Iako donedavno smatrana samo pomoćnim oružjima, nova potreba djelovanja i najvećih ratnih mornarica u plitkim priobalnim vodama pokrenula je novi ciklus razvoja lakih torpeda

 

Do prije dva desetljeća na području torpeda naglasak je bio na razvoju teških oružja, velike brzine i velikog dometa, kako bi mogla dostignuti i uništiti velike podmornice s nuklearnim pogonom na nepreglednim prostranstvima Atlantskog i Tihog oceana. Nuklearne su podmornice bučni, ali i brzi ciljevi koje je lakše otkriti nego sustići. Zbog toga su laka torpeda smatrana drugorazrednim oružjem, namijenjenim samoobrani brodova i naoružavanju protupodmorničkih helikoptera. A onda se početkom devedesetih godina prošlog stoljeća sve iz temelja promijenilo. Približavanjem ratnih mornarica obali javila se nova prijetnja – male i tihe klasične podmornice koje djeluju u plitkim priobalnim vodama. Podmornice s dizel-električnim pogonom, u odnosu na nuklearne, znatno su manje i sporije, ali i znatno tiše. Zbog veličine lako djeluju u plitkim vodama koje dodatno otežavaju njihovo otkrivanje. Uz to, zapovjednici klasičnih podmornica više vole da im cilj sam dođe nego da ga progone, pa zbog toga njihove podmornice često plove vrlo sporo ili miruju, što dodatno otežava otkrivanje i lociranje. Protiv takvih ciljeva i u takvom okruženju teška torpeda teško se snalaze, pa su se laka ponovno našla pri vrhu interesa svih ratnih mornarica.

Kad se klasična podmornica zaustavi (ili plovi brzinom od tek nekoliko čvorova) nemoguće ju je otkriti pasivnim sonarima jer, za razliku od nuklearne podmornice koja stalno mora crpiti velike količine hladne morske vode za hlađenje svojih reaktora, praktički ne proizvodi nikakvu buku. Ne ispušta ni goleme količine tople vode, kao nuklearna. Zbog djelovanja u plitkim vodama i mogućnosti da zalegne na dno, teško ju je otkriti i aktivnim sonarima i sustavima za detekciju magnetskih anomalija. Nekoliko vježbi koje je američka ratna mornarica održala u posljednje vrijeme, a u kojima su se njezine najsuvremenije podmornice morale “sukobiti” s australskim klasičnim podmornicama, pokazalo je neugodnu realnost da su australske podmornice klase Collins bez problema “potapale” američke nuklearne podmornice.

Za potapanje klasične podmornice (ako je pronađete) nije potreban teški torpedo promjera 533 mm, s bojnom glavom mase 267 kilograma i brzinom 55 čvorova. Dovoljan je i laki torpedo kao što je američki Mk 46. Na tržištu se nalazi i velik broj novorazvijenih lakih torpeda promjera 324 mm. Iako svi vuku podrijetlo još iz hladnog rata, proizvođači tvrde da imaju unapređene mogućnosti samonavođenja i na najtiše ciljeve (suvremene klasične podmornice) i izvrsne mogućnosti djelovanja i u najplićim vodama, uz zadržavanje mogućnosti pogađanja ciljeva i u dubinama većim od 300 metara.

Francusko-talijanski konzorcij Eurotorp GEIE nastao je kao zajednički projekt tvrtki Whitehead Alenia Sistemi Subacquei (WASS), DCNS-a i Thalesa. Eurotorp je 2001. pokrenuo serijsku proizvodnju lakog torpeda MU90 Impact. Početak njegovog razvoja seže sve do 1991., kad su Francuska i Italija odlučile spojiti svoje projekte razvoja lakih torpeda Murene i A290. Eurotorp je osnovan 1993. tako da je WASS dobio 50 posto udjela, DCN 26 i Thomson Sintra Activites Sous-Marins 24 posto. Posao je podijeljen, pa je francuska industrija (Thales Underwater Systems i DCNS st Tropez) postala odgovorna za razvoj aktivno/pasivnog sonara, bojne glave i baterija. WASS je dobio zadaću razvoja sustava za samonavođenje i pogonskog sustava. Razvoj taktičkog softvera podijeljen je između WASS-e i DCNS-a. WASS je razvio i školsku bojnu glavu, dok je DCNS odgovoran za proizvodnju školskih torpeda.

