Leichte Traktor (VK 31) bio je prvi konkretan pokušaj njemačke vojske i industrije da ponovno pokrenu razvoj i proizvodnju tenkova. Na kraju se ipak pokazao koncepcijskim promašajem

Nakon okončanja I. svjetskog rata, države pobjednice, ujedno članice Antante, odlučile su jednom zauvijek pacificirati Njemačku. Glavno sredstvo pacifizacije trebao je biti Versajski ugovor, koji je Njemačkoj nametnut 28. lipnja 1919., na Versajskoj konferenciji koja se bavila “novim svjetskim poretkom”. Ugovor je bio teški udarac za Njemačku, koja u ratu nije pretrpjela teška razaranja, ali je zbog toga vrlo mnogo izgubila nakon njegova okončanja. Osim što je morala priznati da je isključivi krivac za I. svjetski rat, izgubila je industrijska napredna područja Alzas i Lorenu koja su pripala Francuskoj. Belgiji su pripali grad Moresnet, okruzi Eupen i Malmedy. Povrh toga novoformirana Liga naroda dobila je 15-godišnji nadzor nad pograničnim područjem Saar, nakon čega se trebao održati referendum o pripajanju Njemačkoj ili Francuskoj. Na sjeveru, Njemačka je morala prepustiti 53 800 km2 svojih područja novonastaloj Poljskoj, itd. Ono malo njemačkih kolonija međusobno su podijelile Velika Britanija, Francuska, Japan, Belgija, Portugal, Južnoafrička Unija i Australija. Njemačkoj je također nametnuto plaćanje ratne odštete. Do 1929. trebala je platiti pet milijardi američkih dolara, uz ostavljenu opciju za dodatna plaćanja u sljedećih 30 godina.

Zbog gubitaka koje je njemačka ratna mornarica (uglavnom podmornicama) nanijela trgovačkom brodovlju tijekom I. svjetskog rata, Njemačka je gotovo sve svoje trgovačko brodovlje morala prepustiti članicama Antante. Osim toga morala je izgraditi i nove trgovačke brodove za njihove potrebe.

U takvim uvjetima, ograničenja nametnuta vojsci u prvi trenutak i nisu se činila tako strašnima. Snaga njemačke vojske ograničena je na sedam pješačkih divizija i tri konjičke. Oružane snage (Reichswehr) nisu smjele imati više od 100 000 pripadnika, od čega 4000 časnika. Ukinuta je obveza služenja vojnog roka, te je popuna bila na dobrovoljnoj osnovi. Časnici su u vojsci mogli ostati 25, a dočasnici i vojnici najviše 12 godina. Ratna mornarica je bitno smanjena, uz zabranu razvijanja, gradnje i uporabe podmornica. Potpuno je zabranjeno ratno zrakoplovstvo.

Versajski je ugovor zabranio i projektiranje, razvoj i proizvodnju tenkova i topništva. Isto tako zabranjena je proizvodnja oružja, te njegov uvoz i izvoz. Ova je odluka zapravo značila ukidanje namjenske proizvodnje, ne samo za vojsku već i za policiju. Prema 24. paragrafu ugovora, tko prekrši zabranu i pokrene razvoj i proizvodnju tenkova, topništva i “sličnih sredstava pogodnih za vojnu uporabu” morat će platiti kaznu od 100 000 maraka te još provesti šest mjeseci u zatvoru. Višak naoružanja i vojnog materijala nije se smio izvesti, već je morao biti uništen.

Zbog svih tih problema Njemačka je upala u tešku gospodarsku i društvenu krizu, te se činilo da će krenuti putem Rusije i završiti u komunističkoj revoluciji. Kako bi to spriječile, Francuska i Velika Britanija su napose, u strahu od širenja boljševizma, malo popustile stisak nad Njemačkom, dopustivši joj da potiho obnovi svoju vojnu industriju, ponajviše izvan matične države, ali i u njoj.

Početak obnove proizvodnje tenkova
Iako je početkom dvadesetih godina prošlog stoljeća Njemačka trpjela kronični nedostatak stručne radne snage i proizvodnih kapaciteta, te je još uvijek bila pod ograničenjima Versajskog ugovora, glavni stožer je započeo s proučavanje iskustava I. svjetskog rata, te razvoja nove strategije i taktike uporabe oružanih snaga. U početku su koncepti uporabe tenkova i mobilnih oružja bili slabo ili nikako prihvaćani, ponajviše zbog neugodnih iskustava s kraja I. svjetskog rata. Međutim, ubrzo je prevladalo stajalište da je izvor problema s uporabom tenkova bio u njihovoj nepouzdanosti i lošoj koncepciji, a ne u tenku kao oružju. Osim toga njemački su generali i stručnjaci pomno pratili razvoj tenkova u Francuskoj, Velikoj Britaniji, Sjedinjenim Američkim Državama i potom u Sovjetskom Savezu. Zbog toga je njemačka privreda potiho ohrabrena da u ilegali pokrene razvoj novih projekata.

