jedinstvenih pokazatelja ni odgovora jer ni najrazvijenije zemlje svijeta sa stoljetnom demokratskom tradicijom nisu imune na pojavljivanja terorističkih skupina koje su nezadovoljne političkim stanjem ili obavještajne službe potiču da nasiljem izazovu nestabilnu situaciju.
U Zapadnoj Europi kao i u dijelu najrazvijenijih država svijeta, tijekom šezdesetih godina 20. stoljeća buknuo je val “lijevog i desnog” terorizma, koji je bio nošen ideološko-političkim različitostima sukoba na liniji Istok-Zapad. To razdoblje terorističkih aktivnosti (poglavito na području Europe) završilo je početkom osamdesetih, a otvaranje tajnih dosjea pojedinih tajnih službi pokazuje da su, u doba blokovske podjele svijeta, veliki broj terorističkih organizacija kontrolirali blokovski sustavi sigurnosti sa zadaćom postizanja ograničenih i kontroliranih ciljeva na štetu suprotnog bloka. (Prema: Franjo Turek: “Glogalizacija i sigunost” Interland, Varaždin, 1999.)
Ovdje se može spomenuti istraživanje W. Lauqera koji je proučavajući terorističke pokrete “ljevice” i “desnice” primijetio da se terorizam nije nikada pojavio u modernim totalitarnim režimima u onom obliku kakvom se pojavio na Zapadu, obrazlažući da sredstva kontrole i represije kojima se služi moderna totalitarna država isključuje organizirani terorizam. (Prema: Walter Laqeur, “Terrorism”, Wiendefeld/Nikolson, London, 1986.)

Gospodarske i socijalne razlike unutar država i u okvirima međunarodne zajednice pridonose podvojenosti u suvremenom svijetu. Blizu milijardu ljudi suočeno je s gladi, živeći ispod granica ljudskog minimuma, većinom u zemljama Trećeg svijeta. Doživljavajući takvo stanje kao nasilje bogatih i ugroženost egzistencijalnih uvjeta života, ljudi i narodi u takvom položaju žele korjenite socijalne gospodarske promjene u svjetskim i nacionalnim okvirima za koje se zalažu svim demokratskim sredstvima. Neke društvene skupine, od njih vide mogućnost ostvarenja svojih interesa samo primjenom terorizma. Sadašnja velika podvojenost u svijetu na manjinu čovječanstva koji živi u izobilju i većinu koja jedva da preživljava samo po sebi je stanje u kojem militantne skupine, nezadovoljne sporošću rješavanja nagomilanih gospodarsko-socijalnih problema međunarodne zajednice, uzimaju pravo da nasiljem još više produbljuju proturječnosti. Iako su razlozi za sukobe različiti od tradicionalnih uzroka, propasti ideoloških neprijateljstava i pojava ekonomskih motiva ne znači miran život. Ratovi se ne vode samo radi zaštite ideoloških saveznika već i da se osiguraju trgovinska prava i onemogući protekcionizam. (Prema: James Adams,”The New Spies”, Edition Hutchinson, New York 1994,)