Eurotorp tvrdi da je MU90 jedini laki torpedo treće generacije dostupan na tržištu, a do početka ove godine dobio je narudžbe za više od 1000 komada. Prvi kupci bile su talijanska i francuska ratna mornarica. Zanimljivo je da su i jedna i druga mornarica svoju narudžbu obavile još u prosincu 1997. preko francuske agencije Délégation Générale pour l’Armement. Treći kupac, početkom 1998., postala je njemačka ratna mornarica koja je za 620 milijuna američkih dolara kupila 300 MU90 Impacta. Osim Eurotorpa, u proizvodnji i isporuci njemačkih torpeda sudjelovala je i njemačka tvrtka Atlas Elektronik. Danska ratna mornarica postala je četvrti kupac 1999. Ugovor vrijedan više od 23 milijuna eura obuhvatio je ne samo isporuku torpeda već i torpednih uređaja namijenjenih naoružavanju višenamjenskih ratnih brodova Standard Flex 300. Poljska je svoju nabavu torpeda MU90 Impact ugovorila u prosincu 2001. preko tamošnje tvrtke Metalexport. Ugovor vrijedan 30 milijuna eura obuhvaća i isporuku lansirnih sustava za brodove i helikoptere te logističku potporu tijekom operativne uporabe.
Unutar Joint Project 2070 – Project Djimindi – australske oružane snage namjeravaju torpedima MU90 zamijeniti svoja laka torpeda Mk 46 Mod 1 i Mod 5A(SW). Ugovaratelji posla su konzorcij Eurotor i tvrtka Thales Underwater Systems. Australska ratna mornarica namjerava torpedima MU90 naoružati svoje mornaričke patrolne avione AP-3C Orion, fregate klase Adelaide i ANZAC te protupodmorničke helikoptere S-70B-2 Seahawk i SH-2G(A) Super Seasprite.

Optimalna brzina
Velika prednost MU90 je pogonski sustav kojemu je osnova elektromotor tvrtke Atlas Elektronik snage 120 kW s promjenjivom brzinom vrtnje. Električna snaga se dobiva iz SAFT baterija koje rade na slanu (morsku) vodu. Zahvaljujući električnom pogonu MU90 može postići širok raspon brzina. Iako mu je vršna brzina 50 čvorova, najčešće rabi brzinu od oko 29 čvorova koja je optimalna za traganje i uočavanje cilja. Suvremeni “pametni” sustav samonavođenja može tijekom plovidbe sam određivati najbolju brzinu u razmaku od jednog čvora. Kako manja brzina znači povećanje dometa, pri brzini od 50 čvorova MU90 može pogoditi cilj na “skromnoj” udaljenosti od 12 000 metara. Pri brzini manjoj od 30 čvorova maksimalni domet povećava se na zadovoljavajućih 25 000 metara.

Kako je MU90 Impact projektiran za uništavanje konvencionalnih podmornica u plitkim vodama posebna je pozornost tijekom razvoja pridana njegovom sustavu za samonavođenje. Aktivno/pasivni sonar ima mogućnost rada u 47 unaprijed određenih aktivnih modova i 33 pasivna. Vodoravno pokriva 120 a okomito 70 stupnjeva. Prosječna udaljenost otkrivanja cilja je 2,5 kilometra, a istodobno može pratiti do deset različitih ciljeva. Proizvođač tvrdi da sustav ima visoku otpornost na ometanje. Zahvaljujući sinergiji najsuvremenijih sustava za samonavođenje i pogonskog sustava, MU90 (bar po tvrdnjama proizvođača) može pogađati ciljeve na udaljenostima znatno većim od 15 000 metara, uz vjerojatnost pogotka većom od 74 posto. Osim toga uporabljiv je protiv ciljeva koji su na periskopskoj dubini (oko 25 metara) pa sve do dubina većih od 1000 metara. Bojna glava rabi V350 eksploziv i projektirana je za uništavanje podmornica s dvostrukim trupom.

Tijekom razvoja Eurotorp je napravio 20 razvojnih torpeda koji su rabljeni u više od 100 probnih lansiranja i plovidbi. Prvo testno lansiranje obavljeno je sredinom 1994. Ispitivanja su uspješno završena u lipnju 1996. Od 1997. do sredine 2001. obavljeno je još 50 lansiranja radi evaluacije mogućnosti i demonstracije budućim kupcima. Isporuka serijskih MU90 Impact započela je potkraj 2001.