Da biste razvili novo oružje, trebate ga testirati, a za to su vam potrebni poligoni. Njemačka je već tada bila gusto naseljena država, gdje više nije bilo nepreglednih pustopoljina na kojima bi se nesmetano mogli testirati novi topovi i tenkovi. Problem nemogućnosti testiranja novih oružja u Njemačkoj naposljetku je riješen na ponešto neočekivani način. Naime, 16. travnja 1922. Njemačka i Sovjetski Savez potpisali su Rapalski ugovor. Taj će ugovor dodatno ojačati sporazumom o prijateljstvu potpisanim 1924. godine. Osim uspostave diplomatskih odnosa i gospodarske suradnje (prije svega uvoza sovjetskih sirovina i izvoza njemačke tehnologije), ugovor je donio i mogućnosti tajnog razvoja, testiranja, pa čak i proizvodnje novorazvijenog njemačkog oružja u Sovjetskom Savezu. Sporazum o vojnoj suradnji, koji se temeljio na sporazumu o suradnji, obuhvaćao je i mogućnost testiranja novih tenkova na sovjetskim poligonima. Zapravo su Nijemci na korištenje dobili samo jedan poligon ? Kama (naziv je nastao spajanjem riječi Kazan i Malbrandt) kraj grada Kazana. Na kraju će njemački generali na sovjetskim prostranstvima razviti Blitzkrieg ? vojnu doktrinu masovnih tenkovskih udara i prodora u neprijateljsku dubinu. Najviši intenzitet ta su testiranja imala od 1926. do 1933. godine, a na kraju su okončana razvojem tenkova kojima će njemačka vojska ući u II. svjetski rat.

Osiguravši beskrajne poligone za testiranje svojih novih oružja, njemački je glavni stožer početkom 1926. od više njemačkih tvrtki, uključujući Rheinmetall-Borsig, Krupp Armaments i Daimler-Benz, naročito projektiranje i proizvodnju po jednog prototipa budućeg borbenog vozila na gusjenicama naoružanog topom kalibra 75 mm. Kako bi se prikrila prava namjena vozila, označili su ga kao Grosstraktor. Reichswerk je namjeravao u kratkom vremenu napravti širok arsenal pokretnih oružja velike paljbene moći. Zbog toga su ove tvrtke u razdoblju od 1926. do 1929. napravile velik broj najrazličitijih vozila, koja su potom testirale njemačke i ruske posade na poligonu Kama.

Prvi pokušaji
Kao osnova za razvoj novih tenkova trebali su se uporabiti tenkovi Leichte Kampfwagen I i II, koje smo opisali u Hrvatskom vojniku br. 222. Početkom 1927. dovršena su dva samovozna topnička oruđa. Za osnovu je uzet traktor na gusjenicama Hanomag. Prvi je bio WD Schlepper 25PS. Rabio je traktor Hanomag WD s motorom od 25 KS, na čiji je središnji dio bio postavljen top PaK L/45 kalibra 37 mm. Vozilo je dobilo laki oklop, a top se mogao pomicati po pravcu – 30 stupnjeva. Uz top je postavljena i strojnica kalibra 7,7 mm. Drugi prototip označen je kao WD Schlepper 50PS. I on je kao osnovu imao traktor Hanomag WD, ali s motorom snage 50 KS. Naoružali su ga s lakim topom K kalibra 77 mm. Top su postavili na postolje koje mu je omogućilo djelovanje u svih 360 stupnjeva. Zanimljivo je da su oba vozila, usprkos zabrani proizvodnje oružja, uvedena u naoružanje Reichswehra tijekom 1927. Mora se isto tako reći i da je napravljena mala serija, te da su uglavnom rabljeni za testiranja.