Nacionalne države u sadašnje vrijeme globalizacije gube utjecaj na štetu ekonomskih blokova i multinacionalnih korporacija. U širokom spektru suradnje između ekonomskih saveza i industrijski najrazvijenijih zemalja, upravo se između njih javljaju najoštrija nadmetanja, koja samo još više pridonose udaljavanju od najvećeg dijela svijeta, prepušteni svojim problemima. Nova znanstvena dostignuća i tehnologija, te informatičke mogućnosti komunikacije otvaraju veliki prostor bogatim državama da još više gospodarski napreduju. Takva situacija potencira sve veći jaz između njih i nerazvijenih zemalja koje su zbog svog gospodarskog zaostajanja, niskog stupnja razvitka demokracije, siromaštva, neobrazovanosti i borbe protiv gladi dovede na sam rub egzistencijalnog postojanja, zbog čega radikalne skupine traže promjene u ekstremnom tumačenju ideoloških, političkih, socijalnih, vjerskih i inih međusobnih različitosti. To znači da se u novom svijetu tehnološkog razvoja opet otvaraju mogućnosti onima koji se njima znaju i mogu koristiti, što istodobno proširuje razlike sa zemljama koje to ne mogu pratiti. Međutim, na tom polju potrebno je brže prevladavanje ekonomskog jaza koji dijeli razvijene od nerazvijenih zemalja, te njihov zajednički dogovor i traženje odnosa koji će ih trajno povezati, nije samo u interesu najsiromašnijeg dijela svijeta. To je istodobno jedini mogući put na kojem se mogu graditi trajni i sigurni temelji zajedničkog razvoja budućeg svijeta u kojem neće biti kriza i potresa što ih neravnomjernost razvoja može donijeti. (Prema: Radovan Vukadinović, Međunarodni politički odnosi, Babat, Zagreb,1998.) Unatoč tome što se međunarodna zajednica zalaže za slobodu i ravnopravnost svih naroda svijeta i nastoji pridonijeti mirnom razrješenju nagomilanih problema, jedan od korijena terorizma je i dalje nacionalna podređenost i neriješeni etnički problemi. Način i putovi stvaranja suvremenih država bili su teški i burni i još uvijek nisu završeni. I danas teče proces nacionalnih, socijalnih, vjerskih i drugih oblika društvene konsolidacije i oblikovanja naroda, koji traže svoje pravo na samoodređenje i svoju državu. U tom procesu su najdalje i najranije otišli europski narodi, iako i tu još uvijek ima naroda koji su u sadašnje vrijeme svojim političkim odlukama najavili, i ostvarili, pravo na vlastitu državu (Crna Gora).

Isto tako potrebno je napomenuti da je taj proces formiranja nacija u drugim dijelovima svijeta bio vođen pod drukčijim, izrazito teškim i kompliciranim društvenim i političkim okolnostima, posebice nakon II. svjetskog rata, za narode Afrike i Azije, koji su se morali najprije osloboditi kolonijalne vlasti da bi mogli krenuti na put stvaranja svoje državnosti i dobivanja međunarodnog priznanja. Iako su uloženi veliki napori međunarodne zajednice pitanje nacionalnih manjina još uvijek nije riješeno na zadovoljavajući način jer nema nekih univerzalno postavljenih odredbi koje bi jamčile slobodan i nesmetan razvoj pripadnika manjina koji žive u drugim državama. Poznato je da dobri međudržavni odnosi pridonose lakšem rješavanju pitanja nacionalnih manjina, koje postaju most razvitka dobrosusjedskih državnih odnosa. No u situacijama kada su međudržavni odnosi duže vrijeme na granici konflikta ili oružanog sukoba, onda nacionalne manjine postaju žrtve koje najviše pogađa službena politika, koja ih stavlja pod poseban nadzor i javno proziva njezine pripadnike “petokolonašima”.
S druge strane nositelji i propagatori nacionalnog šovinizma, isključivosti, netolerancije i mržnje prema drugim narodima, etničkim i vjerskim skupinama nastoje svim represivnim državnim mehanizmima pa i terorizmom, najradikalnije odgovoriti prema takvim procesima. Zagovarajući i ističući vrijednosti vlastite nacije, negirajući drugima mogućnost ostvarivanja svojih osnovnih nacionalnih prava, pridonose samo stvaranju zaoštrene situacije unutar zemlje, ali i u međudržavnim odnosima. U svijetu još uvijek ima naroda i etničkih skupina koji stoljećima žive pod tuđom dominacijom, zapostavljeni bez mogućnosti vlastite afirmacije, onemogućeni u svojim političkim i inim pravima, razdvojeni između različitih država (kao npr. Kurdi, Palestinci, Baski), nepriznati bez željene autonomije (Čečeni). U tim se narodima i skupinama koje se najčešće opravdano bore za svoj politički status, javljaju organizacije koje ne vide mogućnost ostvarenja nacionalnog ili etničkog cilja u jednoj političkoj i demokratskoj borbi, uz pomoć međunarodne zajednice, nego vjeruju da će oružanom borbom, nasiljem, pa i terorizmom doći do svojih ciljeva. Vezanost za etničke grupe dugo se smatrala velikom zaprekom na putu graditelja nacija. Bojazan ujedinjenja nacija-država i njihovih savjetnika od etičkog provincijalizma i međuetničkih neprijateljstava potaknuo je traganje za politikom i institucijama koje pojačavaju nacionalnu integraciju i maksimaliziraju mobilizaciju nacionalnih resursa. (Prema: Christina Enloe, Police, Military and Ethnicity, Fondations of Power, New Brunswick, 1980.)