Unatoč tako intenzivnim testiranjima, naknadno je otkriven problem s baterijama. Zbog toga je pokrenut Torpedo Reliability Demonstration Programmen (TRDP). Nakon dvije godine laboratorijskih istraživanja i testiranja na moru, TRDP je doveo do prve veće modifikacije označene kao Block 1. TRDP je završen u listopadu 2006., kad su francuska i talijanska ministarstva obrane Eurotorpu dopustila nastavak serijske proizvodnje. Sva MU90 Impact torpeda koja su već proizvedena naknadno će se podignuti na standard Block 1. Kako bi definitivno otklonili svaku mogućnost ponavljanja problema ne samo s baterijama, nekoliko torpeda MU90 Block 1 prošlo je veći broj probnih lansiranja. Jedno je testiranja uključivalo pogađanje cilja na 800 metara dubine nakon što je torpedo vozio prosječnom brzinom od 45 čvorova. Najnoviji test obavljen je u svibnju ove godine na poligonu DCNS Underwater Weapon u St Tropezu, nakon čega je francuska ratna mornarica u srpnju proglasila ulazak MU90 u punu operativnu uporabu.

Nove mogućnosti
Nakon što je otklonio probleme s baterijama, Eurotorp je započeo razmatrati mogućnost razvoja inačice MU90 lakog torpeda koji bi se mogao lansirati s aviona što lete na velikim visinama velikim brzinama (mornarički patrolni avioni i mlazni jurišnici). Navodno je već sada MU90 sposoban izdržati brzinu od čak 1000 km/h. Zapravo će najveća izmjena biti ugradnja jačih baterija koje će omogućiti napajanje sustava za navođenje tijekom leta. Kako bi se do kraja iskoristile sve mogućnosti koje se javljaju tijekom lansiranja pri tako velikim brzinama, razmatra se i mogućnost postavljanja krila sa sustavom za navigaciju i kontrolu leta, kojima će se povećati dužina leta (i domet djelovanja) te poboljšati preciznost.
Druga je mogućnost uporaba MU90 torpeda kao sustava za obalnu zaštitu. Zbog kompaktnosti moguća je uporaba s fiksnih ili pokretnih lansera (na kamionima). Eurotorp ističe da je prava vrijednost tog sustava u obrani od minipodmornica i ronilica za prijevoz podvodnih diverzanata.

Konzorcij razmatra i mogućnost razvoja bojne glave manje snage. Ova je inačica opisana kao “nonlethal” i prije svega je namijenjena zaustavljanju, a ne potapanju površinskih ciljeva. Prva demonstracija “nonlethal” MU90 torpeda, u kojoj će se pokušati pogoditi stražnji dio plovila i brodski vijak, planirana je za sljedeću godinu.
Eurotorp razmatra mogućnost da EU90 pretvori u protutorpedni torpedo EU90 HK (Hard Kill). EU90 HK rabio bi novu bojnu glavu i novi softver sustava za navođenje. Još nije objavljen točan datum prvih ispitnih lansiranja.

Borba za kupce
Iako je MU90 postigao zavidan prodajni uspjeh, Eurotorp i dalje nastavlja proizvodnju lakog torpeda A244/S Mod 1 i Mod 3 koji je razvila tvrtka WASS. Različite inačice A244/S u naoružanju su više od 15 ratnih mornarica, uključujući kinesku, grčku, indijsku, indonezijsku, talijansku, malezijsku, singapursku, tursku i ratne mornarice Perua i Ujedinjenih Arapskih Emirata. Kako bi što duže ostao u operativnoj uporabi, A244/S je konstantno unapređivan, posebno njegova brzina, domet i mogućnost djelovanja u plitkim vodama.
Američka ratna mornarica je 2004. u ograničenu operativnu uporabu uvela svoj novi laki torpedo Mk 54 Mod 0. Iste je godine započela i njegova serijska proizvodnja. Američka mornarica namjerava kupiti oko 1500 Mk 54 koji bi u punu operativnu uporabu trebali ući tijekom proračunske godine 2011 (FY11). Mk 54 će u njezinom naoružanju zamijeniti laka torpeda Mk 46 i Mk 50. Razvoj Mk 54 započeo je 1993. sa ciljem da se sjedine najbolje odlike Mk 46 (pouzdanost i niska cijena) i Mk 50 (najsuvremenija elektronika) u Lightweight Hybrid Torpedo (LHT). Naime, analiza je pokazala da je istodobna uporaba nekoliko različitih lakih torpeda (Mk 50, Mk 46 Mod 5A(S) i Mk 46 Mod 5A(SW)) preskupa i da je puno isplativije razviti novi. Zbog toga je u lipnju 1996. Sea Systems Commnad (NAVSEA) američke ratne mornarice dodijelila tvrtki Raytheon Integrated Defense Systems ugovor vrijedan 13,2 milijuna američkih dolara za razvoj LHT-a. Tako je nastao Mk 54 koji sjedinjava najbolje sustave s torpeda Mk 46, Mk 48 ADCAP i Mk 50, uz dodatak najsuvremenije elektronike. Tako je od Mk 50 uzet aktivno/pasivni sonar koji je “pojačan” nekim podsustavima s Mk 48 ADCAP. Sa Mk 46 su uzeti bojna glava i pogonski sustav, a Mk 48 ADCAP “posudio” je i digitalni autopilot.