U razdoblju od 1926. do 1929. najveći dobitak Reichswehra s poligona Kama bilo je 146 časnika, koji su prošli obuku na oklopnim vozilima, te su bili spremni preuzeti obuku budućih posada oklopnih vozila. Za odabir ljudstva u Njemačkoj i njihovu osnovnu obuku bio je odgovoran general Lutz, a poligonom Kama upravljao je NKVD-ov komesar Unshlicht. Zanimljivo je da je nadzor nad poligonom Kama dodijeljen ministarstvu za državnu sigurnost (NKVD), a ne ministarstvu obrane. Zbog toga Crvena armija nije imala kompletan uvid u razvoj njemačkih tenkova, što je rezultiralo time da nisu mogli potpuno iskoristiti njemačka iskustva i tehnička rješenja. Usporedo s obukom njemačkih časnika tekao je i program testiranja njemačkih tenkova i drugih oklopnih vozila. Tek su 1939. časnici Crvene armije dobili priliku testirati njemačka oklopna vozila, te su zaključili da su nepouzdana i u svakom pogledu lošija od njihovih. U isto vrijeme sovjetski su piloti testirali lovac Me-109. U ovom slučaju zaključili su da je njemački avion u svakom pogledu bolji od svih lovaca u naoružanju njihovog ratnog zrakoplovstva.

Tek da spomenemo, njemački su se piloti u isto vrijeme školovali na vojnoj zrakoplovnoj školi u Lipetcu, a časnici za kemijsko djelovanje u vojnoj školi za kemijsko ratovanje u Astračanu. Do kraja 1929. godine više od 500 njemačkih časnika završilo je školovanje u Sovjetskom Savezu.

Početak razvoja “pravog tenka”
Početkom 1928. vrhovni je stožer napravio analizu svih dotadašnjih oklopnih vozila i zaključio da nijedno nije prikladno za borbe. Zbog toga je u svibnju 1928. tvrtka Kupp dobila zadaću da projektira laki tenk koji će svojim odlikama biti ispred ili barem na razini najsuvremenijih tenkova. Morao je imati odličnu pokretljivost i superiornu paljbenu moć. Osim toga osnova (motor i podvozje) trebali su se rabiti i za samovozni top kalibra 37 mm, oklopno opskrbno vozilo i vučno vozilo. U listopadu iste godine Kruppu se pridružila i tvrtka Rheinmetall-Borsig, kako bi zajednički napravili tri prototipa. Krupp je napravio prototip s tročlanom posadom i kamionskim benzinskim šestcilindričnim motorom Daimler-Benz M36, koji je iz 7800 “kubika” davao tek 100 KS. Isti je motor uporabio i Rheinmetall na svojem vozilu. Zapravo je najveća razlika između prototipova bila na ovjesu. Krupp je uporabio spiralne opruge, dok je Rheinmetall uporabio lisnate opruge. Usprkos tome oba su vozila označena kao Leichte Traktor (VK 31), te su naoružana topom KwK L/45 kalibra 37 mm i strojnicom MG kalibra 7,92 mm. Naoružanje je postavljeno u kupolu, koju su zajedno projektirale i napravile švedske tvrtke AB Landsverk i Bofors, uz mogućnost djelovanja u svih 360 stupnjeva. Kupolu su postavili na stražnji dio vozila, a motor u prednji. Zbog toga je VK 31 i koncepcijski i izgledom nalikovao na Leichte Kampfwagen II.

Prvi je prototip (Rheinmetallov) dovršen u travnju, a drugi u svibnju 1930. Do ovog trenutka većina se izvora podudara. Dio izvora navodi da su nakon početnih testiranja u Njemačkoj dva Rheinmetallova i dva Kruppova vozila poslana u lipnju 1930. na opsežne testove na poligon Kama. Drugi pak navode da su u lipnju u Sovjetski Savez poslana samo dva prototipa.

I o daljnjem razvoju Leichte Traktor (VK 31) izvori navode različite podatke. Neki navode da su nakon obavljenih testiranja na Kami od Rheinmetalla naručena dva dodatna prototipa. Jedan je dovršen kao tenk, a drugi kao samovozni top kalibra 37 mm. Novi su prototipovi napravljeni od običnog, a ne pancirnog čelika, kako bi im se smanjila cijena. Zbog toga su isključivo rabljeni za vozna testiranja. Jedan izvor navodi da je raspon masa prototipova bio između osam i 9,5 tona. Po svemu sudeći, masa od 9,5 tona odnosi se na tenk, a osam na samovozni top. Zanimljivo je da jedan pouzdani izvor navodi da se posada sastojala od dva do tri člana. To bi značilo da su u početku i njemački generali razmatrali uporabljivost francuske ideje o dvočlanoj posadi sa zapovjednikom/ciljateljem/puniteljem i vozačem. Očigledno su ubrzo uvidjeli da je to previše posla za jednog čovjeka pa svi ostali izvori navode podatak o tročlanoj posadi. S druge strane drugi izvor navodi da je tenk imao četveročlanu posadu.

