Dinastičke borbe u hrvatsko-ugarskoj državi krajem XIV. i početkom XV. stoljeća iskoristila je Venecija, koja je bez oružja pod svoju upravu stavila velik dio istočne obale Jadrana

Nakon smrti hrvatsko-ugarskog vladara Ludovika I. Anžuvinca (1326. – 1382.; vladao od 1342.), u hrvatskoj povijesti nastupilo je turbulentno razdoblje poznato i kao doba protudvorskog pokreta. Više od četvrt stoljeća hrvatske će zemlje biti upletene u niz dinastičkih sukoba. Glavni akter tih sukoba bio je Žigmund Luksemburški (1368. – 1437.), koji je 1387. okrunjen za hrvatsko-ugarskog kralja. Na neke od njegovih zemalja pretendirao je bosanski kralj Tvrtko I. Kotromanić (oko 1338. – 1391.), podupirući usput zajedno s nekim hrvatskim velikašima Žigmundova konkurenta za prijestolje Ladislava Napuljskog (1377. – 1414.). Nakon Tvrtkove smrti Žigmund je ojačao i naizgled učvrstio vlast, primjenjujući i rigidne metode, koje su kulminirale na Krvavom saboru u Križevcima 1397. godine. Međutim, kako su ugarski velikaši 1401. zarobili kralja, a potom je bio odsutan zbog borbi za češko prijestolje, ponovno je ojačala struja na čelu s Hrvojem Vukčićem Hrvatinićem (oko 1350. – 1416.), velikašem utjecajnim i u hrvatskim i u bosansko-hercegovačkim zemljama.

Hrvojev novac

Žigmundovi protivnici namjeravali su na prijestolje dovesti napuljskog kralja Ladislava, koji je imao anžuvinske krvi, a interes je jasno pokazao 1401., imenovavši Hrvoja Vukčića svojim namjesnikom u Ugarskoj, Hrvatskoj, Dalmaciji i Bosni. Kad su njegovi pristaše preuzeli kontrolu nad nekim krajevima Dalmacije, Ladislav je 1403. došao u Zadar, gdje ga je u stolnoj crkvi 5. kolovoza za kralja okrunio ostrogonski biskup Ivan Kanižaj (Kaniški). O pojedinostima krunidbe ne zna se puno, no Ladislavovu su vlast još prethodne godine priznali Zadar, Šibenik i Trogir. Vukčić je bio izabran i za splitskog kneza, a Ladislav mu je darovao i otoke Brač, Hvar i Korčulu. Stekavši gotovo potpunu samostalnost u svojim zemljama, Hrvoje je kovao i vlastiti novac. Međutim, Žigmund je uvidio da mu vlast izmiče iz ruku pa je odlučnije stao u obranu svojeg prijestolja vrativši se u Ugarsku. U ljeto 1403. krenuo je s vjernim podanicima u borbu protiv svojih velikaških neprijatelja. Najžešće borbe vodile su se oko Ostrogona (Esztergom), starog kraljevskog grada na sjeveru Mađarske. To je posebno pogodilo biskupa Kanižaja, koji se za pomoć obratio papinskom legatu, no njegove prijetnje i kletve nisu se posebno dojmile Žigmunda. U vrijeme dok je opsjedao Ostrogon, ususret mu je došla vojska ugarskih velikaša, no nisu se sukobili zato što je sklopljen sporazum. Neki velikaši pokorili su se kralju, a ostalima je u proglasu dano nekoliko dana kako bi se pokorili i zaslužili amnestiju. Proglas je prilično odjeknuo u ugarskom i slavonskom plemstvu i mnogi su pohrlili pokoriti mu se.