Prva testiranja Mk 54 Mod 0 u vodi započela su sredinom 1999. i bila su u cijelosti uspješna. Do danas je obavljeno više od 200 probnih vožnji. Većina testiranja obavljena je ispred američkih obala, dok je manji dio obavljen kod Kariba. Trenutačno se intenzivno provode modifikacije hardvera i softvera kako bi se Mk 54 Mod 0 prilagodio ugradnji na protupodmornički raketni sustav Vertical Launch ASROC.

Kako bi se što više olakšalo uvođenje Mk 54 u operativnu uporabu i njegovo održavanje pokrenut je program Common Torpedo Development. Cilj je omogućiti upisivanje taktičkog softvera s teškog torpeda Mk 48 ADCAP u Mk 54. Druga je mogućnost razvoj potpuno novog APB softvera koji bi se rabio i na Mk 54 i na Mk 48 ADCAP.

Američka ratna mornarica najviše očekuje od razvoja High Altitude ASW Weapons Concept (HAAWC) programa koji bi omogućio lansiranje Mk 54 s aviona koji lete na velikim visinama velikim brzinama. Ugovor za HAAWC razvoj, vrijedan tri milijuna američkih dolara, dodijeljen je u lipnju prošle godine tvrtki Lockheed Martin Missiles and Fire Control. Cilj je da se u 12 mjeseci razvije sustav koji će omogućiti da se Mk 54 lansira prema cilju iz aviona P-3C s visine od 6000 metara. Lockheed Martin je zbog toga razvio LongShot dodatak s izvlačivim krilima koja (po principu laganog poniranja) znatno povećavaju domet torpeda. Osim povećanja dometa HAAWC će smanjiti vrijeme potrebno od lansiranja torpeda do udara o površinu mora, i, što je daleko važnije, znatno povećati preciznost bez obzira na udaljenost cilja od aviona-lansera. Ako LongShot ostvari očekivani domet, HAAWC bi se mogao rabiti i kao protubrodski torpedo. Prvo probno lansiranje HAAWC-a obavljeno je na poligonu Atlantic Undersea Test and Evaluation Center (AUTEC) u svibnju ove godine. Pritom je vježbovni Mk 54 torpedo lansiran iz aviona P-3C koji je letio na visini od 2650 metara.

Prvi strani kupac za Mk 54 postala je turska ratna mornarica koja je za 105 milijuna američkih dolara kupila 100 torpeda.

Britanski adut
I dok Eurotorp nudi potpuno novi torpedo, a Raytheon složen od najboljih sustava njegovih prethodnika, britanska tvrtka BAE Systems Underwater Systems dobila je od tamošnjeg ministarstva obrane ugovor vrijedan 441 milijun britanskih funti za modernizaciju torpeda Sting Ray. Unutar Sting Ray Life Extension (SRLE) programa razvijen je modernizacijski komplet za torpedo Sting Ray Mod 1 za koji BAE Systems tvrdi da znatno povećava mogućnost djelovanja protiv tihih ciljeva (klasičnih podmornica) u plitkim vodama. Od SRLE-a se očekuje da će omogućiti produženje operativne uporabe Sting Raya sve do 2025. godine.