Tijekom 1931. i 1932. godine stručnjaci Rheinmetalla intenzivno su radili na poboljšanju Leichte Traktora (VK 31). Naime, testiranja na Kami pokazala su da Leichte Traktor (VK 31) ima zadovoljavajuću pokretljivost s maksimalnom brzinom od čak 35 km/h. S druge strane, (pre)jak benzinski motor trošio je previše goriva, zbog čega je autonomija bila vrlo mala ? samo 138 kilometara. Ni pokretljivost po neuređenom terenu nije bila zadovoljavajuća. Zaključak testiranja bio je da je Leichte Traktor (VK 31) pogodan za obuku posada, ali ne i za borbenu uporabu. Da bi to ispravili, stručnjaci Rheinmetalla odlučili su promijeniti ovjes i postaviti nove gusjenice s poboljšanim prianjanjem. Usprkos primjedbama, Reichswehr je 1931. godine naručio čak 289 Leichte Traktora (VK 31). Već iduće godine narudžba je otkazana u korist razvoja novih tenkova, prije svega Kleintraktor/La.S-a, iz kojeg će potom nastati Panzerkampfwagen I, koji će ući u masovnu serijsku proizvodnju i sudjelovati u prvim bitkama II. svjetskog rata.
Tako se razvoj Leichte Traktora (VK 31) zaustavio na proizvedena tri prototipa. Kad je 1933. okončana vojna suradnja sa Sovjetskim Savezom, sva su četiri vozila (tri tenkovska i jedan samovozni prototip) vraćena u Njemačku. Raspoređeni su u tenkovsku školu u Alt-Gaarzu kod Wustrowa, gdje će ostati u uporabi sve do 1935. godine.

Opis tenka
Već smo spomenuli da se Rheinmetallov i Kruppov prijedlog nisu previše razlikovali. Oba su nastala na osnovi zahtjeva izdanog 14. ožujka 1928. kojim se tražio novi laki tenk, čija masa nije smjela prelaziti 12 tona. Osim toga cijena po primjerku ograničena je na 5000 maraka. Od mogućih isporučitelja zahtijevalo se da dostave jedan prototip najkasnije 1930. godine.

Specifični zahtjevi su bili:
• najmanji prednji i bočni oklop od 14 mm,
• naoružanje se moralo sastojati od topa kalibra 37 mm i strojnice kalibra 7,92 mm,
• maksimalna brzina od minimalno 20 do maksimalno 40 km/h.

Na natječaj su se javile tri tvrtke: Krupp, Rheinmetall-Borsig i Daimler-Benz (koji je naknadno odustao).

Iako su oba prijedloga u osnovi bila vrlo slična, Kruppov je bio nešto “siroviji” i više je nalikovao na njemački tenk s kraja I. svjetskog rata Leichte Kampfwagen II i na britanski Whippet (Medium Mark A). Motor je postavljen u prednji dio vozila, a gusjenice je pokretao pomoću pogonskih kotača u stražnjem dijelu. Motorni odjeljak je bio nizak, što je vozaču omogućavalo bolju preglednost. Za lakši ulazak i izlazak, na bokove su postavljena jednodijelna, a na stražnji dio tenka dvodijelna vrata. Zbog vrata na desnom boku ispušna cijev s pripadajućim loncem morala je biti usmjerena prema naprijed, zbog čega je bila izložena mogućim oštećenjima. Iako su se Kruppovi projektanti odlučili za naprednije rješenje sa spiralnim oprugama ovjesa, ono se na kraju pokazalo kompliciranijim i manje pouzdanim nego na konkurentskom vozilu. Vozilo se oslanjalo na devet kotača, jer su i ljenivac i pogonski kotač bili podignuti. Kruppov je Leichte Traktor (VK 31) prazan težio 8700 kilograma. Bio je dugačak 4,35 metara, širok 2,37 i visok 2,35 m. Time je tek za mrvicu izbjegnuta tradicija tenkova I. svjetskog rata da im visina bude veća od širine. I opći dojam Kruppova tenka bio je kao da je “sklepan” na brzinu.