Isto tako uočljivi su, i duže vrijeme prisutni na političkoj sceni pojedinih razvijenih država, dezintegracijski procesi i različita previranja na regionalnoj razini sa izraženim etničkim i političkim obilježjima koji doprinose usložnjavaju na političkom planu. Naime, radi se o regionalnim pokušajima izdvajanja ili jačanja vlasti na štetu središnje, kao npr. Sjever – Jug Italije, Katalonija i Baskija u Španjolskoj, suprotnosti između Engleza i Škota, kao i između Irske i Velike Britanije oko Sjeverne Irske, dok su u Francuskoj suprotstavljeni interesi velikih pokrajina, posebice Korzike itd. U Kanadi su opet izražene podvojenosti između engleskog i francuskog (Quebec) područja. To su politički procesi koji uz integracijske i globalizacijske procese dodatno otežavaju normalan razvitak cjelokupne države, jer mora spoznavati kretanja koja mogu završiti u secesionizmu. Stoga vladajuće strukture trebaju u takvim političkim situacijama posebno gledati da demokratskim putem rješavaju suprotnosti jer ako neće pravodobno reagirati, ili će biti naklonjenija jednoj naciji koja će drugu držati u stanju pokornosti ili obespravljenosti, onda se očekivanje da takav poredak pridonosi pojavi i rasplamsavanju terorizma.
Nacionalizam poduprt pogrešnim učenjima socijalističke ideologije prerastao je u negaciju moderne Europe. Njegovi korijeni sežu u 19. stoljeće i izazivaju nemir u 20. stoljeću, nagovješćujući da će njegov kraj biti sličan početku prožetom previranjima koja su ugrozila mirovni poredak u samim državama i na međunarodnoj pozornici. (Prema: Novi list, 12.12. 1993. preuzeto iz Die Welta.)

Komunistička ideologija onemogućavala je izraze nacionalnih i etničkih prepoznatljivosti, koje su u tom razdoblju bile gušene internacionalizacijom i pozivom na klasnu solidarnu identifikaciju. Negativni katalizator nasilja kojeg poduzimaju skupine koje pokazuju težnju za dominacijom ili vladanjem nad drugim narodima ili etničkim skupinama ima šovinističku narav i slijepo vjerovanje da je njihov nacionalizam isključivosti jedini ispravan. Kraj Hladnoga rata također je potaknuo raspad komunističkih višenacionalnih država i slabljenje regionalne suradnje, dok su nacionalna i etnička suparništva oživjela u odsutnosti globalnog protivnika, pa su stoga teroristička djela povezana s etničkim razdorom i sukobima niskog intenziteta u porastu. (Prema: James Adams,”The New Spies”,Edition Hutchinson, New York 1994,)

U prvom dijelu 20. stoljeća mnoge od tih etničkih napetosti bile su ograničenog utjecaja zbog nedostatka tehnologije ili naoružanja. Rušenje velikog Sovjetskog Saveza i nestanak socijalističkog sustava u Istočnoj Europi znače svakako jedan od najvećih političkih događaja na prekretnici dvaju stoljeća. (Prema: Vlatko Mileta, Radovan Vukadinović, Europska integracija i ruska dezintegracija, FPZ,Zagreb, 1996.)