Kao osnova za modernizaciju uzet je Sting Ray Mod 0, koji je u operativnoj uporabi u britanskoj ratnoj mornarici i ratnom zrakoplovstvu još od 1983. Do danas je proizvedeno oko 2500 Sting Ray Mod 0 torpeda koji su prodani Egipatu, Norveškoj, Rumunjskoj i Tajlandu. U odnosu na Sting Ray Mod 0, kod Mod 1 izvedene su znatne promjene na kontroli vožnje i električnom pogonskom sustavu. Posebna je pozornost posvećena sustavu za otkrivanje ciljeva i samonavođenje, pa su ugrađeni novi procesori za obradu podataka, navigaciju i upravljanje vožnjom. Ugrađeni hardver oslanja se na najsuvremenije mikropocesore koji omogućavaju u bliskoj budućnosti znatno poboljšanje mogućnosti torpeda jednostavnim upisom novog softvera. Također su i bitno smanjeni troškovi održavanja.

Razvoj novog softvera započeo je sredinom 2006. Ugovor vrijedan četiri milijuna britanskih funti trebao bi dovesti do razvoja inačice Sting Ray Mod 1 MPO koja će imati još bolje mogućnosti otkrivanja tihih ciljeva u plitkim vodama.

Unutar SRLE programa razvijena je i IM bojna glava manje razorne moći. Razvoj IM bojne glave tekao je istodobno ali zasebno u odnosu na razvoj Mod 1 modernizacijskog programa. Nakon početnih poteškoća i bitnijeg redizajna u siječnju 2004., razvoj IM bojne glave napokon je dovršen. Očekuje se da će nakon završnih testiranja britansko ministarstvo obrane odobriti početak serijske proizvodnje IM bojne glave do kraja ove godine.

Razvoje Sting Raya Mod 1 započeo je u srpnju 1996., a završio potkraj 2003. Nakon završnih testiranja šest torpeda u britanskom Underwater Trials Evaluation Centre u studenom 2005. odobren je i početak isporuke britanskoj ratnoj mornarici. Prvih 100 Sting Ray Mod 1 isporučeno je u lipnju 2006. Iako su tijekom probnih lansiranja uočeni neki sitni nedostaci dodatnih 120 torpeda isporučeno je početkom ove godine.

BAE Systems se nada da će postići i dobre izvozne rezultate te da će izvoz Sting Ray Mod 1 torpeda dosegnuti najmanje 150 milijuna britanskih funti. Najizgledniji prvi kupac je Norveška koja je izravno sudjelovala u razvoju torpeda (omogućila je pristup svojim poligonima za razvoj i testiranje) i već u naoružanju ima Sting Ray Mod 0 torpeda. Osim toga norveška obrambena logistička agencija već razmatra mogućnost kako da torpeda Mod 0 modernizira na standard Mod 1. U međuvremenu su se odlučili samo na djelomičnu modernizaciju ugradnjom novih IM bojnih glava.

Osim mogućnosti izvoza novih Sting Ray Mod 1 torpeda i modernizacije već izvezenih tvrtka BAE Systems potencijalnim kupcima nudi i zanimljivu (jeftinu) opciju kupnje Sting Ray Mod 0 torpeda koje je britanska ratna mornarica povukla iz operativne uporabe. Prvi kupac je rumunjska ratna mornarica koja je kupila nepoznat broj Mod 0 torpeda, kako bi njima naoružala svoje velike patrolne brodove Regele Ferdinand (bivši HMS Coventry (F98)) i Regina Maria (bivši HMS London (F95)). Kako su oba broda bivše britanske fregate Type 2 Batch 2 nije bilo većih problema opremiti ih britanskim lakim torpedima.

Južnokorejski Cheongsangeo
Južnokorejska Agency for Defense Development (ADD) odgovorna je za koordinaciju razvoja prvog domaćeg lakog torpeda, poznatog kao Cheongsangeo ili Blue Shark. Razvoj torpeda započeo je 1995. a završna testiranja i uspješno okončanje razvoja obavljeni su u rujnu 2004. Iako još nema službene potvrde, vjeruje se da je tijekom 2006. Cheongsangeo uveden u naoružanje ratnih brodova, helikoptera i mornaričkih patrolnih aviona južnokorejske ratne mornarice.

Kako Cheongsangeo nije ponuđen za izvoz, o njemu se još uvijek zna vrlo malo. Navodno mu je vršna brzina veća od 45 čvorova, a najveći domet veći od 9000 metara. Optimiziran je za uništavanje tihih ciljeva u plitkim vodama, a opremljen probojnom bojnom glavom. Neki izvori navode da je Cheongsangeo kombinacija provjerenih tehnologija s torpeda Mk 46 i naprednih izvora električne energije i pogonskog sustava kupljenih u Europi.

Tomislav JANJIĆ