S druge strane, Rheinmetallov se Leichte Traktor (VK 31) činio znatno dotjeranijim. I on je imao motor smješten sprijeda, te pogonski kotač straga. Međutim, tu je sličnost između ovjesa prestajala. Kod Rheinmetallovog je tenka pogonski kotač bio spušten, te je pri vožnji po neravnom terenu preuzimao dio opterećenja na sebe. Osim toga, ovjes je imao čak dvanaest kotača podijeljenih u šest parova. Usprkos tome Leichte Traktor (VK 31) nije imao zadovoljavajuću pokretljivost izvan uređenih putova. Zapravo je ovjes s Kruppova tenka, ako je bio ispravan, bolje funkcionirao. Cijeli je ovjes zaštićen dodatnim oklopom. Osim toga tijelo tenka napravljeno je znatno elegantnije, iako ne znači i funkcionalnije. Zbog povišenog nosa vozač je imao smanjenu preglednost prema naprijed, a ništa nije vidio udesno. Masa praznog Rheinmetallova Leichte Traktora (VK 31) bila je nešto veća od konkurenta ? 8960 kilograma. S druge strane “mjere” su mu bile nešto manje: dužina 4,2, širina 2,26 i visina 2,27 metara. Za ulaz posada je imala samo jedna vrata na stražnjem dijelu.

Oba su tenka rabila top KwK L/45 kalibra 37 mm. Za kraj dvadesetih godina prošlog stoljeća bio je to moćan top koji je mogao uništavati sve suvremene tenkove i na velikim udaljenostima. Masa granate bila mu je 0,119 kg, a početna brzina na ustima cijevi od 800 do 990 metara u sekundi. Razvijen je na osnovi protutenkovskog topa Pak 35/36. Kod oba prototipa top i spregnuta strojnica kalibra 7,92 mm smješteni su u istu kupolu. Kupola je na stražnjem desnom i lijevom dijelu imala dodatna vrata.

Dio izvora navodi da je njemačka vojska na Leichte Traktoru (VK 31) isprobala i mogućnost ugradnje radiostanica u tenkove i njihovu uporabljivost. Međutim, kombinacija velikog uređaja i skučenog prostora rezultirala je gubitkom mjesta za jednog člana posade. Naravno, izvori se ne slažu oko toga je li se zbog toga posada smanjila na tri ili dva člana. Antena radiouređaja postavljena je oko vozila, u konstrukciju koja je izgledala kao ograda.

Zaključak
Leichte Traktor (VK 31) u svojoj je osnovi bio nastavak razvoja lakog tenka Leichte Kampfwagen II, koji zbog kraja I. svjetskog rata nije stigao ući u operativnu uporabu. Koncept smještaja motora u prednji dio tenka, preuzet s lakih britanskih tenkova, njemačka će vojska vrlo brzo odbaciti, po ugledu na francuski tenk Renault FT-17. Tako će Leichte Traktor (VK 31) biti posljednji njemački tenk s motorom naprijed. Već idući laki tenk (bolje rečeno tanketa) Panzerkampfwagen I (PzKpfw I) imat će motor u stražnjem dijelu.

Usprkos promašenoj koncepciji, Leichte Traktor (VK 31) ipak je dobro poslužio za testiranja i obuku posada. Tako su svi prototipovi tijekom 1932. godine prošli između 1660 i 1865 kilometara. Leichte Traktor (VK 31) poslužio je i za testiranje topa KwK L/45 te je njemačkim generalima dokazao da će kalibar od 37 mm biti uporabljiv protiv suvremenih tenkova s početka II. svjetskog rata. Zbog odličnih borbenih mogućnosti taj će se top poslije naći na mnogim tenkovima, čak i na Panzerkampfwagen III (PzKpfw III), koji će biti osnova njemačkih tenkovskih snaga na početku II. svjetskog rata.

Možda je najveći uspjeh Leichte Traktora (VK 31) to što Sovjetima nije pokazao svu snagu njemačke industrije, ostavivši ih u uvjerenju da su njihovi tenkovi znatno napredniji. S druge strane, postojanje Leichte Traktora (VK 31), kao i Grosstraktora 1, dokazuje da je kršenje Versajskog ugovora i ponovno naoružavanje Njemačke započelo znatno prije nego što je Hitler došao na vlast.

VK-31 Krupp VK-31 Rheinmetall
Posada 4 4
Masa prazan 8700 kg 8960 kg
Dužina 4,35 m 4,2 m
Širina 2,37 m 2,26 m
Visina 2,35 m 2,27 m
Maksimalna brzina oko 30 km/h oko 30 km/h
Autonomija oko 137 km oko 137 km
Motor 100 KS 100 KS
Glavno oružje 37 mm 37 mm
Pomoćno oružje 7,92 mm 7,92 mm

Srećko RADOVIĆ