Druga nagrada na Natječaju za kratku priču o Domovinskom ratu za učenike srednjih škola u Republici Hrvatskoj 2020. Ministarstva hrvatskih branitelja

I.

Bila je mrkla noć. Samo poluotopljena svijeća davala mi je vidljivu sliku Gogina lica. Moja majka. Hladnim rukama grlila je moje tijelo, pjevala uspavanku drhtavim glasom ne znajući da me dječji stihovi odavna ne umiruju. Nažalost. Nisam je htjela žalostiti i staviti joj ruku na usta jer ti stihovi su bili kao neka bujica. Bujica boli i strahova. Osjetila sam to u njenom dahu što mi je milovao lice kao blaženi vjetar. Ah, kako je šutjela. Čak sam i ja to, sa svojih nepunih devet godina, mogla osjetiti.

Tako srceparajuća vika dopirala je iz njene pjesme koja je još uvijek bila namijenjena mom snu.

“Snivaj bezbrižno jer tu sam; ubrat ću sunce sutra za tebe. Zatvori oči, kasno je doba; neka s tvojim snom i zima ozebe.”

Sva jutra bila su ista. Ustajala sam u pet ujutro, moja majka još i ranije. Užurbano bi mi nosila haljinu, odveć premalu, i svježe ulaštene, otucane cipelice broja 29. “Požuri, Frida, prije punog izlaska sunca moramo biti dolje.” I dalje je to bio onaj drhtavi glas od sinoć.

“Ne idem bez Ria!” Kao razmaženo derište uzviknula sam ne razmišljajući o hitnosti. Četveronožni Rio dotrčao je hitro čim je čuo moj uzvik. Uz mamu jedini prijatelj u životu. Stavila sam ga u ruksak i skočila na mamina leđa. Vrata su zalupila. Punih pet minuta hodale smo do izlaza iz te trošne ofucane zgrade. Goga je hodala polako, oprezno kao lavica koja čuva svoje. U razderanim čizmicama preskakala je rupe u podu i očima preispitivala mogući pad neke stropne grede. Stepenice su na nekim dijelovima bile pune krvi.

“Opet su prolili sok od višnje, ah ta nespretna djeca.” I dalje onim drhtavim glasom. Svom snagom uprla je u drvena masivna ulazna vrata. Jutarnji dah oblio mi je lice. Rio je tiho zalajao. Dobro je, sunce još nije u potpunosti vani. Uz zgradu, isprva polako, a onda ubrzanim korakom, Goga je hvatala zaklon krošanja. Uz poskakivanje njenih hitrih mlađahnih nožica čulo se samo silovito uzdizanje slanih divova.

Lijep je Dubrovnik jutrom, samo ne sjećam se onih opuštenih i bezbrižnih šetnji uz more. Pričala mi je Goga kako smo išle na tržnicu onih dana kada je najveći strah bio hoćemo li se stići vratiti prije nego se Dino probudi. Tata je znao biti vrlo ljutit kad bi vidio da ga nije dočekao doručak. Toliko je bio ljutit da je mamu u inat obasipao tisućama poljubaca po čitave dane dok bi ga ona plačući od smijeha nestašno odgurivala. A ja bih trčala s Riom po cijelom stanu. Znali smo napraviti po petnaest krugova što je vrlo zapanjujuće s obzirom na to da nam je stan imao trideset kvadrata.

“Frida, mir. Ostavi tog jadnička,” uvijek bi urlao tata.

A sada, nema više ni Dine ni onih dana.

Iskusne u bježanju u manje od pet minuta došle smo tamo dolje. Već je bila gomila ljudi u tom mračnom zapuštenom i smrdljivom podrumu.

“Hajde, Frida,” poguravala me Goga.

Onaj jedan kutak bio je moj od prvog dana. A kada je točno bio prvi dan? Nemam tako dobro pamćenje. Goga je izvadila brzinski spremljen sendvič i dala mi ga. Imala sam naviku da neprestano buljim u nju žvačući nešto. Te tamno smeđe oči, gotovo crne. Zbog ove tame su tako tamne, ali inače ja nađem neku toplinu u njima. Uvijek. U sitnim borama oko očiju pohranila je svoje sitne potoke suza. Na pomalo zacrnjenom licu uvijek se izvijao osmijeh pri mom uprtom pogledu. Jamice su tada iskočile kao nacrtane. Nos širih nosnica bio je stalno crvenkast, pa čak i u ovo ljetno doba. Vrlo je zimogrozna bila Goga. Obrve su bile pomalo zarasle; dotjerivanje joj je bilo na zadnjem mjestu, ali oduvijek je odisala skrivenom ženstvenosti. To je i Dino uvijek pričao.

Ženstvenu siluetu sad je prekrivala crna vrećasta odjeća. Kosa joj je već dugo vremena bila masna i puna prašine. “Lako svežem maramu,” govorila je. “Pusti tog psa van, zgnječit će se u ruksaku,” odjednom je prekinula moje oduševljenje njenom ljepotom.

Rio je kao munja iskočio iz ruksaka. Negdje iza ugla još sam čula one slane divove. Dino je uvijek govorio da će me naučiti plivati. Otplivao je prije vremena. Tada se začuo krik.

II.

Mnoštvo žena odjednom je utrčalo u podrum noseći na leđima svoju djecu. Lica su im bila krvava, a gole noge i ruke pune svježih rana. Nastao je kaos. Ljudi su ulazili nesvjesni svog stanja, tumarali su poput bolesnika i samo tražili neki ugao da se skriju. Kao duhovi su gledali u zaprepaštene ljude koji su od jutra u podrumu. Gazili su torbe, čak su i Rijov rep nagazili. I njegov jauk se pretvorio u muk pred onolikom vriskom i bukom. A Goga, već iskusna u ovome, zagrlila me i prekrila mi lice svojom širokom odjećom. “Ne brini se, Goga, znam da opet bacaju one balone pune crvene boje.”