Međutim, raspad bivše super sile otvorio je “Pandorinu kutiju” svih vrsta prigušivanih konflikata na nacionalnoj i etničkoj osnovi, dodatno opterećenih prekrajanjem novih državnih granica. Etnički sukobi diljem bivšeg SSSR-a, dodatno su opasni po svjetski mir jer su neke novonastale države naoružane nuklearnim oružjem. Što se tiče bivše Jugoslavije, sukobi, a posebice u Bosni i Hercegovini odraz su politike sputavanja nacionalnih osjećaja i pripadnosti, što je probuđenim nacionalizmima stvorilo stanje u kojem se obezvrjeđivalo i onemogućavalo bilo kakav drukčiji demokratskiji pristup rješavanja nagomilanih etničkih pitanja. U dijelu u kojem su teritorijalni sporovi još uvijek važni za oblikovanje vanjske politike nekih država riječ je više o nespremnosti na odricanje od prava na samoodređenje pripadnicima naroda, za koje se kaže kako i nije navodno ugnjetavanje nacionalnih manjina od susjedne države, nego o težnjama za povećanjem nacionalnog teritorija i time nacionalnog statusa. (Prema: Zbignew Brzezinski, Velika šahovska ploča, Interland, Varaždin,)

Povijest je od davnina prepuna vjerskih sukoba koje su u svom ekstremizmu bili primjer najbrutalnijih i najsvirepijih fizičkih obračunavanja vjerskih pripadnika. Bez obzira na to što su vjerski dostojanstvenici propovijedali ljubav, razumijevanje, poštovanje i toleranciju među ljudima i narodima, pojedinci su vjeru zloporabljavali u strogo uske i elitističke interese, pokrećući vjerske pogrome koje su izazivale mnoge masakre i uništavanje vjerskih zajednica. Unatoč tome što se u posljednje vrijeme razvijaju ekumenističke težnje zbližavanja i opće tolerancije, odnosno da vjerske organizacije ostaju izvan politike, neke vjerske skupine i lideri vođeni svojom ideološkom isključivošću i radikalizmom, sklone su primjeni nasilja u situacijama kada ne uspiju svoje interese i ciljeve ostvariti normalnim političkim putem. Eskalacija terorizma koji korijene vuče iz vjerskog fanatizma, ne karakterizira isključivo nerazvijeni svijet iako je tamo i najizraženiji. U vrijeme vladavine nacizma u Njemačkoj progoni Židova dosegli su kulminaciju za vrijeme II. svjetskog rata, kada su nemilosrdno i hladnokrvno ubijani samo zato što pripadaju drugoj vjeri ili naciji. Holokaust koji su proživjeli Židovi predstavlja jednu od najsramotnijih stranica ljudske povijesti u kojem su se sustavno na okrutan način bešćutno ubili milijuni ljudi. I sama kolijevka kolonijalne Europe rascijepljena je na protestantski i katolički živalj, a najrazorniji primjer vjerske netolerancije iskazana je u Sjevernoj Irskoj. Osim toga u Europi je nazočan sukob između katoličanstva i pravoslavlja, posebice na području bivše Jugoslavije, koji je bio eskalirao u najužasnijoj formi u vrijeme II. svjetskog rata, kao i početkom 90-ih kada je srpski nacionalšovinizam u personifikaciji Slobodana Miloševića za svoju ekspanzionističku politiku dobio prešutnu potporu nekih pravoslavnih crkvenih krugova. U današnje vrijeme nasilje se iskazuje u vjerskoj nesnošljivosti, netrpeljivosti i agresivnosti .

Božo VUKASOVIĆ