Priprema uzmaka

Loše vijesti iz Ugarske činile su Ladislava sve zabrinutijim i polako je počeo pripremati teren za odlazak u Italiju, gdje sudjeluje u još jednom nizu sukoba. Hrvoje Vukčić Hrvatinić ovlašten je za sve poslove u ime kralja u Hrvatskoj i Dalmaciji. Međutim, situacija će se za njega uskoro zakomplicirati. Naime, nakon uspješno obavljenog posla u Ugarskoj, Žigmund je odlučio rasteretiti svoje vazale Dubrovčane pritiska bosanskog kralja Stjepana Ostoje (umro 1418.), pa su dvojica vladara 1403. postigla sporazum o pomirenju. To se nije svidjelo Hrvoju ni ostalim bosanskim velikašima koji su se gnušali Žigmunda, pa oni 1404. na prijestolje dovode Tvrtka II. Tvrtkovića (oko 1380. – 1443.). Ti događaji dovode do rata (1405. – 1409.), koji je Žigmund vodio protiv Bosne pod krinkom borbe protiv heretika.

 

Odlaskom Ladislava na Apeninski poluotok situacija na istočnoj obali Jadrana ipak se nije previše promijenila. Hrvatsko kraljevstvo ostalo je podijeljeno između dvaju gospodara. U Slavoniji je prevladavala Žigmundova strana, a u Hrvatskoj i Dalmaciji Ladislavova. Godine 1406. Žigmund se u Krapini vjenčao Barbarom Celjskom (oko 1381. – 1451.), čijem ocu Hermanu II. (oko 1360. – 1435.) daje banat hrvatsko-slavonsko-dalmatinski. Nakon što je pod svoje okrilje doveo mnoge velikaške obitelji, poput Frankopana i Nelipčića, Žigmund se odlučio konačno obračunati s pobunjenicima u Bosni. Do odlučne bitke dolazi 1408. kod Dobora, gdje je porazio vojsku bosanskih velikaša. U bitki je zarobljen bosanski kralj Tvrtko II., a Hrvoje Vukčić Hrvatinić bio je prisiljen pokoriti se kralju, čime je protudvorski pokret nakon niza godina slomljen.

Neutralnost i trgovina

U prvim mjesecima 1409. u Ladislavovim rukama ostaju samo Zadar, Vrana, Novigrad i Pag. Venecija je, prateći razvoj događaja na istočnoj obali Jadrana, nastojala profitirati od tamošnjih sukoba. Kad joj nije pošlo za rukom pridobiti Zadar, držala se neutralnom čekajući povoljan trenutak. Venecija je prije Žigmundove pobjede nad svim “domaćim” suparnicima odbila Ladislavovu molbu za pomoć, ali se s novim razvojem situacije predomislila. Ladislav je prvotno zamišljao pomoć Venecije kao zaštitu nad “svojim” dijelom Dalmacije, ali Venecija je zahtijevala da te zemlje prijeđu u njezin posjed. Kad je Ladislav napokon uvidio da od njegova kraljevanja Hrvatskom i Ugarskom neće biti ništa, pokušao je izvući barem materijalnu korist. Cjenkanje je počelo u siječnju 1409. i trajalo mjesecima, a što se više oduljivalo, Venecija je nudila manju cijenu. Početnih tristo tisuća dukata koje je zahtijevao napuljski poslanik Venecija s vremenom uspijeva smanjiti na šezdeset tisuća. Sramotna trgovina završena je u srpnju dogovorom prema kojem je Ladislav trebao Veneciji za sto tisuća dukata ustupiti Zadar i sva prava na Dalmaciju. Žigmund je poslije s Venecijom neuspješno vodio dva rata za povratak teritorija (1411. – 1413. i 1418.). Venecija je do 1420. ovladala gotovo cijelom Dalmacijom. Osim otoka Krka, Senja te nekih posjeda u Dalmaciji (Omiš, Poljica), koji su ostali u sastavu Hrvatske, s vremenom je postala vladarica istočne obale Jadrana, što se negativno odrazilo i na gospodarstvo. Hrvatsko se ime prenijelo na sjever, a Venecija će ime Dalmacija koristiti na priobalnom prostoru kojim je vladala sve do svojeg pada 1797. godine.

Josip BULJAN