Po prvi put sam tada doživjela nešto. Goga je zaplakala. Naglas. Poput djeteta, poput mene. Zarila je lice u moju kosu i poljubila mi tjeme tiho govoreći: “Zatvori oči.”

Metež u podrumu utihnuo je za pola sata. Čulo se samo tiho jecanje ranjenih žena i pokoji jauk pasa. Goga me i dalje nije puštala iz ruku. Vidjela sam ponovno one trakove suza skrivene u borama. Zašto se ponaša tako? Pomalo me nervira ta njena snaga koju iskazuje u tim situacijama. Pa, zaboga, čovjek je, a k tome, ja sve shvaćam. Majko, znam što su baloni puni crvene boje.

Noću smo se vraćale našoj kamenoj vili od trideset kvadrata. Goga je uvijek govorila da je danju sigurnije biti tamo dolje, ali da se noću možemo vratiti. Većina žena i djece odavno je već zaspala unutar mračnog podruma. Goga je samo tiho šapnula:

“Vrijeme je.”

Stavila sam Rija u ruksak i popela se na Gogina već pogrbljena leđa. Žudjela sam za jednim zvukom; onim slanih divova. Te noći bili su sve samo ne gorostasi. Neki tihi, umiljati valovi… I dalje su tako čarobni.

“Želim plivati.” Rekla sam puna zanosa. Tek sam kasnije shvatila kako je bio pogrešan trenutak. Ponekad se ne mogu spriječiti, postoji nešto jače od mene. Žao mi je, Goga. Ispričavam se što sam bila dijete i što sam htjela plivati. Za sve je kriv Dino. Nije trebao otplivati bez mene. Kako je besramno otplivao znajući da se Goga utapa u ovim krvavim danima. I mene povlači sa sobom. I Rija. Sve.

Opet, oprezna kao lavica, Goga je izbjegavala svako otvorenije mjesto, a čula sam ju kako diše tek onda kad smo ušle u našu vilu.

“Navuci zastore,” rekla je skidajući kaput. Zaiskrila je šibica, a svijeća od sinoć ponovno je pružila vidljivo prostranstvo naše vile. Barem pet puta je provjerila jesu li vrata pravilno zaključana. “Samo da malo bolje navučem zavjesu,” govorila je. Rio je odavno bio u svom kutku i uporno podizao svoje umorne kapke. Ali, uzaludno.

Te noći sam disala zajedno sa slanim divovima. Ta skladnost mog plivanja nadmašivala je svako maštanje mog sanjarskog bića. Bili smo jedno. Valovi su oblikovali pokret mog tijela, a umiljati vjetar blago bi mi naježio mokru kožu pri izranjanju. Kao vrsna plivačica oponašala sam let na kojemu bi mi i leptir zavidio. Blažene su noći pod srebrnom lunom, u kojoj snovi izlaze na pučinu iz potonula broda.

Legla sam naivno na morsku postelju, bez straha od potapanja i ne strahujući od jakih struja. Ta tišina odjednom mi je milovala uši, a moji otrovi napokon su našli put izlaza iz tog krhkog tijela. Čuo se vrisak, čula sam se ja. Zavrištala sam punim glasom ne obazirući se na bubnjiće sebičnih ljudi koji samo čekaju jedan vapaj da unište ovo olakšanje. Popadale su zvijezde s neba i svod se stopio sa zemnim stazama. Dino mi je mahnuo. Njegova podignuta ruka pokidala je svaku žicu blažene melodije. Čuo se prasak i slane kapi na mom licu iščeznule su pred kapima hladnog znoja. Goge nije bilo, a vila je odisala prašinom. Jedva sam vidjela prst ispred sebe. Gušio me suhi kašalj. Dozivala sam je, tako očajno. Glas mi je već odustao, no srce ju je zvalo. I danas ju zove.

Vrištala je ulica, iz usta su dopirale samo dvije stvari – ili plač ili psovke. Gazila su se tijela, vukli ranjeni, a moja jadna Goga ležala je podno krošnje koja joj je nekad bila zaklon pri bijegu, a sada postelja. Jutarnje sunce obasjalo joj je ranjeno lice, a pramenovi masne kose izvirili su ispod poderane marame. Oči su joj bile širom otvorene, a tijelo tako mrtvo. Bore više nisu mogle zadržavati one trakove suza. Nadam se da nije zaboravila pozdraviti Dinu.

III.

Prošla su ljeta, mnoga ljeta. Baloni puni crvene boje obojili su mi život nekom pogrešnom, tamnijom nijansom. U mislima ti mi i dalje pjevaš, Goga. I dalje me gledaš u oči s pogledom žene zaštitnice, moje lavice. Znam da jedna od ovih zvijezda sija tvojim šarenicama. Ne zamjeri mojoj tankoćutnosti; kod mene to graniči s ljubavi. Ne brini, zatvaram oči i oživljavam te jednom suzom. Tvoja sjena te oživljuje kao uspomenu na moju čuvaricu, a tvoja pjesma ponovno je moja utjeha.

Opijam se sjećanjima kao umjetnik zelenom vilom. Prolazim iznova čudovišne stvari. Vidim opet krv i te kobne balone, Goga. No, brzo sam dospjela u ekstazu. Dino maše, a ti šećeš u haljini duginih boja. Ne brini, Goga, ne otvaram oči jer teško je i pomisliti da mi se život ponovno može pretvoriti u prah

 

Tea Oštrić, učenica 2. razreda Gimnazije Petra Preradovića u Virovitici