Dolazak Petra II. Orseola na položaj mletačkog dužda 991. godine značio je i jačanje ekspanzionističke politike Mletačke Republike prema gradovima na istočnoj obali Jadrana. Njegova mornarica 1000. godine kreće u pohod pokušavajući iskoristiti dinastičke borbe na hrvatskom prijestolju

 

Za vrijeme hrvatskog kralja Stjepana Držislava (vladao 969. – 997.) Mletačka Republika morala je Hrvatskoj plaćati danak za prolazak svojih trgovačkih brodova njezinim dijelom Jadrana. Takva situacija bila je niz godina trn u oku mletačkim vlastima, koje su se pod svaku cijenu nastojale osloboditi tog nameta. Kad je 991. godine Petar II. Orseolo (961. – 1009.) izabran za dužda, prva je u ostvarenje tog cilja krenula mletačka diplomacija. Najprije je 996. zbog sve češćih napada Neretvana na mletačke brodove prekinula praksu plaćanja danka za slobodnu plovidbu. Petar II. Orseolo vještom je vanjskom politikom i rodbinskim vezama na svoju stranu pridobio Bizant i Sveto Rimsko Carstvo Njemačke Narodnosti pa je tako mogao planirati konačan obračun s hrvatskim gradovima na istočnoj obali Jadrana.

Stjepan Držislav umire 997., a na vlast dolazi njegov najstariji sin Svetoslav Suronja, čija je trogodišnja vladavina bila obilježena sukobima s vlastitom braćom Krešimirom i Gojslavom. U borbu za prijestolje u Hrvatskoj bile su uključene i tadašnje velesile: Bizantsko te Makedonsko Carstvo, dok je najveću korist od nedostatka čvrste središnje vlasti imala upravo Mletačka Republika. Krešimir i Gojslav ujedinili su se protiv Svetoslava i zbacili ga s vlasti. Bivši kralj napustio je nakon poraza zemlju i prebjegao upravo u Veneciju, da bi nedugo potom ušao u rodbinske odnose s obitelji Orseolo tako što se njegov sin Stjepan oženio duždevom kćeri Hicelom. Njihov sin postat će možda i najslavniji hrvatski narodni vladar u povijesti: Petar Krešimir IV.

Dogovor sa Samuilom

Sad suvladari, Krešimir i Gojslav ušli su u savezništvo s makedonskim carem Samuilom (954. – 1014.). Bio je to vladar zemlje koja je baštinila tradiciju bugarske carske krune, ali njezino se središte pomaknulo više stotina kilometara na zapad, u zapadnu Makedoniju, pa ga se s pravom naziva Makedonsko Carstvo*. Dvojici braće moćni je car na upravljanje ostavio područja u dalmatinskom zaleđu i većem dijelu Bosne osvojena tijekom njegova pohoda na zapad 998. godine. Samuilova pustošenja, koja su počela od juga Dalmacije, zaustavljena su tek kod Zadra.

 

Petar II. Orseolo vješto je iskoristio unutarnje sukobe u Hrvatskoj te 1000. godine krenuo u pohod na primorske gradove. Prešutno odobrenje dobio je od Bizanta, koji je ostao razočaran odlukom mlađe braće da se za pomoć u borbi za vlast okrenu njegovu neprijatelju Samuilu. Tijekom pohoda mletačka flota dobronamjerno je dočekana u većini primorskih gradova i otoka jer je stanovništvo uglavnom bilo romanskog podrijetla. Gradovi i otoci od sjevernog do južnog Jadrana redom su padali pod mletačku upravu bez ikakva otpora, a tek je neznatan pružen na Hvaru i Visu.

Mlečanima je najteže bilo na otoku Lastovu, čije ih je stanovništvo uvuklo u žestoku bitku. Prema zapisima Orseolova tajnika i ljetopisca Ivana Đakona (? – nakon 1018.), bitka za taj otok odigrala se vjerojatno u kasno proljeće 1000. godine. Autor, koji je do danas ostao jedan od ključnih izvora za istraživanje hrvatske rane srednjovjekovne povijesti, navodi da se stanovništvo prilikom dolaska mletačke flote u vode oko Lastova utaborilo iza zidina naselja, što je Mlečanima bio jasan znak da nisu dobrodošli. Ne spominje koliko je vojnika mletačka flota imala na raspolaganju prilikom napada ni koliko je bilo branitelja otoka.

Opis Ivana Đakona

Uvidjevši da im se sprema žestok otpor, Mlečani su odlučili zauzeti naselje i cijeli otok kako bi izbjegli velike žrtve koje bi im zasigurno donio izravan napad. Nakon početnih napada koji su dobrano uzdrmali branitelje, mletački vojnici pozvali su stanovništvo na predaju. Kako je odgovor bio negativan, počeli su sve žešće akcije oko obrambenih zidina, pripremajući tako teren za napad na glavna vrata naselja i rubne kule na uzvisinama prema središnjem dijelu otoka. Prema pisanju Ivana Đakona, upravo je osvajanje jedne od kula, u kojoj su se nalazile zalihe pitke vode, braniteljima oslabilo mogućnost uspješnog daljnjeg otpora. Ubrzo su se mletački vojnici probili i kroz glavna vrata te prisilili ostatak stanovništva na polaganje oružja i potpunu predaju.

 

Petar II. Orseolo poštedio je tridesetak obitelji koje su preživjele bitku, ali zapovjedio je rušenje obrambenih zidina i spaljivanje naselja kako ne bi došlo do nove pobune. Preostalo stanovništvo bilo je prisiljeno izgraditi novo naselje na unutarnjoj strani brda koje ga je odvajalo od obale i samim tim moglo se lakše braniti.

Petar II. Orseolo isplovio je nakon osvajanja prema Dubrovniku, gdje mu je i tamošnje plemstvo priznalo vlast u zamjenu za autonomiju. Nakon uspješnog pohoda istočnom obalom Jadrana vratio se u Veneciju i dodijelio si titulu “dux Dalmatiae”. Lastovo je dvadesetak godina bilo pod mletačkom upravom, a idućih dvjestotinjak pod različitim vladarima. Napokon se 1252. otok priključio tadašnjoj Dubrovačkoj komuni, u čijem je sklopu imao široku unutarnju autonomiju, o čemu svjedoči i Lastovski statut iz 1310. godine, koji je imao sve značajke zakonika.

Tekst: Josip BULJAN

Foto: Ante Gugić / Turistička zajednica Općine Lastovo

* https://enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=54356